Anka Topić DEMONSKI RAJ

 DEMONSKI RAJ

 Svi su ga poznavali. Pa kako ne bi i poznavali jednog od najotmjenijih građana u Sarajevu? Ko ne bi poznavao vlasnika one prekrasne palače u istočnom stilu građene, koja leži na podnožju srebrene, tijesne Miljacke, kao ponositi labud osamljen i pust u zlatnim lancima, koji zdvojno ašikuje sa blijedom mjesečinom, kao što se negda raskošno ljubakao sa prekrasnom božicom Ledom. – Ko ne bi znao za njegovo ime? Za ime onog muža, koji se je svugdje i u svakom slučaju junački ponio, koji je djelima dovoljno pokazivao, da ljubav prema otadžbini i bijednome narodu, nesmije biti isprazna bajka, već usijano gvožđe, koje se mora pregrijavati i savijati dok je vruće, dok prži, – peče, – pali.- Bio je svima vrlinama obdaren, kao da ga je samo nebo izabralo za svoga ljubimca, pa ga je stoga previše razmazilo i tetošilo. Tek je jednu tajanstvenu manu imao, a ta je bila: Da je njegova ljepota žive zakopavala, a one s ruba groba, ponovno povraćala u sunčano pramaljeće života…

Ne ću opisivati njegove visoke pojave, njegova dostojanstvena hoda, njegovih otmjenih gesta, kao ni njegova ponosita čela, niti duguljasta, tamna lica; ne ću kazivati da su mu usne bile purpurne i primamljive, a kose vrane i guste, već ću samo istaknuti: On je imao oči duboke, crne i sjajive, kao dva preostala ugarka, one teške, neopisive ljubavi, koja je gorila i sagorila ono veliko, darežljivo srce božice Venere, u strastvenim zagrljajima njenih ljubavnika. – Da prispodobim njihov sjaj sa blistavim draguljem, ili sa neoskrvnutom rosom, koja zamire u mekanom krilu prvog, majskog pupoljka, bilo bi nedostojno, isprazno. Tek jednu pravu prispodobu imam: One su sjale kao čista, nepokvarena duša djevojačka, samo s tom razlikom, da njojzi nije poznata velika moć i veliki čar, koji se u njojzi skriva, a one su za to sve znale, Što više, one su osjećale, onu demonsku silu, koja se je snjima rodila, koja je s njima živjela, ali koja ne će s njima umrijeti, isto kao što ne umire zločesti pogled zlobnih očiju, već još živi u ugasnulim očima mrtvaca i u zadnjem, zdvojnom gledanju odrubljuje lubanje.

Vječna je vatra u njima gorjela, vječni je sjaj u njima sjao, kojih nikada ni za čas ne potamni grozničava tuga i nenadano veselje, kao ni najveća radost postignuta cilja. – Vazda su jednako gledale, vazda jednako zvale svakoga u svoju blizinu, zvale u svoj demonski raj, da proživi u njemu sve ono, što može proživjeti samo genij u Amorovoj ludnici… i nije već jednom žarni, umiljati leptir u njega zalutao, pun nada i osjećaja, a da se je iz njega povratio satrven, iznemogao, slomitih krila, tražeći kasnije kod drugoga cvijeta isti užitak. Ali uzalud, jer jedan je samo rajski pakao opstojao. – Samo jedne duboke, sjajne, crne oči.

Tako je govorila i Alma, koja ih je ljubila cijelim žarom prve djevičanske ljubavi, i svom dušom njena maglovita, rujnog neba. Dugo je te osjećaje tajila, dugo tajnu zakopavala, ali jednog pramaljetnog dana, kada je s njime stajala kraj grma jasmina i pitomih ljubica, izbilo je sve na javu, poput lave vulkana. – On je željno promatrao njenu elegantnu pojavu, njenu svilenu, plavu kosu i njene krupne plave oči, onim istim čarobnim pogledom, kojim je sve gledao, sve magnetizirao, što god se je u njegovoj blizini nalazilo. Da li je Alma u njenim neznatnim simpatijama, ili ogromnu ljubav razgledala, ko bi znao odgonetnuti? Ona je na cijelom tijelu drhtala, a obrazi su joj čas nervozno gorjeli, a čas opet zamirali pod bljedilom, sumornom sjenom. – Alma, – moja Alma, – i već je počivala na njegovim snažnim grudima, već pohlepno pila opojni nektar njegovih usana. – Koliko je zagrljaja bilo, i kako je dugo slatki poljub trajao, ne znam, jer je sat nesmiljeno bježao, a dani su munjevito prolazili, samo je poznato, da ga je naglo prekinuo zdvojni vrisak Almin. Čaša je bila tek do pola ispijena, ali ona sa ledenom naravi svoga naroda, nije joj bila više dorasla, stoga je struna i morala prepuknuti u pola strastvene, opojne pjesme… Almu su iz predvorja demonskog raja, odveli u srce mračne ludnice, da joj zamjene okove divljih zagrljaja ljubljena čovjeka, sa teškim okovima ostalih nevoljnika. Ona je poludjela – poludjela od ljubavi, kako su mnogi govorili. A on je tugovao pod okriljem osamljenosti. Njegovo se je snažno tijelo rušilo, ali oči su slagale kontreni akord toj snažnoj simfoniji, i ako su usta grozničavo šaptala: Alma, – moja jadna Alma, što si – poludjela?! – – – Tim napjevom bilo je dokrajčeno turobno opijelo njegove strastvene simpatije, ali ne njegove ljubavi. – On je i dalje brao rumene karanfile naravne i umjetničke boje, dalje živio i uživao carstvo svekolike sreće…

