Ante Neimarević – BIO SAM – A ŠTO SVE NISAM BIO

 

BIO SAM – A ŠTO SVE NISAM BIO

 

U ovoj noveli, koju ću vam ispričati, čut ćete šta sam sve bio u životu, ali vam odmah velim, da to uopće nije istina, da sam bio ono što sam mislio, da sam bio. To sam sve izmislio; upravo nisam ni izmislio. te fantastične ideje padale su mi same od sebe na pamet, i same se razrađivale u mome mozgu, a da ja za taj proces, kako se veli, nisam ni prstom maknuo. Doduše, nekad sam i sam nasjeo tim svojim fantazijama, ali opet velim, da se ideja moga preobražavanja – sad u ovo, sad u ono – nije rodila u meni. Ona se uvukla u me, a odakle je došla i zašto je ušla u me, a ne u nekog drugog, to vam ne umijem objasniti, iako sam više puta išao u potjeru, da uhvatim, ulovim Geburtsort ideje, ali uza sve moje fizičke i intelektualne napore, da je zgrabim za vrat, i da je prisilim, da mi kaže odakle je došla i zašto se baš u me ušunjala – nisam imao sreće.

Možda sam ja nekad u podsvijesti doista htio biti ono u što sam se uživljavao, a možda da i nisam htio – tko će znati! Možda je to došlo samo od sebe kao što puno toga u životu ne dolazi ni od tebe ni iz tebe nego samo od sebe.

Bilo kako bilo ili nikako ne bilo, to mi se događalo, da nisam bio ono što sam katkad bio nego nešto sasvim drugo, sasvim novo i ta mi je metamorfoza mozak tako okupirala, da u taj čas nekome, koji bi me sreo i zapitao tko sam, ne bih rekao, da sam taj, koji sam to od svoga postanka ili barem otkako se znam – nego da sam vladar kraljevine Molekularije!

Gdje vam je ta država? pita me prolaznik.

U Pirinejima i ispod Pirineja, ako znate gdje su Pirineji i šta su uopće Pirineji!

Pa, to vam je republika Andorra!

Kakva Andorra! Nije to nikakva Andorra nego Pandorra, koju je utemeljila grčka vještica Pandorra, a neki geograf Andro pretvorio je u Andorru! Međutim, nema više ni Andore, ni Pandore! Na njenu teritoriju smjestio sam svoju Molekulariju!

Pa, to je neka mala državica, kad je sva mogla stati u Andorru!

Nije mala nego velika, tikvane! Da mi država bude veća, ja sam Pirineje razvukao – malo u Francusku, malo u Španjolsku, a usput sam otkinuo i komadić Portugala.

Vi ste njezin kralj? A otkad ste joj kralj?

Od trinaestog stoljeća, ako niste znali!

A ako sam znao?

Onda što me pitate kad znate! A sad vas molim, udaljite se od mene jer me čekaju državni poslovi!

Budući da je taj đikan i dalje htio sa mnom dijalogizirati, kao da smo kolege iz kolegijuma, rekao sam svome ađutantu grofu Šnajderovskom, da ga baci u more, ali da ga ne utopi nego samo da ga malo skvasi, da se čovjek nauči pameti, da se ne može na ulici razgovarati s kraljem kao s kakvim saobraćajcem. Ađutant ga ščepao za periku, umočio u Mediteranu, izvukao ga, iscijedio ga i iznutra i iz vana, pa ga dvaput triput zavitlao u pravcu rotacije, da brže leti i bacio ga prema Alpama, a pao na Apenine.

Dok je ovaj padao, sjetih se, da sam neoženjen, pa me spopade strah, tko će me naslijediti na kraljevskom tronošcu, ako umrem kao neženja!… Uzeo sam u ruke album u kojem su bile fotografije evropskih i afričkih princeza od šesnaeste do šezdesete godine, a jedna imađaše preko sedamdeset! Malo prestara, ali imala je impozantan miraz – džunglu sa sto slonova, trista krokodila i pedeset orangutana!

Dohvatio sam album s Amerikankama i odmah me zgodila u srce neka plavuša, dugoljasta, kovrčasta, vratasta, dojkasta – jednom riječju ljepuškasta. Ispod nje je stajalo: Tko me uzme, donijet ću mu sebe i dolare!

