II.nastavak

U prologu je predstavljena glavna junakinja Elma S. i trenutak kada se njezin kompleks iz latentnog stanja manifestirao na djelu u činu kastracije muškarca sa kojime je pokušala živjeti kao par. U I. nastavku Ema pred očima stručnjaka, posebno maldog eksperta za elkastrandin kompleks, na samom simpoziju o tom kompleksu, kastrira svoju drugu “žrtvu” i tada se uzbunjuje policija za ćudoređe NGS-a (novog globalnog svijeta).

II. ČUVARI PORETKA
NOVOG GLOBALNOG SVIJETA

Iste noći, samo sat i pol nakon toga događaja, sastali su se Blum Hauszet direktor vladina Instituta za stratešku promidžbu optimalne obitelji i Sanches Cervantes, direktor Službe za praćenje i sprječavanje psihotičnih delikata kako bi razmotrili situaciju prije nego pošalju izvješće svome ministru u zemaljskoj vladi. Dvije uzastopne kastracije bile su više nego dovoljan povod za žurno sastajanje u četiri oka. Njih su dvojica spadali u onih prvih stotinjak ljudi koji su kreirali i vodili novi svjetski poredak pa su se osjećali i pozvanima i odgovornima da bdiju nad krhkim tkivom Novoga globalnoga svijeta.
Blum Hauszet bio je oniži starčić visoka, impozantna čela, ispod kojega su sijevale uvijek žive oči: malo što se pred njim moglo skriti. Bio jedan od vodećih ideologa globalnosti i njegovo mišljenje i autoritet bili su neprijeporni u svim pitanjima koja su se činila imalo relevantnima za razvitak i očuvanje poretka. Web stranice na kojima su se pojavljivali njegovi tekstovi bile su među najposjećenijima u ono doba kada se novi svjetski poredak rađao kao ptica Feniks iz pepela dobrano popaljenoga i uništenoga svijeta. Po svemu sudeći on sam je pravilno prosudio kada se treba pojaviti s knjižicom VIZIJE NOVOGA GLOBALNOGA SVIJETA. Bilo je to doba kada mnogi političari “Staroga svijeta” naprosto, i pored najbolje volje, nisu znali što činiti i kako provesti to što treba učiniti. Sve svjetske pričuve hrane i lijekova bile su istrošene, svi vojni potencijali bili su angažirani na jednom jedinom zadatku pod jedinstvenim vodstvom. Političari staroga kova nisu shvatili da je došlo doba novoga svjetskoga poretka u kojemu vlast nije nikakva privilegija nego časna i teška obveza. Tada se pojavila Blumova knjižica koja se prodala u rekordnom broju primjeraka.
Odmah za njom slijedila su nova izdanja u kojima je on operacionalizirao učenje Adama Weisshaupta. Taj je čovjek još u osamnaestom stoljeću osnovao tajno društvo prosvijetljenih – Iluminata, kojih je cilj bio širiti općeljudska osjećanja, raditi na povećanju intelektualnih moći čovječanstva, raskrinkavati zlo i podržavati one koji pate, te raditi na unapređenju znanosti i znanja uopće. On je tako vješto kompilirao Weisshauptove ideje da uopće nije imao potrebe navoditi izvor iz kojega crpe svoje učenje. Ali bolji su analitičari uočili da on svoje učenje zasniva upravo na Weisshauptovu jer se ipak morao pozvati na nekoga pa ga je jednom spomenuo u svom tekstu te izravno citirao, prenoseći njegovo stajalište: Prinčevi i nacije nestat će bez nasilja s lica zemlje, čovječanstvo će postati jedna obitelj, a svijet stanište razumnih ljudi. Naravno, daljnji dio teksta uzeo je kao svoj i u uvodu svoga pamfleta upitao se isto što i njegov uzor: Zašto čovječanstvo ne bi iskoristilo moći koje latentno nosi u sebi? Ono treba razviti moć u sebi da samo sebe vodi.. Blum se pojavio u pogodnom trenutku s prijemčivim idejama i tako postao najutjecajniji, ali i najbogatiji čovjek tek-nastajućeg-novog-svijeta-s-još-prisutnom-starom-sviješću, jer je bio autor čije su knjige, u svim mogućim oblicima, prodavane u rekordnim nakladama u čitavoj ljudskoj povijesti. No stvarnu moć i ugled on je stekao kada je cijelo svoje golemo bogatstvo darovao tadašnjoj zemaljskoj vladi – Ujedinjenim narodima – za razvoj medicinskih istraživanja i bolnica, tvrdeći kako se samo tako može stvoriti novi svijet.
Takav je autoritet lako rješavao mnoge probleme, a problem s nedostatkom žitarica zbog kontaminiranosti velikoga broja obradivih površina riješio je vrlo lako. Svaku modu u odijevanju proglasio je besmislenom a gomilanje zastarjele odjeće u ormarima suludim i nekorisnim trošenjem energije te neracionalnom uporabom obradivoga zemljišta. Tako su se plantaže pamuka prekonoć pretvorile u polja zasijana žitaricama. Slično je učinio i s duhanom. Njegova kampanja protiv pušenja dala je nevjerojatne rezultate koje u povijesti nikada nitko nije ostvario.
Sanches Cervantes bio je visok, elegantan, sportski građen, vitalan čovjek, zdrav i staložen, odan ideji stvaranja Novoga globalnog svijeta. Za razliku od svestranoga Bluma, on je bio stručnjak za socijalnu psihijatriju i nikada nije imao svoje mišljenje o pitanjima koja su izlazila iz djelokruga njegova rada. Kao mlad znanstvenik afirmirao se u liječenju umobolnih i psihički poremećenih te socijalno neadaptiranih osoba. Njegov je najveći izum kozmoterapija tj. bolnica u svemiru, na orbitalnim platformama i u bazi na Mjesecu. Tako je zapravo i napravljena prva izvanzemaljska ludnica, odnosno zatvor na Mjesecu, iako se ona zvala Lunaterapijska bolnica.
Kada su se našli u njegovu stanu u Parizu, i to nakon pola sata, koliko je Blumu trebalo da doleti iz Strassbourga, Sanches se doimao zabrinutim.
- Dvije kastracije u samo nekoliko dana zabrinjavajuća je pojava. Pravi udarac za svijet koji gradimo! Nešto tu nije u redu… Alarmirao sam cijeli Globpol da je što prije uhvate – izgovori u jednome dahu; bio je frustriran skandaloznim zločinstvom .
- Upravo sam zato i požurio k tebi da to ne učiniš – odgovori mu Blum hladnokrvno, kao čovjek koji uvijek najbolje zna što je ispravno.
- Ne razumijem. Zar ću dopustiti da poremećena osoba narušava socio-psihološki integritet ljudi Novoga svijeta?!
- Da bi se stvorio Novi svijet, neophodne su i žrtve. Elkastranda je ostatak Staroga svijeta i ako želimo istaknuti razliku između Staroga i Novoga svijeta, onda nam tako drastičan slučaj čak ide na ruku. Stari je svijet tu da bi istaknuo poćudnost Novoga svijeta, inače bi ljudima bilo dosadno u njihovu dobru. Zato te molim da pozoveš Globpol i obustaviš svaku akciju.
- Ako sam dobro razumio, ti želiš serijsku elkastrandu…
- Upravo tako.
- Ne mogu to shvatiti. To je protivno načelima Novoga svijeta koji stvaramo…
- Bolesti Staroga svijeta nisu nestale s njim. Neuništivi su virusi častohleplja i vlastoljublja, oni uvijek negdje spavaju pod površinom i čekaju da ih netko iskopa i oživi. Zato ne možemo stvarati potpuno nov svijet, odvojen od staroga debelim zidom izbrisanoga sjećanja. Štoviše, trebamo imati ostatke Staroga svijeta i njegovati njegovu opstojnost kao paradigmu apokaliptičnosti takvoga svijeta. Ostatke Staroga svijeta treba lomiti u svijesti ljudi. Treba im dušu otrgnuti iz ralja pohlepe i vlastoljublja – uporan je bio ideolog Novoga svijeta.
- Zemaljsko bogatstvo još uvijek nije toliko da bi svatko u svakom trenutku i na svakome mjestu imao sve što mu je potrebno, iako mi tvrdimo da smo se približili idealu Novoga svijeta – reče Sanches, koji je sačuvao kritičnost svojstvenu mlađim i manje zanesenim ljudima, a i prepune duševne bolnice, koje su bile pod njegovom ingerencijom, upozoravale su ga da baš sve nije sjajno u tome novom svijetu.
- Novi svijet nije idealan svijet, jer takav ne može postojati ni teorijski. Novi svijet treba samo riješiti egoizam pojedinaca i grupa u odnosu na cjelinu, ako želimo siguran opstanak ljudske vrste. Mnoge su civilizacije propale samo zato što su bile građene na egoizmu jedne grupacije u odnosu na okolinu, jer nisu bile sveopće. Međutim, ni jedna propala civilizacija nije imala televiziju…
- Znam tu priču o svijetu kao globalnom selu – prekide Sanches starog zanesenjaka. – Ali, nisi li ti bio prvi koji je bio protiv manipuliranja medijima…? Zar novi čovjek već nije izgradio senzibilitet kojim prepoznaje manipuliranje preko medija? Nisi li ti nekoliko puta javno govorio da svatko tko posumnja u vjerodostojnost medija treba ugasiti televizor?
- Jesam i ostajem pri tome! Upravljanje Novim svijetom ne podrazumijeva upravljanje medijima, nego događajima – reče Blum i ušuti, dajući vremena sugovorniku da prihvati njegovu argumentaciju.
Sanchez je bio odan ideji gradnje Globalnoga svijeta. Izvrsno je odigrao ulogu u aferi s ukidanjem monopolnog ponašanja Kozmotransa i u zataškavanju afere s robotoidima koji su pravljeni u genetičkom laboratoriju za eksploataciju ruda s Marsa. To mu je i donijelo sadašnji položaj. Načas se zamislio, a onda uze telefon i kratko izdiktira svoj zahtjev Globpolu.
- A što će biti ako nešto krene naopako? – upita on još ne vjerujući da je tako lako podlegao Blumovu autoritetu.
- Imaš li povjerljiva čovjeka koji će znati što treba učiniti u svakoj situaciji?
- Imam, inspektora Darija Kinga. On je čovjek potpuno odan službi, pravi stoik, kakvoga si opisao u članku: “Dužnost, najljepši osjećaj ljudi koji služe”. To je onaj koji se posebno dokazao na razbijanju tajne grupe DJEVICA.
- A, on. Odmah ga pozovi i angažiraj na ovom slučaju. Neka nas redovito izvješćuje o tijeku događaja. Ja ću, za svaki slučaj, obaviti razgovor i s direktorom TV-GLOBA.
*

