GONGOV natječaj za neobjavljenu SF&F priču na temu demokracije
Povodom 15 godina svoga rada GONG objavljuje natječaj za neobjavljenu SF&F priču na temu demokracije!
1. Ovim se natječajem traže priče iz žanrovskog spektra znanstvene fantastike i fantasyja koje na bilo koji način obrađuju temu demokracije, odnosno njenih sastavnica i nuspojava.
2. Primaju se priče napisane na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima s kojih ne treba prevoditi, maksimalne duljine do 15 novinskih kartica (27.000 znakova, uključujući i razmake), napisane fontom Times New Roman veličine 12, s proredom 1.5 i numeriranih stranica.
3. Priče moraju biti originalne, tj. neobjavljene. Neobjavljenom se pričom smatra ona koja još ni na koji način nije pružena na uvid javnosti u tiskanom ili u elektronskom mediju, uključujući i internet.
4. Prijave se primaju isključivo poštom, a u prijavi treba priložiti po jedan primjerak priče u papirnatoj i elektronskoj verziji.
5. Natječaj je anoniman. Rad mora biti potpisan šifrom. Rješenje šifre – puno ime i prezime, adresa i broj telefona te e-mail adresa, treba priložiti pošiljci u zasebnoj i zatvorenoj koverti. Nepotpune prijave neće se uzimati u obzir.
6. Ocjenjivačka komisija, imenovana od Vijeća GONG-a, odabrat će:
a) priče koje će se objaviti u zajedničkoj e-zbirci priča, a zbirka će biti objavljena na web stranicama GONG-a te javno predstavljena do kraja godine;
b) tri najbolje priče kojima će dodijeliti tri novčane nagrade:
– prva nagrada u iznosu od 1.000,00 kn
– druga nagrada u iznosu od 700,00 kn
– treća nagrada u iznosu od 500,00 kn
i koje će biti prevedene na engleski jezik i objavljene kao dodatak e-zbirci priča.
Komisija za ocjenjivanje zadržava pravo ne dodijeliti nagrade ako tekstovi ne zadovolje kvalitetom ili uvjetima.
7. Krajnji rok za slanje radova je 15. srpnja 2012. godine.
Radovi se šalju poštom na adresu: GONG (SF&F PRIČA), Trg bana Jelačića 15,10000 Zagreb
U Zagrebu, 13. 4. 2012.
UCJELOVLJENJE KAO BIT LJUBAVI
Prikaz romana Ante Zirduma, ROĐENI NA DAN MRTVIH, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.
(nagrađen na konkursu Fondacije za izdavaštvo F BiH Sarajevo za 2011.)
Novi roman Ante Zirduma sublimiranog antiteznog naslova donosi nam nekoliko novina u odnosu na njegove prethodne, ali i uopšte u književnosti. Iako i dalje ostaje na kursu redukcionalizma, kojeg teoretski i praktično zagovara, ovaj put je odmjereniji i za čitaoca lagodniji. Roman je sastavljen od većeg broja kratkih i povezanih priča (slika), tako da je tkivo puno i hronološki disciplinirano, pa se ne postavlja pred čitatelja prevelik zahtjev u domišljanju i popunjavanju mozaika.
Tema romana je život u prirodnoj simbiozi dvaju hendikepiranih osoba rođenih u istom danu na početku onoga rata (Dan mrtvih), a umrlih takođe u istom danu, danu svih priznatih i nepriznatih svetaca (Svi sveti), na kraju ovog posljednjeg. Kao što su životi ovog nesvakidašnjeg para vanserijski, tako i njihova smrt stiže pod čudnim okolnostima, što daje posebnost njima dvojma i njihovoj nadopunjujućoj ljubavi. Nekim nedokučivim djelovanjem sudbine koja nije dopustila da žive jedno bez drugoga, jer oni to i nisu u stanju, Zirdum donosi drugačije sagledavanje fenomena ljubavi. Ovdje ona nije razonoda egocentričnih likova koji ljubav doživljavaju kao neprestano očekivanje i crpljenje emocija i energije za svoje potrebe. Ne, ljubav je u ovom romanu u svakom trenutku nesebično darivanje, međusobna predanost, kompatibilnost i prirodno ucjelovljenje pojedinačne necjelovitosti.
Akteri ove ljubavne priče, koja to formalno nije, su dvoje dobrih ljudi: Šućro i Ševala. Ševala, žena koja nije mentalno zaostala, pored psihičkih poremećaja koji se javljaju svaki put kad se suoči s hladnoćom, tjelesno je hendikepirana zbog preboljele dječije paralize. Šućro je mentalno zaostao, odgojno zapušten, potpuno neobrazovan, suživljen sa životinjama s kojima umije bolje nego s ljudima (otuda čak i njegovo općenje sa životinjama gotovo da izgleda prirodno), u mladosti zdrav i neugledan, u zrelosti boležljiv. Glavni junaci su, dakle, dvije osobe daleko od cjelovitog identiteta i integriteta, ali jedno uz drugo postaju funkcionalni. Njihova uzajamna nježna ljubav i posvećenost daje im dimenziju cjelovitih bića dostojnih svakoga poštovanja: “I dok su oni tako razglabali kako je Šućro evlija i kako eto sve religije imaju kategoriju ljudi koji su za života stekli svetost, a da im to nikada nitko neće priznati, a naročito se to može dogoditi u onom vremenu u kome je normalnost incident.“
U pozadini ove savršene i neobične cjeline dvoje nepotpunih, sasvim nenametljivo pronalazimo bogat milje historijskih događaja praktično cijelog dvadesetog stoljeća. Manje – više autentična zbivanja poslužila su autoru da iskaže svoje stavove i kritiku ljudi na vlasti, u ratu i poslijeratnoprofiterskom miru. Kroz prizmu kukavičluka čovjeka uplašenog za svoj i život porodice, upire se prstom na sve one koji su izdali sebe i druge. Pisac podvlači da neka ravnoteža postoji i da one koji su učinilo zlo (makar zbog kukavičluka) stiže oštrica Božije pravde. Ljudi u strahu od smrti uhvaćeni su u zamku iz koje “njihova osjećanja za druge i drugačije, posebno za neugledne, skromne, nesretne ljude čije srce kuca radi same radosti života, koji se raduju svakom novom danu samo radi životnosti dana“ nestaju.
Nadalje, vidan je kritički odnos prema ratu za koji kaže da „čovjeku se (u ratu) ne razgovara sa ljudima, a kamoli sa drvećem“; „Gorila je cijela kuća. Zapalio ju je netko tko nikada ništa nije napravio svoga.“; „Čopor Starog Vuje nije nimalo krvoločan u poređenju s ovim čoporom“ ili da „Mali ljudi, crvi, gmizavci, beskičmenjaci koji slijede velike ideje ili velike vođe, postaju monstrumi, crvi – monstrumi, jer su dobili svojih pet minuta vlasti i moći nad nekim!“ U tom smislu roman ima duboko antiratnu poruku, jer razgolićuje njegove mračne strane i mnogostruke apsurde.
Zirdum zna biti satiričan kad piše o ljudskom licemjerju i ništavilu, kao npr. kad lokalni funkcioner ubija prethodno vezanog medvjeda, ili, kad upečatljivi profesor oblači odijelo i kravatu da bi po naredbi čistio ulice u ratu. U jednom momentu kaže se:
„Vjerujte da me ta spoznaja dotukla, jer saznaje besmislenosti proizvodi besmisao saznanja. Izgubio sam volju za životom u okruženju u kojemu vlada besmisao, neprirodnost i protuprirodan poredak.“ Ipak, gotovo uvijek lošem čovjeku kao antipod stavlja dobrog čovjeka, gospodina, evliju, koji nam u konačnici daju nadu. Pa i onda kad prevaranti postupe nemilosrdno sa dobrim čovjekom Šućrom, pisac ne dopušta njegovo dalje ponižavanje nego ga šalje u drugi, možda pravedniji i bolji svijet.
Fantastičaski diskurs potpuno je u funkciji priče i ideje autora da junake izvede iz betona velikih urbanih konglomeracija i suživi ih s prirodom. Autor vjeruje da čovjek otuđen od prirode, zarobljen u malim kockicama velikih betonskih građevina, ne može postići onaj stepen empatije potreban za samu bit ljubavi. Dajući svojim junacima sposobnost da komuniciraju s drvećem, životinjama i biljkama, podcrtava našu udaljenost od prirode. S druge strane uvodeći psa Luju i drveće u pripovjedačku vizuru udahnuo je svježinu pripovijedanju (priča omorike, fikusa, jelike, trešnje i hrsta – drva za vješanje). Uz to, pisac često upotrebljava tri jezične forme jednu do druge, “jer samo mi ovdje možemo shvatiti tvoju potrebu trojezičnog naglašavanja različitosti i istosti, tvoju želju da i na taj način sublimiraš ovdašnje ovovremeno stanje duha u strukturi teksta.”
Roman “Rođeni na Dan mrtvih” nije priča o velikoj romantičarskoj ljubavi u klasičnom smislu, nego o uzajamnoj ljubavi i dostojanstvu dvoje ljudi koji pojedinačno ne bi mogli biti junaci ni kakve anegdote, ali Zirdum od njih pravi autentične literarne junake. Ovaj pisac većeg broja historijskih romana pred čitatelja stavlja tekst koji bi se mogao nazvati romanom o ljubavi, predanosti i ucjelovljenju u lošim vremenima. Njega je teško uklopiti u standardne obrasce i u tom smislu predstavlja novitet u našoj, a moglo bi se reći i svjetskoj literaturi.
Jasmina Hanjalić
Ulomak iz romana: ROĐENI NA DAN MRTVIH
POČETNA RATNA ZBRKA
Kad je rat počeo u Turbetu pojavilo se tu raznih vojski. Neke su bile bolje odjevene i naoružane, a neke slabo. Neke bi samo došle sa nekim PAT-om i PAM-om ispucali nekoliko rafala po neprijateljskim položajima, da oni vide kako branioci nisu goloruki, a neke su tu bile stalno. Uglavnom su to bili mještani. Poslije izvjesnog vremena uspostavila se neka crta preko koje nitko nije prelazio, jer tko se našao blizu te crte znao je da ga čeka metak koji svakoga neopreznog zaustavi. Turbe su branili pripadnici teritorijalne obrane, a prema Potkraju pripadnici HVO. Nekakve srbo-četničke snage, kako su ih zvali u njegovom naselju, namjestiše se iznad Voćnjaka i svakog dana bi, i kad je bilo najmirnije, ispalili po tri granate, te mirovali i pirovali okrećući na ražnju silne janjce i ovce koje se nađoše u njihovoj zoni.
Šućru nitko nije ni zvao i ni opažao u tom ratnom metežu. No, Šućro nije bio pasivan. Znao je on da njihova kuća nije daleko od crte, te je svake večeri dobro naložio vatru da Ševali ne bude hladno a potom odlazio u štalu koja je bila između kuće i Voćnjaka. Popeo bi se na sijeno gdje je namjestio ležaj i tu spavao pod čobanskim ćebetom napravljenim tako da se čoban nikada nije mogao ušuškati potpuno i tvrdo zaspati ostavljajućći svoje stado na milost i nemilost neželjenim gostima. Ono je naprosto bilo prekratko i čim bi se čoban opružio negdje bi zebo. A hladnoća svakog čobana za trenutak probudi, on oslušne je li sve uredu s njegovim stadom i opet se skupi pod toplo ćebe.
Jedne večeri Šućro je umoran legao. Cijeli dan je cijepao drva i baš se umorio. Odmah utonu u san. No čim je zaspao u snu mu se pojavi neka blješteća svjetlost a kroz nju se prema njemu približavalo nešto blago, lijepo, skladno, uravnoteženo, milo, dobro… nešto što čovjek koji živi okružen bezumljem, rogobatnošću, nastranošću, agresivnošću svih vrsta mora odmah prepoznati. Dobri.
- Znaš li ti Šukrija tko sam ja?
- Znam, Ti si Dobri.
- Onda znaš i zašto sam došao.
- Znam, da me prevedeš.
- Bi li ti Šukrija rado pošao na drugu stranu?
- Ako je to Allahova volja nemam ništa protiv. Rado idem.
- A ako bi ti ja rekao da imaš izbora: ako sad kreneš ja te vodim u dženet bez obzira na grijehe koje si počinio u svom dosadašnjem životu. A ako nećeš sad onda ćeš ići kad dođe vrijeme, ali tada će ti se suditi prema zaslugama. Može te zapasi i dženet i džehenem…
- Ako bi ja mogao birati ja bi ost'o. Ševala mi je teško bolesna, a nema se više ko za nju pobrinuti. Ima samo mene a i ja nju… Rado bi ostao…. Rado bi ostao…
Svijetlost se počela gubiti, a Šućro se trgnu iz sna. Sav znojan skoči s ležaja i iziđe niz basamake kojima se penjalo na štalu. U trenu mu se cigareta nađe u ustima a šibica u rukama. Kad je kresnuo šibicu iza njega se dogodi strašna eksplozija. Sreća da se naslonio na dovratak i ništa ga ne dohvati osim prašine i dima. Nezapaljena cigareta visila mu je u ustima jer je od detonacije zinuo da uhvati zraka. Kada su mu se zgrčeni mišići počeli opuštati lagano okrenu glavu. Tamo gdje le bio ležaj bila je ogromna rupa a prednji dio štale, onaj do voćnjaka, više se nije vidio. Unezvijereno je gledao kroz otvor na koji se nekada ulazila u potkrovlje štale. Tad ču bolno mukanje njegove šarenke. Za tren skoči i u polumraku ugleda svoju šarenku kako se izvalila i mučno sve tiše ječi kao da moli da joj prekrati muke. Šućro se nije dvoumio. Uzase je imao stari čobanski nož od kojega se tih dana nije odvajao. Priklao je šarenku i topla krv je šikljala na sve strane. Uto se oko štale počeše skupljati komšije. Između njih se probi i Ševala…
- Jesi li živ – zavapi ona.
