Anto Zirdum – UŠUŠUR

UŠUŠUR – VODENIČKI VILENJAK

Oduvijek su na rijekama bile vodenice. Žito se mljelo, jer dokle seže ljudsko pamćenje jeo se kruh, i razna jela od krupno ili sitno mljevenih žitarica. Mlinovi su bili opće dobro i svako bratstvo uz rijeku imalo je svoju vodenicu. No, bilo je i vodenica koje su poduzetni ljudi napravili da melju i onim domaćinstvima koja nisu živjela uz rijeku i nisu imala svoj mlin.  Svoje usluge naplaćivali su u ujmu, ušuru, jer novac nekada davno nije bio jedino sredstvo plaćanja. Tako je to bilo na svim rijekama pa i na Ukrini, rijeci koja s Borje odnosi vodu kroz brežuljke ka ravnoj Posavini, gdje se umiri i vijugajući kroz polja stigne do Save. No, jedna stvar nije u vodenicama na Ukrini bila kao na svim ostalim rijekama. Nije se krao ušur, a ako se to i događalo, bilo je rijetko.

Zasluga za to pripada vilenjaku Ušušuru. Vodeni vilenjaci slični Ušušuru žive u rijekama koje nemaju izvora, koje svoje nastajanje i postojanje zahvaljuju spajanju, dvije rijeke iste veličine. Najčešće obitavaju upravo na sastavcima, mjestima gdje se idući uzvodno dvije rijeke račvaju, jer račvanje odražava suštinu bipolarnosti karaktera vila i vilenjaka, u kojemu se istodobno nalaze i princip dobra i princip zla, ne kao suprotstavljeni principi, već kao dva pola iste prirode. Kad su dobri onda su obilato daroviti, a kad su zli onda su nemilosrdno opaki. Naprosto, vilenjaci imaju moć da čine čuda i dobra i zla, da nagrade vrlinu ali i kazne nepoćudnosti.

Za razliku od običnih vodenih vilenjaka Ušušur je bio raritetan izdanak svoje vrste. Obitavao je samo u dvije rijeke koje su nastale od jednoga izvora.  Takvih rijeka na svijetu je jako malo, a eto  Usora i Ukrina su te dvije rijeke koje izviru na istoj planini i odmah kod izvora se razdvajaju na  rijeke koje teku na dvije različite strane i tvore jedne velike vile s dva kraka koje se s planine spuštaju i uvlače u posavsku ravnicu prošaranu brežuljcima. Zašto je to tako, to do sada nikome nije postalo jasno, ali on je eonima bio tu, i zbog njega se u vodenicama na Usori i Ukrini, nije zakidalo prilikom uzimanja ujma. Ipak se to pokatkad  dogodilo. Kada stariji mlinar ne opomene mlađega, kada prođe dugo vremena te mlinari i mlinarke zaborave da nad  njihovim poštenjem bdije Ušušur, onda bi se  netko drznuo, te zahvatio više nego što treba. A Ušušur, on bi osjetio svaku nepoštenu vibraciju, privukao bi se pod vodenicu i zapjevao svoju pjesmu: «Ujam, ušur ušušuuuu proda vragu ti dušuuuu…».

Trebalo je vremena da narod shvati što će se dogoditi s onim tko čuje Ušušurovu pjesmu. Taj se obavezno utopio te jeseni, kada vode nabujaju, kada mirna Ukrina postane divlja i neobuzdana. Bila je to opomena onima koji su na nepošten način htjeli priskrbiti korist.

Vilenjaci žive dok rijeke teku. Kad presuše i oni umiru. A budući rijeke gotovo nikada ne presuše to i oni žive dugo i predugo. I naš Ušušur tako se zabavljaše klizeći od vodenice do vodenice, motreći svojim prozirnim očima sve što se događa oko rijeke. No, dojadi vilenjaku stalno biti u vodi pa on ponekad izvrši metamorfozu, poprimi oblik kakvoga suhozemnoga bića, malo prošvrlja i shvati da mu je najbolje u vodi. Kako god okrene ništa nije bilo bolje biti nego vilenjak. Poprimao je on i ljudski oblik, vremenom sve češće, jer mu je među ljudima ipak bilo zanimljivo. Naravno, antropomorfiziranje je vilenjaka činilo ranjivim, dapače, smrtnim. Zato vile i vilenjaci koji siđu među ljude strogo paze da ne budu otkriveni, jer lijepo je bilo ubijati dosadu sa smrtnicima, ali je puno bolje bilo biti gotovo besmrtan.

