Alija H. Dubočanin – VODE ŽIVOTA

Vode života

“Boli me što zauzimam prostor. Što me ima”. Znaš li ko mi to reče? Nježna i pametna studentica Violeta. Pa šta onda ja tebi da kažem?!…

Oprosti, Nisvete, vičem, kao da si ti smislio onu šalu koja traje duže od ljudskog pamćenja. Sjećaš li se?… Sjećaš li se neba, rijeka, riba u rijekama, čarobnih priča o ribama. Ima li igdje u ljudskom pamćenju Pjeve Zorana?! To sam ja. Kako se ne sjećate?! Pjevo Zoran!

Jesi li u stanju da me čuješ? Jesi. Onda čuj… Odbij ovu galamu, i slušaj me kao što se zemlja sluša, ona naša bosanska zemlja koja nikada čovjeku ne da previše, da se ne prejede, ali, ne da mu ni premalo, od gladi da ne umre. Ni sit, ni gladan, a sav živ. Da znam, ja bih ti tako pričao, dao bih ono nužno. i svaka bi ti riječ bila slatka. Ovako…

Boli me što zauzimam prostor… Boli me što zauzimam prostor… Boli me što zauzimam prostor… Kao da mi se u mozgu odmotava fina traka, i ja čitam s te tanke prozirne vrpce, i do u beskraj se ponavlja Violetina rečenica: Boli me što zauzimam prostor… A taj neveliki, i čudima ispunjeni prostor, zauzimao sam u gradskom autobusu. i, zaista me boljelo. Bol kakav nikada prije nisam osjetio. Tješio sam se činjenicom da bar osjećam taj bol, ma kako težak bio, jer, to je pouzdan znak da postojim. Da me ima. Onda je taj bol, kao da je čuo čime se tješim, koliko mi znači, počeo se povlačiti. Boljelo me sve manje. i sve manje me bilo. Pomislih, izići ću na prvoj stanici. da uhvatim zraka. Plašio sam se da ne napravim pravi skandal, jer je pored mene stajao sredovječan muškarac, proćelav, srednje visina… kao da je na njemu sve bilo srednje i proćelavo, sve negdje na sredini puta prema svome izmaku. Samo, njegov me obraz čudio. Lijepo izbrijan obraz, koža zategnuta, možda malo blijeda. Nisam siguran. U mom stanju nije se moglo očekivati oštro zapažanje. Šaka mi se u džepu grčila. Znojila. Nije slušala. Htjela je izići iz tog džepa i ošamariti taj obraz. Ko zna zašto. Nikada prije tog čovjeka nisam vidio. On ne zna da je na ivici tuče, skandala, teškog nesporazuma… Onda, sa zaprepaštenjem primijetim: to je moj obraz! Jeste, evo i mjesta gdje sam se dublje zasjekao pri brijanju. Dotaknem prstima to mjesto na obrazu. Isto učini čovjek pored mene. Othuknem. Prizivam u pomoć lica i slike koje bi me mogle spasiti. Čovjek uoči moju napetost dovedenu do mogućnosti eksplozije. Pogleda me iskosa. Da, čovjek je svoj, samo otkud mu moj obraz? Šaka se znoji. kao da želi kazniti moj obraz što se umnožio.

Iziđoh na prvoj stanici.

Teško dišem. Stresem se pod snažnim udarcima srca, zubima grizem zrak. Mrak mi pada na oči, pa opet, sporo svanjiva.

Još sam pri svijesti. Znam da se sa mnom nešto događa, ali ne znam kako da se otmem tim tajanstvenim slikama. Duboko udahnem, kao da ću popiti sav zamaljski urak, ali, i to duboko ispadne veoma plitko… Pokušavam učiniti nešto. Nešto za sebe. Dok još mogu. Da učinim neku uobičajenu radnju? Možda će mi takva radnja pomoći da se vratim s ovog tamnog puta. Prilazim trafici. Kupiću cigarete. Zapaliću. Volim dobru cigaretu. Pluća se već raskravljuju. Ukresaću šibicu. Dobro je kad ima vatre. Vatra je zdrava. Ljekovita