Glavni inspektor za psihotične delikte Eurozone*), Dario King, bio je visok i snažan čovjek, čvrste volje, iznimno obrazovan, malo zatvoren i hladan, ali ne odbojan. Za funkciju koju je obnašao bio je suviše mlad, a upravo je to i govorilo o njegovim kvalitetama. Bilo je mnogo ljudi koji nisu mogli odbaciti tradicijske obrasce ponašanja i shvaćanje koegzistencije Novoga svijeta pa su se čak i organizirano okupljali da bi očuvali baštinu. Vlada je neke od tih skupina čak i pomagala, ali pojavljivale su se tajne grupe koje su izravno rušile koncept Novoga svijeta. (Posebno se vlada borila protiv rasističkih tajnih društava). No, jedno od najzanimljivijih i najneobičnijih tajnih društava bila je FEMINISTIČKA ORGANIZACIJA DJEVICA (FOD).
Inspektor Dario ubacio je u to neuhvatljivo društvo “krticu” i razradio čitav sustav kontrole i polaganog eliminiranja čelništva te sekte, a kada je eliminirao čelnice, onda je s ekipom probranih mladih ljudi “obratio” veći dio članica tajnoga feminističkog društva “Djevice”, vraćajući ih u normalni kolosijek ljudske spolnosti i ljudskog erotizma koji su čovjeka kao biće činili posebnom i neponovljivom vrstom, možda u cijelom univerzumu. To mu je i donijelo promaknuće u glavnoga inspektora.
Već ujutro on je iz Haaga stigao u Zagreb i preuzeo istragu. Odmah je zatražio da sudionici simpozija ne napuštaju hotel dok se ne uzmu izjave od svih. Osobno je razgovarao s onima koji su Prenka poznavali ili se družili s njim tijekom simpozija.
- Vi ste na simpoziju imali referat o usidjelicama. Kakve to veze ima s elkastrandinim kompleksom? – upita Dario mladoga znanstvenika, kako bi uspostavio ležernije ozračje prije nego što prijeđe na ispitivanje u svezi sa slučajem.
- U principu, elkastrande su usidjelice, i to najekstremnija vrsta, da tako kažem. Kod običnih usidjelica imate dominantnu ulogu napuštene majke, koja obično neprimjetno razvija kod kćerke mržnju prema muškarcima i strah od braka da bi ih vezala za se. Kod elkastrande imate dominantnu ulogu oca koji živi među ženama, tj. u krnjoj obitelji gdje su sva djeca ženska . Majka tu ne mora biti napuštena, ali u određenim slučajevima ona je u težoj situaciji nego napuštena žena, raspuštenica i udovica. Tu se, u pretežito ženskom ambijentu s patrijarhalnim muškarcem počinje razvijati nesvjesna feministička fronta i matrijarhalni princip. Kako u predominantnosti patrijarhalnoga principa mali dječak doživljava ženu kao kastriranoga muškarca, tako se u feminiziranom nesvjesnom matrijarhatu, u onoj bolesnoj varijanti, muškarac doživljava kao netko s deformiranim dodatkom…- počeo je obrazlagati Antonyo.
- To je vrlo zanimljivo. Dat ćete mi primjerak vašega rukopisa da to podrobno pročitam – prekinu ga Dario, ne želeći priznati da i on ponešto zna o tome i da je već pročitao njegov rad. – Ali, recite mi, koliko ste poznavali Prenka?
- Njega na ovakvim simpozijima svi poznaju. Tu i tamo, zajedno smo sjedili u nekim društvima.
- Jeste li jučer kontaktirali s njim ili uočili što neobično kod njega?
- Kratko smo se sreli kod šanka. Brzo me napustio jer je ugledao neku ženu samu, a on takve prigode nije propuštao.
- Jeste li primijetili nešto posebno na toj ženi? Je li vam bila poznata?
- Da je bila sudionica simpozija, prepoznao bih je. No nisam je dobro ni vidio, jer je nekako bila u sjeni. Jedino čega se sjećam jest plava, srednje duga kosa.
- Jeste li ga poslije toga vidjeli?
- Kada malo bolje razmislim, nisam ga poslije toga vidio. Ali moram vam ispričati nešto neobično… – reče Antonyo jer u tom u trenu shvati da inspektor Dario i kao slušatelj, a ne samo policajac, zaslužuje da mu ispriča svoj san.
Kada mu je ispričao svoje vizije u snu, Dario je dugo zamišljeno šutio.
- Jeste li i prije imali neke vizije u snu, bilo s događajima koji se zbivaju dok sanjate, bilo o budućim događajima? – progovori inspektor pokušavajući kupiti vrijeme da bi sredio svoje dojmove.
- Nisam zamijetio – odgovori Antonyo, mada ni sam nije bio siguran jer je s njegovim snovima ipak nešto bilo čudno.
- Ovaj drugi san, velite, bio vam je jasniji. Možda udaljenost događaja ima veze. U Zürichu ste bili kilometar udaljeni, a ovdje manje od sto metara – zaključi inspektor.
- Ovdje sam i poznavao jednoga od sudionika događaja…
U tom trenutku zazvoni mobitel. Inspektor se javio i pozorno slušao. Samo je klimao glavom i govorio “da”, “razumijem” i na kraju srdačno pozdravio nazivatelja. Lagano je zatvorio tipkovnicu na svomu mobitelu kao što to čini većina ljudi kada razgovaraju s nekim važnim i u hijerarhiji višim od sebe, bojeći se da ne budu oni ti koji su prvi spustili slušalicu. Tada se okrenuo prema njemu da dovrši razgovor.
- Dobro gospodine! Ako se sjetite bilo čega što bi nam moglo pomoći, zovite me u svako doba. Evo vam moje posjetnice – reče inspektor pružajući mu ruku u znak pozdrava.
*
Četvrtoga jutra po povratku Antonya probudi telefon.
- Inspektor King pri telefonu. Ispričavam se ako sam vas probudio.
- Upravo sam trebao ustati, ali nešto se teško budim ovih dana.
- Recite mi jeste li noćas imali kakove vizije u snu? – odmah ga upita inspektor.
- Imao sam neku moru, težak san. Valjda pod dojmom proteklih događaja. – Odjednom se posve razbudi, naslutivši zašto ga inspektor to pita. – Čekajte, nije valjda opet…? Imao sam neke vizije, ali mislio sam da je to obična trauma.
- Na žalost, nije! Spremite se za putovanje! Za sat i pol čekajte me na aerodromu. Dolazim po vas pa idemo u Bukurešt.
- Moram se javiti sveučilištu… – poče on prosvjedovati nastojeći da dođe malo k sebi i dobije na vremenu.
- Ne brinite se, sve je već sređeno – reče mu inspektor malo neposrednije, ali još autoritarnim tonom pred kojim čovjek nesvjesno popušta.
Kada su se našli u zrakoplovu inspektor stavi pred njega dosje.
- Po onome što smo dosad saznali radi se o istoj osobi, Elmi Schnitterin iz Züricha. Evo njezine fotografije. Podaci govore da je ona iz te vaše, tzv. krnje obitelji. Knjiški primjer elkastrande.
- Nisam siguran, ali tu sam osobu morao negdje vidjeti – reče Antony pokušavajući se prisjetiti gdje.
- U svim zrakoplovnim lukama već imaju njezine slike, ali na Globnetu i TV-globu nismo ih objavili jer ima mnogo plavojki sličnih njoj. No, kako se radi o darovitoj i natprosječno inteligentnoj osobi, mislim da se neće koristiti tim prijevozom. Čim otkrije da smo blokirali sve kredite na njezinim karticama, znat će da smo joj na tragu.
- Imate li neku pretpostavku gdje bi se ona mogla skloniti i živjeti izvan sustava današnje civilizacije, u kojem se nemoguće dugo skrivati.
- Vjerojatno si čuo za Zonu sumraka – prvi put inspektor prijeđe na ti kako bi ga lakše pripremio na ono što ovaj možda nije ni znao.
- Nešto sam načuo, ali nemam jasniju predodžbu o tomu… – izjavi mladi znanstvenik, osjećajući da će saznati nešto novo.
- U toj zoni, po nekim procjenama živi više od milijun ljudi. Istina u malim skupinama i raštrkani po područjima koja su izbjegla kontaminaciju. To su oaze u Zoni sumraka. O tome javnost malo zna jer bi se poteglo pitanje evakuiranja tog stanovništva.
- Više nije problem evakuirati milijun ljudi – upada mu Antony u riječ jer se zgražao nad svakim nehumanim postupkom vlasti.
- Nije tu problem u evakuaciji, već u tome da se na tome području rodio velik broj mutanata, a oni koji su naizgled zdravi, potencijalni su nositelji deformiranih gena. Znanstvenici to nazivaju GENETSKI ŠTETNOM ZAJEDNICOM. Kad bismo ih izvukli iz te zone pa opet negdje zatvorili, bilo bi to nasilje svoje vrste. Drugo, većina te populacije ne želi napustiti svoja područja, koja su nekim čudom ostala netaknuta. Na Tibetu imaš i sada naselja koja žive kako su živjela tisućama godina.
- Želiš reći da će naša elkastranda otići u tu Zonu sumraka? – nesvjesno i Antonyo prijeđe na ti.
- Upravo to! No problem je u tome da postoje dva glavna smjera koja vode Zoni sumraka i stotinu mjesta gdje se može ući u nju. Jedan je smjer Kijev-Harkov-Aralsko jezero-Alma Ata, kao krajnja točka funkcioniranja civilizacije. Drugi je smjer Omsk-Novosibirsk-Bajkalsko jezero, gdje se može skrenuti prema Ulan-Batoru ili nastaviti prema Vladivostoku preko Mandžurije i iskrcati se negdje u Harbinu, gdje se gradi velik sustav za dekontaminaciju rijeke Sungari kako bi se zaštitilo područje doline Amur. Nikakva života nema u dolinama rijeka Hoangho, Yangtzekiang, Gang i Brahmaputra. Velike planine i masivi Himalaja, Pamir, Tien-shan zatvorili su i Indiju i Kinu prema zapadu, a pustinja Gobi zaustavila je radioaktivne oblake prema sjeveru. Nije zanemariva ni uloga Velikog kineskog zida u sprječavanju širenje kontaminacije. Najgore je na istoku. Šangaj kao da nikada nije ni postojao, a riba nema kilometrima od obale u Istočnom kineskom moru i Žutom moru.
- Kakva je situacija s jugozapada, preko Kabula? Priča se da je proizveden virus koji će sterilizirati bakterije koje steriliziraju ljude…
- Što se tiče kontaminiranosti s dobrim vodičem može se lako proći. Treba samo izbjegavati predjele koji su na dvije tisuće metara nadmorske visine, jer opasne bakterije “kontroliraju” to područje*) i ne daju se nikako iskorijeniti. Netko ih je davno proizveo da na toj nadmorskoj visini spriječe razmnožavanje i oni se tu suvereno drže. No, problem predstavljaju fanatični talibani koji su poslije velike katastrofe još militantniji i ksenofobičniji. Strankinja bijele kože tamo nema nikakve šanse da preživi.
- Po meni, naša će plavojka prije odabrati mjesto gdje ima više Europljana nego otići daleko na istok gdje bi bila uočljiva – zaključi Antonyo u stanci, dok je promatrao oblake iznad kojih su letjeli na putu u Bukurešt.
- U Alma Ati, Urumčiju, Košgaru i Kotanu nalazilo se oko sto tisuća pripadnika postrojbi za dekontaminaciju područja Sinkyanga i dolina rijeke Tarim, koja se za dvadeset godina može očistiti za normalan život. Dobar dio tih postrojbi bio je iz Eurozone. Ako krenemo na tu stranu, onda je ulaz u Zonu sumraka moguć ili u Urumčiju ili u Kotanu. Ako želi pobjeći na Tibet onda mora u Kotan. No, po meni, svakako mora proći kroz Alma Atu.
U Bukureštu su posjetili žrtvu elkastrande, izvjesnog gospodina Dokuleskua, koji je već bio operiran. Pričekali su da televizijska ekipa i novinari raznih medija završe svoj posao, a onda je inspektor već iscrpljenom čovjeku gurnuo sliku pod nos. Klimnuo je glavom i odvratio pogled s fotografije kao čovjek koji ne može pogledati istini u oči. REGPOL i LOKPOL u području Bukurešta nisu naišli ni na kakav trag elkastrande, što je potvrđivalo da je ona odmah otputovala. Pričekali su izvješća Lokpola iz Sofije i Budimpešte, ali ni na njihovu je području nisu vidjeli. Nije im preostalo ništa drugo nego krenuti na Istok. Oko ponoći uhvatili su zrakoplov za Taškent.
- Sada već ima dvadeset i četiri sata prednosti – reče Antonyo kad se zrakoplov dignuo i poletio iznad oblaka.
- Mi smo ujutro u Taškentu, a njoj će vlakom trebati oko četiri dana. Morat će presjedati i koristiti sporije vlakove, koji se češće zaustavljaju i koji nemaju televizore u odjeljenjima.

I.nastavak

U prologu je predstavljena glavna junakinja Elma S. i trenutak kada se njezin kompleks iz latentnog stanja manifestirao na djelu u činu kastracije muškarca sa kojime je pokušala živjeti kao par.

Te večeri kada se dogodio slučaj E. S. i E. M., student poslijediplomskoga tečaja iz obiteljske psihijatrije u Zürichu, Antonyo Gardobaldi, analizirao je predavanje stare profesorice Anje Syrum o elkastrandinom kompleksu. Oduševljen njezinim izlaganjem, kao što to neki studenti inače znaju biti kada se susretnu s ekspertom koji umije zaokupiti njihovu pozornost, promišljao je predavanje veoma pomno. Njezine riječi primile su se kao korijen zdrave sadnice u plodnoj zemlji i naprosto okupirale cijelo njegovo biće. Činilo mu se da bolje razumije osnovu te pojave nego drugi studenti i profesoričine riječi za njega nisu bile puko predavanje već potvrda stajališta koja je često pokušavao formulirati kao svoja. No, sugovornici s kojima je razgovarao o tim temama u pravilu se nisu slagali s njegovim postavkama.
On je bio iz obitelji u kojoj su bila samo muška djeca i znao je što znači nemati sestru, što znači razvijati se u takozvanoj krnjoj obitelji. Takav razvitak nužno je morao ostaviti posljedice na sposobnosti međuspolne komunikacije. Muškarac upoznaje svijet i psihologiju žene preko sestre, a ne preko majke. Isto to važi i za žene. One muškarce upoznaju preko brata. Ako se pak dogodi, a vrlo je vjerojatno da to u krnjoj obitelji biva, da se svijet suprotnoga spola upozna preko majke ili oca, može doći do traumatizirajućih posljedica. O tome profesorica nije govorila, ali njegovo iskustvo i sustavno samopromatranje te spoznaje do kojih je došao uspoređujući to sa dotadašnjim znanstvenim otkrićima govorili su mu da bi tu moglo biti nešto, možda čak i ključ elkastrandina kompleksa…
Dok je lagano tonuo u san koji ga je svladao, ponovno su mu kroza svijest i podsvijest prolazili dijelovi njezina izlaganja. Ako je Edipov kompleks najveće otkriće dvadesetoga stoljeća, onda su otkrića elkastrandina kompleksa i kompleksa epruvete najveća otkrića psihijatrije dvadeset prvoga stoljeća… Socijalnu sredinu druge polovice dvadesetoga i prve polovice dvadeset prvoga stoljeća karakteriziraju minijaturne monogamne obitelji, među kojima je bio velik broj onih u kojima se čovjek nije mogao normalno razviti sa stajališta međuspolne harmonije… Zbog toga danas i imamo velik broj teorija o tome kako obitelj nije prirodna osnova društva ili bar nije jedina osnovna stanica društva….
Netko sanja crno-bijelo, netko u boji, a netko uopće ne sanja vizualno već samo apstraktno-auditivno i s vrlo mutnom slikom. Antonyo je bio upravo taj tip koji nije sanjao vizualno. Tako se njegov polusan odvijao kao preslušavanje magnetofonske vrpce s prekidima. No, za razliku od uobičajenih snova, u ovom kao da mu se počeo ubacivati “fantom”, neki glas koji nije poznavao, neka situacija u kojoj su se nazirali nejasni šumovi i šapat muškarca i žene. Napregnuo se čuti što govore, ali oni kao da nisu razgovarali. Nešto su radili… kao da vode ljubav… nešto mučno… Osjetio je kako mu se ukrutio. Gotovo ga je boljela erekcija koju je postigao u snu. Onda ga je nešto žignulo i istoga se trena probudio. Nije želio više sanjati taj mučni san. Čim se probudio, erekcije je nestalo. Pogledao je na sat. Ponoć je bila odavno prošla. Otišao je u WC, pomokrio se, istuširao i legao spavati.
Antony je spadao u kategoriju ljudi koji se informira na jedan starinski način. Nije odmah ujutro pregledavao vijesti na Globnetu, nije palio televizor niti pratio teletekst, nije uključivao radio nego je izlazio u caffe i pročitao novine. Uvijek se sjećao svoga djeda koji je svako jutro izvodio isti ritual. U svomu caffeu pročitao bi jedne novine, a onda otišao na kiosk, uzeo druge i poslijepodne i njih prelistao. Naviku čitanja dvojih novina zadržao je i u vrijeme kada su postojala samo tri dnevna lista: INFOGLOB, te regionalni i lokalni listovi. U kavani je pratio “Neue Züricher Zeitung” a popodne je čitao regionalni list EURORE sve dok on nije potpuno prešao na interlingue kojega starac pred kraj života nije ni htio ni mogao učiti. Svjesno ili nesvjesno, gotovo isti ritual provodio je i Antonyo, samo što bi on ponekad, na poslu, prelistao i INFOGLOB.
Vijest o pojavi elkastrande u Zürichu zapazio je odmah čim je uzeo novine u ruke. Teško bi mogao reći je li vijest tražila njega ili je on našao nju, ali sam naslov mu je podigao tlak. Više nije morao čekati da kava učini svoje na razbuđivanju. Pogled mu zape za adresu događaja: General Guisen Quai i dugo se tu zadržavaše. Kratko policijsko izvješće govorilo je i o vremenu događaja. Neka ga slutnja obuze. Nije to bilo daleko od njegova stana, a vrijeme se nekako podudaralo s vremenom kada je on usnio svoj neobičan mučni san. Čudan dojam koji je osjetio poslije čitanja te vijesti nestao je kada je stigao u institut.
Tu je bila prava uzbuna. Novinari su već bili u kabinetu prof. Anije Syrum. Povukao se u svoj mali kabinet i završavao izlaganje o mogućoj vezi određenog tipa usidjelica s elkastrandnim kompleksom za simpozij koji se trebao održati za tri dana u Zagrebu.
Regionalni list EURORE, u popodnevnom izdanju, obavijestio je o uspješnoj operaciji E. M. u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu, ali i to da policija nije ušla u trag E. S., trideset petogodišnjoj plavuši. Prema prvim pretpostavkama policije ona je napustila područje Züricha u nepoznatom smjeru.