S kim si takav si, kaže izreka stara, te i naš vilenjak, što se više družio s ljudima poče poprimati njihove navade. Pustio je dugu kosu koja mu je pokrivala teško zamjetne škrge iza ušiju, naučio se disati na nos i sve češće se viđao tamo gdje ima ljudi, na sajmovima, na svadbama, na pokopima, na slavama i slavljima. Gdje god su ga pitalo otkuda je on bi spomenuo neko deveto selo uz ili niz rijeku, i ljudi su ga rado primali u društvo. Budući je svugdje bio došljak nikada se nitko nije čudio kad bi predvečer napuštao društvo. Naime, Ušušur je mogao biti na suhom sve dok se mjesec ne pojavi na nebu ponad Posavine. Mjesečeve zrake njega su tako silno pekle da je on naprosto s tek naslućenom mjesečinom morao u vodu.  Sve je to bilo sasvim normalno, obično, ustaljeno, ritmično jer je ispunjavalo vrijeme njegove dugovječne, gotovo vječite, mladosti i sve bi to ostalo tako da se naš Ušušur nije zaljubio.

Lana, kći mlinara Kukila, iako je rano ostala bez majke, izrasla je baš u pravu, neodoljivu ljepoticu. Narcisoidni vilenjak, koji nikada nije mogao pojmiti da ljudsko biće može biti ljepše od vila i vilenjaka, morao je priznati da Lani nema premca među vilama. Kad bi vile znale da je on tako nešto i pomislio, ne bi se nikome živome dobro pisalo oko Ukrine, ali on je tu svoju misao dobro čuvao.

Kad se on prikazao Lani kao Mladen iz Mladenovaca, njoj je srce djevojačko tako zaigralo kao da je njegovu tutnjavu u njezinim grudima čuo i Ušušur. Bio je to jedini mladić čija ljepota je bila dostojna njezine.

Mladen je lijepo pjevao, recitirao je Lani pjesme o zlatnim poljima pokraj rijeke, o tihom snu šume, o klokotanju potoka, o zujanju mednih pčela, a ona se smijala, radovala, divila. Preko ljeta vodio ju je na kupanje u skrovite dubljake. Ona se divila skladu njegova plivanja, duljini njegova ronjenja, slatkoći njegova poljupca. On se neskriveno radovao svakom trenu s Lanom. S jutrom on bi se našao kod Kukilove vodenice i smišljao objašnjenja kako se, nekako slučajno, našao tu. Djevojci nije bilo sumnjivo što se on pojavljuje niotkuda, ali prvi crv sumnje se uvuče u njezin zanos kada se on nije htio zadržavati noću, naprosto ne obraćajući pozornost da djevojačko srce ne čezne da svome draganu nasloni glavu na ramena pri lijepoj mjesečini.

Neka čudna sumnjičavost otrova Lani dušu  i poče je izjedati. Primijeti Mladen da je potištena, pa poče obazrivo s njom.

– Što ti je Lano, bosiljčice moja mirisna?

– Sjetim se pokojne majke što se utušila u Ukrini, pa mi nekako teško dođe. Jadan je život bez majke, naročito djevojki koja ostane sama s ocem u osamljenoj vodenici. Proklet da je onaj Ušušur i njegova pjesma.

U Mladenovoj vilenjačkoj duši sve se uzburka, ali se suspregnu i sasvim umjereno poče braniti svoju narav, bez koje on ne bi on i ne bi zapravo ni postojao.

– Majka ti je znala da ne smije zakidati na ušuru. Znaju to svi mlinari na rijeci i sve mlinarice i njihova djeca. Znaju da je to sveto pravilo.

– Ma nije ona ukrala, nego je samo duplo ujmila, ne znajući da je otac već odvadio ujam.

– Uuuu, to je nesreća, da ne može biti gora. No, Ušušur, koliko sam ja čuo od svoga djeda, oprašta takvu grešku ako se prvom prilikom ispravi – nastavi Mladen braniti svoju neumitnu prirodu, koja obilati nagrađuje istinske poštenjake, a nemilosrdno kažnjava i one koji su omaškom napravili krivdu.

Dok su tako otkrivali, skrivali i prikrivali svoje patnje, svoje sumnje i dvojbe, prikrao im se mrak.

No, čim se smračilo Mladen hitro, kao da ga je nešto spržilo,  ustade i otrese, očigledno spreman da krene.