Čim sam to pročitao, odmah sam se u nju zaljubio i pozvao premijera kneza Šusterovskoga – kako vidite u mojoj su službi samo aristokrati – osim sobara, koji bješe samo barun, i to barun zadnje sorte, koji prije mene ne imađaše na sebi ni gaća, osim jedne poderane pidžame, za koju je rekao, da mu je pradjed na umoru ostavio – lagao je – digao ju je iz ubožnice – da telegrafiše Amerikanki, da joj nudim sebe i kraljevinu, pa ako je za to možemo se vjenčati odmah iza prvoga!  (Prije prvog ne bi mogao, jer mi podanici još nisu platili porez za prvi kvartal. Prokleta gamad, šta čeka? Valjda ne misle, da ću im ga amnestirati kad se oženim, a ne znaju da ću im ga iza toga kvadrirati)!…

Drugo jutro iza prvoga eto ti Amerikanke u svome avionu. Dočekao sam je na svome novom aerodromu, koji je do prekjučer bio dvorski  pašnjak, ali sam na njemu postavio obelisk s natpisom: Aerodrom Njegova Veličanstva Kralja Bronchitisa Prvoga! i svi su mislili osim mene, da je to aerodrom!

Red je, da s nekoliko michelangelovskih poteza opišem svoju zaručnicu. Frizura a la Kleopatra; boja kose gore crna, u sredini žuta, a ispod toga slamnata; oči – dva afrička ugarka, obrve – dva crnomorska vala; trepavice – ježeve iglice; nosić – vrapčić, kad tek progleda; vrat – uspon na Ararat; grudi – naranče u zenitu; bokovi – dva plasta alpskog sijena; usta – dvije kriške lubenice, a lice? okruglo ko najsiriji sir, a providno kao venecijansko ogledalo; kad ga budem cjelivao moram paziti, da ga ne razbijem!…

Po porodičnim i dinastičkim zakonima nisam se mogao oženiti s plebejkom – što bi rekla mama?! – pa sam prije vjenčanja imenovao svoju zaručnicu pririnejskom groficom s predikatom: Grofica Lujzijana de Montecesimo, a s titulom: Njezina prerijska Visost – imala je naime Visost u Americi sto kilometara prerije s jabukama od kojih je svaka imala na vagi u sebi i na sebi po 5 kilograma.

Prije vjenčanja – vjenčali smo se u planinskom domu na vrh Pirineja – uručila mi je Njezina Visost ček na sto milijuna dolara. To je bio samo avans, a ček na ostatak od devet stotina milijuna turio mi je njezin tata u džep kriomice, da se ne onesvijestim kad ugledam brojku s devet arapskih cifara!… Da mu se odužim za tu malenkost, imenovao sam ga konzulom honoris causa kraljevine Molekularije za sve četiri Amerike!

Neću vam opisivati ceremoniju vjenčanja, jer je o tome izišla posebna knjiga sa srebrenim slovima i sa zlatnim koricama, a bila joj je cijena sto dolara po komadu, dok je mene svaki primjerak od hiljadu primjeraka stajao samo deset dolara – tako da sam strpao u džep dobitak od devedeset i devet hiljada ljepuškastih dolara…

Svaki kralj mora imati svoju vojsku, pa sam s ministrom svoje armije markizom Tišlerovskim formirao tri bataljuna pješadije, dva eskadrona konjice, bateriju artiljerije, tri aviona, dva kamiona i za svaki slučaj tri ratne lađe, ako bih morao ratovati na moru.

Kakav bi ja bio kralj, kad ne bih dijelio titule i ordene?

Osnovao sam trideset titula, ali neću vam reći nijednu, da mi ih ne bi ukrali drugi kraljevi. Jedino ću navesti ordene i to samo iz zoologije: Lav s grivom; Lav s bradom; Tigar s dvostrukim repom; Orao s brkovima; Gavran s perikom; Jež s marmeladom; Lisica s vrućom janjetinom; Sova u gaćama, itd.

Kakva im je bila cijena? Kako za koga i kako za koliko? Pošao sam od jednog dolara, propinjao se do pedeset i završio s Keopsovom piramidom – sa sto pedeset!