*

Slučaj kastracije u Zürichu dao je simpoziju u Zagrebu dodatnu zanimljivost koja nastaje uvijek kada je nešto aktualno. Antony je odsjeo u hotelu “Intercontinetal” gdje se održavao i simpozij. Bio je to hotel najviše kategorije, s ugrađenim svim sustavima za zaštitu od bilo kojeg oblika kontaminacije. Na simpoziju je bio i sredovječni unuk pokojnoga profesora Zikyja Skenemena, Prenk, koji je dokoličario po sličnim simpozijima i zavodio mlade asistentice. Bio je na glasu kao čovjek obdaren mudima, čovjek koji je vjerovao u moć one stvari u međuspolnim odnosima.
On je bio tip vječitog Adama, kako je to u jednom stručnom časopisu za pravnike definirala poznata odvjetnica Zenada S. Tražio je zapravo one djevojke što sanjaju ljubav, onu veliku, strasnu, koja ne poznaje granice niti priznaje prepreke, koja te obuzme pa učini da joj se sav podrediš i sve činiš samo da, bar s vremena na vrijeme, daš se sav tom najuzvišenijem osjećaju….Takve djevojke obično su usamljene ili se tako osjećaju, uvijek im nedostaje nešto, mada naizgled imaju sve u životu, pametne su, nerijetko i lijepe i zgodne i privlačne, imaju dobar posao i mogle bi imati svakog muškarca kojeg požele, ali se najčešće žale da nijedan nije dovoljno dobar za njih jer nema to nešto što one traže, nešto posebno, nešto…. To nešto što su one tražile u svim normalnim muškarcima, u muškarcima koji žele da se brinu za njih, da budu nježni i brižni, pažljivi, da ih usreće, E, takvi muškarci nikada nisu imali takvo nešto, oni nisu imali ništa posebno u sebi. Štoviše, bili su im užasno dosadni sa svom tom svojom pažnjom i brižljivošću, sa svojim glupavim snovima o kućicama sa cvijećem. A on to ima.
Prenk je bio taj fatalni tip muškarca za takve žene i gdjegod da se pojavio, privlačio je, prije svega, njihovu pozornost.
Drugoga dana simpozija Antony se pozdravio s Prenkom i pošli su za dugačak šank nešto popiti. Upravo je predavanje završio profesor Horvat sa zagrebačkog sveučilišta, a on je govorio o manifestaciji ovoga kompleksa u ratovima koji su se odigrali u 20. stoljeću. Sudionici simpozija bili su zadivljeni njegovim izlaganjem jer je na neobičan način iskopao podatke o elkastrandama koje su u koncentracijskim logorima i logorima za ratne zarobljenike koristile prigodu da u ime ondašnjih aktualnih ideologija i politika ostvare svoju najveću želju. Spominjanje mračnog dvadesetog stoljeća bilo je omiljeno među profesorima koji su imali ambicije da se dokopaju kakove pozicije u upravljačkim strukturama globalnog svijeta. Stoga je profesor Horvat pronašao načina da se vremenskim tunelom GLOBNETA vrati na doba kada je Internet počeo funkcionirati. Naravno tada se nije znalo za elkastrandin kompleks i ni jedan pretraživač mu nije mogao pronaći podatke iz razdoblja prije nego se prešlo na interlingue. No, profesor Horvat je nekako prikupio sve izraze za penis u starim jezicima i mnoštvo sinonima i tako vršio pretraživanje po nepreglednim, uglavnom mrtvim, arhivama unatrag do 1996. godine, od kada je sustav utemeljen. Tako je došao do reportaže o ženi koja je davne 1992. godine u nekom mjestu u Bosni odsjekla dvije vrećice penisa (svako je imao svoju predodžbu o veličini vrećica iz svoga doba, ali kretalo se to od 2 do 10 kilograma muškoga spolnoga organa). Bio je to bio pun pogodak. Svi su o tomu pričali. No, većinu je impresionirao postupak profesora Horvata i obilje sinonima za penis. Od nekoliko stotina izraza koji su bili taksativno navedeni u fusnoti referata profesor je izdvojio nekolicinu iz njegove slavenske baštine: kita, ćuna, karina, pišalo, pipa, umiritelj, milokliz, kako bi prikazao vještinu izgovaranja arhaizama, ali Antonyo je zapamtio nekolicinu izraza koji su asocirali na instrumente sile: bato, batina, toljaga, topuz, šmajser i u njemu se počela uobličivati nejasna misao te je imao potrebu s nekim podijeliti svoje zapažanje.
- Koja je to ironija sudbine kada ravnateljica ženskog zatvora postane upravnik koncentracijskog logora u kojemu su uglavnom muškarci – pokuša s Prenkom razmijeniti dojmove o iznesenim činjenicama profesora Horvata.
- Ironija sudbine je kada upravitelj zatvora postane zatvorenik – odgovori šarlatanskim šarmom, kao da recitira, Prenk, a onda, tiše, doda: – Pomalo je opasno zanositi se lingvističkim kuriozitetima profesora Horvata i vjerovati kako se time vješto dodvoravamo čuvarima poretka novoga svijeta pričajući o mračnim prošlim vremenima… Oni naprosto ne vole to pojmovno šarenilo, metaforiku i poetiku… To je za njih opasno po NGS…
- ….!? – odšutio je zbunjeni Antonyo, čekajući da Prenk izrekne do kraja svoj sud.
No, Prenk nije nastavio. Činilo se da njega takve stvari nisu ozbiljno ni zanimale niti doimale, dapače ponašao se upravo kao osoba koja svojega međunožnika nosi kao topuz. Počeo je razgovarati o tomu kako se koja mlađa asistentica odjenula, kakva je u koje kosa i slične ambijentalne neprimjerenosti. Njegove preokupacije su bile sasvim libidoznije, a u to se i Antonyo brzo uvjerio. Naime, nisu ni pet minuta proćaskali, kada Prenk ustade i krenu na drugi kraj sale.
- Čuj, stari, ja ne mogu vidjeti kako dama stoji sama – reče on pri odlasku prema jednoj zgodnoj plavuši koja je pila sama, na drugom kraju dugoga šanka.
“Doista ponekad zna biti banalan”, zaključi Antonyo, ali zaokupljen mislima o svome predavanju više nije obraćao pozornost na njega, mada mu se njegova opaska na ironiju sudbine, a naročito tihi govor o dodvoravanju čuvarima poretka kao crv usadila na rubnim područjima pamćenja. Tog šarlatana među znanstvenom elitom nije vidio tijekom svoga izlaganja, a nije ga zamijetio ni poslije toga.
Na kraju simpozija upriličena je zajednička večera sudionika sa zabavom. Ponekad i te zabave znaju biti zamorne, naročito ako se na njima nađe netko od autoriteta poretka te se svi trude pojasniti svoja stajališta kako bi dobili priznanje da su shvaćeni i prihvaćeni, da vrijede više nego obični smrtnik iz “sustava pet kartica”. Ta ulizivanja radi famozne “šeste kartice” (koju nikada nitko nije vidio jer oni koji su je imali nikada je nikomu nisu pokazivali) iscrpila su mladog znanstvenika jer je propustio prigodu stvarno se zabaviti i opustiti. Odurno mu je bilo to guranje i osmjehivanje oko autoriteta, no u prikrajku je i sam čekao prigodu ne bi li ga “čuvar poretka” oslovio i pokazao da ga je zapazio i zapamtio. Zavidio je onima što su se ugurali u najuži krug a mrzio sebe što nema tu volju gurati se da bi se dodvorio, a opet nema snage, kao Prenk, sve to prezirat i dobro se zabavljati. Istini za volju, nije vjerovao u priče o postojanju “šeste kartice” jer bi tako nešto bio apsurd samo po sebi, suprotno ideji novoga globalnoga svijeta, ali želio je priznanje jer je držao da njegov rad zaslužuje veću pozornost. Priznanje iz usta autoriteta poretka bila je najveća nagrada koju je čovjek mogao dobiti, jer s pet kartica svaki je čovjek mogao zadovoljiti sve svoje potrebe i ničim posebno nije mogao biti nagrađen osim priznanjem da daje veliki doprinos opstanku čovječanstva. Tako je, malo pripit, mrzovoljan i umoran od buke i plesa otišao sam u svoju sobu.
Antonyo nije mogao odmah zaspati. Lagano je tonuo u polusan, proživljavajući reakcije poslije svoga izlaganja o usidjelicama. Bio je sretan i zadovoljan zbog odobravanja uglednih profesora. U tom ozračju polusnenog samozadovoljstva najednom postade svjestan neobičnog “sna fantoma” i kao putnik koji je ušao u krivi vlak žurno iskoči iz njega i uđe u onaj drugi, sretan što je stigao to učiniti prije nego su vlakovi krenuli. Ponovno je “čuo” neobične glasove i uzdahe. Slike su bile mutne, ali jedan glas kao da mu je bio poznat. Napregnuo se da vizualizira san i bolje čuje što se to događa, ali uspio je samo shvatiti da doživljava strastvenu predigru nekog ljubavnog para. Kada je osjetio vlastitu erekciju htio se probuditi, ali je u snu postao svjestan da je to san sličan onome otprije nekoliko dana. Odugovlačio je s buđenjem iako ga je bol vlastite erekcije već tjelesno probudila. A onda je došao KRIK. Skočio je iz kreveta sav mokar. Otišao je u kupaonicu kako bi se istuširao. Kada je izašao, ugledao je kola Hitne pomoći ispred susjednoga bloka hotela. Sva su svjetla u tom bloku bila upaljena, a pomalo su se palila svjetla i u drugim paviljonima. Brzo se odjenuo i sišao na recepciju. Odmah je primijetio da je sve osoblje na nogama, a hol je bio pun gostiju.
- Što se dogodilo? – upita on recepcionara.
- Elkastranda – reče čovjek kao da od rođenja razumije o čemu točno govori i okrenu se drugom gostu koji je nešto prosvjedovao.
Potrčao je prema izlazu gdje su bila kola Hitne pomoći.. Upravo u tom trenutku dovozili su čovjeka koji je ječao. Samo načas vidio je osobu na kolicima koja su gurali spretni bolničari i liječnici te je prepoznao Prenka. Kada su se kola Hitne pomoći zatvorila i odvezla u bolnicu, gosti hotela malo su se utišali, ali su se i nadalje besciljno muvali po velikom predvorju. Sudionici simpozija, koji je upravo završen, nisu mogli doći k sebi.
Antonyo je uskoro uočio ekipu specijalne policije za psihotične delikte kako zatvara ulaz iz paviljona. Specijalci su se kao sjenke rasporedili oko hotela, a onda je netko po nečijem nalogu pozivao šefa recepcije i direktora hotela u njegov ured. Policija za psihotične delikte počela je svoj posao.

Te je večeri Elma Schnitterin, tridesetpetogodišnja službenica kojoj bi svatko dao manje od trideset, odlučila prekrojiti staru haljinu i napraviti jednu kakvu je vidjela u postarijem modnom časopisu. Iako je nekoliko puta uspjela sašiti zanimljivu odjeću, nije to činila da se dodvori čuvarima poretka Novoga globalnoga svijeta, koji propagiraše ekološku modu, uvjeravajući široke narodne mase da je stara odjeća bolja od nove ako čovjek sam napravi na njoj kreativne preinake. Njezine kreacije nisu prošle bez pohvala na Institutu za interlingue, gdje je radila. Bila bi neskromna kada bi rekla da joj nisu godile, ali ona to doista nije radila zbog povećane ekološke svijesti, već zbog toga što njezin samački, pomalo usamljenički, usidjelički život, poslije posla, nije imao nekoga posebnoga smisla, a ona je naprosto morala nešto raditi.
Teške krojačke škare klizile su po lijepoj sintetičkoj svili. Njihov zvuk oporavljao ju je od zamora posla prevoditelja i programera za interlingue, službeni zemaljski jezik.
Zapravo, u posljednje vrijeme ona i nije živjela sama. Edi Modrup je bio jedini muškarac s kojim je odlučila, poslije 35 godina života, podijeliti svoj intimni svijet, nepristupačan i nedokučiv bilo kojem muškarcu. Nije bila sigurna je li s njim živjela zbog pritiska kojega su čuvari poretka Novoga svijeta vršili na samce – ledike upozoravajući ih da im se to može odraziti na karijeru ili zbog toga što je doista željela živjeti s nekim muškarcem u neformalnoj zajednici. (Takve zajednice su bile bolje rangirane na listi nepoželjnih oblika egzistiranja, jer se od njih ipak nešto moglo očekivati).
Edi je prozreo njezin osnovni problem i, što je najvažnije, prihvatio ju je onakvom kakva jest. Nadao se da će je uspjeti promijeniti ako budu zajedno živjeli. No, nevina djevojka od trideset pet godina nije se mogla tako lako odlučiti na seksualni kontakt poslije toliko godina izbjegavanja te vrste komuniciranja među partnerima. Nekoliko puta tijekom tri mjeseca, koliko su zajedno živjeli, pokušavali su to riješiti, ali njezin himen kao da je bio od kamena. Boljelo ju je. U početku je bio nježan i strpljiv, zadovoljio se petingom. Onda je pokušao malo na silu. To bi izazvalo samo histeričan vrisak, malo krvi, ali opet ništa. Petnaestak dana potom nisu ni pokušavali to ponoviti. Danju je sve bilo u redu, ali s noći dolazila je za oboje mora. Onda je on počeo sve kasnije dolaziti u njihov zajednički stan.
Znala je da se nalazi kod svoje stare ljubavnice – žene bez ikakve osobitosti, ako se izuzmu krupna pozadina i sočne velike usne, koje su nju podsjećale na konjsku gubicu. Znala je i zašto. Nije bila ljubomorna, jer čovjek je ljubomoran samo dok sluti nevjeru. Kada zna, onda je to nešto posve drugo. Tada strepnja prelazi u bijes, a iz njega se dalje razvijaju različite emocije – od mržnje do ravnodušnosti. No njezina mržnja nije bila obična. Mrzila ga je zato što je muškarac, što ima potrebu da ovlada njome i dokaže tu mušku superiornost. Mrzila ga je jer ga je uspjela zavoljeti, i to toliko da se odlučila živjeti s njime. Mrzila ga je zbog nestrpljivosti da prodre u njenu nutrinu i ispuni je nečim što ona nije željela, ali i zbog strpljivosti s njezinim odbijanjem da postane “prava žena”.
Mnoštvo ju je nerviralo i uznemirivalo. Voljela je biti sama, prepuštena svojim maštanjima, u kojima je intenzivno proživljavala ono što se drugima stvarno događalo. On joj je i u tome povlađivao – ostavljao ju je samu. Sve bi to bilo u redu da nije počeo graditi paralelni svijet – uz onaj koji je živio s njom. U trenucima kada bi sebe uhvatila u želji da bude normalna, kao ostale žene i većina ljudi, postajala bi ljubomorna. Malo bi se potrudila oko njega kako bi ga više vezala uza se, ali nije mu se mogla predati u pravom smislu riječi. Strah od boli, trudnoće, podređenosti, ružnoće, ovisnosti o muškarcu i koječemu drugome, paralizirao je njezin himen do te mjere da bi i najmanji dodir izazvao nesnosnu bol. Zbog toga nitko zapravo nije ni insistirao da je deflorira, u malom broju pokušaja što ih je doživjela kao djevojka.
Njegova strpljivost postupno je počela prelaziti u odustajanje, u gubljenje volje i potencije. Hoteći sačuvati svoju normalnost, okrenuo se drugim ženama. Sve je češće ostajao dokasna. Njoj je to sve bilo jasno, ali nije mogla protiv sebe.
Čula je njegove korake u hodniku. Vraćao se od te žene, koja nije htjela ili nije smjela i mogla živjeti u takozvanoj optimalnoj obitelji, što ju je zemaljska vlada propagirala i podupirala kao najpoželjniji oblik obitelji, i koja je, kao i ona, voljela živjeti sama, ali je – za razliku od nje – normalno komunicirala s muškarcima u svakom pogledu. Ušao je mirno i staloženo. Odisao je svježinom zadovoljnoga muškarca koji se istuširao poslije ljubavnog čina kod ljubavnice i uputio kući u svome krevetu uživati u mirnom snu – kao da je uspio ostvariti optimalnu obitelj i sve beneficije koje idu s time, i to bez pomoći genetskog inženjeringa…
Mrzila ga je zbog te samouvjerenosti i zadovoljstva. Zavidjela mu je. Najradije bi ga kaznila. Uvijek se pitala: što bi ostalo od muškarca da mu oduzmu muškost? Ništa! Ipak, on je bio jedina osoba koja se potrudila da je shvati i prihvati. Jedino biće s kojim je podijelila svoj intimni svijet (ako se izuzme nekoliko žena).
Čim je ušao u sobu, ustala je i poljubila ga. I zagrlila, ne znajući ni sama zašto. Uzvratio joj je uljudnošću muškarca koji još osjeća krivicu, računajući da će se sve to brzo završiti i da će moći mirno spavati. Ali ona kao da je željela nešto više od površne nježnosti dodira. Peting, trljanje njezina klitorisa dok su joj noge čvrsto stisnute (za svaki slučaj). Bio je to njezin najveći domet na području seksualnosti, a samo bi iznimno pokušala oralno zadovoljiti partnera. To je ipak nije boljelo, nije mogla zatrudnjeti, a ona je imala punu inicijativu.
Kad je vidio da to želi, pustio je da radi što hoće. Nije ju htio svojim odbijanjem povrijediti. Iscrpljenost i nesvjesno neprihvaćanje njezina bića onakvim kakvo jest, učinili su da ni njezin prilično spretan jezik nije mogao vratiti dušu cvijetu koji raste u ruci. Ukrutio se sasvim malo, prirodno reagirajući na toplinu pljuvačke i mekoću usana koje su ga stezale.
Ona se trudila da ga probudi. Gnjavila je ispijena muda, škakljala ga po čmaru, (to obično nije voljela raditi), usisavala ga do krajnika, ali pune erekcije nije bilo. Počeo ju je hvatati bijes jer je shvatila da je on u podsvijesti više ne želi. Može obmanjivati i sebe i nju, ali njega ne. Koliko je ona poznavala psihologiju muškaraca, to je bilo to. Moćni penis i sva pamet iz muda opet su se izdigli iznad nje. Kao u magli vidjela je škare na radnom stolu sa svoje desne strane, baš su joj stajale na dohvat ruke.
On je žmirio i u mislima premotavao slike s pomoću kojih bi se uzbudio. Nije ni razmišljao čemu sve to. Bilo mu je važno da se digne jer je on sebe smatrao muškarcem i nije želio dati joj do znanja kako ne može više s njom. Morao je biti spreman kada bi to ona ili bilo koja druga zaželjela.
Mrzila ga je upravo zbog toga! Škare su joj se same našle u ruci, na prstima nečujno otvorene… Najednom joj se to učinilo spasonosnim izlazom iz začaranog psy poligona krnje obitelji; iz obitelji od koje je čak baštinila i to prezime zbog kojega su je u školi zvali “žetelica”… To je oduvijek željela: vidjeti što je muškarac bez penisa! Trgnula je usta s glavića, držeći poluukrućeni penis u lijevoj ruci. Malo ga je povukla a onda zahvatila škarama. Odjednom, cap! Krik…