– Zašto moraš ići tako rano? – upita ga Lana čeznutljivo, po tko zna koji put.

– Znaš da imama nepokretnu staru majku samu kod kuće. Jutros sam je nahranio i napojio, ostavio sam joj hrane i vode, ali jadnica je sigurno sva mokra  i uneređena, jer ne može ustati bez moje pomoći.  Moram požuriti kući, a daleko je –  pravdao se Mladen.

Na spomen majke ona ušuti i pomiri se sa sudbinom, jer ona je bolje od svojih vršnjakinja znala što znači majka..

Ljeto je bilo pri kraju i Lana se nadala da će je Mladen zaprositi. No, osim slatkorječivih priča o njezinoj ljepoti, o njegovoj silnoj zaljubljenosti, on nije spominjao ništa više, a pogotovu ne ono što svaka zrela djevojka čeka.  Bilo je tu njoj nešto čudno i nekako je počela sumnjati da nije druga po srijedi. Ni od koga nije mogla ništa saznati. No, kad se previše ljepote nađe na jednom mjestu nešto ružno se mora dogoditi.

Sredinom rujna pred vodenicu dotjera škripavu volovsku zapregu stasit mladić s Mračaja. Mlinar Kukilo srdačno se s njime pozdravi. Lana je kroz mali prozorčić vidjela kako mladić atletskih leđa pokrivenih bijelom lanenom košuljom kao od šale istovari deset vreća što pšenice, što raži. Znatiželja ženskog srca nekako je izvuče napolje da vidi tog novajliju čiji glas joj se činio ugodnim. No, kada se mladić okrenuo imala je što i vidjeti. Bio je tako grdan da ga je bilo teško i gledati. Nos mu je bio i golem i špicast i kvrgav, uši klempave, oči iskošene, usne jedna skroz tanka, a druga mesnata i otečena. Smijao se prosto i od sveg srca nekoj šali koju je otac izrekao na račun toga kako je kod njegova oca, do nedavna najsiromašnijeg seljaka ove godine pšenica tako obilno rodila, htijući objasniti kako i sirotinja može imati ako puno ruku hoće složno raditi, ali kad ugleda Lanu, zastade.

–   U devet sela nema ljepše cure od tvoje Lane, moj mlinaru – reče mladić.

–   Ljepota je odlazna moj Grdove. Nju samo imam, a ako se uda onda neću imati nikoga osim ovoga kera i svoje stare godine.

–   Dobro bi ti došla pomoć u ovoj lijepoj vodenici. Šteta bi bilo da se njena vrata jednom zapru mrtvim kolcem. Nego, daj dok sam tu da pomognem unijeti vreće – reče Grdov i odmah spretno uhvati jednu te prođe pored Lane.

Čim je njegovo lice prošlo pored nje, do njezinih nosnica doleluja miris istinske muškosti, onaj miris koji se uvuče u svaku poru tijela, u svaku vijugu mozga, koji zapravo zamuti pamet, zatamni vid, od kojega se sve vidi ljepšim nego što jest. Nije Lana toga bila svjesna, ali kada je Grdov još devet puta prošao pored nje, ona više nije sklanjala pogleda od njegova lica, nego je primijetila da je on ipak simpatično muževan.

– Idem ja sada, a za sedam dana ću doći po brašno – reče Grdov, ali dok je odlazio nije skidao oka s Lane.

– Siromah jest, ali je čestit – reče Kulilo kada primijeti kako  Lana zbunjenim pogledom ispraća. – Znam mu oca i mater. Sedam sinova imaju. Napatili su se dok ih nisu podigli, a sada, vidiš, puna kola dotjeraše.

Sedmog dana bijaše oblačno. Mladen joj je najavio da nekoliko dana neće dolaziti jer je mati jako bolesna. A baš tada dođe pred vodenicu Grdov sa svojom sporom zapregom.

– Nešto si kasno stigao moj Grdove. Pitanje je hoćeš li se do noći moći vratiti na Mračaj, a stare kosti mi govore da će kiša. Ne bi valjalo da ti brašno pokisne. Nego, ostani ti kod mene, prenoći, pa sutra na Mračaj.

– Pravo zboriš mlinaru. Baš bi volio noćiti u vodenici, a volio bih i s Lanom porazgovarati.

– Lana će nama spremiti kruh od sedam vrsta brašna kakav nikada nisi jeo i riblju čorbu od tri vrste ribe.