A kako se nose moji ordeni? Nose se oko vrata, ispod vrata, na prsima i po prsima – kako tko hoće, jer za to nisam propisao neki strogi Pravilnik.

Da se Populariziram, naložio je šef Moje propagande svim novinarima u Molekulariji, da se velikim slovima svaki dan donose o Meni, kad sam ustao, kakve sam Volje, što sam Radio – a Nisam baš ništa – koga sam Primio u audijenciju, Koliko Sam se puta na dan Potpisao – Šta sam Jeo – Zabranio Sam, da iznose Koliko Sam litara vina na dan Popio – Bio sam naime Protektor antialkoholista!…

Budući da nisam bio suviše darovit, uzeo sam u službu sposobna sekretara, koji mi je uvijek šapnuo šta mislim reći nekom prigodom i svi su moji podanici mislili, da su sekretarove izreke izričaji moje umotvorine…

Sekretar je o meni izmišljao intervjue i duhovite anegdote i objavljivao ih u novinama, kalendarima, revijama i školskim čitankama – tako da sam postao najduhovitiji Molekularac. Inače bio sam prilično ograničen, ali to niko nije znao osim mene; to sam skrivao i pred sobom da se ne bih negdje zaletio i taj manjak odao svojim podanicima.

Moram i to spomenuti, da sam se dao slikati i fotografirati u svim pozama: stojeći, sjedeći, ležeći, jašući, pušeći, pilotirajući i šofirajući a jednom  sam se dao slikati i fotografirati kako ležim na kauču u kraljevskom ornatu, ali zabranio sam da se objelodani.

Iako sam bio u godinama – u zbilji sam imao šezdeset, u fantaziji četrdeset – imao sam tako mladoliku fizionomiju – tako su pisale sve moje novine – kao da sam istom u tridesetoj godini, pa kad su to novinari tvrdili, počeo sam se i ja smatrati momkom, pogotovo kad su novinari uvijek isticali, da sam krepak, vedar, bodar – vladar!

Da se ne bi reklo, da sam tvrdica, pozivao sam kraljeve u Molekulariju, a i sam sam se dao pozivati u goste, jer sam na taj način afirmirao svoj molekularni položaj.

Čuvao sam svoje kraljevsko dostojanstvo i stalno mi se moralo titulirati: Vaše Veličanstvo! Naše Vaše veličanstvo! a u toj sam provokaciji – kaže se i invokaciji – uvježbao i svoje dvorske majmune i papige.

A sad, dosta mi je tog mog kraljevanja! Neću više biti ničiji kralj, pa makar godinu dana ostao bez posla! Sad ću biti general, i to General, kakva majka nije rodila, a valaj i neće dok je mene! Bit ću najveći Genral – u historiji i prahistoriji.

Odmah sam dao sakupiti nebrojenu vojsku – pješadiju, konjadiju, artiljeriju, i osam mlaznjaka. Navijestio sam rat svim državama. Hanibalima, Napoleonima, i svim malim i velikim Aleksandrima i tukao ih kolektivno, najprije kod Lajpciga, onda kod Vaterloa, i na koncu u svome selu, da vide moji seljani kakvoga im je sinka majka rodila! naravno, da sam uvijek prvi išao u bitku. Jurio sam na polju kao meteor, a ponekad kao komet, pa kad sam stigao među neprijatelje, sjekao sam ih nemilice i neštedice, kao što moji zubi sjekutići sjeku bečke šnicle. Svaki čas prebijao sam mač o nečiju tikvu, ali uvijek bi mi moj ađutant dodao ili dobacio drugi mač… Nastavio sam sječu sve dotle, dokle ih sve nisam isjekao ili dok mi se nisu zadnja trojica predala.

Nakon svih pobjeda ušao sam trijumfalno u svoju metropolu, koju sam za tu prigodu dao nanovo podići. Zvona su zvonila, trube su trubile, sirene su zavijale, topovi su pucali, a narod me s takvim oduševljenjem aklamirao, da je svojim uzvicima zaglušio i zvona, i trube i sirene i topove!…

Da se malo odmorim od tih silnih bitaka i ovacija, penzionirao sam se kao general i odmah reaktivirao kao admiral. Iako sam imao ratnu flotu kakovu nije imao ni Stari, ni Prastari, ni Srednji, ni Novi, a ni Najnoviji vijek – niko dakle do mene i iza mene, ipak se nisam upustio ni u kakvu pomorsku bitku, jer prvo, nisam mogao izmisliti sebi ekvivalentna i sebi dostojna protivnika, a s kojekakvim floticama i sandolinicama nije mi se dalo tuckarati; drugo nisam znao plivati, a treće, čim sam noge zamočio u more, odmah sam dobio morske bolesti.