U tome su prolazili dani i godine poput kratka trzaja, najljepšeg sna, kojega snivahu bogovi na Olimpu. Mnoge su osobe već izčeznule sa životne, sarajevske pozornice, mnoge promijenile mjesto svoje uloge, ne bi li se u drugome kraju lakše održale na površini bar koji trenutak. – A on? On je bio još sveudilj snažan, zdrav i lijep, tek što mu je gusta, tamna kosa skoro posvema posjedila, pa je slagala sa mladolikim licem nenaravnu, sliku žarkoga ljeta obasuta bijelim injem ledene zime. Oči su još i sada zavodile mnoge nesretnice u svoj demonski raj, i ako se je tome već počeo otimati njihov gospodar. On kao da se je plašio svoje sjede kose, koja mnogima ni najmanje smetala nije, kao što nije ni smetala mladoj, duhovitoj djevojci, koja je već pune dvije godine uzdisala za njima, koja bi sve žrtvovala, sve dala samo za jedan čas njihove sreće. On je to naslućivao, jer to su dovoljno odavali ognjevi pogledi njenih ciganskih očiju i nježna smetenost njene raskošne pojave. Pa ipak je šutio, ipak se okamenio, i ako je on nešto velikoga, do sada nepoznatoga za nju osjećao, jer sad je istom ljubio, – ljubio demonskom strašću, kako je dolikovalo njegovoj velikoj duši i njegovom junačkom srcu. Zašto onda ta grobna šutnja? On pobjednik dana i noći, plašio se svoje sjede kose, osjećao se slabim iznemoglim prema njenoj osobi, i ako je još u istinu bio zdrav i snažan. – Sama je sudbina dokrajčila tu sumnju, i izlomljenu nadu pukim slučajem, koji za uvijek razvedri njihovo zajedničko nebo, nebo demonskoga raja, čija se vrata za njima zatvoriše, a da se više nikada, za nikoga ne otvore. Oni su bili presretni, ali samo za čas, jer tu sreću stade podgrizavati onaj sićušni, otrovni crv, koji se ljubomornost zove. Jednoga dana on reče: Kaži mi Ino, bili mogla za me žrtvovati ljubav dvaju predmeta, koji su ti najbliži iza mene? Bili mogla pregoriti našu otadžbinu i svoju majku? – Majku, – sirotanu majku, ne, – na bi, – kao što ne bi ni našeg krvavog bisera nikada pregorjela! – Ina! – Ona podiže glavu, pa se sastade sa njegovim plamnim pogledom, a ona ista usta, koja su malo prije bolno uzdahnula, sada su veselo uskliknula pod uplivom te čarobne vatre: Ti si moja cijela ljubav, – vodi me na kraj svijeta! – Dugi poljub, pun divljih, ljubavnih osjećaja, isprekidan sa slatkim trzajima: tvoj, – tvoja,- bio je nagrada njezinoj odluci, koja je spasila njihovu nadzemnu sreću, spasila luč njihova demonskog raja.

Nekoliko dana poslije toga, uzalud su tražile oči sarajevskih krasotica svoga ideala, a načelnik je gradskome vijeću svečano pročitao dokument, kojim on, dugotrajni član njihov, ostavlja u fond sarajevske sirotinje, svoju divnu palaču, koja je bila remek djelo prave umjetnosti. Svi su ga žalili, svi su ga spominjali, a obala plodnoga Nila veseljem ga je pozdravila, i ponosito u svoj zagrljaj primila.