– E, vala, da i to probam – reče od srca Grdov, koji čitav svoj život nije okusio takvo jelo.

Čitavo popodne Grdov je pomagao Kukilu, Lana je pjevušeći mijesila tijesto i poticala vatru na ognjištu, a predvečer doista pade prva jesenja kiša. Kukilo je zdušno pričao Grdovu o vrstama mlinskoga kamena, posebno je hvalio kamen s Plehana, o načinu na koji se regulira brzina okretanja, podizanje ustave, finoći brašna, mekinju, načinu kupljenja i ušuru.

Za to vrijeme Lana je spremila jelo i servirala. Vatra se bila razigrala, ali Grdov za večerom unio je neku dodatnu toplinu u vodenicu. Jeo je tako slasno da ga je bilo milina gledati, a nije štedio riječi hvale za kuharicu.

– Ja bih bio najsretniji na svijetu da imam ženu koja tako dobro kuha – reče on na kraju večere.

Od te najprostije rečenice, i mlinar i njegova kći zašutiše. Lana osjeti neko novo čuvstvo u svojoj nutrini, nešto što može osjetiti žena koja je zrela za udaju, žena koja čezne da za nekoga kuha… I Mlinar poče sklapati mozaik mogućnosti u kojima bi on imao čestita pomoćnika.

Sutradan je Grdov natovario brašno i otišao na Mračaj. Sto puta je pohvalio Laninu puru prelivenu s istopljenim maslacem i posutu slanim sirom. Kada je polazio ona dođe do njega i dade pogačicu koja je odisala nekom naročitom mekoćom, kakvu Grdov nikada nije osjetio kada bi uzeo kruh u svoje težačke ruke. Dok je odlazio radosno se smijući Lana najednom postade svjesna da Mladen nema nikakva mirisa. Ta spoznaja je ispuni da naprosto nije mogla ni na što drugo misliti. A Grdov, njegov je miris u njoj probudio, uzburkao krv.

Nekoliko dana Mladen se nije pojavljivao, ali više joj nije nedostajao. Njezine misli ispunile su neki drugi snovi. Često se prisjećala one rečenice da bi Grdov bio najsretniji na svijetu da imam ženu koja tako dobro kuha. On je time nešto htio poručiti, ali nije bila sigurna je li to prosta seljačka hvala ili udvaranje s namjerom.

Dvojbe su riješene za nekoliko dana. U vodenicu dođe Grdov s ocem. Bio je to naočit čovjek čije ugodno lice su ukrašavali dugi brci. On i Kukilo dugo su se poznavali te se srdačno pozdraviše. Nekako su obojica znali što žele reći jedan drugome, samo nisu znali što Lana misli, a očito je bilo da mlinar nju ne bi udao protiv njezine volje, jer djevojka tave ljepote se ne udaje tako. Očito je bilo da bi on rado primio domazeta. To su dvojica starijih ljudi brzo utanačili dok su Grdov i Lana stajali pored potoka i gledali kako voda pada na vodeničko kolo.

– Slušaj Lano!? Moj je otac došao do tvoga  da te prosi za mene. Neovisno od toga što se oni dogovore, meni je stalo da znam bi li ti rado bila moja žena. Ne bi te ja protiv tvoje volje….  A, rad sam učiniti ljubav i tebi i tvome ocu koji nema sina…

Lana je dugo šutjela. Znala je koliko je otac nesretan što nema sina, a koliko je volio majku da se nije ponovno ženio, što bi svatko drugi učinio. Tad ugleda oca koji je iz vodenice izašao zadovoljan, ali što je više prilazio sve je bio zabrinutiji.

– Lane moje, isprošena si. Ja sam se sa prijateljem sve lijepo dogovorio, ali ti znaš da otac neće protiv tvoje volje – dođe Kukilo do Lane i očinski je poljubi u čelo.

Ona pogleda u Grdova i nekako joj se učini skroz simpatičnim i ta njegova usta i klempave uši i nos. On ga je s ponosom nosio. A gledao je i on nju, s dubokom strepnjom da više nikada neće jesti kruh od sedam vrsta brašna i riblji paprikaš od tri vrste ribe.

– Ako ste se vi oče dobro dogovorili onda i ja pristajem – odgovori ona a svima tu laknu.

