Dragoslav Janjić – PRIJATELJ IZ ĐAČKIH DANA

 

PRIJATELJ IZ ĐAČKIH DANA

 

Iznenada jednog dana krenem da obiđem prijatelja iz đačkih dana. Ne znam otkud mi ta ideja.

On stanuje u zgradi koja, zbog svoje visine, doseže do pod same oblake. Magla se pojavljuje negdje oko njene polovine i presijeca je na dva gotovo jednaka dijela. U takvim prilikama ona druga, viša polovina postaje nevidljiva, pa građevina poprima oblik slomljenog zuba. Ponekad, opt, njen vrh, koji sa zemlje liči na toranj, strši iznad oblaka, dok ovi polako plove pored njega.

Broj spratova nikad nije ustanovljen, niti broj stanovnika.

Sve je čudno ali istinito.

Prilikom zidanja graditelji su izgubili svaki red i mjeru, što se kasnije, i pored svih pokušaja, nije dalo ispraviti. Tako niko ne zna tačan broj spratova. Postoje nagađanja, ali ni jedan podatak ne odgovara istini. Ljudi koji to žele saznati nastoje brojanjem sa zemlje doći do vrha, ali se njihov pogled pomuti negdje oko polovine, brojevi pobrkaju i trud ispadne uzaludan. jednom građaninu uspjelo je brojeći da dogura do pod sam vrh, ali je tada naišlo nevrijeme i jednostavno izbrisalo posljednje spratove.

Inače, građena od betona i čelika, zgrada djeluje lijepo i strogo, poput kakvog jarbola koji se u gornjem dijelu povija i uspješno odolijeva vjetru i kiši. Noću građevina postaje još zanimljivija. Njeni osvjetljeni prozori na posljednjim spratovima, naravno pri čistom vremenu, podsjećaju na zvijezde što trepere visoko.

Slučaj je htio da stan u kojem živi moj prijatelj bude na posljednjem spratu. Sa njegove terase pruža se pogled koji obuhvata čitav grad i sela u bližoj okolini. Ponekad, u časovima poslije kiše, pogled doseže i do drugog grada, do kojeg se, inače, putuje vozom nekoliko sati. Nevolja je, međutim, u tome što su takvi prizori rijetki, jer na takvoj visini pretežno vlada rđavo vrijeme. Vjetar i magla uskraćuju vidik na širu okolinu. Čovjek onda ima osjećaj kao da zarobljen leti svemirom u kojem njegova soba promiče gluvim prostorom. Stan je malen, jer zgrada se pri vrhu. zbog stabilnosti, sužava, tako da u njemu, osim jedne sobe i kuhinje, drugih prostorija nema. Možda je terasa nešto šira, ali to ne predstavlja nikakvu prednost, pošto je svaki izlazak na nju opasan po život. Stanar koji je tu nekad boravio,  prije mog prijatelja, u jednom trenutku nepažnje, izašao je na terasu i zauvijek nestao. Vjetar je odnio njegovo tijelo a da se ono nikad nije pronašlo.

Drugu slabost ovog stana čine liftovi. Postoji stepenište, ali se pretpostavlja da bi svako penjanje potrajalo toliko dugo da ni jedan čovjek za života ne bi stigao na posljednji sprat, ma koliko dugovječan bio. Liftovi koji beščujno klize sredinom zgrade uzdižu se brzo, ali i pored tog tehničkog preimućstva potrebno im je nekoliko sati ili dana da sa prizemlja dođu do polovine, dok se do vrha dolazi samo u sretnim okolnostima. Vrijeme se gubi na spratovima gdje ljudi izlaze ili ulaze.  Tako u časovima povratka sa posla ovo putovanje liftom toliko se oduži, da već pri dolasku na željeni sparat treba misliti na povratak. Onda je najpametnije odspavati u liftu. Sačekati jutro, kako se barem san ne bi gubio, i ponovo otići na  posao. Dok u slučaju kvara posljedice postaju nesagledive i rijetko prođe bez žrtava.