*

Vijest o kastriranju muškarca više nije mogla izazvati senzaciju, pa je o slučaju E. S. i E. M. samo nekoliko tiražnijih listova u prvom izdanju objavilo sasvim kratku crticu. Takve vijesti najčešće su se nalazile na pretposljednjim stranicama, s uobičajenim završetkom o tome kako je žrtva spašena intervencijom liječnika koji su spojili otkinuti dio s tijelom. U slučajevima kada elkastranda pobjegne s odrezanim dijelom, (pa se nema što sašiti) znalo je biti zanimljivo. No, kako je medicina dosegla visok stupanj razvitka i taj se problem relativno lako rješavao. Organ se uzimao od netom poginulih osoba u prometnim nesrećama. Od njih se organ mogao posuditi na neodređeno vrijeme. Čak je već postala ustaljena praksa da muškarci koji žele promijeniti spol čekaju sličan slučaj kako bi mogli “pokloniti” svoj ud unesrećenim žrtvama
Ali ekipa za stratešku promidžbu, iz Centralnoga vladinog instituta za strategijski razvitak i natalitetnu politiku, jedva je čekala takve događaje da pojača svoju aktivnost na propagiranju optimalne obitelji. Prepolovljena zemaljska populacija, poslije “velike katastrofe”, trebala se obnoviti. Međutim, više se nije mogla obavljati nekontrolirana obnova pučanstva jer je radijacija, kojom je bila kontaminirana velika površina Zemlje, južno od velikoga Kineskog zida pa sve do Indijskog oceana, izazvala degeneraciju potomstva. Stoga je zemaljska vlada izašla s projektom optimalne obitelji, koji je uz povećanje nataliteta skrbio za zdravo potomstvo.
Prof. Magnus Skeneman, čovjek koji je otkrio elkastrandin kompleks i znanstveno postavio kompleks epruvete, (Huxley ga je projicirao još 1932. u svome romanu Divni novi svijet) bio je potkraj 21. stoljeća ono što je Freud bio u 20. stoljeću – neprijeporni autoritet na polju psihoanalize. Da je mogao vidjeti kako se koriste njegova otkrića u grobu bi se okrenuo. No ekipa za promidžbu optimalne obitelji vodila se načelom djelotvornosti. Naširoko je obrazlagala prednosti optimalne obitelji od četvoro djece, i to dvoje muške i dvoje ženske. Tjednici i mjesečnici, sve radio i TV postaje isticali su slogane u stilu: AKO ŽELITE ZDRAVO POTOMSTVO – OSNUJTE OPTIMALNU OBITELJ! Ili: AKO NE ŽELITE RAĐATI DEGENERIKE I MUTANTE TE AKO NE ŽELITE DA VAM SE DJECA RAZVIJAJU KAO POREMEĆENE OSOBE – PRIJAVITE SE NAJBLIŽEM UREDU ZA OPTIMALNU OBITELJ! Poslije toga dolazile bi na red informacije o prednostima i povoljnostima što ih vlada pruža onima koji pristanu da osnuju takvu obitelj. Naravno, nije bilo ni jedne riječi o svemu onome što se mora proći da bi se dobilo zeleno svjetlo, a pogotovo o posljedicama po osobe za koje se utvrdi da nisu, po nekom kriteriju, za takvu obitelj.

***

Mokoš se nikada nije smijala. Lutala je povazdan u potrazi za bezazlenim dušama, plašila ih proročanstvima i donosila brašno mljeveno od sjemenki i suza nesretnih mlinarica.
Mokoš se brinula na svoj način o djeci koja su joj bježala čim bi ojačala i bila spremna uhvatiti se puta koji im se ukazao. Nije im bila maćeha. Nije im bila ni mati. Stvorena je tako, negdje između to dvoje.
Mijesila sam kruh, otvarala prozore svakoga jutra iako bi se sjenke prijetećih, stoljetnih stabala uvukle među zidove i ostale cijeloga dana tu, plašeći me.
Maleni Svarog igrao se u dvorištu. Pleo je snove o danima koji dolaze. Brinula sam. Plašila sam se. Dolazili su ratnici, divlji kao što su staze koje su ih dovodile. Jeli su naš kruh i divljali sa sjenama. Stisli bismo se jedno uz drugo i dijelili strah kao kolač, zlatno uplašeno dijete i ja.
Onda bismo našli nešto čemu smo se mogli smijati. Kikotali smo se u strahu da nas ne čuju.
Jednoga dana, pored kolibe je osvanula staza koja je stigla po mene i ja sam znala da je moje vrijeme došlo. Ništa nisam ponijela jer ništa nisam ni imala. Zlatno dijete jecalo je tiho domahujući mi hrabro.
Mokoš me nije slijedila. Prezrivo je zatvorila vrata. Znala je da joj nikada neću sasvim izmaknuti iz šaka. Tada još nisam znala da je uz svakoga od nas rođena po jedna zvijer koja nam slijedi trag, poput sijenke. Hvatala sam se s njom u koštac kad god bi mi se primakla suviše. Rađala se kao i ja, poslije svake izgubljene ili dobijene bitke. Vrebala je na mene, disala uz mene, naučila me kako su utočišta krhka mjesta i napokon, natjerala me da se okrenem i pogledam je u oči.
Sada sam tu. Spašena i mirna. Gledam kako se preganjaju oblaci, kupam se u milosti nasmijanog Svaroga dok dijelimo, prećutno, tajnu kolibe u kojoj smo odrasli, iz koje smo pobjegli.
Dani koji su ostali iza mene, kao gladni psi, pojeli su sve što je u meni bilo jestivo, misao, snagu, radost i smjelost…
Pobjeda je slast koja traje kratko. Prebrzo se ukaže nenačeta praznina. Bezimena pustoš nečega čemu se tek treba predati.

***

I priča je, poput kamečića bačenog po površini vode, skakutala iznad tamnih dubina u kojima plivaju bezimena čudovišta.
Borila se i pobijedila svaki put. Nije uzmicala, iako joj je srce poput uplašenog vrapca tuklo u strahu. Duša joj je bila nježna kao najmekše pero iz njenih bijelih krila. Mokoš se nikad nije nasmijala, nikad je zagrlila kao što mirne uvale zaštitnički grle uzburkano, uznemireno more.
Tu bitku nikada nije dobila. Kao sidro snažnog jedrenjaka, u dnu njenog srca, zakačila se jedna slika. Zlatno dijete kako se igra u sjenkama zidova koji pamte strahote. Iako je i njegova staza osvanula pred kolibom jednog maglovitog jutra, iako se obrelo u radosnoj zemlji punoj oblaka, u Slavinim sjećanjima ostao je gorki osjećaj da mu nikad nije pomogla do kraja. Širila je svoja prekrasna, bijela, snažna krila ne bi li spasila cijeli svijet a u tom svijetu uplakano dijete koje joj je priraslo srcu.

***

Bogovi su pričali priče ljudima. Njihove su riječi grcale kao neki izvor govorljive vode, bez reda, bez niti koja bi isplela sliku do kraja, vidljivu i jasnu.
Nije li muzika riječi ponekad dovoljna da se pronađe utjeha? Jer, ljudi žedni priča sigurno traže utjehu. Sve će biti dobro na kraju, miluju boje riječi od kojih se slaže priča, sve će biti dobro…Pogledaj! Vidjet ćeš je prekrasnu i slobodnu kako se odmara na žalu, poslije bitke.
Nudili su djelić ledenog brijega, nešto što su ljudske oči mogle pojmiti i vidjeti, nešto stvarno, blisko njihovom vremenu i njihovom svijetu, u kome se igraju, spašavaju, žale i sanjaju.

***

Ljeto se gnijezdilo u vitkim stablima čempresa. Mirisalo je na lavandu, lovor, masline i ribu. U malenoj uvali pljuskalo je more preko stijena. Ležala je na prostirci od bambusa, tabana uronjenih u plićak. Valovi su dolazili i odlazili, šumeći poput daha neke velike zvijeri, primirene ispod toplog, azurnog neba.
Bradavice na njenim grudima izdajnički su se ustremile poput sićušnih malina. Sjenke su se igrale njenom obnaženom kožom poput ruku ljubavnika.
Činilo se kao da je vijeme odustalo od te mirne uvale. Ona je svakako odustala od vremena. Njeno nago tijelo uklopilo se u krajolik. Barem se njoj činilo da je tako. Povjetarac je dodirivao njena bedra i ona mu se predala u nekom polusnu. Vodila je ljubav s vjetrom, suncem, vodom i osjećala se slobodnom i lakom poput oblaka.
Onda je zazvonio mobitel i reza na vratima se bučno spustila. Ukazali su se zidovi i prozori, glatka površina radnog stola i strogi redovi rečenica na bijelim papirima. Isčezli su valovi, čempresi i ptice.
Pokrila se kožom i odjećom, našminkala smiješkom osluškujući dan. Njena su se krila nemirno trzala poput djeteta u teškome snu. Naučila je kako da ih složi poput zimske odjeće, kako da im šapuće dok se ne smire jer njihovo će vrijeme doći, isto kao što dolaze snijeg i zime i proljeća…Pričala im je priču, opet i opet sve dok su riječi imale šta da ponesu iz njenog srca.
Kada bi je pitali o čemu je doista razmišljala tog prekrasnog jutra rekla bi kako je poželjela propovijedati o slobodi.
Rado bi povikala kako su ljudi sami sebi ispleli najljepše zamke, gutajući svoje strahove kao neprožvakane, žive zalogaje koji su se namnožili u njima sve dok ih nisu sasvim opsjeli. Strah je najbolji čuvar a sloboda najslađi san između kojih, gladni, grickaju svoje vrijeme, izbezumljeni kretanjem Svemira.
Govorila bi o bijegu kroz nevidljava vrata i o tome kako se u tom djeliću bezvremena odrekla zatvora svojih zidova, haljine i cipela, kako je, to prekrasno jutro, usisalo u sebe sve što je do nekoliko sati prije bila ona i razastrlo pred njom boje i mirise, odvuklo je na pučinu i žrtvovalo moćnom bogu vode.

…

Zalupio je vratima, ali nisu čuli. Pjesma je bila glasnija, a mlada plesačica strgala je haljinu s grudi, trljajući bradavice medovinom. Gosti su urlali i tražili još. Udahnuo je miris spaljenih borovih grana u ognjištu, toplih pogača i pečenog mesa. Sluga ga je ugledao i hitro mu prišao s vrčem:
“Gospodaru, svi te čekaju… nazdravi s nama!” pružio mu je začinjeno vino, ali ovaj ga je samo smrknuto pogledao. Sluga je spustio pogled, prema gospodarevim čizmama oko kojih se stvarala lokva.
“Donijet ću suhi ogrtač i druge čizme.” nije dignuo ni glas ni pogled.
“Neka, sam ću.”
“Gospa je pitala…”
“Nestani.”
Sluga se izgubio prema kuhinji, a domaćin je nastavio močiti prostirke hodajući niz hodnik obasjan kristalnim bakljama i svjetlećim štapovima, izbjegavajući pijane goste koji su mu u prolazu nazdravljali peharima punim vina i ustima punim hvale. Njena su vrata bila od izrezbarene hrastovine, okovana srebrom, premazana tajnama. Brojao je korake i broj je uvijek bio isti. Svake godine. Pred vratima su stajale dvije sluškinje i smijuljile se.
“Čestit…” pokušala je jedna, ali ju je zvučna šamarčina poslala na pod, rasjekavši joj usnu. Obje su se izgubile, jedna cvileći, a druga zadržavajući dah. Njihove suknje stvorile su vjetar u prolazu, osjetio ga je na mokroj koži svojih prstiju. Uzdahnuo je. Iz zatvorene sobe dopirao je miris ulja i suhog cvijeća.
Naslonio je dlan na sunčev krug urezan u vrata i polako ih gurnuo, unutra je bio mrak. Zlatni sag svjetlosti s hodnika rasprostro se prema krevetu. Gospodarova sjena bila je ružna mrlja, mrtvo tijelo na blistavom podu. Ona je ležala na postelji, oznojena lica, s dvoje majušne djece zaspale na grudima. Žmirnula je prema svjetlu. Manja beba se promeškoljila.
“Pogledaj ih… naša djeca.” šapat joj je bio umoran.
Čvor u njegovom grlu stisnuo se kao brana koja stenje pod bujicom riječi. Usna mu je zadrhtala, a usta se otvorila u prazno. Progutao je slinu, šakom držeći dovratak, ne osjećajući kako daska puca pod njegovim stiskom i kako mu se pod prstima mrvi u iverje:
“Čija djeca… ČIJA, KURVO?!!”
Zagrmilo je.

Pjesma u holu je stala. Čulo se samo kotrljanje glinenog vrča po stolu pa prasak o pod. Zatim su se dva dječja glasića probudila iz sna i ujedinila u plaču. On je bijesno otrgnuo komad dovratka i odmarširao prema izlazu. Nitko ga nije pokušao zaustaviti, nitko mu nije stao na put. Kamene ploče pucale su pod njegovim koracima, a miris svježeg zraka nakon oluje slijedio ga u stopu. Izjurio je van, da mu kiša ponovo smoči lice, a zatim se uputio preko dvorišta u staju. Baklje su tinjale na pljusku koji je čitavo dvorište prekrio prst debelim slojem nelagode, a štogod se skrivalo u noćnim sjenkama, dobilo je dodatni zaklon. Iz štale je mirisalo na sjeno i toplu balegu, čuli su se mirni glasovi konjušara. Bili na svojim mjestima, iako i oni pomalo pripiti – donijeli su im vrč ili dva, vjerojatno i pladanj mesa, da se i oni pridruže slavlju. No, kad je kapija, dovoljno široka da se dva četveroprega mimoiđu, poletjela u stranu, brzo su se pribrali. Konji su zavrištali, propinjući se i otimajući kad je njihov vlasnik stupio unutra:
“Pripremite najcrnji oblak i upregnite četiri vjetra. Izlazim.”
Poslušali su bez pogovora, guleći si i kožu s prstiju ne bi li što prije izvršili zadaću. On se, bez daljnjih objašnjenja, vinuo u vozačko mjesto. Sa sobom je ponio tobolac pun sulica koje su zazvonile kad ih je ubacio u kola, a zatim je uz tutnjavu i bljesak nestao u noći. Grom je još tri puta udario u dubinu ispod dvorca, kao da tuče nevidljive neprijatelje.

Mlađi konjušar pogledao je starijeg:
“Perun je nešto ljut?”
“Bijesan. Bi’će sranja.” Zaključio je stariji pljunuvši u zgaženo sijeno i smirujući jednog od plašljivijih ždrijebaca.

…

Perunov oblak jurio je prema istoku, brzinom koja je prijetila razderati nebo. Bio je iskovan od čelika i grobne tmine, tutnjao je nebeskom ravnicom kao nepregledno krdo konja. Perun ga je tjerao u dobro poznatom smjeru. Znao je da će ga tamo naći – u prvom bljesku zore, najsjajnijoj baklji dana. Dok je Perun silovito grabio prema njemu, plamteći troglavi zmaj donosio je na svojim krilima jutarnju svjetlost.
“Što… je li to ono što mislim?” upitala je srednja zmajeva glava, motreći tamnu točku koja je prijeteći rasla iz uskovitlanog mora oblaka.
“O, nesrećo. Zar je već to doba godine?” uzdahnula je lijeva.
“Ti kao da živiš drugdje.” odmahnula je srednja “Naravno da je vrijeme!”
“Hoće li nas ponovo napasti? Prošli put je bilo nezgodno….” desna je zabrinuto klimala.
“O, ti li se žališ! Koliko puta te udario do sad? Ja stradam skoro uvijek! Ts.” otpuhnula je lijeva, a udaljena točka postala je oblak, crn kao ugljen iz najdublje zemlje.
“Evo ga, idemo…” srednja glava je stisnula zube i odvratila lice.

Prasak je zaglušio nebesa.