Nikad čudnijih svatova nije bilo. Došli su po mladu, odveli je mladoženjinoj kući, a onda su i mladoženja i mlada došli zajedno sa svatovima u vodenicu.  Tog dana pojavio se i Mladen, ali kasno. Lana je već bila udana. Iz žbunja je sav očajan promatrao kako se sa svatovima, odmah drugi dan, vratila s Mračaja. Nema ništa gore kada se tako grandiozna zaljubljenost pretvori u svoju suprotnost. Bijes i mržnja ispunili su Ušušura dok je skakao u vodu jer je večer pala. S dna rijeke čuo je veselu graju svatovsku, ali nije mogao plakati jer vilenjaci su u vodi kao bića sazdana od suza. No, ako nije mogao plakati mogao je proklinjati. A njegova je kletva bila strašna. Mogla se dogoditi ako Lana samo malo ne bude pazila, a morala se dogoditi, kao i svakom drugom, ako bi ujmila više nego što treba, a njoj i ako ne bi ujmila koliko treba. A kada vilenjak baci svoju kletvu ni on je sam ne može povući.

Ispunjen tim bijesom Ušušur je nekoliko godina  čekao da se njegova kletva ispuni.

A Lana, Prestala je misliti na Mladena koji se više nikada nije pojavio, ali je često mislila na majku i na ono što joj je Mladen rekao o Ušušuru. Zato je pazila da ne bi slučajno pogriješila kod ujma. I pošteni Grdov je znao da u tomu ne smiju pogriješiti, te su sretno živjeli, a i djeca su im pristigla. Prvo sin Ivica, a zatim kćerka Marica. Mlinar Kukilo sav sretan držao je svoju unučad na krilu, a marljivi Grdov je  sve više preuzimao brigu u vodenici.

Jednoga dana doveze Grdovov brat pšenicu bjelicu u vodenicu. Godina je bila slaba, a u kući usta puno. Grdov nije bratu uzeo ujma, jer braći se to ne uzima. No, vidjevši vreće poprazne Lana u svaku doda po jednu mjericu od njihova brašna, jer voljela je ona Grdova, a žena koja iskreno voli muža voli i njegovu siromašnu braću i roditelje. E tu je pogriješila, jer nije znala za kletvu.

A kletva vilenjačka je neumitna. Četvrte jeseni Ukrina je nadošla toliko obilno da je odnijela sve mostove i ćuprije. No, uvijek su u vrbicima bili čamci za one koji žele na drugu obalu. Mnogo puta je ona tako prešla na drugu stranu, ali taj put je podcijenila podivljalu snagu vode. Prevrnula se upravo kod jednoga vira koji ju je za tren progutao.

Tu pomoći nije bilo.

Čim je čuo vijest starog mlinara je udarila srčana kap. Djeca su jauknula a Grdovu su suze tekle same niz lice, da ih nije mogao zaustaviti. Ušušur se pojavio u liku Mladena kod vodenice i došao vidjeti djecu i Grdova.

– Kako se čamac prevrnu? – pokuša imitirati ljudsku sućut, koju zapravo nije razumio.

– Ubila je ljubav moj mladiću. Ja sam poželio medenjaka za sebe i djecu, a ona je pošla preko Ukrine nabaviti med. Nije se obazirala na opasnost.

Ušušur se okrenuo i teturajući pobjegao u žbunje pored rijeke, a u galvi mu je odzvanjalo: «Ubila je ljubav, ubila je ljubav…». A onda mu zapravo dođe do svijesti da je on ubio jedino biće koje je volio, a koje bilo tako dobro i odano da takva primjera nije bilo moguće naći na obje strane rijeke od izvora do ušća.

– Neka sam proklet – reče on, prinađe teške lance, zaveza si ih za noge tako da ih ni on sam ne može odvezati, te skoči u mutnu vodu.

Nikada više nije izišao iz vode jer su ga lanci i korijenje prikovali za riječno dno, ali kad jake jesenje vode i proljetne bujice naiđu nekad ga svojom snagom podignu do površine. Tada on zapjeva: «Ujam, ušur ušušuuuur»

A onaj tko je imao tu nesreću da čuje njegovu pjesmu, taj je te jeseni umro.

Ova priča je osvojila treću nagradu (od 176 priča)  na konkursu gradske priče u Beogradu 2009.

2 thoughts on “Anto Zirdum – UŠUŠUR

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

  2. nije lose, s tim da imam jednu primjedbu. osim sto je prica inspirisana domacom legendom, neke recenice su do u slovo kopirane sa interneta,porazavajuce

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s