U samom liftu ljudi su ljubazni, obazrivi i mnogo pažljiviji nego, recimo, na ulici ili u kafani. Očigledno sudbina koju dijele sa ostalima utiče na njihovo ponašanje. Otkako sam ja ušao u lift prošla su tri dana, dok ljudi koje sam zatekao putuju već čitavu sedmicu. Stanje u liftu je podnošljivo, nema nas mnogo: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest…

– Dakle, sedam, sa mnom.

Doduše, lift može da primi daleko više putnika. Ovako je komotnije, nije zagušljivo, osim dobre vazduh se pročišćava i prilikom otvaranja vrata. tada se ljudi mijenjaju, pa čovjek nije primoran da stalno gleda iste ljude i razgovara s njima.

– Jedni odu, drugi dođu.

– Izvinite, na koji sprat idete? – obično pitaju prilikom ulaska u lift.

– Na strodvadesettreći – odgovara neko i u isto vrijeme dodaje – a koji je bio ovaj?

– Sedamdeseti – kaže čovjek i učtivo skida šešir. – Nadam se da neću smetati.

– Ne, nikako – odgovaramo svi u isti glas.

– Hvala – kaže čovjek i okreće potiljak koji miriše na kamilicu.

Ja, naravno, stojim iza njega.

Ljudi, onda, pitaju:

– Recite, kako je napolju, noć ili dan?

– Noć – odgovara ovaj ljubazno i usput, za svaki slučaj, izgovara datum.

Mi se isčuđavamo i gledamo jedni druge kao da ne vjerujemo tuđim riječima.

– April ili maj? – upitaće neko.

– Ne, već je juni mjesec – kaže on uvjerljivo.

– Kako vrijeme leti neshvatljivo! ponoviće isti glas i skinuti zimski kaput.

– A, godinu, sigurno, znate? – kazaće novajlija, ponovo, za svaki slučaj.

– Znamo, hiljadudevetstoosamdesetosma.

– Griješite, već je osamdesetdeveta – kaže on.

– Bože, kao da sam juče ušao u lift!

Potom nastupa kratka pauza.

Kabina se beščijno i brzo uspinje, spratovi promiču i tonu u nepovrat, sve dublje i dublje. Ljudi u njihanju prenose težinu svog tijela s peta na prste ili s jednne noge na drugu. Vrata se otvaraju rijetko, možda svakih dvadeseti ili trideset spratova neko izađe ili uđe. Onda, naiđe period da se otvaraju gotovo svaki čas, na svakom spratu, što među prisutne unosi nervozu i pojačava nestrpljenje. Tako je to kad čovjek stupi u lift: istog trenutka postane svjestan svega što ga očekuje na tom vertikalnom putovanju. Polazi, premda nije siguran hoće li uopšte stići. Najteža je neizvjesnost, jer čovjek kreće s ciljem da stigne na određeni sprat, ali je veliko pitanje hoće li uspjeti u pokušaju koji je poduzeo. Penje se ali ne zna koliko će vožnja trajati. Ima i takvih koji nikada nisu stigli do odredišta, nego još putuju u nadi da će im to za života uspjeti. Neki tako izdahnu u očekivanju da lift stane na njihovom spratu. Dakako, treba imati na umu da samo prevozno sredstvo, u ovom slučaju lift, nije uzrok njihove smrti. radi se, zapravo, o tome da čovjek jednog dana mora umrijeti. A nevolja je u tome što je baš u liftu beskrajno glupo i neudobno otići na onaj svijet. Ali, šta se tu može: smrt ne bira vrijeme i mjesto. Premda, opat, šalu na stranu, liftovi su (a to se mora priznati) savršeno udobni i prostrani, sa klupama za odmor, ogledalima i rasvjetom koja prija.

– Dobro jutro – reče neko iznenada i svoju nas trže iz zamišljenosti koja u liftu lako pređe u naviku.

– Dobro jutro – odgovori neko i protrlja oči. – Upravo sam htio da zaspim misleći da je nastupila noć.