U sred palma gustog hlada i visokih ružičastih oleandara, on je podigao kneževske dvore od kararskog mramora, pune raskošne, orijentalske umjetnosti i visoke, evropske umjetnosti. U blizini njihovoj nalazila se cijela livada lekvoja i najljepših hrizantema, koje su zavidno obletavali sićušni kolibrići i znatiželjne papige. U toj cvjetnoj okolici, bujne egipatske prirode oni su živjeli, a da nisu toliko ni uživali. Šta su za Inu bile baršunaste noći, sa nježnim titrajem mirisnog lahora, prema pogledima njenog dragog? A šta opet za njega, žamor i šapat opalnih valova Nila, prema njenim poljubcima i njenom milom zagrljaju, u kojem bi mogao vjekovima prospavati, a da na uranku slašću usklikneš: Još me ne puštaj! – Još mi je malo! – Samo bahata trzavica, kojom su se orkani poigravali, da ju posjete da živi, ali ne da uživa, jer to smije samo čovjek, a ona mora grčevito gledati i ropski ukrašavati to uživanje.

Ništa nije potamnilo njihove sreće, ništa oskrvnulo njihove ljubavi. Oni su u njojzi živjeli pod dojmom: Da se u demonskom raju nalaze dva tijela, i jedna velika, idealna strastvena duša, – jedno ogromno ognjeno srce, – i jedne duboke, crne sjajne oči. Nije čudo da su u njemu posvema zaboravili, da je i njih odnjihala orahova bešika običnih smrtnika, a ne cedrova sa Libanona, bogova i božica. Ali ona crna žena, ledena, smrznuta srca, toga se je dobro sjećala, pa je došla poslije nekoliko godina po svoje; – došla je po njega, da joj u mračnom carstvu oživotvori demonski raj, uzevši nju, strašilo neba i zemlje, za svoju vjerenicu. – Srce mu je puklo na Ininim grudima, kao što je negda na njegovim Alma poludjela, i kao što su mnoge na njima posvema ozdravile, a mnoge zdvajale u borbi sa životom…

U očaju pokrila ga je svojim zdvojnim poljupcima i svojom dugom, kestenjastom kosom. Sve je bilo uzalud. On je bio mrtav, – mrtav za nju, – mrtav za vasioni svijet, – samo su njegove oči živjele. One su bile i sada duboke, crne i sjajne, kao da su smjelo prkosile poput okovana Golijata, u vrtoglavom kolu vila čarobnica. Još i sada su zavodile, još i sada zvale u svoj demonski raj onu, koja je znala da više nikada ne će čuti zlatne harfe njihove nečuvene, čiste ljubavi, niti će okusiti demonske slasti, ne bude li se njihovom pozivu odazvala. sada je istom osjetila da je ljubavno robovanje milije od ljubavi njene osamljene majke i raskidane otadžbine, kojima bi se mogla sada povratiti, jer je slobodna, – slobodna od njega. – Zar zbilja? A šta ono govore duboke, crne, sjajne oči ledena mrtvaca? Zar te ne zovu da ideš za njima? Ne odeš li ti, prisvojit će ga gubava žena, pa će okužiti njega, – njega  tvorca vašeg demonskog raja. Spasi ga! Hajde s njime!

Ina ga još jednom strastveno ogrli svom silom iznemogla tijela, naredivši prije toga robinjama, da ih zajedno puste na dno tajanstvena Nila. — Iste su noći crne robinje jadno naricale na obali Nila, za svojim plemenitim gospodarom i za prekrasnom gospodaricom svojom. A nimfe su pokušavale zavodljivom pjesmom i anđeoskom svirkom, da ga istrgnu iz grčevita zagrljaja Inina, da ga prisvoje za sve vijeke. Ali im to nije uspjelo, jer je drugoga jutra žarko egipatsko sunce mjesto svoga grimiznog lica, u Nilu zagledalo, dva alabastrena trupa, pod pokrovom valovite, svilene kose; zagledalo je dvije bijele mramorne ruke, koje su snažno obujmile lijepu glavu guste, sijede kose, i dubokih, crnih očiju, demonskoga sjaja. A što je onda zagledalo to i danas gleda, jer demonski raj još sada živi; živi u grčevitom zagrljaju Ininu, – u dubokim, crnim, sjajnim očima njegovim, – u velikoj duši njihovoj, koja ognjenim mačem čuva hram svoje negdašnje svetinje, – čuva dva alabasterna trupa na dnu čudnovatog Nila.

  ( ANKA TOPIĆEVA, 1882. – 1956. BEHAR br.12 i 13, 1909.)

Advertisements

2 thoughts on “Anka Topić DEMONSKI RAJ

  1. Povratni ping: Anka Topić DEMONSKI RAJ  – GOOD PPL NET

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s