Perun je bio tu, izdižući se iz oblaka, s munjama u očima, već vitlajući novim kopljem. Zmaj se okrenuo u letu, tresući lijevom glavom koju je trenutak ranije pogodio Perunov grom.
“Prestani! Jesi li lud?” vikala je srednja glava, dok je desna prijeteći siktala, a lijeva dolazila k sebi.
“Jesam! Lud sam! Ti ne bi bio?”
“Ne. Jer razumijem da vrijeme teče, nema kraja i ne može se zaustaviti.”
“Ne može? Ja ću ti reć što ne može! JA ne mogu! Ne mogu to više trpjeti. Došao sam ti reći da prekineš krug.” vjetar oko njih bio je suh, puhao je s istoka. Razigravao je zmajeve plamenove i mrsio Perunovu srebrnu kosu, a najmanji pramenovi vjetra zavlačili su se u kanjone bora na njegovom božanskom licu. Zmaj ga je gledao prijekorno, sa svih šest očiju:
“Stvarno si lud. Prekine li se krug, nestat će svega. Zemlje, ljudi i bogova. Uostalom, znaš to i sam, što ti ja uopće govorim.”
“Nije me briga!”
“Nije te briga?”
“Ne. Nije. Nimalo.”

Zmaj je lebdio u tišini, plamenovi su se uvijali oko njegovovg tijela, dok je bujica svjetla otjecala dalje niz nebo. Onda je lijeva glava progovorila:

“Čak i ti znaš da to nije istina. Krug je krhka kovina, ne trebam ti ja da ga prekinem. Možeš ga sam prekinuti… mogao si to učiniti svaki put… ali nisi. Samo si trebao ostati kući i odbiti napad. Umjesto da mene udaraš, mogao si udariti napadače, pobiti cijelu četu i zadržati sina. I krug bi se raspao i svemu bi došao kraj. Ali ti si ovdje, na drugoj strani neba, a u tvoj se dvorac ušuljao neprijatelj… ovaj čas kolje tvoje pijane stražare. A ti si vani, na svom najbržem vozilu, naoružan do zuba. Gdje ti je neprijatelj, Perune? Gdje?”

Perunovo lice bilo je kamen, zubi stisnuti kao ogorčena kovačka kliješta. Šaka mu je stezala koplje tako da se vidjelo kako mu žile plešu duž podlaktice.
Uz divlji urlik okrenuo je oblak, a zatim se nagnuo preko ruba i zavitlao koplje. Udar je zatresao zoru, a blistavo koplje se raspalo na Svarogovim prsima.

“Luđak.”
“Budala.”
“Divljak.”

Zaključile su Svarogove glave, dok se Perun gubio prema zapadu, prestižući plimu svjetlosti i ostavljajući je daleko za sobom. Iza tijela koje se uvijalo ne bi li si olakšao bol od Perunovog udarca, pojavila se svjetleća ptica, do maločas skrivena iza Svarogovih plamenova:
“Boli li jako?” glas joj je odavao istinsku zabrinutost.
“Više nego ikad.” odgovorila je lijeva Svarogova glava.
“To mi kažeš svaki put, Gospodaru.”
“Zato što svaki put boli više nego ikad. Svaki put je sve ljući, bijes mu kosti izjeo!”
Ptica se potrudila učiniti pokret što sličniji slijeganju ramenima pa ustvrdila:
“Valjda tako mora biti.”

…..

Kapija nije bila otvorena do kraja, tek odškrinuta. Ali, Peruna to nije zamaralo, on se u dvorište i onako spustio iz zraka. Putem je dobro pazio da vjetrovi koji su pogonili njegov čelični oblak satru petoricu prilika istrčalih iz dvorca, noseći svaki po dvije bačve kao ratni plijen. Šesti je u rukama držao novorođenče.
“Pusti me da prođem, ili ću štenetu potrgati šiju!” viknuo je prema Perunu “Kažem…”
Nije dovršio rečenicu, jer mu je Perunovo koplje otkinulo glavu, ne dotaknuvši dijete. Truplo je palo na stranu, dijete je bilo streseno i uplašeno, ali ništa više od toga. Uzeo je kopile, ni ne gledajući ga. Znao je dobro da je spasio djevojčicu. Uvijek spasi djevojčicu. Dječak je uvijek već negdje daleko, dolje. Kule su se nadvile nad dvorište i kamenim očima sažaljivo s visine gledale Peruna dok je ulazio u svoj poharani dvorac.
Gozba je bila prekinuta naprasno.
Jecaji su se čuli umjesto pjesme, krv je tekla umjesto medovine. Tijela koja su ranije bila isprepletena u pohoti, sad su ležala mrtva. Zjapeće rane bile su usta koja proklinju Peruna što nije bio ovdje kad je trebalo, kad su uljezi upali na slavlje i donijeli svoje smrtonosne darove. Oni preživjeli vidali su jedni drugima rane, neki u suzama, drugi psujući neprijatelje. Perun je opet hodao istim putem, noseći djevojčicu u naručju. Prestala je plakati, kao da zna da je sad sigurna. Gospodaričina vrata nisu bila razvaljena, nego otvorena. Stajala je uz otvoren prozor, gledajući u kamenom popločano dvorište, zamotana u prekrivač od vune i očaja, svijetle kose još slijepljene od znoja u kojem je ranije noćas porodila dvoje uklete djece.
“Ljeljo…” grlo mu je bilo hrapavo od vjetra i boli pa su riječi teško izlazile. Vidio je kako njena ramena podrhtavaju i kako se naginje k prozoru.
“Ljeljo… malena te treba…”
Kao da je znala, prokleta mala je u tom trenutku ispustila glasić. Neodređeni zvuk, nešto između skvičanja svinje i mijaukanja, ali dovoljno da se majka okrene i pogleda ih očima crvenim od suza i grižnje savjesti.
“Ljubavi moja…” pružila je ruke. Prema njemu ili prema djetetu? Prišao je. Mirisala je na suze, znoj i ulje kojim su je sluškinje namazale. Izgledala je kao umorna starica, a ne kao jedra žena i kraljica. Uzela je curicu, zagrlila je, a onda se raspala u krhotine jecaja, naslonivši vlažno čelo o Perunove sijede grudi.
“O… oprosti…” promucala je tiho. Žuljevita ruka koja vitla gromovima nježno ju je pokrila preko tjemena, ali su mu oči ostale hladne.

…

Ljelja je sjedila uz prozor i gledala u dvorište, dok joj je služavka četkala kosu tiho pjevušeći:
“Zorja je zorja, bijel je dan…”
Četka je bila od kosti ukrašene zlatom, a dlake iz finog jazavčevog krzna. Služavka je uvijek pjevušila pjesmu o zori kad bi četkala gospodaričinu kosu, jer su rekli da joj je kosa boje zore, boje rubina… svašta su rekli, samo bi im luđak vjerovao. Perun je sjedio na drugoj strani dvorane, mrk po običaju. Njegova je kosa odavno bila sijeda, Ljelja nije drukčiju ni pamtila. Nosio je tragove godina od prvog dana kojeg se sjećala, ali mu snaga i nagla narav nisu nikad jenjavale. Pio je iz željeznog pehara, jer su se oni zlatni lako gužvali pod njegovim stiskom. U tome je bilo možda i više od polovice istine, ali dio je svakako bio i u tome što je Perun volio osjetiti okus željeza, nanjušiti ga i slušati kako odzvanja kad bi njime udario o pladanj i pozvao da mu ga dopune.
Ljelja je gledala kako dvorištem prolaze radnici, kovači i tesari. Uvijek se kovalo, Perun je vječno trebao nova blistava koplja, svjetleće kugle i štapove, ili nova i bolja čelična kola u kojima će tutnjati nebom. Straža je bila na zidinama i na kapiji, dokoni muškarci koji su po cijele dane razglabali koju su sluškinju povaljali po sijenu, a koju još nisu ali sigurno hoće već za iduće svetkovine. Kapija je bila otvorena, dvorjanke i dvorjani su ulazili i izlazili kako su htjeli. Samo na jednu su se stražari obazrijeli, samo jednoj su se naklonili na pozdrav: Morani, sa cvijećem u kosi i medenim usnama.
“Lijepa je.” rekla je Ljelja “Ne sjećam se jesam li i ja bila tako lijepa.”
“Ti si i sad prelijepa, gospodarice.” rekla je sluškinja “Na tebe i je cura lijepa.”
“Stvarno je lijepa… a reci mi, što kažu dvorjanke o njoj? Hajde, priznaj.”
“A joj… kako ću reć’…” crvenila se i hihotala, skrivajući smješak četkom. Perun je zakolutao očima i otpio nešto veći gutljaj.
“Reci, inače ću te premjestiti da brineš o svinjama.” zaprijetila je Ljelja, trudeći se izgledati i zvučati strogo.
“Kažu… joj, pa kažu da se viđa s nekim.” šapnula je zavjerenički sluškinja, pomalo zabrinuta za svoju karijeru.
Ljelja je uzbuđeno poskočila na stolici i ozareno se okrenula Perunu:
“Ma čuješ li?” a zatim se odmah vratila sluškinji “A tko je taj?”
Perun je zaškripio zubima, što je njegov peharnik odmah prepoznao kao znak i dolio još vina.
“Joj, to ne znam… ne znaju ni druge cure, života mi! Kažu samo da je jako… zgodan.”
“O, to nisam ni sumnjala. A je li kažu… je li to nešto ozbiljno, ha?”
“Kažu da se stalno viđaju i stalno da su skupa, ima već tri ili četir’ mjeseca.”
“Tako dakle… a stvarno je lijepa, vidi je.”
“Pa na mater… kakva će bit’.”
“Ma da, da… ali vidiš to držanje… kako hoda… pa te crte lica… više mi liči na Peruna.”
“Da, istina… stvarno liči.” brzo je potvrdila sluškinja, kimajući glavom, ne pretjerano sretna što se razgovor dotaknuo Peruna.
“Perune, ima tvoje…” započela je Ljelja, ali željezni pehar s vinom rasprsnuo se o kameni zid iznad njene glave, zalivajući nju i služavku vinom, ostavljajući tragove nalik krvavima po njihovoj odjeći. Suškinja je vrisnula. Perun je grmio:
“IMA NJEGOVU KOSU I OČI!!” prevrnuo je stol ustajući, zgrabio stolicu i razbio je o kamenom obzidano ognjište. Zatim je izašao iz dvorane. Nekoliko časaka kasnije, stup plamenog vjetra podignuo je njegov oblak iznad dvorišta i Perun se odvezao u još jednu luđačku trku nebom. Sluškinja i peharnik počistili su dvoranu, dok je Ljelja tiho plakala uz prozor, suzama kvaseći svoju prekrasnu kosu.

…

Morana ga je našla kako priča s pastirima. Prekrižio je ruke na prsima, raširio noge kao jelen kad se hrva i uozbiljio lice. Obrve su mu bile kao zlatni valovi iznad modrih očiju, htjela mu je mirisati kosu i prstima zgužvati uši. Nasmiješio se kad je prišla, ali ono nešto ozbiljno i dalje je bilo u zraku.
“Dobar dan, ljudi. Što ima?”
“Evo, kažu mi pastiri da je jednom čovjeku tu iz sela zmaj jutros zakl’o kravu.”
“E. Na pojilu. Samo ju je stres’o k’o pseto pacova. I tamo ju raskomad’o.” rekao je pastir, obrisavši znoj sa čela požutjelim rukavom nekad bijele košulje.
“Još se kosti vide.” potvrdio je drugi, pokazujući preko polja i šumarka, prema pojilu “I sad ni na vodu ne mo’š tamo, jer se zvijer još tamo mota.” Onaj prvi je pljunuo u stranu:
“Da mu crno srce usahlo, da mu usahlo! Oči mu se odma’ ugas’le!” pljunuo je još jednom.
“Treba ga zatuč’, nema druge. Gamad umlatit’, dok nije još štete napravila.” Jurjev glas bio je miran i staložen, kao da priča o cijepanju drva.
“E. E, da. Umlatit’. A ‘ko će to ić’ zmaja umlatit’? Da ne’š ti možda, kad si tako pametan?” prvi seljak je škiljio u Jurja, odmahujući rukom na njegove riječi. Drugi se posprdno smijao:
“Dobro si nam to rek’o. Do – bro! Eto, ja imam batinu, stari Dubravko ima čekić. Čas posla.”
“Ljudi, moj otac…” počela je Morana, ali Juraj joj je upao u riječ:
“Vi mene pravite budalom, jel’ to?! Mislite da sam lud?!” spustio je ruke uz tijelo, lagano ih raširio i stisnuo šake, da su mu pod kožom izletile žile.
“Juraj, čekaj… ja mogu…”
“Mislite da mi se moš’te rugat’?! Mogu vam obojici zavrnut’ šije, sad odma’, jednom rukom svakog!”
“O, junače! Zavrni onda tom zmaju šiju, ne diraj se nas slabića!” prvi pastir je pograbio svoju palicu, sav zajapuren u licu kao puranova glava, spreman da je polomi na Jurjevoj glavi. Drugi je stao između njih i raširio ruke, da ne dođe do nesreće:
“‘Ajd’, ‘ajd’… ‘ajd’ smir’te se oba! Dosta je zmaj, ne moraju se i ljudi međ’ sobom… ‘ajd’…”
“Ja sad, odma’, sad idem i sam ću tog vašeg zmaja zaklat’ i glavu ću vam u selo donijet’ da s njom plašite malu djecu i balave babe! Ja ću, kad nema ‘ko drugi!” pljunuo je u stranu, pograbio mač i pružio korak prema pojilu. Morana je poskočila za njim i zgrabila mu nadlanicu:
“Čekaj… čekaj, ljubavi! Ja ću zvati oca, on će…”
“Ma, bježi! Kakav otac, pusti oca! Nisam ja neko derište da mi ti svog oca zoveš! Rek’o sam da ću ga ja ubit’ i JA ću ga ubit’! Sam! Ne treba mi nikakav starac, da mu se skrivam iza ‘ćerkine suknje!” otresao se, istrgnuvši ruku.
“Što se na mene otresaš?! Nisam ti ja…”
“Ma, pust’ me! Idi kući! Idi, no!”

Ostala je sama na livadi.

Pastiri su pošli slijediti Jurja da vide dvoboj. Za sobom su ostavili brazde pogaženog bilja, kao divovske zmije koje plaze kroz travu. Negdje na nebu oblak je prešao preko sunca, donijevši sjenu i svjež vjetar. Morana se okrenula i požurila kući po pomoć.

…

Ostali su na pristojnoj razdaljini, gledajući na pojilo skriveni u gaju na brežuljku. Juraj je do vode došao sam, ne usporavajući korak. Zmaj je punog želuca ležao pored vode, lijena mrcina i motrio tko mu to prilazi. Nije znao da li da ga proždre odmah, ili da ga samo raskomada i ostavi za kasnije. Čudovište je bilo maslinaste krljušti, barem tri puta manje od Črta, ali ipak dovoljno veliko da jednim ugrizom prepolovi čovjeka, lako kao što domaćin za stolom lomi vruću pogaču.

Juraj je išao ravno na njega.

Zmaj se tek protegnuo, raširio krila i napeo mišiće, spreman napasti u treptaju oka. Juraj je stao nekoliko koraka od njega, ni ne vadeći mač iz korica:
“Ti s’ taj zmaj? Ti s’ valjda neka beba. Nemaš nekog odraslog da te pazi?”
“Tipično za seljake.” zmajeve riječi kotrljale su se teško i bučno kao mlinsko kolo “Mjesto da nađu odred vojnika, četu junaka, štogod… oni mi pošalju seosku ludu. Dobro, dobro… ne žalim se… iz onih oklopa se teško vadi meso… iako konji znaju biti hvalevrijedan dodatak.”
“Znaš što, žao mi te tak’og kržljavog, izgledaš k’o krastača s krilima… čak isto i krekećeš. Evo, pustit’ ću da napadneš prije nego mač izvučem, jel’ može tako?”

Zmaj se bacio na njega bez daljnjih upozorenja. Bio je brži od bilo koje šumske zvijeri, proždirući malu udaljenost svojim još uvijek krvavim zubima. Juraj se tek malo izvio u stranu, toliko da zmaj ne naleti ravno u njega i udario desnom šakom odozdo zvijer u vilicu. Uz zvuk kakav čini stijena kad se lomi u odronu, strašne su se čeljusti bolno zalupile, a čudovišno tijelo proletjelo je pored mladog junaka i složilo se po obližnjem kamenjaru. Kosti krila probile su kožu i izvirile na sunce, a iz grla stvorenog za uzimanje života začulo se nešto slično cviležu.
“Jadan si.” zaključio je Juraj, izvukao mač i odsjekao mu glavu.