- Sve je u redu. Živ sam… Samo je ššššarenka…Priklo sam je da se ne muči….
Ševala ga zagrli a on se nekako otimao da je ne okrvari svojim rukama u kojima je još bio nož kojega nije stigao obrisati i smjestiti u zahrđale korice.
Odnekud se stvori i Raif, komandir čete….
- Je li neko pogino…
- Nije, drrruže Raife… promuca Šućro. – Samo šššarenka….
- Jebeš šarenku. Ima li ranjenih???
- Nema – odgovori netko od komšija.
Utom se pojavi i susjed Adolf u maskirnoj odori. On je sa svojima haveovcima bio u Potkraju, ali je dolazio kući na odmor.
- Ajde ljudi raziđite se. Ako još jedna grune svi će te izginuti…- autoritativno zapovjedi Adolf.
Okupljeni se šutke raziđoše. Adolf i Raif su kratko razgovarali, a onda i Adolf dođe do Šućre i Ševale.
- Ajde ti susjed slobodno spavaj u kući. Ništa ne brini kad sam ja kod kuće – ohrabri Adolf svoje susjede i vrati u svoj dio mraka.
- Druže komandiru, ja sam šarenku priklo… Šta ćemo s kravom? – sjeti se Šućro pitati Raifa sasvim praktičnu stvar.
- Dobro si uradio Šućro – reče Raif i tada priđe Šućri i zagrli ga i potapša. Dobro si uradio… Ajde ti vodi Ševalu u kuću. Ujutro ću ja poslati logističare da kravu prebace u kuhinju. Naši borci se će se sutra lijepo najesti…. A ti… Ti im ujutro pomozi da se krava odveze, oguli i tranžira…Ti znaš s mesom…- odjednom se sjeti Raif.
Tako je Šućro do kraja rata pomagao u kuhinji. Ložio je vatru, miješao sve rjeđu čorbu u kazanu, ali nikad nije bio gladan. A uvijek bi kući, svojoj Ševali, ponio pola kruha.
Anto Zirdum: ZLOMISLI
KONTAKT I KOMUNIKACIJA
Površinu Mizara bilo je teško opisati kao lijepu jer nije bilo ni trave, ni šume, ni potočića što žubori, ni ptica što cvrkuću. Nije to bila ni pustinja. Bila je to zlatasto-srebrnasta površina od neke na prvi pogled plemenite tvari. Čvrste i dosta blještave.
Mizarci su shvatili da nam je potrebno mjesto za spuštanje i pripremili su ga. Pitanje je kako su uspjeli kad u blizini nije bilo ni traga od bilo kakvih strojeva, prilaznih putova i sličnog što bi se moglo očekivati za vidjeti bar iz perspektive predodžbi jednog Zemljanina.
Kad su se vrata otvorila prvo je izašla straža koja je napravila špalir. Potom je izašao Admiral i dvanaest znanstvenika. Među njima je bio i najpoznatiji zemaljski telepat medijator Yo, koji je prvi i uhvatio nekakvu poruku koja se ponavljala, a na temelju koje su komunikolozi i zaključili kako se radi o poruci drugim vrstama u svemiru.
Lorena i ja stali bili smo na brodu s ostatkom posade i motrili što se događa.
Naspram naše delegacije stajali su Mizarci. U sredini je bio Veliki mag, duplo veća figura od ostalih dvanaest koji su stajali malo iza njega, a svaka od tih dvanaest figura bila je veća od nas Zemljana. Stajali su mirno kao kipovi. Na tridesetak metara od njih Admiral je stao. Do njega je bio Yo a ostali malo otraga. Nekoliko minuta ništa se nije događalo a onda smo čuli Yoov glas kako prenosi primljenu poruku.
- Mizarci nam žele dobrodošlicu i izražavaju radost što nisu sami u svemiru. Drago im je što se susreću s razumnom vrstom koja je toliko napredna da je uspjela putovati među zvijezdama.
- Naš brod nalazi se u misiji istraživanja svemira upravo s nadom da će pronaći bilo kakav oblik života. Već deset godina krstarimo svemirom i posebno smo sretni što smo pronašli razumna bića u svemiru – odgovori Admiral Tang.
Yo je prenio poruku a onda je počelo upoznavanje i predstavljanje. Admiral je predstavio svoje znanstvenike, a Veliki mag svoje učitelje. Bili su to učitelji koji su mlade Mizarce učili kako da svladaju jednu od dvanaest zlih misli.
«To je nešto kao dvanaest božjih zapovjedi za Mizarce» – komentirala je Lorena bez glasa, ali ja sam sasvim jasno uhvatio njezinu poruku, jer se među nama razvila telepatska komunikacija, o kojoj nikome nismo ništa rekli.
«Slutim da su te zapovjedi strukturirane tako da upravljaju i samim životom a ne samo društvenim moralom, kako bi to mi Zemljani rekli» odgovorim joj na isti način.
Kada je završeno predstavljanje Veliki mag je objasnio You princip komunikacije s Mizarcima u kojemu je prvo pravilo bilo identifikacija. Misli se mogu slati i primati samo od osobe koju ste u stanju identificirati. Pokušao mu je objasniti i činjenicu da jedino On poznaje tajnu komuniciranja s neusmjerenim mislima, odnosno da može čitati misli, dok to drugi učitelji to ne mogu.
Yo je bio malo zbunjen, ali odmah je naslutio otkuda mnoštvo tegoba koje je imao tijekom šestomjesečnog puta od trenutka kada je uhvatio prvu poruku i počeo izravno komunicirati s vanzemaljcima. No, nije mu bilo jasno s kim je on zapravo komunicirao. Taman je htio pitati Velikog maga o tome kad uhvati slijedeću poruku:”Zemljanine Yo, učitelj 2223081 je jučer stupio u komunikaciju s članovima vaše posade. To su Zemljanin Marc i Zemljanin Lorena. Zašto oni ne izađu da bi se komunikacija proširila?”
Preopterećeni Yo se trenutak zbuni, a onda osjeti ono olakšanje svakog prevoditelja koji prevodi za više osoba kada se pojavi netko tko će mu olakšati posao. Odmah je Admirala izvijestio o tome, a ovaj samo što nije pobjesnio, ali mu situacija nije dozvoljavala nikakve ispade. Pozvali su nas da izađemo.
Od tada je komunikacija postala dinamičnija, jer se odvijala na “tri kanala”. Yo je ostao za komunikaciju s Velikim Magom, kako smo ga mi nazivali, a Lorena i ja posredovali smo između učitelja i naših znanstvenika. Trećeg dana upoznavanja dvije vrste u svemiru, doktorica Cooper, Lorenina pretpostavljena, uspjela je također telepatski komunicirati s Mizarcima tako da smo dobili još jedan medijatorski kanal.
Mizarski dan trajao je nešto duže nego zemaljski, ali mi smo se adaptirali na novo radno vrijeme bez većih poteškoća. Uvečer bi se Mizarci povlačili s kozmodroma, a mi smo ulazili u brod. Oko broda je bila straža. Četvrtog dana dogovoreno je da Mizarci posjete brod a Zemljani da potom krenu u obilazak planeta. U jednom trenutku dr. Cooper, Lorena i ja ostali smo sami i ona nas iznenadi svojim zapažanje.
- Jeste li primijetili da su Mizarci više prilagodili svoj lik ljudskom. U odnosu na prvi dan danas izgledaju više antropomorfno. Ekstremiteti su im duži. Ne bi me iznenadilo da sutra imaju šake s prstima,- reče ona više za sebe impresionirana svojim zapažanjem koje su zapravo i drugi primijetili.
- Prava je sreća da uče brže od nas, inače bi ovo upoznavanje trajalo mnogo duže, jer mi sporije usvajamo njihove termine nego oni naše – zaključi Lorena jer su svi tih dana bili puni zaključaka.
- To za nas baš i nije neka sreća – reče ona i ode na odmor.
Posjet brodu bilo je zanimljiv i za jedne i za druge. Tu nam je postalo jasno da Mizarcima nije potrebna tehnologija za putovanje jer su svoje izdržljivo tijelo mogli stavljati u veću ili manju brzinu, ovisno od potrebe. Saznali smo da je svaka misao o izgradnji sredstava za putovanje kroz prostor i vrijeme bila zla misao – grijeh. Nešto što je protivno opstanku vrste. Od svih sredstava za rad na Mizaru postoje samo neki uređaji za gradnju staništa. Kako ih još nismo vidjeli nismo mogli imati predodžbu o njima, ali saznali smo da postoje. Kad smo došli do pogonskog dijela broda i pojma energije Mizarci su se malo uskomešali. Stali su i nisu htjeli dalje ići. Već smo znali da oni razumiju pojam energije i da on za njih ima posebno značenje, ali nismo shvatili što im je tu nejasno. Onda smo dobili objašnjenje da svaka misao o korištenju vještačkih izvora energije na Mizaru je zla misao. Oni su koristili energiju svoga sunca i svoga tla i kod njih je postojala apsolutna harmonija s tom energijom. Svaki Mizarac koji bi pomislio da skuplja energiju ili je vještački proizvodi činio je težak grijeh koji ga je vodio u smrt. Učitelji su se savjetovali s Velikim magom kako da ne misle o vještačkoj energiji da ne bi dovodili svoj život u opasnost. Zaključili su da s ovim nalazom ne trebaju upoznavati ostale Mizarce i podsticati ih na grešne misli, tj. izlagati ih mogućnosti da griješe i da dođe do iznenadnog povećanja broja umiranja i pojave prevelikog broja učenika, jer svako umiranje značilo je novo rođenje.
Poslije ovoga napustili smo brod s malo čudnim dojmom, ali sve je nastavljeno po planu. Podijelili smo se u četiri skupine i krenuli na prvu ekskurziju. Moju grupu vodio je učitelj 2223081 koji je bio specijalist. ekspert, za obuku protiv zlih misli o izgradnji štetnih tehnologija. U mojoj skupini su bili dr. Ferstner biolog, akademik Gable poznati stručnjak za fiziku nebeskih tijela, dr. Mej Ling geolog i nekoliko vojnika u pratnji. Naš voditelj kretao se kao po nekom planu iako nismo mogli uočiti nešto što bi se u pravom smislu moglo nazvati put. Tek blaga naznaka nekakve staze na kojoj su se mogla mimoići dva pješaka. Uz put smo sretali Mizarce naše veličine pa i manje. Oni nisu bili toliko antropomorfni kao Veliki mag i njegovi učitelji. Već je bilo uobičajeno da se pozdravljamo blagim naklonom. Taj običaj Mizarci su prihvatili od Zemljana već drugog dana razgovora. Zemljani su prihvatili da prilikom naklona u sebi izgovore odnosno zamisle svoje ime. To su bili preduvjeti za komunikaciju s onim Zemljanima koji su mogli telepatski komunicirati. Nije bilo teorije da bi Mizarci mogli govoriti jer ma koliko se mogli funkcionalno transformirati nisu imali adekvatnog organa za govor.
Kad smo malo odmakli od broda i navikli se na okoliš počeli smo uočavati nekakve špilje koje su imale pravilan otvor. “Što je ono?” upitao sam učitelja 2223081. “To su naša staništa, mjesta gdje spavamo, gdje umiremo i rađamo se” odgovori on. “Jesu li prirodna ili vještački napravljena?” upitah jer je to bilo svrhovito. “Veoma davno su napravljena ta staništa, prije četvrte nove ere. Samo iznimno pravimo nova, kada se ova zaruše i kada se ležište iscrpi,” objasni on.
- Pogledajte donji dio njegovog omota, njegove tabane – reče dr. Ferstner akademiku.
- Vidite li te izbočine koje na gornjem dijelu kože tijela nemaju. Ne čini li vam se da je tu koža deblja što i priliči tabanima. Nije to ništa neobično, ali obratite pozornost na te male pipke.
- Uočio sam ih kolega, ali još razmišljam koja im je funkcija. Prilikom hoda uočio sam momente kada hod prelazi u gmizanje a na kosim površinama pipci pomažu prianjanju za tlo – odgovori akademik.
- Mislim da im to nije primarna funkcija. Da mi je samo detaljnije promotriti te pipke – reče dr. Ferstner.
- To sada prelazi granice pristojnosti. Bilo bi to isto kao kad bi gospodin učitelj tražio od vas da se skinete gol – odgovori akademik malo šaljivo.
Čuo sam razgovor, ali svoju pažnju koncentrirao sam na učitelja. “Može li se pogledati jedno stanište?” upitah ga.
“Nije uobičajeno. Mizarci ne poznaju pojam posjeta.”
“Možemo li proći bliže pored otvora jednog staništa?” Nisam odustajao.
Učitelj je popustio. Susret s novom razumnom vrstom i zahtjevi upoznavanja nisu se kosili s kodeksom o zlim mislima, a običaji vrsta se nisu mogli automatski uskladiti. Stoga je promijenio smjer kretanja Kada smo prošli pored jednog otvora zagledajući se u njegovu nutrinu što smo više mogli, znanstvenici su nastavili svoj razgovor o onome što su vidjeli.