Da mi ipak ostane uspomena na moje admiralstvo, dao sam sebi sašiti admiralsku pidžamu, koju sam iza svoje smrti poklonio Muzeju ratnih trofeja.

Kad sam se zasitio ratnih lovorika, ubacio sam se u operne pjevače. To ti bješe glasina! Hoćeš tenor, hoćeš bas! Hoćeš bariton, hoćeš bas-bari ton! Kad sam nastupao u metropolitenu, a nastupao sam svake jeseni, i to jedanput, dvaput i basta! nećete mi vjerovati, da su ljudi u Njujorku čekali na karte od proljeća do jeseni, a neki i po godinu dana! i još ih nisu dobili – a i gdje bi stalo u Metropoliten dvaneset milijuna Njujorščana. Da im se odužim što su zabadava čekali, izašao sam na balkon opere, i otpjevao im ex abrupto i bez nota nekoliko svojih a nia ha arija!

Toliko se naroda bilo zagrijalo operom, da se kroz tu neprobojnu i nepreglednu masu ljudi ne bi mogao ni miš provući, a kamo li moj Cadilac, pa sam se helikopterom prebacio u svoju palaču, koju sam smjestio preko puta nebodera Organizacije Ujedinjenih nacija.

Da ne bih usred neke opere izgubio glas, kao što se to dogodilo mome prijatelju Enriku Carusu, odrekao sam se pjevanja, podijelivši prije tog nekoliko milijuna autograma, od čega mi se ruka ukočila i umalo mi je nisu amputirali, ali nisu jer nisu mi mogli nabaviti identičnu protezu.

Čovjek se u životu svega zasiti, pa sam tako i ja izgustirao visoke položaje i pronašao neke malenkosti. Uvukao sam se najprije u ministra, pa u guvernera, pa u diplomatu, pa iako su me svi titulirali: Ekselencija! – nisu mi imponirala ova zvanja, pa sam se pretvorio u eksekscelenciju.

Na koncu došao je na red karišik svega i svačega. Sad sam bio brz kao Ahil, sad jak kao Herkul, a sad lukav kao Odisej; sad sam mogao popiti po tri bureta vina i po jedno bure rakije, a nakon toga popiti bute crne kafe iz Brazilije. U to vrijeme popušio bih po tri turske oke duhana, koji mi je darovala sultanija iz Stambola, a pojeo bih arapskoga konja, i to odmah iza banketa!

Još mi je preostalo da se bacim u nekoga znamenitoga nogometaša ili u proslavljenoga boksača, ali toliko sam dosad izmorio svoju fantaziju, da se nisam mogao natjerati, da mi noge razigra, da loptu preuzmem od protivnika, pa da je prebacujem s noge na nogu, s noge na glavu, s glave na protivničku glavu, ali da je tako snažno upravo matematski proračunanim povratnim udarcem uputim na protivničku glavu, a da je onda preuzmem u svoje Ahilovske noge, pa da jurim prema neprijateljskim vratima preskačući jednog po jednog neprijateljskog igrača, a onda čitavo klupko najedanput, ap iz daljine od trideset strahovitih metara naperim na neprijateljska vrata, i tako odapnem, da srušim i golmana i vrata! Gol! zaurlaše mase, a mene moji igrači grle, ljube i iznose u delirijumu s igrališta!…

(ANTE NEIMAREVIĆ, Guča Gora 1891. – Koprivnca 1965. Ova pripovijetka uvrštena je u antologiju Veselka Koromana: HRVATSKA PROZA BOSNE I HERCEGOVINE OD MATIJE DIVKOVIĆA DO DANAS, HKD Napredak, Mosatr 1995.)

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

One thought on “Ante Neimarević – BIO SAM – A ŠTO SVE NISAM BIO

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s