…

“Molim te tata…” tragovima suza pisala je nesretna znamenja po njegovom sivom ogrtaču. Skoro ne dišući, krut kao čvornati hrast, položio je ruke na njena drhtava ramena, puštajući svoju sijedu bradu da padne kao snijeg povrh njene crne kose. I to je bio znamen, snijeg na njenoj kosi… led u srcu. Perun nije nalazio riječi za Moraninu tugu, što reći sada kad najgore tek treba doći? Šutke ju je gladio po kosi i leđima, gutajući šake bijesa i potiskujući ih dublje u svoju nutrinu. Ona je zato stalno šaptala:
“Sam je otišao, sam… umrijet će…”
“Neće, ne boj se.” tješio ju je, u rukama mu se pretvorila u malo dijete. Neće još prešutio je mučno.
“Molim te… strah me je!” plač joj je iskrivio glas u zvučnu masku, kao da neka druga žena, druga osoba govori kroz njezino grlo. Potapšao ju je nježno po potiljku, a onda je blago primio za ruku i poveo sa sobom u oblak. Letjeli su munjevito, brišući nebo vjetrovima koji su ih pogonili, cijepajući oblake i crtajući ožiljke u plavetnilu. Kad su se našli iznad pojila, okršaj je već bio gotov. Iz velike visine gledali su Jurja kako odlazi, noseći preko ramena krvavu zmajevu glavu, a čitava zemlja pod njima bila je tepih od cvijeća bačenog pred Jurjeve junačke noge. Morana je grcala od radosti, stiskajući Peruna, grleći ga od olakšanja. On je znao da je to samo tišina pred oluju… ako je tko znao prepoznati dolazeću oluju, to je svakako bio Perun. Ali šutio je. Jer nije znao što bi rekao, nije znao kako bi rekao… znao je samo da ne bi boljelo ništa manje.
“Idemo sada kući.” protrljao joj je rame.
“Možda… da ja odem k njemu?” u njoj je najednom vrio život i mladost, htjela je poći svome dragome što prije, izbrisati poljupcima onu neugodu s kojom su se rastali.
“Nemoj. Nemoj sada. Idi kući, odmori te crvene oči… naspavaj se. Sutra ćeš ga vidjeti, bolje je tako.” Gromovnik se blago nasmiješio, a unutra ga je neminovnost grizla sve do srži kostiju.
“Da… bolje je tako.” složila se poslušno.

Te je večeri selo slavilo.

Nasred sela zapalili su krijes, donijeli su bubnjeve i svirale od brezove kore. Otvorili su hrastove bačve mirisnog vina i pjenušavog piva, zaklali su dva ovna i prase. Cure su se krenule hvatati oko pasa, momci su krenuli hvatati cure, vrtilo se kolo oko velike vatre kao što se sunčev kotač vrti danju, a mjesečev noću. Vrtilo se Jurju u glavi, od pjesme, plesa i vina. Selo je mirisalo na sijeno i pečenje, jedna cura uhvatila ga je oko struka, druga nešto niže. Obje su ga gledale ispod oka, dok se kolo vrtilo i ljuljalo, a kad je pjesma stala nosile su mu vina i mesa. Mast mu je curila niz bradu. Jedna cura je bila visoka, imala je kosu boje osušene trske, široke bokove i sise kao dvije dinje. Druga je bila sitna, blistavog oka i kovrčave kestenjaste kose. Imala je pjegice na licu, kao da je netko nataknuo usta, oči i nos na prepeličje jaje. Ona se smijala ljepše i vino je bilo slađe iz njenog vrča. Kad se kolo opet rastavilo, uzeo joj je ruku, poveo je u mrak i kraj nje se srušio u travu, dalje od ljudi i od svjetlosti vatre.
“Mirišeš na sijeno.” rekao joj je.
“Ček’ da ja tebe omirišem…” nasmijala se i zaronila svoj nos pod njegovu košulju, ližući mu znoj s prsa i trbuha “…slan si i mirišiš po vinu. Znam tko si ti!”
“Tko?”
“Ti si pijetao u vinu!” zakikotala se i odvezala mu hlače, hvatajući ga punom šakom, dok joj je on mrsio kovrčavu kosu. Oko njih su pjevali zrikavci, a krijesnice su žmirkale kao zelene iskre iz trave. Primakla je svoje usne niže, prelazeći jezikom preko njegove nabrekle žile. Sisala ga je dok nije postao sav mokar od sline i soka, a onda ga je uzjahala. Bila je uska i žilava kao divljač, osjetio je kako joj se svaki trbušni mišić giba, kako cijela poskakuje na njemu, pomičući koljena da bi se nabila do granice boli. On se izvijao ispod nje, gledajući njezinu siluetu koja se ocrtavala kao crni lik među zvijezdama, hvatajući njene raskrečene guzove i stiskajući ih, uživajući u njezinom mesu i uzdasima. Kad se iscijedio u nju, tresući se kao upecani šaran, izgubio je pojam o vremenu. Noć se pretvorila u vrtoglavicu, u dodire, ugrize i poljupce. Nije više znao sanja li njen jezik, usne i sitne grudi, ili se to ona ponovo penje na njega i koliko puta? Je li mu na jeziku okus vina ili njenih sokova? Zvijezde prosute kao brašno po crnoj tepsiji stopile su se u čipku od snova i srebrnog svjetla, bačenu preko njegovih očiju. Svijet je nestao.

…

Probudilo ju je svjetlo. Otvorila je oči, još slijepljene od snova i vidjela ormar i stolicu u svojoj sobi jasno kao da je dan. Ali tišina je još bila duboka i zrak svjež, a i ovo svjetlo kao da je plesalo po zidovima i pretapalo se iz boje u boju. Morana se pridignula u postelji i pogledala prema prozoru – na njemu je sjedila ptica blistavog perja, čeprkajući kljunom ispod desnog krila.
“Oh. Budna si.” primjetila je ptica.
Morana je protrljala oči, osjećajući kako joj je tijelo još slabo od neispavanosti, a udovi ukočeni.
“Znam ja tebe. Viđala sam te s mojim ocem.” rekla je, sva snena i usporena. Tamo vani, iza ptice i njenog svjetlećeg perja, još je bila crna noć. “Koje je uopće doba?”
“Koje doba? Kasno je. Previše kasno. Ali, ako odmah krenemo možemo stići prije zore.” ptica je promotrila nebo vani i ocjenjivački nakrivila glavu.
“Stići gdje?” koža na Moraninim rukama bila je izbrazdana od posteljine, stvorivši čudne urese koji su postupno nestajali. Zagledala se u te crte, tražeći u njima smisao, još nedovoljno svijesna onoga što joj ptica govori.
“Da sad možeš vidjeti bilo koga na svijetu, koga bi htjela vidjeti?”
“Jurja.” Čim je to izgovorila, osjetila se budnijom, a mali miš sumnje počeo joj je grickati utrobu.
“Ma gdje bio i ma što radio?” sjene koje je po sobi razbacivala šarena svjetlost pticinog perja, počele su izgledati prijeteće, kao četa stranaca u sobi.
“Da, zašto me to pitaš?” nešto nije u redu… nešto sigurno nije u redu…
“Konj je osedlan vani, kapija odškrinuta, stražari su u sjeniku sa služavkama. Ustaj i idemo, odmah, istog trena!” naredba je bila jedini odgovor koji joj je ptica pružila.
“Zašto, što se dogodilo?” nije čekala daljnja objašnjenja, ustala je na još nesigurne noge, a krv joj je šumila u ušima.
“Ne pitaj ništa, znaj samo da tako biti mora. Brže!”

Izjahala je kao sablast, u bijeloj spavaćici, raščupane kose, neumivenog lica i krvavih očiju. Vranac je frktao, galopirajući putem koji je pred njima osvjetljavala ptica, kao da zna da juri u propast. Išli su dolje, prema selu, u središtu kojeg je još tinjala vatra. Ptica je stala nadomak prvih kuća i kljun uprla prema livadi, ne govoreći ništa. Na istoku se nazirao prvi nagovještaj jutra.
“Što je tamo?” pitala je Morana, čuteći kako joj se ledeni, zloslutni nokti sve dublje zavlače pod kožu.
“Noćas nosim samo loše vijesti. Dalje ideš sama. Tamo, na livadu. Ja moram natrag, prije jutra imam još jednoj ženi slomiti srce.”
“Čekaj…”
“Dijete, boljelo te što manje.” raširila je krila i vinula se natrag u kaosu boja i svjetlosti. Pritisnuta jezom, Morana je hodala preko livade, dok su se kapi svjetlosti gomilale u zraku, spremajući se poteći preko neba. Vidjela je tijela, jedno preko drugog i znala je što gleda prije nego što je došla dovoljno blizu da bi ga prepoznala.
Možda to nije on… mislila je dok je gledala poznate obline butina, ukrštene s mršavim nožicama cure koja je spavala na njemu.
Možda je to netko slične građe… mislila je, dok joj je pogled prelazio preko odbačenih hlača koje je sama prala, preko mišićavih ruku koje su je znale čvrsto grliti i prsiju na kojima je vjerojatno još bilo tragova njenih ugriza, sad skrivenih ispod rasutih pramenova tuđe kose koja je na njima počivala. Cura je bila sitna, vitka i žilava.
Zar je ova ljepša od mene? To mora biti netko drugi. Njegova kosa, njegovo lice usnulo u travi, baš kao onog dana kad ga je prvi put vidjela Netko drugi… mora biti netko drugi! i njegov mač, nehajno odbačen u stranu. Ničiji drugi. Njegov.
Suze su joj navrle želeći sprati crvenilo iz očiju, ali samo su tugu utrle dublje, utiskujući potoke u kožu lica. Disanje joj je postalo plitko i brzo, nosnice su joj se nadimale a prelijepi zubi škrgutali dok je podizala mač s poda i izvlačila ga iz korica.
Nitko drugi. On.
Nebo se počelo rumeniti od srama. Čuli su se pijetli.
Zorja je zorja, bijel’ je dan… za zorjom nam ide sunčece van…
Podigla je mač, držeći ga naopako, s vrhom prema dolje, prstima isprepletenim oko drške. Zamahnula je najvišlje što je mogla, dižući ruke iznad glave dok joj se crvenilo neba odražavalo u sjajnom čeliku pred očima.
Nek’ ti pomore koga si ljubil’, zorja je zorja, bijel’ je dan…
Bacila se svom težinom, kriknuvši od boli umjesto onih koje je probola, kidajući čelikom leđa kurve koja se usudila dirnuti u njeno, režući oštrim vrhom u utrobu svog najdražeg koji ju je izdao. U istom pokretu srušila se na njih, zajahavši preko golih bokova, koji su još mirisali na muškarca i ženu, onako kako su Morana i Juraj znali mirisati. Pritisnula je balčak, probijajući do kraja Jurjevo tijelo, osjećajući kako oštrica klizi kroz meso, pružajući otpor, ulazeći do kraja kao lažljivi muškarac u ljubavnicu. Vrh je izbio negdje između donjih Jurjevih rebara, uz kičmu, prikivajući ga za suhu zemlju koja je žedno dočekala slapove njihove uzavrele krvi.

Cura nije viknula, samo je iznenađeno raširila oči i zahroptala, bacajući krv na usta.
Juraj je urliknuo, bol mu je palila trbuh kao udar munje, kidajući ga sve do leđa. Pokušao se pomaknuti, okrenuti… svaki grč mišića trgao ga je sve više… zraka, treba mi zraka… pred sobom je vidio nepoznato žensko lice, izokrenute oči, pjegav nos i obraze… gustu krv koja joj se iz usta slijeva po njegovim prsima… gdje sam, što se događa? Na tijelu nepoznate sjedila je druga žena, nepočešljana crna kosa skrivala joj je lice kao zavjesa iza koje su se čuli jecaji. Pritiskale su ga svojom težinom, bol je bila strašna, krv posvuda… nije se mogao okrenuti ni na jednu stranu. Upro je rukama o ramena mrtve žene i gurnuo. Osjetio je kako slabi, kako nije sva snaga u njemu. Osjetio je kako mu se kidaju leđa i trbuh, kao da mu bijes usijanim udicama čupa meso, kao da mu se nešto bolno i kruto porađa iz trbuha. Ali ipak je uspio srušiti obje žene sa sebe, onu živu koja se koprcala i onu mrtvu, kojoj je iz grudi izlazila oštrica njegovog vlastitog mača, praćena navalom krvi koja mu je suknula iz otvorene rane. “Ja… ja sam proboden…? Umrijet’ ću?”
Ustao je… noge su mu se tresle kao grane na vjetru, pokušao je dlanovima zaustaviti život koji mu je oticao niz trbuh i slabine, cureći mu po nogama, izvirući i s leđa, niz kičmu, tekući između guzova.
“Zašto!??” vrištala je uplakana žena, a on joj je konačno raspoznao lik i izobličen glas. Onda je shvatio, sebe kako je gol ležao na leđima, curu koja ga je cijele noći jašila i zaspala na njemu, Moranu u spavaćici koja je usred noći došla i zatekla ih… i mač kojim ih je oboje ubila.
“Zašto… zašto? Krmačo smrdljiva, ubila si me!” uspio je doteturati dva koraka do nje i zgrabiti je za vrat, gušeći je s ono malo snage što mu je ostalo. Ostala je bez zraka, iskolačenih očiju. Mogla je čuti kako joj krckaju žile i tetive, osjetila je kako joj gnječi grkljan. Htjela mu je pljunuti u lice, ali nije mogla. Samo je pustila trag pljuvačke da joj sklizne niz bradu i pomiješa se s krvlju na njegovim rukama… a onda je posegnula kao mnogo puta prije, prema dobro poznatom mjestu među njegovim nogama. Samo, ovog puta stisnula je najjače što je mogla, kao kandžom, ne mareći što joj se nokti lome i ostaju zariveni u njegovu kožu i žlijezde. Popustio je, cvileći. Nokat palca druge ruke zabila mu je u oko, gledajući kako ljigavo poput sjemena curi iz duplje. Snaga je sve brže curila iz njega, nije se mogao braniti. Stajao je oslonjen na Moranu, a ona je nagnula glavu za posljednji poljubac i zarila mu zube u grkljan. Pregrizla mu je jabučicu i ispila zadnji gutljaj krvi koji mu je nevjerno srce ispustilo.

Vranac je frknuo, želeći poručiti da ga se ne tiče. Čuli su se pijetlovi i prozori kuća počeli su se otvarati. Zora je prolila krv preko neba, preko livade, preko Moraninog lica, ruku i odjeće. Jecajući, uhvatila je mrtvog Jurja za kosu boje sunca i odvukla ga do konja. Vezala mu je ruke koje su lomile kosti zmajevima, uzjahala i odvukla njegovo truplo, dok su selom odzvanjali prvi pozivi na uzbunu.