- Ležaj u kojem leže više je gnijezdo nego ležaj. Meni se čini da oni noću crpe minerale iz tla i zato im služe oni pipci – uključi se u razgovor dr. Mej Ling.
- Složio bih se s vama koleginice. Noću se hrane a kad sunce izađe crpe njegovu energiju koja potpomaže unutarnji metabolizam. No, pitanje je gdje im izlaze otpadne tvari? – upita akademik.
- Možda ga i nema ako uzimaju minerala samo onoliko koliko je potrebno za aktivnost i rast organizma – zaključi dr. Ferstner.
- No, meni je čudno da se njihova protoplazma razvija samo od minerala u tlu. Očito je da ova bića rastu. Njihovi biofori moraju imati hranu. Gdje su tu bjelančevine i masti? Nešto tu nije suglasno našem poimanju organizma visokorazvijene vrste – nastavi on svoje razmišljanje naglas.
- Očito je da se radi o sasvim drugačijoj strukturi organizma. Zaključci dr. Cooper izgledaju točni. Ovaj organizam ima tri osnovna sastojka. Mozak koji zauzima više od polovine tijela, omotač i najvjerojatnije spolne žlijezde koje se nalaze negdje ispod mozga. Omotač je tvrd i gibak. Koliko sam ja mogla zaključiti ova bića nemaju kostiju, ali zato moraju imati dobar živčani sustav. Tijelo kao da im se pretvorilo u dodatak misaonog aparata – konstatirala je dr. Mej Ling, iako ni sama još nije vjerovala u to.
Kao komunikolog nisam bio opterećen nekim od egzaktnih znanstvenih problema i samo sam posredovao u komunikaciji.
Dr Mej Ling zanimalo je kako se Mizarci razmnožavaju. Kad sam učitelju prenio pitanje on ga nije razumio. Onda sam ga ja pojasnio. Pitao sam kako se rađaju. On je odgovorio da su umiranje i rađanje uzročno-posljedično vezani. Iz tijela koje umire rađa se novo tijelo. Ferstnera je interesiralo kako se začinje novi život. Učitelj 2223081 teško je shvaćao pitanja, ali poslije mojih pojednostavljenja odgovarao je. Novi život ne postoji, već novo tijelo koje započinje novi život kad prestaje život starog tijela. U samom tijelu nalaze se dvije ćelije koje su kod svakog iste neovisno od veličine i starosti. Kad netko pređe kvotu dozvoljenog broja zlih misli ostaje uspavan. Ako spava više nego što je uobičajeno ćelije se uznemire i u toj uznemirenosti dolazi do oplodnje koja daje život nove jedinke koja je genetski potpuno identična staroj. Novo tijelo raste a staro se smanjuje sve do trenutka kada novo tijelo ne stekne vlastiti omotač koji je tanji i gipkiji od omotača starog tijela. Tada iscrpljeni omotač starog tijela puca. Novo tijelo izlazi na svijet. Novo tijelo leži na omotaču dok ga ne apsorbira a potom izlazi iz staništa. Tu ga učitelji uzimaju i vode u vrtić hrama mudrosti Velikog maga gdje se vrši obuka o načinu izbjegavanja zlih misli.
- Broj Mizaraca je konstantan. U pravu je bio jedan stari pisac, koliko se sjećam zvao se Artur Klark. Da bi se postigla besmrtnost mora se kontrolirati rađanje – reče samozadovoljno akademik.
Znanstvenici su se zanijeli u raspravu i više nisu tražili od mene da prenosim njihova pitanja. Ostao sam malo nasamo s učiteljem 2223081 i iskoristio prigodu da ga pitam nešto o postanku Mizaraca. Ljudska svijest determinirana je pojmovima početka i svršetka. Istini za volju ljudi ljudska svijest operira s pojmovima beskonačnog i bezvremenog, ali i najapstraktniji pojam boga služi ljudima da bi konačno objasnili beskonačno.
“O tome pravu istinu zna jedino Veliki mag. Ono što mi učitelji znamo jeste da su Mizarci živjeli više milijuna godina u staroj eri i da ih je njihov način života vodio u propast i nestanak. Bilo je nekoliko katastrofa za ovu vrstu, a poslije posljednje velike katastrofe pojavio se mudrac koji je pronašao formulu za besmrtnost, odnosno uzročno-posljedičnu povezanost dužine života i zlih misli. Kad je pronašao tu formulu živio je dugo a s dužinom povećavao se volumen njegovog mozga, njegovo znanje i moć da kontrolira zle misli. Svoju moć pretvorio je u zakonitost koju mi danas nazivamo velika volja. Onaj Mizarac koji bi tri puta bio uhvaćen u zlim mislima sam je sebe osudio na sporo i bolno umiranje te naporan rast i razvitak dok ne postigne takovu perfekciju koja isključuje bilo kakvu zlu misao, osim one namjerno napravljene. Velika volja čita sve misli i automatski kažnjava svaku zlu misao i sprječava njenu realizaciju. Kada se postigne takvu perfekciju u mišljenju da ne može napraviti zlu misao Mizarac stiče zvanje učitelja.”
Bilo je to previše i za apsorbirati a kamo li za shvatiti. Kada sam obratio pozornost na znanstvenike oni su nadugo i naširoko raspravljali o “autogamnom hermafroditizmu” i morskim zvijezdama koje se tako razmnožavaju, te o autokloniranju i sličnim tezama. Kako je bilo kasno morali smo se vratiti.
Ostale grupe su se već vratile kad smo mi stigli na brod. Na sve strane vodila se ushićena rasprava. Najviše se govorilo o kontroli zlih misli i “Velikoj volji”. Zemljani su shvatili da su telepatsko komuniciranje i čitanje misli dvije različite pojave. No, znanstvenog objašnjenja tog fenomena nije bilo. Većina se slagala da Veliki mag zna tajnu čitanja misli jer je on bio najmudriji na Mizaru i jedini koji je imao izravni kontakt s Velikom voljom, odnosno da ga može uspostaviti i dobiti odgovore na sva pitanja. Bilo je tu još pitanja bez odgovora naročito onih u smislu da li Veliki mag i Velika volja mogu čitati naše misli, ali više nisam imao želje da pratim te rasprave. Jedva sam čekao da se nađem s Lorenom.
- Baš me je zamorilo ovo komuniciranje. Što je najgore nisam sigurna da sam pravilno shvatila i prenosila misli. Na njihove stavove djeluje Velika volja, a na naše emocije i neznanje – reče ona umorno.
- Problem je i u jedinstvenosti koda naše komunikacije. Mizarci su mnogo brže usvojili našu terminologiju i mi smo odustali od učenja njihovog obrasca razmišljanja. No jednoznačnost pojmova i na jednoj i na drugoj strani je upitna. Radi se o različitim svjetovima. Možda su neke zakonitosti fizike i kemije univerzalne u kozmosu te se kemičari i fizičari mogu koliko toliko jasno sporazumijevati. No, sociolozi, biolozi, psiholozi i tehnolozi teško se mogu dobro razumjeti. To se značajno razlikuje na Zemlji i predodžbama Zemljana od ovih na Mizaru i njihovih predodžbi, – opservirao sam potaknut njenim razmišljanjima.
- Interesantno je da su oni shvatili i te različitosti. Kao da su i oni u svojoj povijesti nekada imali drugačije društvene odnose, drugačije moralne vrijednosti i drugačije tehnologije. Inače kako bi mogli naučiti i shvatiti ono čime se mi služimo i kako se ponašamo, kad oni ne upražnjavaju ništa slično – reče ona jer je primijetila isto što i ostali.
- Zapravo mi njih teže shvaćamo nego oni nas. To upućuje na činjenicu da se radi o razvijenijoj vrsti od naše, ili pak o vrsti koja je prošla kroz stadije razvitka kroz koje mi prolazimo. Ja se ipak ne mogu oteti utisku da ova vrsta nije negdje zastranila u svojemu razvitku. Tu meni nešto ne štima. Mnogo toga što mi donosimo kao vrsta sa sobom kod njih spada u zabranjene zle misli. Jesi li primijetila zbunjenost učitelja kad su došli do pogonskog dijela našeg broda. Vještačka energija i njeno korištenje je zla misao. Naš učitelj 2223081 je učitelj za svladavanje zlih misli o korištenju tehnologija. Najkompleksniji stroj na Mizaru je nekakva primitivna sprava za bušenje rupa u tlu koje predstavljaju njihove nastambe. I ta naprava se pokreće energijom njihovih tijela koja transformiraju energiju sunca i tla kroz svoj organizam, koliko sam ja uspio zapaziti i rezonirati – sumirah svoja zapažanja.
- Ja mislim da je zla misao i čitanje tuđih misli kao i svaka misao protiv Velike volje, a to nas dovodi da je zla misao i vladanje drugima – reče ona više razmišljajući naglas nego što je bila uvjerena u svoj zaključak.
- Mogao bih se složiti, ali koliko sam ja uspio shvatiti Velika volja čita misli svih Mizaraca i izravno sankcionira svaku zlu misao, a Veliki mag poznaje tajnu čitanja misli. Da li je on izuzetak koji može nekažnjeno čitati misli ili je on taj koji posjeduje moć koju ne koristi, pitanje je koje se nameće. Mi znamo da svako pravilo ima izuzetak koji ga potvrđuje, ali to ne mora biti svojstveno drugim vrstama.
- Imam neki osjećaj da su Veliki mag i učitelji na velikoj muci, ako se uopće može govoriti o nekom emocionalnom stanju kod Mizaraca – zaključi ona poprilično sigurna u svoju žensku intuiciju.
Ujutro kad smo se probudili već su bili sumirani zaključci izvedeni iz aktivnosti proteklih dana. Za razliku od prethodnih izvješća, ovo je bilo puno Velike volje i spoznaja koje su prikupljene o njoj. Velika volja bila je živa stijena koju smo i mi mogli vidjeti s kozmodroma, ali nismo znali da je taj dio krajolika živo biće – vrhovna svetinja, sveobuhvatna memorija, veliki mudrac koji je u prastara vremena pronašao formulu za čitanje zlih misli ili zemaljskim rječnikom rečeno formulu za besmrtnost. Kada je dostigla veličinu s kojom se nije mogla kretati ona je stala na jednom brdu i tako dala novu konfiguraciju tom dijelu Mizara. Bila je to stijena od pedesetak metara visine. Omotač Velike volje se u donjem dijelu skamenio i spojio s tlom, a samo na vrhu se mogla primijetiti izvjesna gipkost te stijene i aktivnost gornjeg oka. Gornje oko imalo je zapravo funkciju teleskopa, a donje je između ostalog imalo nešto kao funkciju mikroskopa. Osobe oštrijeg vida iz daleka su mogle zamijetiti aktivnost ogromnog senzora – gornjeg oka kako je upereno u svemir.
Posljednji zaključak je govorio o tome da će se tog dana s Velikim magom razgovarati o tome da nam omogući izravnu vezu s Velikom voljom, koju sam ja nazivao velikom memorijom, najvećim mozgom u kozmosu.
*
Veliki mag je objašnjavao Admiralu da je Velika volja na sebi svojstven način nazočna u svim aktivnostima koje se događaju i da će ona sama dati na znanje kad želi izravan kontakt. No, Admiral je insistirao i posjet Velikoj volji, licem u lice, zakazan je za slijedeći dan. Imali smo još čitav dan da izdaleka promatramo Veliku volju i male obične Mizarce. Znanstvenici su donijeli još čitav niz značajnih zaključaka u koje nisu bili sigurni.
Slijedećeg dana krenula je svečana povorka ka svetom mjestu. U podnožju brda stali smo. Sa dvjestotinjak metara sasvim dobro smo vidjeli što je to Velika volja. Stijena koja upravlja svim procesima na Mizaru. Pored 12 znanstvenika i Admirala išli smo i mi, sva četiri medijatora. Yo je i dalje bio Admiralov oficijelni medij.
“Drago mi je da napokon vidim živa i razumna bića u svemiru.” Bila je to njegova prva poruka dobrodošlice u kojoj je suglasno zemaljskim poimanjima bilo i emocionalne obojenosti – malo neuobičajene za Mizarce.
“I nama je drago da možemo doći u kontakt s najvećim mudracom u nama poznatom svemiru,” odgovori Admiral putem Yoa, a potom nastavi:”Poruka koju smo uhvatili daleko u svemiru, koliko smo mi u mogućnosti da razumijemo, bila je od Vas emitirana.”
“Da. Ja sam spasio ovu vrstu od uništenja i propadanja, ali sam ukočio njen razvitak. Zakonitosti koje sam stvorio funkcioniraju tako da se ne mogu promijeniti. Mizarci me ne mogu uništiti, a ne mogu to ni ja sam. Zbog toga već dva milenija odašiljem signale u svemir, jer se jedino tu moglo pojaviti rješenje za skidanje rajskih okova sa ove vrste. Mizarci su toliko superiorna vrsta da bi za kratko vrijeme mogla krstariti svemirom dalje nego što to vi Zemljani možete zamisliti. Vaše misli već sada ja mogu čitati, a ukoliko bi ste ostali duže mogao bih kontrolirati i vaše zle misli. Nedostaju mi još samo neke spoznaje da bih te misli mogao adekvatno sankcionirati.”
Kad je Yo prenio poruku u našoj delegaciji nastao je tajac. Koliko sam ja mogao osjetiti mi Zemljani bili smo kao u mišolovci iz koje nema izlaza. Izgubili smo volju da mislimo, da išta poduzimamo jer je svakoj aktivnosti prethodila misao. Admiral je shvatio našu poziciju, a intuicija mu je govorila da je on taj koji mora riješiti situaciju. Znanstvenici više nisu igrali glavnu ulogu. Na scenu su stupili vojnici jer je u pitanje došla sigurnost naše grupe, a mi smo je svjesno ili nesvjesno poistovjećivali sa sigurnošću cijele ljudske vrste.
