Emsura Hamzić – MISIRSKO PROKLETSTVO

Misirsko prokletstvo

 Zovem se Kamus.

Govorim, a kamenje se sručuje s obližnjih brda, povija se sasušeno bilje, i pijesak kovitla kao nepregledni rojevi komaraca. Raspukao, avetinjski glas star nepamtivo mnogo, plaši zvijeri, ptice, oblake pomjera, more talasa. Gotovo da ga se i sam plašim, mada je mnogo stvari o meni i na meni kojih bih se morao više plašiti.

Protiču hiljade godina kako potucam se predjelima Misira. Ne znam tačno prije koliko vremena sam udahnuo duboko ovaj vlažni zrak punim plućima, rađajući se iz raspukline kamena što je štrčao neobično. Udahnuo sam zrak, no, udahnuo sam i život hiljade biljaka, ptica, mrava i zvjerinja, ne znajući, ne htijući, no usudom stvoren kao dželat baskrajnog, plodnog, živućeg krajolika. Samo u nekoliko časaka po mom rođenju, čitav predio južnoj Misira, nastambe Kopta, progutala je pustinja. Njena suha i nezasita usta zinula su na jednu cijelu civilizaciju.

No, zalud se pokušavam, makar u govoru, opravdati. Nisu to bila usta pustinje, nego moja, tada sasvim mala, ali bezdnana usta. Ja sam dželat. Ubica.

Govorim tiho, a odjekuju dine, brodovi u aleksandrijskoj luci poskakuju kao ljuske. Sklanjam se od pogledā, pa i vlastitog. Nisu moje ogromne izblijedjele oči planinski izvori, niti zvijezde na providnom pustinjskom nebu, već dva strašna ponora, dvije jame, produbljene i proširene viđenim, što prekrivaju dobar dio lica. Ostalo je obraslo u potpuno bijelu bradu i kosu, koje niko ne bi mogao razmrsiti, a obavijaju me i straga i sprijeda do zemlje i vuku se, te katkad zapinjem i posrćem, i tada moje drevne kosti zaškripe, zazveče u vreći kože koja je potpuno zadebljala i potamnjela, na kojoj su pore proširene u jamice, a žile otvrdle i nabrekle, te se prepliću po cijelom tijelu kao otrovnice.

Bilo mi je i samom gadno gledati i osjećati bezuba, mljackava usta puna pljuvačke, i svoje maleno, gotovo djetinje tijelo. Radovao sam se, ipak, svakom znaku njegova propadanja i nestajanja. Bilo mi je teško i mučno, to znate i vi prekratkih života, hiljadostruko teže i besmislenije nego vama, spavati, buditi se, jesti, mokriti, preturati dane i noći, noći i dane, sunca, vjetrove, kiše, zvijezde…preko svojih škripavih leđa. Čekao sam i vapio za danom svojeg nestanka, za danom kad ću ispustiti posljednju paru svojeg daha i udahnuti je u predio koji sam prožderao.

Teško je bilo gledati svoj narod kako se zaludno muči pokušavajući da navodni pustinju, ne bi li travka proklijala iz prokletog tla, iz pijeska koji je bujao i množio se, jer sam znao da neće biti koristi od toga sve dok sam ja čvorić, kvržica na licu majke zemlje. I stoga sam se radovao svojem smanjivanju koje je trajalo nepodnošljivo dugo, tim duže što nisam znao dokad. Jedino izvjesno bilo je da ću se smanjivati dotle dok ne nestanem potpuno, dok ne ostane samo posljednji izdisaj u kojem ću ispustiti dušu onih i onog što sam udahnuo rođenjem, samo kamičak koji će ponovo pasti u utrobu svoje kamene majke i začepiti negdje u nesagledivoj dubini napuklinu iz koje izvire nečīst, pakost, želja za uništenjem krhkih igračaka što se rađaju, rastu i lako lome. Tek tad će odahnuti i djecu svoju nahraniti sa zemlje čiji sam ja jalovi ključar.

S pošetka nisam dugo shvatao šta se zbiva. Bio sam bez kraja i početka, bez gospodara i sluge, bez majke i bez čeda, slobodan potpuno, kako ni jedno od smiješnih tijela oko mene. Nije me bilo briga za ono što se događalo među njima, za komične faraone i njihove grobnice, za hiljade robova što su se lako razbijali pod velikim kamenjem, za tijela, i tijela što su oko mene hodala, patila, veselila se…

No, počeo sam polako, vrlo polako, jer sam imao užasno mnogo vremena, da shvatam po nešto od toga, da ulazim u zakonitosti po kojima su živjeli. Tada se rađala, sporo i mučno, misao o vlastitoj krivici, barem dijelu krivice, za glad, patnju i bol koje su trpjeli. Prije tri hiljade ljeta iskristalisala se misao, moja progoniteljica i bič lijene pameti, da moram da im pomognem, sasvim jasna bol zbog udjela u njihovoj muci. I trpim tu bol, jednako noću i danju, i nadam se da i ona doprinosi mojem propadanju.

