Seida Beganović – SKICA ZA STEĆAK

 

 ŽENA U PLESU, PTICE, ZMAJ

 … a kućanica…

-    Odakle si? – upita ga.

On joj odgovori.

-    Zemlja ti ima bijelo ime.

-    Njena tajna je bijele boje. To je ime dobila iz zaboravljenog jezika zaboravljenog naroda.

-    Danas je to čudo. – reče. – Bolje bi bilo da se zove zemlja čuda. Ima li čuda u tvojoj zemlji?

-    Jednom su dvije aždajice pobjegle iz pećina u stolnom gradu najmudrijeg od svih banova. Kulina…

-    I gdje su sada?

-    Jednu su seljani kolcima smaknuli, a drugu dotukli močugama.

-    Blago čudima u tvojoj zemlji.

 Predugo ostade na imanju svog sojuznika.

Žena. I dječak i žena. Dva bića u jednom.

Ne hodi zemljom. Zalijeće se kao ptica u granje. Ili ćuti pod trijemom milujući prstom podočnjake, skrivena.

Kao da je sama na svijetu. A udata… I kolo djece vodi.

Njene ruke: njima govori. Svijet joj je čas prevelik, čas premalen, pa ga smanjuje ili uvečava. Oduzima mu težine ili je dodaje.

Kao da je slijepa ili ne vjeruje svom glasu. Kako korača! Prvim korakom, preko praga, opipava vazduh. Kao da će zagaziti u neki drugi svijet. Poslije pršti, silovito.

Kada je dozovu – okreće se kao da će povući svijet na stranu, sa sobom. I bunar i drvo i kuća, sve se zavrti.

Ili, krotko prilazi mužu, djeci, slugama. Uvijek se saginje: nešto joj na zemlju palo, ili popravlja uzice na obući. I tako ih sluša.

Da li je vidjela druge žene oko sebe? Jetke i ucviljene u isto vrijeme. Ne pjevaju djeci služinčadi bajalice protiv mračnih snova i ne tjeraju sluškinje odijevati njenu novu odoru… Prokazaće je, sudiće joj pravednice.

Njihova! – domisliće ovu kletvu.

Reći će da je njihova. To će reći, strijepio je mladić.

Drugačija, iz drugog svijeta pala.

Bolje bi bilo da pričaju. Da dahom skiseljuje mlijeko, mori stoku i živinu, pije mlijeko sa sise dojiljama, podiže oluje usred žetve, isušuje izvore… Znali bi šta sa njom da rade. A ovako… Natjeraće je da si sama odabere kaznu.

Kaznu! Da, kaznu! Takav vrat ima: kao krin, bijel, povijen lako umjesto obrva kada se ljuti – kao da priziva kaznu…

-    Znaš li još neko čudo?

-    Jednom su svatovi zanoćili u vrandučkoj tvrdinji… I skamenili se…

-    Još uvijek spavaju?

-    Da, spavaju…

-    I njih ćete močugama?

-    Nećemo. Ne udaramo na snove.

-    Promijenite onda ime zemlje u zemlja spavača…

 Odjuri za djetetom.

Svi se oko nje umaraju. Ne i njena vedrina. Ah, umoriće se… ta vedrina…Ali ona neće. Sve će nadrasti ova samovila sa kosom od jezerskih trava, grgoljavom – smiješio se gledajući je sa grudobrana…

Možda je došla sve ih nekamo povesti? Radi to noću. Vrti se u krug. Poput njegovog učitelja… poput žene iz snova…

 Predugo je ostao na imanju svog sojuznika, i nije znao otići. Nit pomjeriti se s mjesta.

-    Da li ti znaš neko čudo?

-    Reći ću ti kada se razbudim…

 Sve se pomjeralo oko njega. Raslo. Tišina koja ga prati dok prolazi kraj ukućana raste. I praznina. Sve je drugačije zamirisalo. Miriše na iščekivanje.

A sve se desilo u hipu.

Jedne noći: uzeo je Knjigu.

Na koricama trag topline… Toplina od tuđeg dlana.

Ona ga je zamolila da ode.

Nastavio je put ka toj zemlji sa imenom čije su značenje i njeni žitelji zaboravili.

About these ads

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s