“Što želite da učinimo?” upita Admiral.
“Želim da me uništite. Vi imate moćno oružje koje može uništiti moje biće. Toliko sam star, a toliko je monotono, da mi više nije zanimljivo opstojati. Ova vrsta brzo će evoluirati i razviti se suglasno zakonima prirode. Veliki mag i njegovi učitelji i dalje će učiti mlade generacije da kontroliraju zle misli. Moja volja će nestati, ali će Mizarci razviti svako svoju vlastitu volju. Neće više biti bezvoljna bića koja samo vegetiraju. Ako budu željeli moći će za vrlo kratko vrijeme posjetiti Zemlju i bilo koju drugu galaksiju. Ovo je nekada bila vrsta s visokorazvijenom tehnologijom pa nema razloga sumnjati da će to ponovo biti.”
“Ako ne bi smo prihvatili da vas uništimo, što bi se dogodilo onda?” upita Admiral.
“To bi bilo katastrofalno i za Zemljane i za Mizarce. Ja mogu rasturiti vaš mentalni sklop i poremetiti komunikaciju, a Mizarce bi zahvatio takav opseg zlih misli da bi došlo do masovnog umiranja i rađanja mladih Mizaraca. Svi osim Velikog maga i njegovih učitelja bi se pomladili. Imali bi smo veliku populaciju mladunčadi koje 12 učitelja ne bi uspjeli obučiti protiv zlih misli, a one su još uvijek u genetskom pamćenju i aktiviraju se čim Mizarci sazriju za samoreproduciranje. Vi bi ste ovdje poludjeli i izumrli, a Mizarci bi od vječitih staraca postali vječita mladunčad. Zemlja nikada ne bi saznala za postojanje jedne razumne vrste u svemiru, ili bi prišli milenijumi da opet slučajno netko uhvati moj signal, a Mizarci bi vegetirali kao slaboumna bića. Razvitak vrsta u svemiru bio bi zaustavljen.”
Znanstvenici su se uzvrpoljili. Gledali su jedni druge bez riječi, ali svi su bili u istoj dilemi. No, Admiral je bio vojnik i nije trpio poraz.
“Kad ste toliko moćni i mudri razumjet će te potrebu manje umnih bića da se posavjetuju. Samnom je ovdje dvanaest najmudrijih znanstvenika sa Zemlje i mi ćemo sutra donijeti odluku,” reče on automatski autoritativno ne ostavljajući mjesta nekom drugom zaključku i drugačijem rješenju.
“Odluka većine je s većim stupnjem vjerojatnosti pogrešna od odluke najpametnijeg među vama, naročito ako se većina ne suglasi s mišljenjem najmudrijeg. Kako vi ne možete promijeniti obrazac vašeg ponašanja je ću imati razumijevanja za vaše potrebe,” odgovori Velika volja.
Svi smo mi shvatili aluziju na to da se inteligencija ne može sabirati, ali Admiral je po povratku na brod, tipično ljudski, postao racionalna životinja. Tražio je izlaz iz mišolovke. Prvo što je učinio zapovjedio je da se označi uzbuna prvog stupnja pripravnosti, a onda se obratio posadi.
- Ako Velika volja može čitati naše misli na može ih predvidjeti. Zapovijedam da se odmah uključi automatski pilot a u kompjutor unesu koordinate koje smo imali prije četiri mjeseca. Kako kompjutor ne misli njegove se misli ne mogu čitati. On će bespogovorno izvršiti ono što mi želimo… Dalje, uvodi se šifrirano sporazumijevanje s kodnim oznakama po pravilima za izvanredne situacije. Nitko ne smije razmišljati o operaciji koju izvodi već sve obavljajte rutinski. Polazimo sutra u 8,00. Sva oružja neka budu napunjena i pripravna.
Za nekoliko minuta došle su povrede o izvršenim zapovijedima. Kad je vidio da je brod osiguran od eventualnog zarobljavanja Admiral se ponovo oglasio.
- Sad može početi savjetovanje.
Savjetovanje je trajalo dugo u noć. Na kraju su se iskristalizirala dva oprečna stava. Šest znanstvenika je bilo da se poštuje neprikosnovena želja i zahtjev Velike volje i da se uništi u cilju razvitka vrsta u kozmosu. Za njih rast koji se kontrolira i usmjerava nije rast, a najzorniji primjer neprirodnog zastoja u tome jesu Mizarci – umna bića koja ne znaju misliti jer nemaju cilja. Druga grupa od šest znanstvenika bila je protiv uništenja. Oni su smatrali da je u svemiru dovoljno potencijalnog zla i da nije u interesu ljudske vrste da oslobode s lanca superiorniju vrstu. Prva grupa opet je smatrala da će evolucija ljudske vrste biti brža i naprednija u takmičenju s jednom tako umnom vrstom, a da će se opasnost od njihove superiornosti smanjiti uništenjem Velike volje jer je u njoj sumirano svo znanje Mizaraca. Druga grupa je smatrala da jedno zlo povlači za sobom drugo, a ovako je jedno ukroćeno te drugo nema potrebe da se manifestira. Oni bi se složili s uništenjem Velike volje pod uvjetom da se uništi Veliki mag, jer na njega prelazi ogromna moć po uništenju Velike volje. Neki su smatrali da nije isključeno da Velika volja već tada ne prenosi na Velikog maga i njegove učitelje potencijale svoje milenijske memorije. Prva grupa smatrala je da bi to bio zločin prema razvitku Mizaraca za koje se Velika volja žrtvuje, a automatski i zločin protiv moguće evolucije čovjeka. Sve u svemu odluke nije bilo. Netko je morao presuditi. Opet je to bio Admiral.
- Gospodo, sve sam saslušao i odlučio sam. Umno superiornija, a tehnološki inferiornija vrsta u kozmosu to jest čudo koje pred nas postavlja dvojbe. Svaki majmun zna koliko i svi majmuni, ali ni jedan čovjek ne zna koliko i čovječanstvo. Mi smo naše znanje pohranili u moćne kompjutore i trudimo se da razmišljanjem na temelju tog znanja prodremo dalje u nepoznato, a kod njih se dogodilo da jedinka ima svo znanje vrste i da ga može kontrolirati. Sa svim tim znanjem ona se ponaša kao Bog, a nije Bog već upravo ono što je akademik Praos rekao za majmuna. Onaj tko posjeduje svo znanje vrste jest majmun iako u ovom slučaju ostali pripadnici vrste ne posjeduju to svo znanje. Ako je pak najumniji primjerak vrste majmun, što su onda ostali. No, nama je potrebno da budemo umno jači a njima da tehnološki napreduju. Milenijski san čovječanstva se ostvaruje. Nismo sami u kozmosu. To se i njima ostvaruje… No, nije jedini cilj naše misije da otkrijemo umna bića u svemiru, već i da omogućimo komunikaciju ove dvije vrste. Te komunikacije neće biti ako ih ne oslobodimo neke zamke koju je um nametnuo razvitku u formi pravila koja se ne mogu promijeniti. Velika volja postigla je cilj koji je postavila ali više nije u stanju stvoriti nove ciljeve. Tako umna bića koja nemaju cilja, koja se ne mogu kretati, su obični zatočenici… Moramo ih osloboditi jer je to najviši ideal nas koji smo do sada bili jedina umna vrsta u kozmosu… Izvršit ćemo kozmičku eutanaziju. Uništit će mo Veliku volju, a za dvadeset ili trideset godina neki od vas će odlučivati što će se tad raditi, kad budu u ponovnoj misiji na Mizaru.
Neodlučni znanstvenici nisu mogli ništa više reći a posada je odahnula. Sutra kreću doma i za devet godina ponovo su u zoni odakle mogu komunicirati sa maticom Zemljom gdje je proteklo puno vremena od njihova odlaska… Što će zateći na Zemlji, otom nisam mogao ni razmišljati. Slijedeća generacija ljudi diljem koloniziranog kozmosa znat će da postoji još jedna razumna vrsta i da su se ljudski snovi o tome i milenijska potraga ostvarili.
Jagoda Iličić: VILA, PASTIR I BJESOVI
Takvi su ljudi rođeni kraj vode. Nauče čitati iz tišine, žive kako govore a govore iz srca. Čak i kada odlutaju daleko, poznat ćeš ih po pogledu koji traži nešto što voda čuva i čime ih mami da se vrate. Grade svoje kuće okrenute tako da se s prozora može vidjeti mjesečina kako se prosipa po valovima, žene svoje sinove dobrim djevojkama i igraju na svadbama sitnim, veselim koracima, podvriskujući od dragosti kao da se dešava čudo. A čudo jeste kad dobrota iznjedri lijep dan u kojemu se svi raduju. Čudo je i kad dvoje staraca na bašči razastru netom obranu lipu pa se gledaju kao kad su bili mladi, čudo je i kad djeca trče prašnjavim putem s ukradenim dunjama u džepovima.
Voda upamti ponešto od svega što vrijedi biti upamćeno pa priziva one koji umiju slušati.
Bilo je jednom tako da se neka djevojčica sažalila na vrbov prut bačen uz cestu pa ga ponijela i zasadila pod svojim prozorima. Omladila se vrba, pustila tanke žilice u mrkoj zemlji, povijala se i rasla.
Kako joj je stablo stasavalo tako se i djevojčurak u djevojku pretvarao. Gusta joj se kosa niz pleća talasala baš kao i vrbine vitice a smijala se nježno kao kad se oglasi zvončić u polju.
Znalo je Sunce što svakog dana upamti stotine istina, da su je vile rodile i ostavile kraj vode. Poput mirnog jezerceta usred plavih planina, duša joj se u samom nebu ogledala.
Nije to moglo dugo biti tako jer svaki dan ima noć koja ga čeka, i svaki početak hvata se za ruke s nekim krajem pa se kotrljaju, kao nebo i zemlja, zajedno, jer jedno bez drugog ne mogu.
Tako su na nju nabasali Bjesovi. Kako im ime kaže, ta zla stvorenja ne miruju dok se ne zaslade nečijom dobrotom.
Upleli se oni u vrbine vitice i čekali svoj čas.
Svanuo dan, vedar i lijep a djevojka krenula u jezero da se okupa. Nagela se nad plićakom i ugledala kako su joj prozirna krila narasla preko noći. Upašila se sirotica. Voda ju je stala tješiti i pričati joj priču o vilinskim majkama, ne bi li je umirila.
-Jadna li sam, jecala je ona. Čudovište, tako će me zvati. Kako da ih sakrijem, gdje ću s njima?
Iz vode se ukazala plava haljina.
-Obuci je, šapnuo je glas, tvoja je. Mati tvoja nije te zaboravila.
Obuče se djevojka i u čudu vidje kako je haljina sakrila krila.
Samo što su joj se suze osušile kraj vode naiđe sin starog pastira i zagleda se u nju.
Ona mu se osmijehnu i zametnu se ljubav među njima. Ali, čim je djevojka došla do vrbe, prvi od Bjesova uskoči joj u haljinu i zaigra se s krilima sve govoreći glasom koji je ličio na onaj iz jezera:
-Zar će pastirov sin znati prihvatiti tvoja krila djevojko? Kad mu budeš prela vunu i mijesila kruh, kako ćeš ih sakriti? Kud ćeš s pastirom kad možeš letjeti?
I probudi se oholost po prvi put u njenom srcu a voda se u jezeru zamuti kao da su vile kolo u njoj zaigrale.
Drugoga dana, kad pastir dođe na vodu i osmjehnu se svojoj dragoj, ona okrenu glavu i ode cestom, pjevajući u svojoj novoj, plavoj haljini.
Mladi je čovjek skoro prestao disati. Toliko mu se srce steglo. Uze kamen i baci ga u vodu poželivši da je taj oblutak ljubav njegova, pa da je se riješi i ode, slobodan, bez tereta što mu lupa u prsima.
-Idi za njom, začu se glas iz jezera. Uzmi joj haljinu i bit će tvoja.
Uplaši se on, poskoči, a onda omađijan krenu krijući se za djevojkom što je pjevala glasom koji kao da više i nije bio njezin.
Dođe ona do vrbe, skide haljinu i raširi krila ali nikako joj se ne dade da poleti, kao da su krila od olova.
Gledala je u u oblake i visine a Bjesovi je spopadali sve žešće tako da se od neke jarosti sva tresla i grdila sve čemu se prije divila.
Mladić se prikrade i ugrabi joj haljinu.
Ciknuše Bjesovi pa se posakrivaše u vrbine grane a djevojka se zastidje svoje nagosti. Pastir joj dade haljinu a ona se zagleda u njega kao da ga prvi put vidi.
Pastir joj reče joj da je voli tako krilatu i raspjevanu, odvede je svojoj kući i legoše u istu postelju.
Ne htjedoše Bjesovi mirovati , nego se prikradoše prozoru i onaj što je znao kako je govorio glas iz jezera poče šaputati:
-Pazi, djevojko! Tvoj dragi samo čeka da zaspiš pa da ti ukrade krila. Onda ti, više, nema spasa. Ljubav se potroši, nestane je kao što svega nestane. Bit će kasno kada se budeš kajala i tugovala za onim čega si se odrekla.