Ako bih poredio, a upoznao sam mnoge od tih staklenih lutaka, i u vladarskim odorama, i one nage od siromaštva, i znao ih od rođenja do smrti, razgovarao sa njima predstavljajući se kao pustinjak, ono što su oni dosezali svojom pameću, bez obzira kako kratko živjeli, nije nikako bilo manje od onog što sam ja znao, osjećao i nataložio u svojoj krvi, za sve to vrijeme. Ja sam samo bio svjedok više događaja, ali u duhovnom smislu, čini mi se, da je postojao obrazac, nivo koji se dostizao vrlo brzo, i kojem se nije moglo mnogo dodati, koliko god da se živi, kao i u fizičkom razvoju!

Mnogima sam davao upute, savjete šta da čine, kako da postupe. Poštovali su me , vjerujući da sam mudrac koji dolazi iz pustinje.

Svakih pedesetak godina sam se povlačio u samoću, ili u udaljeni predio na drugom kraju Misira.Trebalo je sačekati da svi oni koji su me upamtili nestanu, a za to nije trebalo mnogo – prosječno su živjeli između trideset i četrdeset godina. Onda sam se vraćao, i niko od tada živućih nije mogao ništa posumnjati, jer su oni prvi put susretali Kamusa, starca – mudraca.

Nekoliko puta se desilo da umalo budem otkriven. Ime nisam mijenjao ne sumnjajući u bezbjednost povlačenja u puste krajeve, pa su neki koji su se za ovih hiljade godina, koliko živim, ponovo rodili, bili na ivici tajne.

Proticao je peti milenijum moga postojanja, kad sam stigao u kraj koji sam najviše volio, i u kojem sam najčešće boravio. Uvijek sam lako pridobijao poštovanje i povjerenje vladarā koji su se smjenjivali u utvrdi Kapal, koja mi je bila neka vrsta doma, i koju sam bolje poznavao od ijednog njenog stanara. Lako sam dospio i do tadašnjeg vladara Nioba, dobivši sve ugode koje su sljedovale mudrom pustinjaku.

No, ubrzo se proširila priča da njegov sestrić Vehab tvrdi da se isti ovaj Kamus pojavio i boravio kod Talita, vladara od prije osam vijekova, i proveo trideset dvije godine kod njega kao savjetnik u Kapalu.

Vehab se sjećao svog ranijeg života u kojem je kod Talita bio pisar, i svog mučnog rada na klesanju hijeroglifa, te toga, kako je i mene podučavao pismu.

Tvrdio je, dakle, da je živio ranije, i dao mnoge dokaze – od odličnog poznavanja hijeroglifa, a da ga tome niko nije podučavao, preko jednog tajnog lijeka čiji se recept izgubio sa njegovom smrću, do mnogih detalja u koje su slušaoci morali vjerovati, budući da ih nisu mogli opovrći.

Ja sam, istovremeno, bio i njegov krunski svjedok, i optuženi! Optuženi za dugovječnost, za božansku osobinu koje bih se rado odrekao.

Hitno sam ga potražio. I zaista, bio je to on. Nešto drugačijeg obličja, no zračenje oko njega, bilo je potpuno isto.

Odmah je prešao u napad. Slušao sam ga bez riječi. Onda sam mu ispričao ono što sam do tada znao o sebi, o pustinji, o smrti koju čekam, te da nema pravo da me optužuje, a ponajmanje da mi zavidi. Preneražen pričom, shvatio me je, povjerovao mi, i odustao od namjere da objavi moju tajnu.

Tako sam se izvukao još nekoliko puta.

***

Kosa i brada mi postaju sve duže, ne zato što rastu već što se ja smanjujem. Radujem se, beskrajno, ovom koturavom hodanju ka nestanku, ovoj nizbrdici, od koje većinu prolaze neprijatni trnci.

Pišem ovo, jer znam da nema opasnosti da ćeš me pronaći u opštem vrtlogu i krkljancu oznojenih tijela mladića i staraca što neprestano besmislenom putanjom srljaju.

Nećeš me prepoznati iako sam drugačiji, ali ne toliko, da bi se potrla neobičnost njihova. Jedino što ćeš znati, biće dan kad nestanem, kad se u posljednji dah pretvorim, u kamičak što će se u majčinu kamenu utrobu vratiti.

Z n a ć e š ! ! !

I stoga, za svojega kratkoga života, ne hodi pustinjom, ne umaraj karavane, ne vodi beduine za sobom, jer, možda, baš tog časa velika će šuma bilja i zvjerinja da ti zasvagda zamete put, da ta plodnost i bujnost, stoljećima priželjkivana, skrati tvoj, ionako kratak vijek!

Sjedi u domu svojemu, jer ništa svojom glavom i snagom pokrenuti nećeš!

Ne troši snagu, jer, viša je neka pamet sazdala i mene i tebe, i ma kako različiti, isti smo! I ma šta činili, učinjeno je !

U z a l u d n o j e ! ! !

Iz knjige „Jerihonska ruža“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1989. godine

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s