Cigarete! Vičem ili mi se samo čini da vičem, u ulice starog trafikanta. Ti ga, sigurno poznaješ. I ja sam ga,  kasnije, išao gledati. Prijatan čovjek. Ima sedmoro djece. i trafiku znaš. Eno je na kraju glavnog parka, nedaleko od fontane. Cigarete, vapim, a on ništa. Gleda me mirno, čini svoje karakteristične pokrete, uslovljene stiješnjenim prostorom. Nikog nema pred trafikom. San sam. Rano je nedjeljno poslijepodne. Držim se za svoj obraz. i gledam njegov. Izgleda, obrazi nam nisu pomiješani. i, kad me se nije mogao otresti, čovjek me pogleda kao da gleda sliku, mrtvu sliku nekog izumrlog bića, koja se sama okvirila metalnim ramom njegove trafike. “Koje cigarete želite?” U tom glasu bilo je nečega pobjedničkog. Šta će mu ta boja pobjede u glasu? Koga, i šta pobijedismo? …Dajte kakve bilo, samo požurite, već izgleda, molim. Uslijedi miran pogled kakvim se umiruje pobješnjelo pseto… Da se razumijemo, sve su ovo naknadna utvrđivanja i pokušaj razumijevanja situacije. U tom trenutku, sve se, bar za mene, događalo u magnovenju, u iskrivljenim ogledalima svijesti. “Hoće li ove biti dobre?”, upita čovjek i pred mene, na naslovnu stranu ilustrovanog lista, spusti plavkastu kutiju… Ne znam da li sam cigarete platio, ne znam kako sam se našao na klupi iza same fontane. Možda sam u trku pobjegao ispred trafike. Ne, nisam bježao od očiju. Pobjegao sam od glasa tog čudnog trafikanta. Ko je on? Pri prvom probljesku svijesti shvatih od čega sam bježao. Čovjek je govorio mojim glasom. Ima li išta moje kod mene? Od čega ću opet napraviti sebe? i hoću li se ponovo prepoznati u svom glasu… Eno, ide moj susjed! On će me poznati. Uhvatih se pogledom za Dženisa. Koračao je polako, sigurno… Takav korak ne misli o sebi, o suštini svoga koračanja. Drugačije, i ta bi se noga u zraku ukočila. Dženis će me pozdraviti. Uvijek mi se ljubazno javlja. Poznaće me. kako neće. Ustaću nekako. Pa, zajedno ćemo kućama. Ako mi da snage, možemo produžiti šetnju. Još malo. Strpi se. Zorane… Ja sam Pjevo Zoran. Sumnja. Otkud. Nije moguće. Gleda me u lice. Pokušavam skrenuti njegovu pažnju. Reći mu da sam u neprilici. Morao bih, dok nije prošao, kazati Dženisu da se napuštam. On mora znati ko sam. Biću asfalt pod njegovim nogama, samo nek me prepozna, nek mi vrati moj glas… lice… oči… nek mi vrati Zorana… Biću kamen koji će sad poletjeti iz moje ruke. Taj kamen će udariti Dženisa, on će se osvrnuti, moraće, zaboljeće ga, vidjeće da sam ga ja udario… Učini nešto, proći će. Ustani! Vikni! Uzalud. Sve je otkazalo poslušnost.  Raspalo se i razišlo na sve strane. Oči se kupaju u fontani. Voda je duboka. Hladna. Eno i brodova! i čamac je tu. Stari čamac od hrastovine. Vidim limene zakrpe na čamcu. Mali Zoran sjedi na desnoj strani klupe, i vesla. Otac je pored mene. On je bliži obali. On upravlja našim čamcem. Gledam Savu. jata ribica bježe ispod mog lakog vesla. Otac je miran. Bistre su njegove oči. On me voli. To znam. Naučiće me kako se živi na vodi. Ovaj čamac za njega je igračka. Dok je htio, tako mama kaže, upravljao je velikim lađama. Čamac se trese i grne naprijed pri svakom zamahu očevog vesla. Mi smo negdje pošli. Samo ne znam gdje. Otac i to zna. Zna kud smo pošli i šta ćemo kući dovesti u našem starom čamcu. Djeca ne vole naš čamac. Ni ja ga ne volim. Ne idu zajedno djeca i stari čamci. Ali, otac ga nipošto ne bi promijenio. Njih dvojica, moj otac i stari čamac, lijepo se razumiju. Boluju iste bolesti, pjevaju iste mokre pjesme pune mira i milovanja vode. Da. Vodu nikad nije zaboljelo kad je otac zahvati veslom, i kad po njenom licu zaplovi naš čamac. A, ja tučem vodu pri svakom zamahu. Otac me uči. Kaže da se tako ne vesla i da se voda ne smije tući. Ona nas poji i hrani. Voda je mudra. Živa. i, jednog dana, kaže otac mirno, ona će mi reći mnoge lijepe stvari… najednom nevješto zamahujem veslom, ne uspjeh ga izravnati sa tokom rijeke i ne znam kako, nađoh se u vodi. A tada, još nisam znao plivati. Dok nisam naučio davio sam se više puta. Tako bi i sada. Tonem Voda guta, a ne žvače, kažu naši ribari. Čekam da mi otac pruži ruku. Ali on to ne čini odmah. Pušta me da se borim s vodom. tek kad je vidio da sam istrošio svoju djetinju snagu, pruži mi svoju veliku i moćnu ruku. Ščepah je onako kako to čina svi davljenici…

Trgoh se. Izronih iz fontane, iz pomračenja. Nema Save. Nema oca. Davno je prošao. Znam ko sam. Osjećam sebe cijelog. Ne sjedim u čamcu. Evo me na klupi. Ispred fontane. Mokar. Ne znam zašto sam mokar. Glava mi je laka i bistra. I dan je lijep. I jedno dijete je mokro. Plače. Njegova mati ga ljubi i suši svojim tijelom. To dijete… Kao da je i ono nekome pružalo ruku. Ali, zašto me mati tog dječarca tako zahvalno gleda? “Bože, kako da vam zahvalim… kako da vam zahvalim… spasili ste mi dijete!” …Shvatih polako da sam ja to dijete izvukao iz fontane. Razabrah staru priču. Mati se zapričala sa susjetkom. Srele se u parku. Dijete se samo igralo. Lopta mu skočila u vodu, a dječačić za njom. Tu negdje sam bio ja. Izronio sam iz svoje vode i skočio u vodu ovog mališana… samo oni ne znaju ko je koga spasio i zato su me s čuđenjem gledali kad sam poljubio dječačića i rekao mu možda ovako… Sinko, ti jesi dijete, ali ja ne znam ko si ti, ili možda znam, i nek tajna ostane među nama, jer samo nas dvojica znamo ko je koga odakle izvukao. Sreća naša da su nam se vode pomiješale. Vode života…

Dijete se nasmiješi.

Kratko. I djetinje čisto.

Ponekad, taj smiješak osjetim i na svojim usnama.

Od toga dane ne boli me prostor koji zauzimam.

Znam da me ima.

Postojim. 

(ALIJA H. DUBOČANIN, Bosanski Dubočac, 1949.iz knjige KUPAČICA, Međunarodni centar za mir, Sarajevo 1996.)

Advertisements

One thought on “Alija H. Dubočanin – VODE ŽIVOTA

  1. Povratni ping: PRIČE ZA ANTOLOGIJU BH FANTASY « bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s