Otkako je ugledala krila, sirota djevojka se samo s nevoljama hrvala. Ona zapravo, i nije znala što će s njima i kud bi je krila mogla odvesti? Zamišljala je svakojaka čuda ali tek u nekoj magli, nejasnih obrisa koji više plaše nego što hrabre. Predugo su je vile samu ostavile pa je izgubila sjećanja i naučila živjeti tako kako su živjeli ljudi kraj vode.
Otvorila je oči širom i u njima se ogledala sumnja a radosni pastir koji se nageo nad njom ne bi li je prije sna još jednom poljubio, ugleda sve što se rodilo u njenom pogledu i srce mu se opet ražalosti.
Nestade ona prije zore, iskrade se iz postelje i ode netragom.
Prošle su godine od tada. Mladić je stario, vrba se od težine povila a Bjesovi odlutali nekuda.
Sjedio je, ponekad, kraj jezera i srce mu se pravdalo nečemu što je živjelo u vodi.
-Zar je morala otići? Kao da bih ikada dirnuo njena krila, kao da bi je ikada ljubav moja zarobila.
Zamišljao je kako dolazi u predvečerje pjevajući u svojoj plavoj haljini, sita čuda i umorna od daljina, željna njegovih ruku.
Čekao je da vrijeme zatraži njena krila. Čekao je da se jezero smiluje i pošalje mu glas koji obećava, ali, ništa se nije dogodilo.
U njegovim su mislima dijelili sve dane njegovog života.
Takvi su ljudi rođeni kraj vode. Nauče čitati iz tišine, žive kako govore a govore iz srca.
Anto Zirdum: TRAGANJE ZA SUDBINOM KNJIGE
Adnadin Jašarević, DRUŠTVO TRAGAČA, ZORO, Zagreb, 2011.
Mnogi mislioci današnjice lamentiraju o sudbini knjige, a nakladnici gotovo da plaču, jer u ovo doba recesije, knjiga kao tržišni proizvod je doista najmanje kurentna roba. Bojazan da će knjigu od papira, tu ukoričenu memoriju, zamijeniti elektronička knjiga, odnosno da će knjige biti na elektroničkim čitačima i e-bibliotekama, definitivno je odbačena, ali je svakako otvorila čitav niz pitanja vezanih za sudbinu knjige. Naime, čini se da je knjiga kao masovni proizvod, kao produkt tzv. visokih naklada, izgubila bitku, ali danas je sasvim jasno da oslanjanje samo na e-knjigu kao medij nosi goleme rizike. meni se već dogodilo da sam na jednoj web stranici predstavio i postavio pjesme 300 pjesnikinja (izbor od po tri pjesme i kratku biografiju sa kratkim osvrtom) i da je to jednoga dana u djeliću sekune, nestalo. Deset godina moga rada je palo u vodu jer neko nije platio neku sasvim sitnu taksu i stranica je ugašena. Dok smo svi mi u lancu shvatili što se događa, isteko je i onaj rok čekanja i sada je povratak bio skup koliko i rad iznova. E da to sve nije blo otiskano u prigodnoj knjizi odnosno najbolji dio toga moga desetogodišnjega rada, onda ni osnova za rad iznova ne bi bilo jer naprosto ne mogu ponovno potrošiti deset godina rada za to, a ni to nitko nije platio pa da imam ono što se zove stvaran motiv. I eto, dolazimo do toga da će se knjige u neposrednoj budućnosti raditi u malim nakladama kao neka memorija sigurna od neke zločaste ruke koja će izvršiti neki srujni udar i obrisati sve memorije i sve elktronički zapisane knjige, s vjerom da nikakvi spaljivači knjiga neće uspjeti pronaći sve primjerke ovih lako zapaljivih i dobro gorivih produkata – knjiga od papira. I napokon smo shvatili da pravi život knjige upravo u kombinaciji medija. Male naklade na papiru (vrlo je to ekološki) a velike na e- čitačima.
To opet otvara neka nova pitanja gleda autorskih prava, manipulacije takstom i t d. ali ovdje više nećemo o tome. Naime, Adnadin Jašarević je vrlo lucidno otišao u budućnost u kojoj je doista nestalo električne energije i sva silna memorija čovječanstva je uništena…. pa i ljudi su u takvim uvjetima u izumiranju…. Naviknuti da klikom miša ili neke slične spravice dođu do riječi, do znanja, do misli, do recepta koji im treba, ljudi su zaboravili na knjige… Knjige su za njih postale kao arheološki artefakti iz davnog prošlog doba, ulomci keramike za koju ne znamo ni tko ju je napravio ni tko ju je razbio…. Osim rijetkih arheologa koji nekom svojom logikom tumače i pronalaze kodove za tumačenje zapisa na pločicama ispisanim klinastim pismom
Postapokaliptične vizije nisu rijetke u suvremenoj literaturi, a na filmu pogotovu, ali Adnadin svoje tragače za rijetkim sačuvanim knjigama po ruševinama civilizacije vodi u avanturu punu opasnosti koje vrebaju od gotovo dehumaniziranih kanibaliziranih skupina koje se instinktivno nastoje održati na zagrištu civilizacije o kojoj ništa ne znaju, jer ne znaju ni čemu služe knjige, a sigurno ne služe za jelo. A ljudi koje ne znaju da se iz knjiga uči, a nemaju među sobom pripovjedače koji će ih učiti kroz priču, zapravo postaju vrsta bliža životinji nego svojoj ljudskoj biti, a ljudska bit upravo se najbolje prepoznaje u književnosti, jer, kako reče Heidegger – ono o čemu filozof samo muca, pjesnik s lakoćom pjeva. A Jašarevićev pijev o potrazi za izgubljenim znanjem je jedna impozantna tvorevina u tankom sf romanu, koje se ne bi postidjele ni veće književnosti od ove naše.
FESTIVAL FANTATSTIČNE KNJIŽEVNOSTI u Vitezu i Zenici
6. FESTIVAL FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI – ZECON 2012
ZAPOČEO 29.3. 2012. U VITEZU, PREDSTAVLJANJEM ZBORNIKA BATONI
A NASTAVLJA SE u Zenici 30. i 31. marta 2012. godine
U SURADNJI SA HKD Napredak u vitezu i UG Viteški ambijentalni teatar u Napretkovom klubu Adnadin Jašarević Mirko Grdinić i Anto Zirdum predstaviti su zbornik od 10 priča izabranih na godišnjem natječaju na temu BATON
1. RIMLJANKA, Jelena Štetić
2. TAMO KRAJ VODE, PODNO VRBE, Stevan Šarčević
3. TEUTE, Zdenka Mija Brebrić
4. BELLUM BATONIANUM
, Anto Zirdum
5. BRONZANI BOG, Adrijan Sarajlija
6. VEZANOST JE NJEGOVA NESREĆA, Želimir Periš
7. ZLATNIK, Marela Zdenac
8. ZMIJSKI JEZIK, Mirko Grdinić
9. DAR MRTVIH BOGOVA, Tihomir Jovanović Tika
10. ZMAJEVI NISU POPUT DRUGIH, Adnadin Jašarević
STJEPAN PETROVIČ, HARIS PAŠANOVIĆ I BELMIN ČEJVAN glumci VAT-a priredili su inscenirano čitanje priče Ante Zirduma.
Program:
PETAK, 30. 03.
12.00 Promocija zbirke “U dvorani ogledala” i izložbe ilustracija
19.00 Promocija knjiga “Manufaktura G”, Adrijana Sarajlije, beograđanina rodom iz Zvornika
te edicije “Mrak” (horror) IK “Zoro” pod uredničkim vođstvom Davora Šišovića i nakladničkom poduzetnošću Zorana Filipovića.
SUBOTA, 31. 03.
12.00 Promocija zbirki “Istrakon” i “FFK”, promocija godišnje zbirke
“Baton”
13.00 Čitanje priča iz zbirke “Baton” na ilirskom gusarskom brodu
19.00 Edicije “WARP” (SF/ZF/NF) IK “Zoro” iz Zagreba (urednik Davor Šišović)

Mladen T. Vuković: KRINKA ZMAJEVA SINA
KRINKA ZMAJEVA SINA
Prošle godine sam bio na putovanju kroz Njemačku i slučajno završih i slikovitom saksonskom gradiću po imenu Fulda. Budući da sam pred sobom imao više od pola dana na raspolaganju, odlučih te sate iskoristiti za upoznavanje sa okolinom u kojoj sam se našao. Stoga sam vrlo brzo bio unutar Fuldske katedrale, velikog zdanja iz 7. stoljeća koje je izgradio još sveti Sturmius. Saznanje da se uz katedralu nalazi još uvijek i drevni benediktinski samostan sa knjižnicom me ponukalo da svoj vječito zainteresirani nos gurnem i tamo. A, u knjižnici toga samostana ova priča u stvari tek i počinje.
Naime, nekoliko svjetskih stručnjaka je baš te godine pravilo istraživanje na najčuvenijem eksponatu te knjižnice, Codex Fuldensisa. Infracrveno istraživanje je otkrilo nekoliko slijepljenih stranica. Prva pretpostavka se pokazala i točnom. Knjižnica je naime posjedovala nekoliko svezaka Ammianus Marcellinusa, po mišljenju mnogih najznačajnijeg rimskog povjesničara. Međutim, mnogi njegovi tekstovi su nestali i to najviše njih u Fuldi da bi neki vremenom isplivali najčešće u drugim manuskriptima. Pronalazak novih stranica nekog teksta u Codex Fuldensisu se uistinu ispostavio kao pronalazak izgubljenog djela rimskog povjesničara. Stručnjake je začudila pak činjenica da je svezak po svemu sudeći bio namjerno slijepljen sa stranicama Codexa. Sticao se dojam kako je tekst namjerno sakriven.
Nije trebalo dugo kako bi se tekst preveo, a zapis koji je na kraju u prijevodu na njemački dio i ispred mene je itekako začudio. Marcellinus je glasio kao izričit povjesničar, osoba koja u sebi nije imala ni trunku dara za literarnim uljepšavanjem. A, upravo ta činjenica da mu djela nisu bila zatrovana književnim težnjama je od njega stvorila povjesničara kojeg su i moji suvremenici uzimali skoro pa zdravo za gotovo. Stoga me je tekst koji sam pročitao, a za kojeg su stručnjaci ustvrdili da je skoro pa zasigurno njegov, ostavio u potpunosti zbunjenog. Odlučio sam zato prikazati taj njegov tekst i drugim čitateljima uz, naravno, literarnu doradu kako njegov suhoparni povjesničarski stil i drevni jezički stil ne bi odvratio čitatelja od čitanja. Ovo je ta priča.
U petoj godini vladanja velikog cara Valensa pridružio sam se Skitskoj IV. Legiji poznatoj pod imenom Parthica. U mojoj pratnji su se nalazila još i dvojica mladih Rimljana koje mi je u pratnju dodijelio sam Senat. Dvojica nezrelih dječaka prerano stastalih su bili tu kako bi im u glavu ubacio koju trunku mudrosti dok je život u legiji trebao da ojača njihova tijela. Već trećeg dana života u strogom legionarskom kampu razmaženi način življenja sinova rimskih tribuna je svima postao naporan. Jedina utjeha u njihovom prenemaganju bila je kada bi neki od vojnica zbijao sa njima šale ili im priređivale smicalice. Smijeh bi me oporavljao kao i dobar obrok, lijepa žena, jako vino i poučna knjiga. Nisam bio loš da se smijem tuđoj nesreći, ali strogi rimski odgoj je bio prakticiran stoljećima i svaki vrli Rimljanin ga je morao proći, a način na koji su ta dvojica podnosila ono što je generacijama bila velika čast je izazvalo smijeh i gnušanje ostalih.
Na svu sreću uskoro su mi došle zapovijedi. Nagađao sam zašto me car poslao u to područje sa samom kraju Carstva, ali pismonoša je tek potvrdio moje sumnje. U tom području nekada znanom kao Skitija, novi narod je dizao svoje temelje kroz krv i znoj. Predvodio ih je čovjek po imenu Ermanarik. Grdosija od čovjeka, sve ono što bi jednom civiliziranom čovjeku palo na pamet kada bi zamislio divljeg barbara. Miješana plemena su ga pak zvala Pen-ap-Dargon, Zmajev sin, a mnogi su ga uspoređivali i sa velikim Aleksandrom. I baš kao i taj mladi Grk i Ermanarik je mlad izgradio veliko kraljevstvo na prostranstvima Skitije okupljajući oko sebe plemena Gota, Sarmićana, Geta i Slavena. On sam je poticao iz plemena Slavena, došljaka sa istoka za koje su rijetki uopće i čuli.
Upoznao sam ga prije nekoliko ljeta dok je još bio nadobudni dječak koji se hvalio kako će stvoriti veliko kraljevstvo. Njegova djela su pak prijetila kako njegove riječi neće ostati na pukom hvalisanju što je vrijeme i pokazalo.
I baš njemu me uputio car Velens. Budući da sam ga poznavao, dužnost mi je bila poći u njegov šator i privoliti ga Carstvu. Ako to ne uspijem, onda barem postići neki sporazum koji će koristiti objema stranama. Dan poslije primitka pisma sam se zaputio prema Ermanarikovom plemenu. Sa sobom sam poveo dva iskusna legionara i dvojicu mladića. Nadao sam se da će ih posjet jednom barbarskom plemenu i njihovom vojskovođi naučiti nečemu novom.
Trebala su nam skoro četiri dana jahanja stepama sjeverno od Crnog mora da bi konačno ugledali šatore Slavena. Putem smo prošli neka druga plemena. svi su bili miroljubljivi i ugostili su nas koliko su im mogućnosti dopuštale. Rim nije bio zaraćen sa njima i nije bilo razloga za napetosti ili neke druge nesmotrene poteze.