…

Konj se propinjao i bacakao dok konačno nije odustala od pokušavanja jahanja. Hodala je naprijed, kroz granje koje joj je paralo kožu i odjeću i koje joj se zaplitalo u kosu. Vranac ju je slijedio na udaljenosti, vukući za sobom mrtvog Jurja. Sunce još nije ni pravo zasjalo, a već se utopilo u bujici oblaka koja je preplavila nebo. Perun je mahnitao odozgo, zasipajući zemlju gromovima. Stradalo je selo, ljudi i stoka, zalutale munje udarale su visoka stabla šume, a vjetrovi su se podigli i urlikali ratničke pjesme. Šuma se uvijala pod gnjevnim nebom, a Morana se probijala dalje, glavinjajući kao pijana. Uskoro je i zemlja pod njenim nogama počela podrhtavati, dok se približavala svojem domu, dvorcu Svitogoru. Na trenutak je čula krike iz dvorca, brzo zagušene grmljavinom i tutnjavom Perunove letjelice. Dvojica drvodjeljskih pomoćnika vraćala su se stazom prema dvorcu, strahujući od Perunovih kopalja koja su udarala, činilo se, na sve strane. Morana se ščućurila u grmlju uz cestu, slušajući njihove užurbane korake i riječi protisnute između ubrzanih udisaja. Lice joj je bilo umazano krvlju, kosa raščupana, oči crvene a noćna haljina izderana.
“Nije dobro… gle kako se zemlja trese… cijeli dan, svako malo potres. Nije se nikad zemlja ‘vako tresla.” Mlađi je bio zabrinut, trudio se hodati bliže starijemu, pilić koji se drži kvočke.
“E… nije. Al’ još nije ovakve gadarije bilo u Svitogoru. A sad ima… a eto, sad se i zemlja trese.” Stariji je pljucnuo u stranu i složio lice kao da je popio čašu octa.
“Možda nije istina, znaš… možda…”
“Ha… što da nije istina? To da je Morana ubila rođenog brata, ili to da ga je jašila?” Odmahnuo je glavom, ni ne pomišljajući zastati.
“Ma to da joj je brat. ‘Ko zna koji joj je taj, gdje baš brat?”
“A i ti imaš pameti k’o kupusova glavica.” Nasmijao se stariji kiselo “Ptica je jutros bila u dvorcu, prijatelju. Jel’ ona kad pogriješila?”
“A što ne bi jednom pogriješila…” mlađem se u glasu osjetila neka naivna nada, vjera da sve može biti dobro. Ali, stariji je i dalje odmahivao:
“Nije pogriješila… samo da si čuo gospodaricu… poludjela je. Evo, još uvijek vrišti i nariče u kuli.”
“A gospodar?”
“A što? Evo, čuješ kako tuče… pa ti vidi. Istina je, brajko, znaju to i ona i on. Svi znaju. A ja ću ti reć’ što se još priča… “

Moranin dah u plućima pretvorio se u kamen. Stijenu koja joj drobi grudi. Nokte je zabila u zemlju, kao da su je živu zakopali pa pokušava prorovati izlaz
Brat?
Lišće oko nje mirisalo je na slatkastu trulež.
Brat?
U ustima joj je još bio željezni okus njegove krvi, posvuda, na jeziku, oko zubi, lijepio se za unutarnju stranu obraza i palio joj grlo.
Brat?
Želudac joj je navro van, povratila je po zemlji, po krvavim dronjcima i raspuštenoj kosi. Bljuvotina joj je bila crvena, od njegove krvi koja joj je napunila želudac. Ruke su joj se tresle dok se osvrtala nervozno kao šumska zvijer, a onda potrčala posrćući dublje u divljinu, dalje od svijeta, dalje od ljudi.
Konj ju je slijedio na distanci.

…

Tjerao je oblak sve brže, kovitlajući sivilo kao gustu kašu. Svoja koplja bacao je ne gledajući, tražeći zadovoljstvo u vjetru i grmljavini… nije ga uspio naći. Nije zastao pogledati na zemlju, u razvaline sela, požare koji su zahvatili šumu i ostale ožiljke kaosa koje je ostavilo njegovo divljanje. Samo je letio i grmio, kako ne bi čuo Ljeljin plač, Moranine jecaje, vlastitu savijest koja mu je govorila: Opet si to dozvolio. A mogao si zaustaviti. Mogao si… bilo kad. A sad je kasno. Pogledaj što si napravio Perune… govno jedno.
Podignuo se iznad naoblake, s čvorom u grlu i cijelom mrežom čvorova u želucu. Uvijek je bilo lako naći Svaroga, samo je trebalo pogledati najsjajniji plamen na nebu i tu je bio troglavi zmaj koji svakog jutra donosi svjetlost. Perun je doletio ravno ispred njega.
“No?” upitala je desna glava.
“O, je li gotovo?” dodala je lijeva.
“Sin mi je mrtav. Kćer i žena izgubile pamet. Je li gotovo?”
“Nisi nikad pitao… jesu li to stvarno tvoji sin i kćer.”
Tri uzastopna praska groma odjeknula su u visinama, dok je Perun zasipao Svaroga udarcima.
“Prestani! PRESTANI!” vikao je zmaj, a plamenovi su mu gnjevno rasli, pretvarajući se u lomače, krijesove, paleći nebo. Perun je morao odmaknuti svoj oblak, kako se čelik ne bi usijao i rastalio. Vrućina je zapuhnula Peruna, Svarog je rastao, šireći svoja krila i pokazujući svoju nebesku silu. Ali, iako je bio moćan, glasovi njegovih glava ostali su odmjereni i proračunati kao sunčeva putanja kroz godinu:
“O, ludo! Poslat ću pticu da Ljelji podari zaborav… odnijet će joj bol. A Morana i Juraj…”
“Da, znam. Tako biti mora.” Perun je izrecitirao poznati refren, držeći svoj oblak na rubu polja ogromne vrućine.
“Inače bi vrijeme stalo. Ne diži koplje na mene! Gledaj, dolje te netko traži…” rekla je srednja glava.
Uz prasak i oblake prašine, potres koji je čitavog dana drmao tlo konačno je pokazao svu svoju snagu i rascijepio zemlju. Iz ponora koji se otvorio izletjela je ogromna sjenka, zlokobno ričući.
“Oh… evo nam ga Volos.” Prepoznala ga je desna.
“O, da. Popravio je Črta… čini mi se veći nego inače.” Dodala je lijeva glava.
“Veći?” javila se srednja glava “Izgleda ogromno.”
“Volos sad više nema nikakvu važnu ulogu zbog koje je potreban?” Perun je pitao, zveckajući kopljima.
“Ne. Možeš s njim što hoćeš.”
“‘Ajde, bar nešto.” Na Perunovom se licu konačno pojavio nagovještaj osmijeha, dok je okretao oblak i sunovraćao se u susret Volosu, koji je jahao na oklopljenim Črtovim leđima, vitlajući ogromnom sjekirom i urlajući uvrede Perunu i Svarogu. Za njima je iz ponora ključala armija psoglavaca, divova, bijesova i ostale Volosove gamadi.
“PERUNE! GDJE SI? VIDI, JA IMAM ROGOVE, A TI SI ROGONJA! GDJE SU MOJA DJECA, SIJEDA BRADATA BABO!?” vikao je Volos, jurišajući prema nebu. Svarog se povukao, zadovoljavajući se promatranjem bitke, pazeći samo da svjetlost i toplina nastave uredno teći s visina.
Munje su još jednom prošarale zrak, pogađajući jedna za drugom u Črtov oklop, izbijajući Volosu oružje iz ruku i paleći njegovu vojsku. Črt se uspinjao uporno, mlateći nemogućim krilima po vjetru, kandžama i zubima tražeći Perunov oblak. Munje nisu prestajale sjevati, čak ni kad se Črt konačno dokopao cilja, zaronivši svoje oštrice osnažene dijamantnim vrhovima u crnu letjelicu. Perun je stajao na vrhu, kosa i brada vijorile su se na vjetru, Volos je skakao na njega s leđa zmaja. Gromovnik ga je udario iz blizine, najsjajnijim kopljem. Eksplozija se čula preko pola svijeta, otpuhujući Volosa kao maslačkovu glavicu, bacajući ga daleko od Črta i bitke, natrag dolje u dubinu. Črt je, zaslijepljen bljeskom i zaglušen grmljavinom, pokušao pustiti oblak i uhvatiti zalet za novi napad, ali stisak čvršći od sudbine držao ga je za oklop. Divovski zmaj klepetao je krilima kao vrabac u klopci, ne uspijevajući se odvojiti od čeličnog oblaka. Kad mu se vid razbistrio, ugledao je Peruna kako ga drži lijevom šakom zarivenom među kaljene čelične ploče koje su mu pokrivale njušku. Izgledao je smiješno malen naspram zmaja, ali u očima mu je bio onaj dobro poznati pogled.
“Da… potpuno isti pogled.” promrmljao je Črt dok je refleksno sklapao oči i grčio mišiće pred uništiteljskim udarcem Perunove razarajuće šake.

…

Ledena pustoš bila je nepregledna. Rjetka stabla koja bi se gdjegod pojavila, bila su otkinuta i razbacana silnom rukom nepoznatog diva. Žena umotana u crninu jasno se ocrtavala na bijeloj pozadini dok je kročila kroz snijeg, slijedeći stazu srušenih stabala, ostavljajući za sobom beskonačan trag stopala koji se gubio negdje u svitanju. Tamo je stala njena kočija, jer čak ni Perunovi konji metalnih nogu i plamtećih očiju nisu htjeli gaziti dalje. Na kraju te staze stajala je kuća – ako se to kućom moglo nazvati. Malo zdanje bilo je napravljeno od čađavih dijelova ogromnog oklopa, koji je jednom uzaludno štitio golemo Črtovo tijelo za vrijeme bitke s Perunom. Zvijer je pala ovdje, udarivši tako snažno da su se stabla slomila, a jezera isparila iz korita. Na samom mjestu gdje je Črtova olupina završila ostao je ožiljak u zemljinoj kori, golemi krater koji je zjapio kao gubavčeva rana. U sredini se smjestio cilj do kojeg je žena konačno došla.
Vrata su bila odškrinuta i putnica je ušla.
Nekoliko svjetlećih štapova bacalo je treptave sjene po sobi, zidovima, bijeloj stolici i zastoru pored nje. Na stolici je sjedila domaćica, kimajući glavom:
“Dobro nam došla. Dugo smo te čekali.” glas joj je bio tih, starački hroptav i nadasve umoran. Kosa joj je pokrivala lice i tek je poneka vlas otkrivala nekad crnu boju… ostalo je bilo bijelo kao snijeg napolju, kao kosti od kojih je bila napravljena njena stolica. Gošća je prišla korak bliže. Bila je lijepa i jedra, a nevine oči su joj nervozno virkale lijevo i desno, zapravo prekratko da bi išta vidjela, a zatim je spustila pogled i progovorila:
“Bolje te našla… rekli su mi da tebi dođem.”
“Znam.”
“I to su mi rekli… da ćeš znati.” pogledala je domaćicu tužno, kao pas koji se predaje. Kosti od kojih je stolica napravljena bile su ljudske, dijelovi jednog čovjeka… Gošća se stresla i stisnula ogrtač čvršće oko sebe, kao da se njime brani od jezivog prizora.
“Ti imaš puno pitanja, znam to, jer znam što su sakrili od tebe. I od mene su skrivali, ali našla sam odgovore… I saznala sam i što se tebi dogodilo, jadnice.”
“Rekli su da si vještica.”
“Vještica? Ja sam stoljetno stablo u čijem su hladu vještice samo male travke, razumiješ.”
“A tko sam ja?”
“Ti si Ljelja, Perunova žena.”
“Da… tako su mi rekli.” kimnula je potvrdno “Sigurno sam sretna zbog toga… Perun je velik i moćan. Sreća je biti njegova žena.” Iz uzdaha i skrenutog pogleda mogla se razabrati sumnja u vlastite riječi.
“Nisi. Nisi sretna. Mislim da nikad nisi bila sretna, niti sad, niti prije.”
“Što je bilo prije? Zašto se ničeg ne sjećam?”
“Zato jer su ti uzeli uspomene.”
“Ja se ne sjećam ničeg… to je kao da su mi uzeli čitav život! Hoćeš li mi ti pomoći da se sjetim?”
“Vidiš ovaj zastor…” podigla je ruku i pokazala prstom. Koža nadlanice bila je suha i namreškana poput mora, a iz zelenih žila izvirivale su tanke cijevi koje su tekle glatko poput prosutih crijeva sve do iza zastora “…iza njega je netko tko će ti pomoći. Njega moraš upoznati, on će ti donijeti sreću.”
“Tko je to iza zastora?”
“Moj otac.” nakašljala se i zahroptala.
“Jesi li dobro?”
“Ne…” odmahnula je glavom “…moj život curi kroz ove cijevi, skoro cijeli je već otišao. Još malo i umrijet ću… nema veze. Zato on živi i ostaje… on mi je sve rekao… bit ćeš sretna, vidjet ćeš.”
“Dobro… a kako ću tebi platiti?”
“Kad ti se rodi kćer, nazovi je Morana po meni. I budi joj dobra mater, čuješ… Idi sad, on te čeka.” mahnula je glavom i kosa joj je otkrila lice. Oči su joj sasvim nestale u krvavoj maglici, a meso joj se povuklo s lica, otkrivajući duge zube i oštre crte kostiju. Kožu su prekrile staračke pjege, premrežene ožiljcima od noktiju – vjerojatno vlastitih – koji su se spuštali sve do vrata, i niže, prema grudima usahlim u dronjcima preostalim od nekad lijepe spavaćice.

Ljelja je odmaknula zastor. Moranin otac ležao je na prostirci od krzna, iako je bio ranjen život je u njega ulazio svakog trena sve više i njegove su oči već bile sjajne, a ruke snažne kao da njima može raspolutiti zemlju. Oko njega je lebdio miris životinjske snage, žudnje i plodnosti. Ljelja je osjetila ugodnu toplinu kako joj se spušta niz vrat i leđa, a onda prodire u bokove i bedra. Rogovi koji su mu rasli iz čela bili su čudni, ali sav je zračio željom i pohotom. Kad mu je prišla, uzeo joj je ruku, a pokrivač je pao, otkrivajući njegova nabrekla mišićava prsa i trbuh čvrst kao kremen. Ljeljin pogled spustio se i niže, a Volos je sam pomaknuo pokrivač još malo, kako bi joj i to otkrio.
“Dođi…” rekao je “Tako biti mora.”

Ivana Brlić-Mažuranić: SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA
Rabija Mameledžija – SREBRONJA
Anto Zirdum – SLAVENSKA MITOLOGIJA (Božanstva vezana za godišnja doba)
Anto Zirdum – TKO JE MOGAO GRADITI PIRAMIDU U VISOKOM?
Irfan Horozović – PRODAVNICA NOŽEVA
Anto Zirdum – BOŽANSTVA VEZANA ZA POJAVE U DRUŠTVU
Ivo Andrić – LETOVANJE NA JUGU
Beka Mitić-Ristić:ŽIVANINA ZLATNA KOSA
Anto Zirdum – SLAVENSKA BOŽANSTVA IZ ASTROLOŠKE SFERE ( ciklus dan-noć )
Nura Bazdulj Hubijar: PRIČA O ZLATANU I VILI IZVORKINJI
Marela Zdenac – GOLUBICA
Aldijana Mustafić: ZONA „LILIUM BOSNIACUM“
Dušica Milanović Marika: ZOV IZ KAMENA
Branislav Janković: MOJE IME JE ZIMA
Željko Ivanković – KAKO SE OBOGATIO MIJAT JELIĆ
Anto Zirdum- VITEZOVI I KONJI
Nikola Šop – BOŽIĆNA PRIČA
Jasmina Hanjalić – OKAMENJENI
Anto Zirdum – DVOBOJ SNAJPERISTA
Matija Divković – BESIDE

U mestu gde sam rođen, a iz koga sam ne tako davno otišao u potrazi za poslom i srećom, protiče najbistrija rečica koju sam igde i ikada video, okružena gustim šumarkom vrba što spuštaju svoje žalosne ruke ka njoj i ogledaju se u njenim glatkim i mirnim površinama zajedno sa niskim, gustim rastinjem. Zbog vrba, nekad davno, moje mesto je dobilo ime: Vrbica. Smešteno je u pitomini bogate i blagorodne Šumadije, na putu kojim od davnina putuju raznorazni putnici, i oni sa dobrim, ali i lošim namerama. Vrbica obiluje lepotama, od kojih su mi najmilije srcu bile i ostale priče i legende kraja koje je najbolje umela da priča moja baka. U zimskim predvečerjima znala je da mi priča i po nekoliko puta, uzastopce, meni jednu od najdražih priča – legendu o devojci Slavi.