– Ne, žao mi je, – reče čovjek i smjesti se između nas. – Jutro je već uveliko odmaklo, ali to vama ne smeta da odspavate ako želite.

– Ne, radije ću sačekati noć da uhvatim ritam – reče čovjek pošto se probudi.

– Šta vam to vrijedi kad će te ga opet izgubiti – reče neko malodušno i dodade – ponekad mi se čini da se uopšte ne penjemo, nego stojimo u mjestu.

– To je posljedica dugog boravka u liftu – reče novajlija. – Uostalom, kad bi nekim slučajem bilo tako, kako bih ja onda mogao ući.

– Imate pravo – dodade neko.

– Koliko ste već u liftu? – upita novajlija malodušnog čovjeka, kojem se vožnja učinila uzaludnom.

– Ne bih znao tačno, možda dvije godine.

– Dvije godine, nemoguće! – reče čovjek čiji je potiljak mirisao na kamilicu. – Ja se penjem već pune tri a vas sam zatekao u liftu. Znači vi putujete duže.

– Možda, ali šta mi to vrijedi.

– To vas je stajalo jednog društvenog uređenja – reče ponovo novajlija.

– Kako to mislite?

– Lijepo. Za to vrijeme napustili smo oblik demokratije.

– Šta, imali smo i demokratiju? – upita čovjek kojem se činilo da lift stoji u mjestu.

– Da, odmah nakon diktature – reče ovaj značajno i začuđeno. – Izvinite, nisam znao da ste toliko dugo u liftu .

– A kad je to bilo, moliću lijepo?

– Koje?

– Pa to sa demokratijom?

– Nemojte me držati  za riječ, možda prije desetak godina.

– Nikad ne bih rekao da smo toliko spratova prošli – reče on gledajući oko sebe.

– Tako je to sa liftom. Dok je čovjek u njemu vrijeme kao da stoji – reče mirišljivi potiljak.

– To je zato što vrijeme protiče vodoravno, a lift se kreće vertikalno.

– Mislite da ima nečeg u tome? – upitah.

– Sigurno, čitava varka je u tome.

– Izvinite – rekoh i pomolih lice iza mirišljivog potiljka – kakvo uređenje imamo sada?

– To ne bih znao – reče čovjek koji je posljedni ušao. Već sam dovoljno dugo u liftu i ne bih mogao znati pravo stanje stvari. Znate već kako se to kod nas brzo mijenja.

– Razumijem – rekoh.

– Možda smo ponovo ušli u doba demokratije. Ko zna?

– Volio bih da zateknem republiku kad izađem odavde – reče neko.

– To zavisi od broja spratova.

– Poželite republiku, ali vas na vašem spratu sačeka vojna hunta ili…

– Ili neki oblik kraljevine.

– Prema tome, niko ne zna šta nas čeka napolju.

– Da,- promrmlja neko tužno.

– Ponovo nastupi pauza. Prilično duga, od nekih stotinjak spratova. Ljudi su većinom izlazili, tako da ih je u liftu ostajalo sve manje. naravno, bilo je i takvih koji su ulazili, ali na kratko. To su takozvani prolazni: uđu na jednom spratu, a izađu na sljedećem. Prođu kroz lift bez pozdrava, obično u nekakvoj žurbi, tako da na njih niko ne obraća pažnju. Čim uđu, stanu pored vrata i okrenu leđa kako bi odmah izašli.

– Šta mislite, do kojeg smo sprata stigli? – upita neko iz dosade.

– To niko ne zna – dobaci čovjek u uglu i utonu u vertikalnu vožnju liftom.

– Ali, kako to? – odgovori ovaj.

– Vrlo je teško odrediti na kojoj visini zgrade se trenutno nalazimo, jer spratovi protiču munjevitom brzinom – rekoh dobronamjerno – premda se, opet, može naslutiti dokle smo stigli, ali za to je potrerbno iskustvo.

– I to je nesigurno – reče čovjek iz ugla.

– Kako onda znate kada treba izaći – upita onaj.