Podne dana kada smo pristigli je obilježio jedan od onih nesvakidašnjih stepskih pljuskova koji se pojavi daleko brže nego što prođe. Iza sebe pak ostavi kaljužu i mulj kroz koji je nemoguće jahat. Stoga smo među šatore ušetali mokri, promrzli, blatnjavi. Prizor koji nije baš karakterizirao rimske osvajače.
Mnoštvo iz plemena se nije sjatilo oko nas, tek nekolicina dječice i pokoji suhonjavi pas koji bi nas ponjušio prije nego što bi i sami nestali. U trenu sam se zabrinuo kako su svi ratnici otišli na pohod da bi onda tek ugledao veliki šator kralja Ermanarika, zdanje koje se moglo mjeriti sa rimskim zgradama od kamena. A, iz njega su dopirali zvukovi slavlja.
Bez okolišanja se uputih sa četvoricom pratilaca prema šatoru. Na ulazu nam se popriječiše niski stameni stražari, ali nekoliko riječi sa moje strane i ulaz nam je bio slobodan. Ušavši unutra dočeka nas prizor kojeg zasigurno nisam očekivao na takvom mjestu.
Deseci ljudi su sjedali naokolo, neki od njih bančili i pili dok je nekolicina njih bilo nagnuto za velikim drvenim stolom na kojem su se nalazile, za razliku od hrane i pića, karte i spisi. Nesvakidašnji luksuz je ukrašavao šator u kojeg se moglo smjesiti barem dvije stotine ljudi. Među svim stvarima i ljudima, jedan se pak posebno isticao i to je naravno bila osoba koju sam tražio. Ermanarik više nije bio nadobudni dječak, već stasiti muškarac uredne brade i kose, ali je iz njega zračila ista ona energija koja me je privukla kada sam ga upoznao prije nekoliko godina.
Pogled koji smo dobili od okupljenog društva nije bio ni približno prijateljski, posebno od samog Ermanarika, ali nekoliko trenutaka poslije njegove oči zasjaše i gromki glas koji prozva moje ime smiri sve nazočne. Uskoro sam bio u medvjeđem zagrljaju Zmajevog sina.
„Neki sinovi Rima su uvijek dobrodošli u moj šator,“ reče mi gledajući me s visoka.
„Zahvaljujem na gostoprimstvu,“ uzvratih uz olakšanje. Osjetih kako su i moji pratioci odahnuli nakon te razmjene riječi.
„Gostite te i slavite kraljevstvo Skitije,“ progrmi Ermanarik mojim pratiocima koji se nisu libili da poslušaju. Mene pak pozva u jedan miriniji kutak gdje se smjestismo u udobnost koju je jedan stepski kralj mogao sebi osigurati. Razgovor nas uskoro ponese u prošlost, u dane kada smo se upoznali da bi nastavio preko njegovih osvajanja i konačno stigao do sadašnjeg trenutka. Tada sam iznio prijedlog zbog kojeg sam i bio poslan kod njega u goste. Velensov poziv na zajedništvo, njegova želja da Ermanarikova plemena budu bedem Carstva protiv ostalih barbara sa sjevera.
Ovaj prijedlog skitskog kralja dovede u razmišljanje, ne ugodno kako sam vidio. Dugo je šutio i mislio da sam ga skoro htio zapitati još jednom. On me pak prekinu.
„Očekujem jednog posebnog gosta večeras,“ reče mi. „Morat ćeš pričekati na odgovor prije nego on dođe.“ Ovaj odgovor me zadovolji. Pretjerane žurbe nije bilo.
Nazdravljajući jedan drugom jakim fermentiranim voćnim pićem začuh kako se oluja vani pogoršava. Kiša je dobovala po debelim kožama kojima je šator bio prekriven, a vjetar je hukao kao da je najavljivao neumitnu nesreću.
I, baš kao i glumci na pozornici, taj trenutak najvećeg ushita najavljeni gost iskoristi da nam se ukaže. Na ulazu u šator je stajala nesvakidašnja pojava. Visoki suhonjavi starac zamotan u crnu tkaninu stajao je ispred svih kao utvara. Brada mu se protezala preko pola tijela, a u njoj se zapetljalo lišće i stvrdnuto blato. Razbarušena crna kosa je padala na sve strane nimalo ljepša od brade, a iz nje je izbijalo nešto što na prvi pogled nisam mogao vjerovati da je moguće. Dva malena roga rasla su mu iz glave. Čuo sam za takve nakaze koje su trgovci uvozili daleko sa istoka, ali nisam mogao vjerovati da su istiniti. Starac pak nije bio nakaza već osoba za koju bi se prije reklo da je bliži bogovima nego ljudima.
Mirnim korakom prođe šatorom uputivši se pravo ka Ermanariku. Prolazeći mnoštvo se ispred njega razdvajalo sklanjajući pogled sa njega. Moj je pak bio prikovan, nisam smogao snage da ga skrenem sa tog barbarskog vrača.
Stao je ispred nas gledajući mirnim pogledom koji je prodirao duboko u samo dušu. Glas kojim je progovorio nije bio od ovoga svijeta.
„Jesi li spreman?“ upitao je Ermanarika glasom u kojem se čulo šuštanje vjetra, klopotanje vode i tutanj grmljavine.
„Više nego ikad, Velesu“ gromko će Ermanarik, ali njegov glas izblijedi u poređenju sa njegovim.
Starac sklopi oči i poče mrmljati svoj pjev dok ga je Ermanarik posmatao. Osjećao sam čudnu moć koja se širila šatorom. Svi su ućutali dok je vani kiša nastavila dobovati.
Tada se pred mojim očima odvilo neviđeno čudo. Ermanarikovo lice se poče mijenjati, prvo crtu po crtu da bi uskoro u potpunosti promijenilo svoj oblik. Jake jagodice i čvrsta čeljust izblijediše i zamijeniše ih nježne uzvišene crte. Smeđa kosa izblijedi u plavu, a tijelo mu se smanji preuzimajući oblik na sebe neke druge osobe. Sav taj proces potraja tek nekoliko trenutaka, ali pred mojim očima se odvijao tren po tren. Zapanjen sam gledao osobu koja je stajala ispred mene.
„Razgovarat ćemo kad se vratim u zoru,“ dobaci mi čovjek koji je nekada bio Ermanarik. I glas mu je bio drukčiji. „Sada moram poći u gotsko pleme pod krinkom njihovog vođe,“ još pridoda uz obješenjački osmjeh. Nekoliko trenutaka poslije i on i starac po imenu Veles su nestali iz šatora. Meni nije preostalo ništa drugo doli da čekam.
Prošli su mnogi sati do zore, a oluja vani nije jenjavala. Tišina je obuzela šator nakon što su ga Ermanarik i Veles napustili. Svi su sjedili zaokupljeni svojim pićima ne dijeleći poglede. Neki od njih su i zaspali, dva legionara među njima. Dvojica mladića začudo nisu, a njihovo ponašanje kao da se promijenilo. Kao da ih je iskustvo od te noći zaozbiljilo.
Zora je uskoro zarudila i na ulazu u šator se pojavi pridošlica. Nježnic crta lica i plave kose je nestalo. Opet je to stastiti Ermanarik ophrvan umorom. Njegovi ljudi su ga gledali dok je mokar od kiše prolazio između njih i prilazio k meni. Stao je ispred i progovorio sa jedva vidljivim osmjehom na licu.
„Gotsko pleme će od današnjeg dana biti dio Skitije i velikog kraljevstva kojeg ću uz pomoć boga Velesa stvoriti.“
Gledao sam ga začuđen još uvijek ne vjerujući u potpunosti u magiju koja mi se odvila pred očima.
„Svojim si očima vidio moć kojom Veles raspolaže, a tu moć daje i svojim sljedbenicima. A, sada bi mogli popričati o prijedlogu kojeg si donio.“
Tek što je završio te riječi ugledah kako mu se oči razgoračiše, a iz usta pokulja mlaz tamnocrvene krvi. I sam sam ostao zapanjen time što vidim dok se sam Ermanarik nije okrenuo, Iza njega su stajala dva mladića koja sam poveo sa sobom još iz Rima. Jedan je držao dršku gladiusa koji je u potpunosti nestao u Ermanarikovim leđima. Više nisu izgledali kao razmaženi rimski mladići već kao prekaljeni ratnici. Jedan od njih progovori meni nešto neshvatljivo.
„Perun nikada neće dopustiti kraljevstvo Velesa na zemlji.“
Tijelo vrlog kralja Ermanarika se skljoka na šatorske kože dok ga je posljednji hropac hvatao. Dvojica napadača pak kao podivljali skočiše među ostale ljude u šatoru koji su išli prema njima isukanih mačeva. Deseci ih progutaše, a njihovi vriskovi ne obilježiše tu noć kada je Zmajev sin skončao svoj san o velikom kraljevstvu Slavena i ostalih naroda.
Zapis je se ovdje prekinuo. Marcellinus nastavka nije ponudio, ali znamo da je preživio budući da je živio još dva desetljeća. Ermanarika je pak naslijedio Vithimiris iz plemena Ostrogota, ali on nije uspio nastaviti stopama svoga prethodnika, vjerojatno zato što nije bio Zmajev sin. Boga Velesa se između ostalog veže i sa zmajevima, a smrt istinskog Zmajevog sina je dovela do novih kraljevstva Slavena, ovaj put Perunovih.
Marcellinus je bio svjestan da bi svjedočenjem ovakve priče izgubio sav kredibilitet koji je imao stoga nije za čudit kako je ova mistična i magijska priča nastojala biti sakrivena stoljećima. Nakon što su pročitali tekst, stručnjaci tvrde kako nije moguće da je on ovako nešto mogao zapisati. Nama ostaje da sudimo.
Šimo Ešić: BIJELI SVIJET, ŠARENI SVIJET
Nekad davno, dok još ni sunce nije bilo tako sjajno i toplo kao danas, svijet nije bio ovako šaren i lijep. Njime je, iz bijelog dvorca s vrha Bijele planine, vladala Bijela Carica, a kako je ona najviše voljela snijeg i zimu, sve je u tom njenom svijetu bilo bijelo, prebijelo.
Dok je trajala zima, to je i bilo razumljivo – snijeg bi pokrivao šume i kuće, brda, doline i puteve i sve je moralo biti bijelo. Ali, kada se snijeg za vrijeme kratkog ljeta otapao, ni tada nije bilo druge boje, osim bijele. Iz bijele zemlje rasla je bijela trava, cvjetalo je samo bijelo cvijeće, u šumama su rasla samo bijela stabla, živjele samo bijele životinje, tekle su samo bijele rijeke i letjele bijele ptice.
Ljudi su nosili samo bijela odijela i u bijelo krečili kuće. Nije im to smetalo, jer za drugu boju nisu znali – druge boje na svijetu nije ni bilo. Svijet je bio tako bijel da mu je i poslije toliko vremena ostalo to ime, pa se i danas može čuti: „otisnuo se u bijeli svijet,“ ili: „luta po bijelom svijetu.“
I sve je to bilo tako i tko zna koliko bi još trajalo da na bijeli svijet nije došao jedan sasvim drugačiji dječak.
Imena mu se više nitko pouzdano ne bi mogao sjetiti, ali priča o onome što je uradio prenijela se i do danas. Izgledao je, u stvari, kao i sva druga bijela djeca. Ali izgled nije uvijek najvažniji, zar ne? Dok bi se drugi igrali, on bi radoznalo zavirivao ovdje-ondje, čeprkao po travi, rezuckao nešto nožićem, zapitkivao starije o stvarima o kojima oni nikada nisu ni razmišljali, a često bi ga vidjeli kako zamišljeno i odsutno zuri u nebo. Tako su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga vršnjaci počeli izbjegavati, a odrasli sažalijevati.
Ali, što je dječak više rastao, bivao im je sve zagonetniji. Govorio je tako lijepo, da bi, slušajući ga, seljaci zaboravljali na posao, domaćice na ručak, pa čak i bolesnici na svoju bolest. Sam je napravio neku čudnu sviralu, kakvu ljudi do tada nisu poznavali, i svirao na njoj tako divno da su čak i ptice u letu sa čuđenjem zastajale da ga čuju.
Vijest o tome prenese se brzo, kao da ju je vjetar raspuhao po cijeloj carevini, pa stiže i do ušiju Bijele Carice. Tako neobičnog dječaka, sada već mladića, dovedoše u Bijeli dvor. Njegove priče i muzika opčiniše vladaricu i ova mu ponudi carsku službu.
Pričao je na dvoru i svirao neprekidno. Slušali su ga otvorenih usta, gotovo ne dišući, ne vjerujući da se riječi mogu tako sklapati i slagati i da na svijetu postoje zvuci kakve je mladić izvlačio iz svoje flaute. I svi su poslije njegovih priča i svirke bivali opčinjeni, samo je on bio nespokojan i nezadovoljan.
Bijeloj Carici, koja je bila oštroumna vladarica, to ne promače, pa ga jednom nasamo pozva i reče:
- Otkrio si nam čarobne stvari, svima si nam miljenik, pa ipak, čini mi se, nisi zadovoljan. Reci mi što ti je?
- Ne znam, presvijetla Carice – sleže mladić ramenima. – Toliko toga lijepog i neobičnog dešava se u meni, a tako malo uspijevam prepričati riječima i dočarati flautom. Osjećam da postoji još neki skriveni način. Tu negdje, u blizini, na dohvat ruke, ali nikako ga ne uspijevam otkriti…
- Mlad si – reče mu Carica na to – i odatle taj nemir u tebi. Vremenom, naučit ćeš biti zadovoljan onim što ti je dato. No, pusti to… Hajde, odsviraj mi nešto.