I ove me zime baka dočekala na pragu kuće, šireći ruke za radostan zagrljaj. Oboje smo se znali radovati mom odmoru i vremenu koje ćemo provesti zajedno. Ovoga puta, u njenom sam oku opazio senku tuge, koju ni radost susreta nije uspela sakriti.
- Šta te muči, bako? – nestrpljivo, još sa praga je upitah.
- Eh, dete drago, kada bih spisak muka pravila, bio bi podugačak. Nije ni čudo, za moje godine! Ali ako bih birala najveću, onda bi to bila ovo: opštinska vlast proletos je zatrpala našu rečicu! Da, da, našu Jasenicu… Jednog me jutra probudila buka motora i rika mašina: bacili su tone kamenja, šuta i zemlje i naša Jasenica više ne postoji na mapi zemaljskoj!
- Hajde, bako, ne preteruj! Pa sigurno znaju šta rade. Prvo su je usmerili kroz betonske kanale, podzemno, pa onda zatrpali te cevi…Jasenica je ostala na mapama, ali je mi ne vidimo okom. Uostalom, znaš koliko puta nas je plavila…. koliko je šteta nanela…koliko života uzela.
- Da. Znam. Ali, s Jasenicom su nestale naše vrbe i sve rastinje oko reke… Sada će i naše mesto morati da promeni ime: zvaćemo ga Betonica – šeretski dodade baka i nastavi da raspakuje moju odeću.
- Nego – nastavi ona – nisam ti pisala šta se u proleće pred ove radove desilo. Jedna se devojka utopila u vrbaku, upravo na mestu koje znamo kao Slavujev čestar. Mislim da je taj slučaj i doveo ove nesrećne mašine koje su nam Jasenicu zatrpale.
- Ma, bako, razmisli bolje: takvi radovi se mnogo duže i ozbiljnije planiraju, nisu tek puki i trenutni hir opštinskih vlasti, zar ne? Nego, ispričaj mi šta se sa tom devojkom desilo? Nesrećna ljubav ili nesrećan slučaj?
- Zaključi sam, sinko.
I započe priču o nesrećnoj devojci.
Priča kaže da je u skromnoj kući, uz samu reku, živela devojka Slava čijem glasu premca nije bilo. Niko spram te lepote nije ostajao ravnodušan. Kad bi ona zapevala , svi bi meštani, ma gde da se zadese i ma šta radili, morali stati i mestom bi tada zavladao muk. Prestale bi i ptice pevati. I drveće njihati grane. I sve što se kreće i diše tada bi slušalo Slavinu pesmu.

Dobar se glas daleko čuje, tako da se o Slavinoj pesmi itekako čulo. Ali su njeni roditelji bili strogi i gotovo da je nisu puštali iz kuće, misleći da će na taj način poštedeti i Slavu i sebe raznih neprijatnosti. Izlazila je tek toliko koliko je to bilo neophodno. Međutim, kako to obično i biva, sve ono što je nedokučivo i tajnovito raspaljuje maštu i budi radoznalost. Mestom bi prolazila kolona znatiželjnika, što sugrađana što putnika iz daleka, da vide Slavu i čuju njenu pesmu.

Roditelji su izuzetak pravili samo za devojački praznik Ljeljindan kada bi Slava, zajedno sa devojkama iz mesta nosila na reku darove Rusalkama, vodenim vilama. Ranim jutrom bi devojka, pre odlaska na vodu, pevala ispod tek procvetalog jabukovog drveta i svojim umilnim glasom dozivala pticu. Zajedno bi pevale tužne pesme. Oni koji bi ih čuli, kažu da se nije moglo razaznati peva li ptica ili devojka. Suze koje bi ptica sakupila ispod svoga krila bile su Mrtva voda. Posle podne bi na istom mestu Slava dozivala drugu pticu sa kojom bi se natpevavala u pesmama radosti i sreće. Rosa sa krila te ptice bila je Živa voda. I Mrtva i Živa voda bile su čudotvorne: svi bi bolesni koji se na taj dan umiju prvo jednom, pa drugom vodom, bili netom izlečeni. Čudotvorne vode su bile Slavini darovi koje bi ona nosila Rusalkama da ih umilostivi.

S proleća u kome ide ova priča, Slava nije stigla da odnese darove rečnim vilama. Mestom se pronela vest: Veliki gazda, moćnik iz prestonice poželeo je čuti Slavu.
To je po karakteru bio opak i prek čovek, i sve što bi poželeo, to bi i dobio. S obzirom na bogatstvo i moć koje je posedovao, ostvarenje želje da čuje i ima Slavu, nije mu bio problem. Naredio je bednicima koji su ga čuvali zarad moći, a i zbog straha, da mu dovedu devojku. Kada su stražari došli do kuće u kojoj je devojka živela i saopštili njenim roditeljima da im odvode Slavu, bol i očaj su savladali starce. Otac i majka su preklinjali stražare da je ne odvode jer je još mlada, ali nikakvi vapaji i plač nisu pomogli. Straža je bila neumoljiva: devojka je morala u ruke Velikom gazdi. Slava je za to vreme bila u kući i slušala je šta se ispred dešava. U trenutku kada su stražari počeli da batinaju njene roditelje, ona je izašla iz kuće. Hodala je ponosno i dostojanstveno, tako da bi joj na takvom držanju i mnoge vladarice pozavidele. Svojom pojavom i ponosnim držanjem je razoružala surove stražare. Hladno ih je pogledala i rekla:
-Vodite me.
Dok su je odvodili, okrenula se ka svojim tužnim roditeljima i sa blagom setom na licu rekla im:
-Ne tugujte. Tako je suđeno.
Devojka je u gazdine odaje ušla isto onako kao što je iz kuće i izašla, hrabro i dostojanstveno. Gledala ga je bez straha, pravo u oči.

Sutradan je on poželeo da čuje Slavinu pesmu. Ali, ni tada a ni mnogo dana kasnije, iz njenog grla nije se čuo ni glas ni pesma. Slava je zanemela. Njen gospodar, zabrinut time, dovodio je sve poznate i nepoznate lekare, vrače i vračare u njene odaje, ali nikakvi lekovi, trave ni vračanja nisu pomagala: Slava je, prkosna i dostojanstvena, nemo stajala pred svima. Onda je on pokušao darovima i lepim rečima da umilostivi devojku. Pred noge joj je pružio najgizdavije haljine, najlepši nakit, najbolju hranu. Ni to nije pomoglo. Svakim danom, njegova ljutnja i bes su postajali veći i on odluči da je baci u kućnu tamnicu, da silom istera zle čini iz nje. Tri dana i tri noći, Slava je provela u mračnoj sobi, bez hrane i vode. U smiraj trećeg dana, pun nestrpljenja ali i nade krenuo je po devojku. Kada se sa stražarima približio da otvori vrata sobe u koju je smestio nesrećnu devojku, začuo je predivnu pesmu, najdivniju melodiju koju je ljudsko uho moglo ikad da čuje. Žurno je otvorio vrata provizorne ćelije, a iz prostorije je izletela ptica. Slavuj. Izletela i odletela visoko u nebo, put slobode.

Sutradan su devojčinu odeću našli u vrbaku, uz Jasenicu. A iz čestara pokraj kuće Slavinih roditelja, čula se divna slavujeva pesma rastanka. I sve dok stare vrbe budu dodirivale granama Jasenicu, čuće se slavujev poj. A onda će, jednog dana i on prestati.

-Zato sam tužna, moj sinko – reče baka i ivicom rukava obrisa suze.

Toliko su puta prošetali Vilsonovim drvoredima da su im i stabla počela mahati granama u znak pozdrava. A jedna zeba s crvenim kačketom redovito bi dolazila na hrastovu krošnju iznad njih, te bi ih zabavljala slijećući i prelijećući tik iznad njihovih sljubljenih glava.
Jednom je Rujana povjerila svome dragom, dok su tako sjedili i gledali u rijeku, da je usnila neobičan san. O planinskom hrastu. Taj ju je hrast obavio svojim čvornovatim granama. Zašuštao je lišćem i prekrio ju njime, rekavši: ‘Pazi se, mila. Ako se jednog dana stvarno zaljubiš, postat ćeš lišće, Rujana!’
Nasmijana, prepričavala je to svom zaručniku kao nemoguću anegdotu. I njega je to zabavljalo. Uzeo ju je za ruku, zgrabio je nekoliko zlaćanih listova i zasuo je njima. ‘Lijepo ti stoje’, rekao je. ‘Samo još ne znam da li si stvarno zaljubljena?’
Umjesto odgovora, pustila je da joj kosa sasvim prekrije lice. Duga kestenjasto crvena kosa sa zlaćanim preljevima na suncu. Kažu da je ta njena kosa posljedica brončanih i zlatnih kiša koje su jednom kratkotrajno padale na Valentinovo, dan njenog rođenja, što se u tim krajevima dešavalo jednom ili nijednom u sto godina.
‘Znaš što’, rekao je sklonivši nježni pramen s njenog čela, ‘vodim te sutra na probu, pjevat ćeš s nama u Jesenjem bendu.’
‘Molim? Kako to misliš? Ne! Ja uopće ne znam dobro pjevati’, bunila se Rujana.
‘Svatko zna pjevati kada se iskreno zaljubi’, bio je uporan Jesenko.
‘Možda svi znaju, osim mene.’
‘Onda ti možda i nije stalo do naše veze?!’
Na ovo je Rujana ušutala. Crnooki Jesenko bio je početak svake njene misli, nade i uzdaha otkako je nedavno ostala bez roditelja . Ali to što je tražio od nje bilo je nemoguće.
Ostavši sama kod kuće, otvorila je prozor i zamišljeno se zagledala u zvjezdanu noć. Najednom je osjetila na ramenu poznat dodir. Njena prijateljica, zeba. Točnije, mužjak zebe juričice, veličanstven u svom svečanom crvenom ogrtaču i s crvenim kačketom.
‘Došao si, lijepi moj Kačket!’
‘Ozeblo me oko srca, i morao sam svratiti da te vidim. Kako si, sestrice crvenokosa?’, upitao je umiljati ptić.
Rujani potekoše suze umjesto odgovora. Ispriča mu sve kako jeste.
‘Hm, nisam siguran zbog čega te Jesenko stavlja na tako veliku kušnju?!’
‘Pa, rekao mi je: Kada se dvoje iskreno vole, oni postaju jedno dušom i tijelom!’
Kačket se tu malo zamisli. Pomisli da svatko ima svoju istinu i pravo da iskuša njen tok.
‘Vidim da te ne mogu utješiti ni svojim čavrljanjem, ni razonoditi svojom svečanom odorom. Preostaje mi možda još jedino …’, Kačket došapnu Rujani svoj plan.

Sutradan navečer, kad je nebo zarudjelo, Rujana je trebala pjevati na gradskom trgu, u Jesenkovoj pratnji , zajedno s plavokosom Ljubomornicom.
Doduše, pjevao je Kačket umjesto Rujane. Bio je savršeno skriven u njenoj gustoj, dugoj, pletenici.
Pljesak se razlio publikom. I oduševljenje. Čim su se sklonili iza pozornice, Kačket je odletio svojim putem. A Jesenko, presretan, pohrlio da čestita Rujani, potpuno zaboravljajući na Ljubomornicu.
Žal je ispunio plavokosu krasoticu i sirova želja za osvetom.
Sutradan su njih dvije u garderobi odjenule privlačne, uske, iznijansirane hlače od jarko crvene boje vatre do boje rđe, te svijetlo smeđe, široke, lepršave košulje. Dočaravale su dva prekrasna lista u Jesenjem bendu.
No, čim je Rujana kročila na pozornicu, osjetila je da joj se hlače rastvaraju po šavovima. Bilo je prekasno vratiti se natrag i tražiti novu odjeću. Orkestar je već krenuo sa svirkom. Učinilo joj se da je Ljubomornica promatra s ispitivačkim smiješkom.
Kačket kao da je osjetio njezinu nelagodu. Provirio je iza zavjese Rujanine kose na tjemenu i imao je što vidjeti. Hlače su sada bile potpuno rašivene odozada. Koliko bi smijeha poruge bilo, na kraju njihove izvedbe, ako se štogod ne poduzme! Primaknuo se što je mogao više naprijed i šapnuo:
‘Učini ovo što ću ti reći, sestrice. Kosu što si svezala u rep moraš odmah razvezati ako želiš izbjeći sramotu!’
Rujana se zarumenjela od uzbuđenja. Slutila je o čemu je riječ. Brzim pokretom ruke raspustila je kosu izazvavši uzdahe divljenja. Sjajna kosa joj je padala sve do koljena i svi su je očarano promatrali. Ponajviše Jesenko. I još kad je odjeknula pjesma Jesenjeg benda! Aplauz na kraju je bio velikodušan, nezaboravan.
Ljubomornica se našla na rubu plača kad je Jesenko zagrlio Rujanu a s njom se samo kratko rukovao na kraju nastupa.
Nastup je narednog dana protekao da bolje biti ne može. Rujana nije ništa prepustila slučaju. Mudro je pustila da joj kosa padne do koljena, uspješno prekrivajući faličnu odjeću, ovaj put rasporenu na poprsju košulju.
Iznenađenje je nastupilo tek na samom kraju. Nakon salve aplauza, gradski oci popeli su se na binu da zlatnim đerdanima, u znak posebne zahvalnosti, daruju Jesenji bend, Jesenka, Rujanu i Ljubomornicu.
Ali dok su oni stavljali đerdan oko Rujaninog vrata, majušni ptić Kačket strahovito se uznemirio. Pomislio je da su ga otkrili i da ga pokušavaju uhvatiti. I umjesto da se pomjeri i pritaji u drugom, rujnom, snopu kose, on je, smrznutog srca, odlepršao iza pozornice.
Najednom je svima postalo jasno otkud takav, cvrkutav, kristalno jasan glas ljepotici Rujani!
Čarobnica možda jeste dok uspijeva pripitomiti divlju zebu, ali crvenokosa nema pjevačke kvalitete. Nagradu je dobila nezasluženo. Ta spoznaja je uzrokovala preneraženi muk na sceni, ali i u publici. Možda bi bilo bolje da se netko posprdno nasmijao. Ali nije. Čak ni Ljubomornica. Nju je morila briga da će ju netko propitivati zbog čega je Rujanina košulja bila pocijepana na poprsju. Ni to se nije moglo skriti prilikom dodjele nagrade.
Rujana je sada pustila da je kestenjasto crvena, duga, kosa potpuno zaogrne i prekrije joj čak i lice. Stajala je, osamljeno, na sceni kao žalosna vrba dok su svi odlazili bez riječi i pozdrava. Jesenka nije bilo da je sačeka pred garderobom.
Na prozoru njene kuće čekao je uplakani Kačket. Zeba i ona plakali su tako zajedno tri dana i noći, dok konačno Jesenko nije kucnuo na Rujanina vrata.
Izišli su u šetnju, bez riječi, uobičajenom stazom. Ali im stabla nisu više veselo mahala granama. Zeba ih je izbjegavala. Kada su stigli van grada, pod krošnju drevnog hrasta, Jesenko je upitao: ‘Kako si samo mogla to učiniti?’
‘Učinila sam to da bih postala jedno s tobom, i dušom i tijelom.’
‘Da me stvarno voliš, ti me ne bi obmanjivala!’
‘Rekao si da svatko zna pjevati kada se iskreno zaljubi. Željela sam to i ja iskazati iako nisam muzikalna. Sada bih više voljela da sam ovo lišće na hrastu i pod hrastom, nego da o ovome razgovaramo.’
‘I ja bih to volio’, rekao je, dok mu je u glavi zašumio glas: ‘Budi lišće, Rujana!’
Ostatak života je proveo preispitujući se da li je ikada stvarno izgovorio te tri strašne riječi.
‘Bit ću sve što ti želiš. Samo zatvori oči na par minuta’, kazala je s iznenada veselim prizvukom u glasu.
Ojađen i u nedoumici, zatvorio je oči. Kratki odmor dobro mu je došao. No, kada ih je ponovo otvorio, Rujane više nije bilo.
Svuda ju je kasnije tražio, ali uzalud. Uzbunio je nadležne u svome i okolnim gradovima, objavio je cijelom svijetu da nema njegove Rujane. Ništa tu nije pomoglo. Za društvo mu je ostala samo zeba Kačket koja vrijeme provodi u obližnjem grmlju i drveću, a ponajviše u Rujaninoj Kosi, tj. krošnji njenog omiljenog hrasta.
Zaljubljeni parovi, koji se tu danas okupljaju, mogu povremeno vidjeti kako majušni Kačket uporno odmahuje glavom, još ne vjerujući da je Rujana otišla bez pozdrava. A moći će valjda, još neko vrijeme vidjeti i starca Jesenka koji će im sve ovo ispričati, kao i nama, u nadi da ćemo drugima prenijeti kako se i najjača ljubav zna raspršiti poput jesenjeg lišća. Sve zbog jedne male ali bitne razlike. A razlike uistinu ima, veli starac, premda ima i jako mnogo dodirnih točaka, u igri riječi: ‘postati dušom i tijelom’ i ‘poštovati dušom i tijelom’. To ponajbolje znaju oni koji dođu slušati vječiti šum Rujanine Kose.