– Mislim da to niko pouzdano ne zna – rekoh. – Ljudi izlaze nasumice ili po osjećanju. Neko nabasa na pravi sprat, dok se većina snalazi uz pomoć stepeništa koje za to služi.

– Ali ja putujem prvi put?

– Onda je najpametnije da odmah izađete i vidite dokle ste stigli. U protivnom, možete otići suviše daleko, odnosno visoko, a to će vas koštati vremena i nerava.

– A dokele vi idete? – upita on i za svaki slučaj zauze mjesto pored vrata.

– Do posljednjeg sprata – rekoh i na licima prisutnih osjetih primjetno iznenađenje. Čitav lift kao da mali zastade, pa opet naglo produži.

– Ali, to je nemoguće! prozboriše svi u isti glas. Neki se čak nasmijaše, onako za sebe, ali dosta uvjerljivo.

– Još niko nije stigao do vrha, uprkos mnogim nastojanjima – reče jedan.

– Nikome to nije uspjelo – reče drugi.

– Griješite – rekoh samouvjereno – na vrhu zgrade živi moj prijatelj iz đačkih dana.

– Vjerovao sam da gore nema nikoga. Upravo zbog te visine i vremena koje je čovjeku potrebno da dođe do vrha – reče nekakav čovjek koji je do maloprije drijemao na klupi.

– A taj vaš prijatelj, da li vas očekuje? – upita neko.

– Ne. Želim upravo da ga iznenadim.

– To će onda biti pravo iznenađenje.

– Da. Nismo se odavno vidjeli.

– Onda, znači, putujete dugo?

– Jeste, gotovo od prizemlja – rekoh i prenesoh svoje umorno tijelo sa jedne noge na drugu.

– Ja ubrzo izlazim – reče isti, ustade i primače se vratima. – Ako želite možete svratiti do mene i odspavati neko vrijeme. Pravi odmor je kad se čovjek opruži u krevetu.

– Hvala, ali želio bih što prije da stignem.

– Ili da svratite na čašicu, ako vam je to zgodnije?

– Ne, zaista nemam vremena.

– Onda sretno i doviđenja – reče čovjek i brzo izađe.

Na spratovima koji su pristizali jedan za drugim, lift se postepeno praznio, postajao nekako lakši i brži. Niko novi nije ulazio. Ubrzo, ostadoh sam među četiri njegova zida, u prostoru koji se dizao i vonjao na tijela bivših putnika. Pepeljare su bile pune opušaka a pod prekriven starim, izgaženim novimana. Neke su nosile datum prije mog rođenja. Na ogledalima otisci prstiju i zamagljeni dijelovi ljudskog daha, polako su nestajali, a moje lice sve više izviralo blijedo i zamišljeno. Više nisam ličio na sebe. Nisam mogao da odgonetnem šta me gore mučilo, dosada ili san koji se navlačio na oči dok se lift sumanuto dizao, bez namjere da stane. Zurio sam kroz zastakljena vrata i pokušavao da vidim ljude na spratovima. Slike su promicale brzo, presječene sivim betonskim podestom, koji je razdvajao svaki sprat ponaosob. jedan čovjek je čistio cipale, dvoje se ljubilo, neko je zvonio, žena je pjevala, djeca su skakala, dok se svjetlo čas palilo čas gasilo. Onda su slike postale iste, pretvorene u dugačak niz pustih stubišta, koja su rasla u nedogled. Lift je počeo da se trese, a njegov pod da podrhtava, što je bio znak da se primicao vrhu zgrade. Težak i umoran, oslanjao se penjući se o betonske zidove, stenjao i najposlije stao, kao da je udario glavom u plafon.

Vrata se otvoriše.

U tom času, prije nego što zakoračih na sprat, pomislih:

– Bože, šta ako je mog prijatelja iz đačkih dana odnio vjetar?

(DRAGOSLAV JANJIĆ, 1937. iz knjige TROVANJE ŠAMPANJCEM, SPKD Prosvjeta, Sarajevo 2000.)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s