Prošlo je otada ne mnogo vremena – koliko da vjetar preleti planinu s kraja na kraj, a mladić usni strašan san. San o njihovom bijelom svijetu koji više nije bijel! Drveće, trava, kuće, ljudi, ptice – ništa više nije bilo bijelo! Sve je izgledalo nekako drugačije, mnogo drugačije.
Mladić se silno uplaši, probudi se znojav i izmoren, ali nikome o svom strašnom snu ne reče ni riječi. Međutim, druge bijele noći san se ponovi. Lijepo je vidio da šuma više nije bijela, da se i krovovi kuća razlikuju, da je gotovo svaki cvijet drugačiji!
Kad mu se san i treće noći ponovi, mladić se uplaši da će poludjeti, pa izađe u vrt gdje ostade budan do ponovnog izlaska sunca. A noć je bila tiha, topla i, kao sve dotadašnje, bijela. Baš onako bijela kao što su i sada noći ponegdje u svijetu bijele. Na velike bijele cvjetove u vrtu pala je rosa.
Kapljice su glatko ali lagano, zastajkujući ponekad kao u nedoumici, klizile niz listove, skupljale se na njihovim šiljastim obodima, otežavale i otkidale se kao krupne gorke suze. U jednoj od njih, prije nego što odlučno krenu nadolje prema šumi vlati, ogleda se tek izašlo sunce. I gle! Mladićev san se ponovi i pred njegovim sasvim budnim očima: u krupnoj je kapljici na trenutak zasjala raskoš duginih boja! Jasno ih je vidio: jedna, dvije, tri, četiri, pet!…
Kapljica se otkinu od lista i rasprsnu u travi. Na trenutak sve opet postade bijelo, ali se u novoj kapljici čudesna igra ponovi. I tako, od lista do lista, od kapljice do kapljice, mladić je očima upijao čarobni sklad boja, pa i kad rose nestade, on nastavi tu čarobnu igru.
„Ova bi ruža mogla biti kao ona prva boja. Ovaj cvijet kao ona druga. Trava bi mogla biti kao treća, rijeka kao četvrta, kuće, drveće, nebo, svijet…!“ grozničavo je računao. „Pa, da! Zašto bi sve na ovom svijetu moralo biti bijelo?!“
- Presvijetla vladarice! – kliknu mladić naklonivši se pred Bijelom Caricom. – Jutros u vrtu, kap mi je rose otkrila skrivenu čaroliju boja! Nitko na to nije ni pomišljao, ali naš svijet više ne mora biti bijel!
Carica ga najprije nije razumjela, ali kako je njegova priča bivala sve šarenija, ona ga ozbiljno prekori i naposlijetku mu strogo zabrani da o tome uopće misli:
– Ti o tome lijepo govoriš, ali svijet može biti samo takav kakav je –
b i j e l! I ne prljaj mi ga ni sa čim!
Potišten, mladić napusti dvor i noć prespava u polju. Ujutro ga probudi grupa seljaka koja je u blizini kosila žito.
- Sviraj nam dok radimo – zamole ga oni.
- Flautu sam ostavio na dvoru, a tamo se više ne vraćam. Ali, dok ne napravim novu, pričat ću vam priču o bojama.
- Što ti je to?
- Evo, na primjer, žuta… Žuta je žuta kao žuta. Sunce bi moglo biti žuto.
- Sunce je bijelo – reče jedan od seljaka – i sve je bijelo kao bijelo. I tvoje žuto je bijelo kao bijelo.
- Vaše bi žito moglo biti žuto kao žuto – dosjeti se mladić.
- Žito je bijelo! – reče seljak ljutito i okrenuvši mu leđa nastavi košnju.
Teški su dani došli za mladića. Prestao je pričati, jer nitko više nije slušao njegovu priču o bojama. Ljudi su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga počeli sažaljevati. Dozvolili bi mu da prespava u nekom sjeniku, a ponekad dobio bi ostatke njihovog objeda za neki sitni posao u štali.
I tako, prošlo je ljeto, prošla je jesen, a prođe i zima.
Jednog ranog proljetnog jutra, dok je u polju gledao bijelo rađanje dana, na dlan mu sleti leptir.
- Želiš li ti čuti priču o bojama? – upita ga mladić.
Ovaj samo sklopi i ponovo raširi svoja bijela prozirna krila što su mu plašljivo podrhtavala na svježem proljetnom vjetru.
- Ah, to je tako tužno – uzdahne mladić. – Kada bih ti ih barem mogao pokazati. One su tako lijepe…
Jutro je bilo tiho i bijelo. Negdje u daljini čuo se pijetao. I crkvena zvona. Seljaci su se spremali poći u polje. Jedna topla suza klizne niz mladićev obraz i kapne na krilo leptira…
I gle! Zbi se čudo! Suza se topila u sliku od tisuću boja! Iznenađen, leptir uplašeno sklopi i ponovo raširi krila i tako preslika čaroliju. Ushićen od sreće, ali još uvijek pomalo uplašen, šušnu s mladićevog dlana vrludavim, drhtavim letom, kakvim i danas leti, stresajući zlatasti prah boja s krila.
Mladić nije mogao zadržati uzvik oduševljenja. Nošen vjetrom, prah je bojio travu, vrt, polje, šumu, ptice, nebo! Sve je zablistalo i oživjelo u stotinama, u tisućama nijansi.
Obezglavljen od radosti, mladić potrči za leptirom i uronivši u čudesni oblak, izgubi se u šarenilu.
Seljaci iz obližnjeg sela, koji su već krenuli u polje, razrogačenih očiju promatrali su čudo. Oni odvažniji počeli su klicati od oduševljenja i bacati kape u zrak. Neki od njih ostavljali su svoje alatke, trčali i valjali se kao djeca, kupajući se u bojama. Ubrzo, cijelim se krajem razlilo slavlje.
Tog istog jutra, zbunjeni carski savjetnici probudili su Bijelu Caricu, da bi je izvijestili o čudu što je blistalo u dolini podno dvora.
Stavši pred prozor Carica je imala što vidjeti: plavo se nebo odslikavalo u rijeci koja je vijugala kroz zelenu livadu urešenu šarenilom prvog proljetnog cvijeća. A tamo dalje disala je tamnozelena šuma.
- Gdje je moje bijelo carstvo?! Što se zbilo s mojim bijelim svijetom?! – vrisnu Carica od ljubomore.
Slika je bila tako lijepa, prelijepa, da ju ova sakri od svojih podanika navukavši na prozore debele bijele zastore.
- Straža! – zazove u očaju razderavši komad bijele tkanine sa svog carskog ogrtača. – Stavite ove bijele poveze na svoje bijele oči i dovedite mi mladića koji nam je nekad svirao i zabavljao nas svojim pričama. I ma što da se dogodilo, ne skidajte poveze s očiju!
Uz topot bijelih konja, bijeli su se vojnici razjurili kraljevstvom, ali onako slijepima, izgubio se ubrzo svaki trag.
Bijela je kraljica tada zauvijek zatvorila vrata bijelog dvorca i više je nitko nikada nije vidio.
Vremenom, na vrhu je planine ostala samo bijela ruševina, komad leda, kao bijeli nijemi svjedok jednog davnog, bijelog vremena.
A kamo je otišao šareni mladić? Nitko to pouzdano ne zna. Čak mu se ni imena nitko više ne bi mogao sjetiti osim najstarijih staraca koji su nerazgovijetno spominjali nekog Volosa ili Velesa. No, priča o onome što je uradio prenijela se i do danas.
Možda još ponekad, u rano proljeće, kad su jutra tiha i svježa i kada zapjeva pijetao, negdje iz daljine, može se čuti nešto poput njegova daleka šapata i čarobnih zvukova flaute nošenih vjetrom.
I kad se na nebu poslije kratke kiše pojavi duga, kažu da ga se tada može sresti kako pod njom smišlja, pronalazi i miješa nove boje, čijom neponovljivom ljepotom možda opet kani izmijeniti svijet.
Anto Zirdum: TAOISTI ISLAMSKO-KRŠĆANSKE PROVENIJENCIJE
Kada sam prvi put uvukao tanku špricu u venu i uštrcao prozirnu tečnost u svoj krvotok bilo mi je nelagodno. Nisam znao što će se sa mnom točno dogoditi. No, za nekoliko minuta osjetih kako se opuštam i kako s mene počinje padati teret koji sam nosio sedam godina na svojim gdječijim plećima. Sjećam se samo toga da sam se počeo smijati i da to nisam mogao zaustaviti. Luđački sam se smijao dok kemikalije u meni nisu popustile. Stvarnost se opet natovarila na moja pleća.
Sedam godina prije toga poginuo je moj otac. Neki bradonje s brda ispališe granatu. Nije daleko pala od naše kuće i oca je raznijela. Kao sedmogodišnjak nisam shvatio zašto se ljudi ubijaju, ali sam zapamtio da je to nešto najgrdnije što ljudi čine ljudima. Tada su u moj rječnik ušli pojmovi “šehid” i “prognanik”. Naime, ostatak naše obitelji je nekoliko dana poslije očeve pogibije protjeran i mi smo, zajedno s ostalim mještanima izbjegli u obližnji grad. Od tada sam ja postao šehitsko dijete – prognanik. Smjestili smo se u staroj kući pokojnog očevog djeda i tu smo bili u prednosti od ostalih prognanika jer smo opet bili na svome, a ne na tuđemu. No, ako mislite da sam se počeo drogirati zato što sam dijete poginulog borca i što sam prognanik, onda se grdno varate. Tisuće je takve djece, (ovdje mislim samo na mušku djecu, kao što sam ja) a eto ne znam ni jedno koje se zbog toga drogira, a znam da im je teško bez oca jer često moraju ponijeti onaj teret koji u svakoj obitelji nosi otac. Kod mene je mnogo gora situacija.
Prve godine primirja, potpisan je tada neki sporazum u Washingtonu, vraćao sam se tada iz mejtefa s bilježnicom pod pazuhom, kad naiđoše dvije žene iz susjednog sokaka i jedna se zagleda u mene pa veli onoj drugoj: “Vidi ovog malog – pljunuta Ruža”. U prvi mah nisam shvatio što je mislila pod “ruža”, jer sam se tada već bio oporavio od one najveće ratne gladi i doista sam znao biti rumen u licu, naročito ako bih malo trčao. No, vrlo brzo saznah što znači pljunuta Ruža.
Moja majka, ili bolje rečeno supruga moga oca, dobila je lijepu mirovinu kao ratna udovica i poče se nekako čudno ponašati. Postala bi depresivna, a zatim bi najednom postala hiper aktivna. Jedno vrijeme bi samo žderala, a onda bi počela kupovati garderobu i držati dijetu. Jednoga dana, zovnu me imenom i reče: “Moram ti reći da smo tebe otac i ja usvojili”. No, nije mi znala, ili nije htjela, reći tko su moji pravi roditelji, a svaki puta kada bi pala u depresiju govorila bi kako njoj tuđe dijete ne treba. E tada je u moju dušu počeo prodirati pakleni dim i vatra koji do tada bijahu samo oko mene i koje podnosih kao i sva ostala djeca.
Krv neke Ruže – vlahinje, možda Srpkinje, možda Hrvatice, kolala je mojih venama. Trebalo je pronaći Ružu u gradu kojega su Srbi napustili na vrijeme, a Hrvati potjerani kada nisu htjeli prihvatiti građansku nedjeljivu državu. Nije to lako išlo pa sam jedno vrijeme, namjerno, zaboravio misliti na to. U četvrtom razredu sve sam manje bio kod kuće a sve češće bi odlazio u susjedni sokak gdje bijaše moj “amidža” i moj “rođak”, jedina osoba s kojom sam imao odnos bliskosti. U “rođaku” je bilo one skrušene dobrote istinski religiozna djeteta koji je sa mnom bio dobar više da ne uvrijedi Alaha nego što me je iskreno volio.
Jednog dana otišli smo malo izvan grada, na brdo gdje su djeca voljela ići što zbog voća kojega se moglo krasti, što zbog slobode koju prostranstvo daje prostoj dječjoj duši. Na malom izvoru na sred jedne blage strane gdje su se djeca voljela igrati, zatekosmo dječaka, godinu, najviše dvije mlađega od nas. Dječak se zamislio nad malom lokvom iz koje su žedna djeca jednom konzervom od nareska grabila vodu.
” Hoćeš li se već jednom napiti?”, bi nestrpljiv moj “rođak” Ado.
Mali ga zbunjeno pogleda, ali ne pusti konzervu, već drsko odgovori: “Zar ne vidiš da čekam da se voda izbistri!”
Drskost manjega isprovocira moga “rođaka” i on maloga gurnu, te se ovaj ublati u onom dijelu gdje je otjecao mali curak i gubio se u močvarnoj livadi.
Tad mali zaplaka, ali i opsova “rođaku” mater.
Ne osta ni Ado dužan. Okrpi i on malom mater: Ružu prljavu.
Mene isto da udari malj. Zagledao sam se u dečkića da ga dobro zapamtim, a rođaka sam opomenuo: – Pusti maloga, nije on kriv što je izvor plitak pa se muti.
Kasnije sam saznao da se mali zove Samir, Ruža Rusmira, a da je Samirov otac Meho. Sa Samirom sam se sprijateljio i kad god je bilo zgodno odlazio bih se igrati u njegov sokak, a vremenom i u njegovo dvorište, pa i u kuću. Promatrao sam Ružu, odnosno Rusmiru, kako je sebe nazvala u ratu, gledao sam Mehu, gledao Samira i tražio nešto zajedničko. Samir se bacio na Mehu, imao je samo majčine nježne ruke. A ja, svaki put, kad bih pogledao u zrcalo, vidio sam poznate oči.
Sliku oca nosio sam u sjećanju, ali nikada ga nisam gledao očima koje traže genetsku sličnost. Pamtio sam kako je uvijek bio brižan prema meni, nježan i obazriv. Nikada me nije istukao, nije pošteno ni zagalamio. Ako i jeste ja se toga nisam sjećao. Kada smo pošli u progonstvo “majka” je ponijela neke dokumente i nekoliko fotografija. Sve je to ostalo u nekoj kutiji koju je ona zajedno s najlonskom vrećicom negdje zaturila i nikada nije izvadila na vidno mjesto. Jedna jedina očeva slika bila je s vojne iskaznice i nju je ona uvećala, ali ni ona više nije bila na svome mjestu nego u ladicama staroga kredenca.
Počeo sam tražiti kutiju s dokumentima i s fotografijama. Našao sam nekoliko očevih fotografija ali za oko mi zape požutjeli papir na kojemu je pisalo Rješenje o usvojenju. Prvo sam uzbuđeno preletio tekst rješenja pogledom tražeći neku riječ koja bi uputila na moje biološke roditelje, ali kada sam polagano pročitao rješenje shvatih da sam dijete “nepoznatih roditelja” i da sam “potpuno” usvojen. No, na rješenju je bio potpis osobe koja ga je izdala i to mi je povratilo nadu.
Nekoliko dana obilazio sam oko Centra za socijalni rad ne bih li čuo da nekoga zovu imenom osobe koja je potpisala rješenje, ali nisam imao sreće. Morao sam ući i pitati. Tada mi rekoše da je ta gospođa prije dvije godine izvršila samoubojstvo. Ta vijest se kao neko prokletstvo oborila na moju dušu. Dosta vremena trebalo mi je da ponovno odem u Centar i pitam zna li netko tko su moji biološki roditelji. Prvo su rekli da mi ne mogu to reći, a onda, kada su saslušali u kakvim uvjetima živim sa svojom “majkom” obećaše da će ispitati stvar. Slijedeći put svi su nekako bili obazrivi prema meni, a onda mi saopćiše da su pronašli moj dosje ali da tamo nema nikakvoga spomena o mojim biološkim roditeljima, jer sam nađen u korpi pred vratima Centra bez ikakvih poruka , te da su se moj “otac” i “majka” prvi javili kao usvojitelji koji su živjeli duže godina bez djece.
Nije mi ostalo ništa drugo nego gledati slike svoga “oca” i promatrati njegov položaj tijela na tim rijetkim fotografijama. Što sam više rastao sve mi se više činilo da sam poprimio njegov izgled. Isto tako ponekad bi otišao do Samira i gledao Rusmiru, odnosno Ružu, da bi provjerio je li me to ona gleda iz zrcala. A to, i moja “majka” koja je sve manje marila za mene, učiniše me napetim da sam ponekad htio puknuti od muke. Dim marihuane djelovao je na mene blaženo blagotvorno, ali vrlo brzo je mojoj napetosti trebalo jače sredstvo i to dovede tanku iglu u moje vene. Nevjerojatno je koliko brzo čovjek postane ovisan od heroina.
Poslije toga bio sam i duševno i tjelesno u ovozemaljskom paklu. Nema što nisam činio da dođem do droge. I taman kada sam “dotakao dno života”, pretvoren u kostur s krastavom kožom od infekcija koje su ostale od raznih šprica, kada mi je prijetio zatvor za maloljetnike, i kada sam zaglavio u bolnici jer sam se predozirao, pojavio se moj “amidža” i otkrio mi istinu.
“Moj brat je tvoj stvarni otac, a biološka majka ti je Rusmira, koja prije rata bijaše Ruža”, reče on i pomilova me po kosi sjedeći pored mene u bolničkoj sobi. Vidio je suze koje su same kliznule niz moje uvele obraze. Znao je da nemam snage pitati kako je to saznao i zato nastavi:”Ruža je kao djevojka bila njegova ljubavnica, i ostala je trudna s njime. No, nije se htjela udati za njega nego je naumila abortirati. Uvjerio ju je nekako da rodi dijete, da je grijeh abortirati a da se dijete može dati na usvajanje, jer mnogi parovi ne mogu imati djece. Pravio je plan kako će zapravo on usvojiti svoje dijete. U tome su mu pomogle socijalna radnica i babica u bolnici. Da mu žena ne bi saznala za preljubu a da bi dobio dijete na potpuno usvojenje babica je Ruži rekla da je beba na porodu umrla tako da ona nije morala ništa potpisivati a isto tako nije onda mogla ni naknadno ostvariti pravo na povratak djeteta, ako bi joj palo na um. Poslije izvjesnog vremena netko je donio dijete pred Centar za socijalni rad, a tvoj otac je već bio prvi na listi kandidata za usvojenje…”
“Ništa mi nije jasno” rekao sam tiho, ali moj dobri stric je shvatio što želim reći.
“Ni meni nije bilo jasno, ali saznao sam. Po zakonu biološki otac ne može usvojiti svoje dijete. To je protuzakonita radnja i zato su svi šutjeli o tome. Da ti je otac ostao živ on bi tebi to vremenom sve objasnio, ali eto, rat učini svoje… Ti znaš da sam te uvijek volio kao svoga Adu. Oprosti mi što nisam prije uspio povezati sve stvari…” poče mucati moj dobri stric, a tada i njemu potekoše suze na oči. Počeli smo zajedno plakati…
Kada smo zaustavili plač on nastavi: “Čim se oporaviš, dolaziš kod mene živjeti. Strina nema ništa protiv, a prostora ima. I Adi je dojadilo samome u velikoj kući…”
Malo tko je vjerovao da ću se tako brzo oporaviti i jedva su me otpustili iz bolnice, jer narkomani koji su stigli u fazu u kojoj sam ja bio u pravilu se teško izliječe.
Strina je bila doista dobra prema meni. Objasnila mi je neke stvari koje stric nije umio, a znala je da to mene zanima. “Mi ti više ne možemo imati djece, znaš kad je ono strina išla na operaciju… Uvijek smo planirali imati bar četvero djece… Ti znaš da je tebe strina voli k'o svoga…” ponovi ona rečenicu koju sam već čuo od strica.
“Što ću ja sada? Imam majku koja me je rodila, imam onu koja me je podizala, a eto strina hoće da mi bude treća majka!?” izvalih pitanje koje se kao kamen otkotrlja iz mojih usta.
“Čuješ sine!? Nikome nije lako. Rusmira ima svojih problema. Troje djece, Meho pije a posla nema. On možda nešto zna i možda se samo pravi da ne zna. Ruža misli da joj je dijete umrlo, a ona je to tada možda lako prihvatila, a možda i sluti da si ti njezin. Tvoja usvojiteljica htjela je sačuvati svoj brak s tvojim ocem, ali sada kad njega nema ona možda razmišlja o novom životu. Socijalna radnica se ubila, imala je jadnica i ona svoju životnu Kalvariju. Sviju nas je rat poremetio. Ti si na kraju najviše ispaštao, ali pogledaj se. Vidi koliki si narastao. Ako još nastaviš rast prerast ćeš i oca i strica… Nemoj sada još i Rusmiri zagorčavati život, a “majka” ti, ako ne zaglavi u bolnici, i onako mora početi novi život. Najbolje je tebi sine kod nas. Ovdje te svi vole. Što ti više treba?”
Amidžine riječi djelovale su kao mehlem za sve ožiljke na mojoj duši, ali to nije bilo dovoljno da me izbavi iz muka koje ima svaki ovisnik, a to su muke odvikavanja. Tada je strina saznala da postoji neka komuna za odvikavanje Italiji (tada kod nas još nije ni bilo takvih ustanova ili su bile u začetku) čije ime je ona smiješno izgovarala.. Ni ona sama nije dobro znala o čemu se tu radi, ali je zaključila da to meni treba te je i mene i strica uvjerila da je to najbolje kako bi ja postao pravi čovjek, kakav je bio moj otac.
Prvih nekoliko mjeseci u toj zajednici za odvikavanje, u jednom tipično katoličkom, kršćanskom ambijentu, možete misliti kakvi su mi bili. Osjećao sam se ko krme u Teheranu. Zapravo još gore. Nisam znao talijanski, nisam znao kršćanske molitve, a oni su se svi tri puta dnevno molili. Nitko mene nije tjerao da se molim, ali bila je to glupa situacija, mučna isto onoliko koliko i spoznaja da mi je majka Ruža – koja se udala za muslimana i u ratu postala Rusmira. Teška kao misao da je moga oca ubila granata koju je u cijev topa ili minobacača ubacila ruka koja se krsti.
Tada se pojavio moj anđeo čuvar, a to je u ovoj komuni osoba koja je prošla sličnu fazu i koja najbolje zna što početnik na odvikavanju proživljava. Kad reče da se zove Haris meni kao da spade kamen sa srca. Nisam bio jedini Bošnjak musliman u komuni. Ispričao sam mu svoju priču, on meni svoju i na kraju smo došli do molitve.
- Moji razvedeni roditelji oboje su muslimani koji se nikada nisu molili Bogu. Ja sam ti odrastao kao areligiozno dijete, potpuno ravnodušan prema vjeri. Nisam ni razmišljao o tome postoji li Bog i što on uopće znači u ljudskom životu. Da znam ikakvu muslimanski molitvu ja bi se molio po svome. No, jedine molitve koje sam naučio su ove katoličke. Svaki dan se molim jer sam osjetio da mi molitva olakša dušu. Ako sam ja mogao, možeš i ti. Zar ti nije mati Ruža?
- Ama Harise ja sam odgojen u islamskom duhu… Đe bi ja …Znaš li ti…
- Dobro bolan. Ako nećeš ti se moli po svome. No, i mene ćeš naučiti da se molim kako se moj dedo molio. Tako ću znati i islamske i kršćanske molitve. Ljudima kao što smo mi molitve nikada ne može biti viška.
- Ti bi se molio pet put na dan?!
- Ne, nego osam puta.
- To je brate puno i previše.
- Jest vala, dobro govoriš. Nego, ja ću jedan dan moliti tri puta, a drugi dan pet puta i tako naizmjenično. Mogao bi i ti tako. Moli jedan dan po očevoj a drugi dan po majčinoj religiji. Tako ćeš duplo udovoljiti Jedinome koji sve vidi i koji će svima suditi.
Zbunio me je taj govorljivi Sarajlija, ali danima sam ja njemu držao islamsku vjeronauku a on meni katoličku. Ako mi je išta pomoglo u mukotrpnom procesu odvikavanja onda je to zasigurno učenje molitve, a molitvu dok učite vi nužno i molite. Tako sam zapravo i preturio preko leđa najteže razdoblje raskidanja lanaca ovisnosti i ušao u fazu pripremanja za život. Govorljivi bezbožnik Haris, koji se k vjeri vratio preko katoličke vjeronauke, sada je postao i dobar musliman, a ja sam od pravog muslimana postao i pravi katolik. Čudna situacija.
No, Haris je imao odgovore na sve.
- Slušaj, Bog je jedan a putovi do njega su različiti. Svaki čovjek Njega otkriva na svoj način i k njemu ide svojim putom. Svaki čovjek ima svoju sudbinu. Zašto mi ne bi imali svoj put? Svoj tao? Zašto mi ne bi bili taoisti islamsko-kršćanske provenijencije?
– Je to ti hoćeš da praviš novu sektu? – upitah ga zbunjeno iako mi je naziv naše osobne religije dobro zvučao.
- Naša sekta će imati samo dva člana.
Kada je Hare završio s rehabilitacijom i novom socijalizacijom otišao je iz zajednice. Na polasku mi je rekao:
- Neću se vraćati u Sarajevo jer tamo me čeka isto okruženje u kojemu sam i zaglavio. Prijatelji su mi našli posao u jednom velikom gradu u kojemu ima i crkva i džamija.
Nemoj nikada nikome reći da pripadaš našoj dvočlanoj sekti. To samo može uznemiriti duhove i u islamskim i u katoličkim i u pravoslavnim krugovima, pa čak i u taoističkim. Onda će te svi anatemisati, a to ljudima kao što smo mi ne treba. Od na se očekuje da budemo obični, normalni ljudi, slični drugima.
- Upravu si prijatelju – rekoh i zagrlismo se, a onda rekoh našu lozinku: Allah je milostiv.
On mi na uho odgovori: Bog je jedan.
On se lijepo snašao u novoj sredini. Ja sam poslije skoro dvije godine izišao iz komune i otišao u Njemačku. Zaposlio sam se, a moram reći da sam danas i sretno oženjen. Žena je Njemica – protestantske vjere. Očekujemo dijete. Nemam nikakvih problema sa zdravljem (a to je najvažnije u životu). Tek ima u svemu jedan problem. Što će biti naše dijete? Taoista islamsko-katoličko–protestanske provenijencije???!!! Je li tako nešto moguće?
Ova priča je pod nazivom : ISPOVJEST ŠESNAESTOGODIŠNJEG NARKOMANA osvojila prvu nagradu na natječaju za priče o narkomaniji udruženja ALTER-ART iz Travnika 2005. godine

Najnoviji komentari