Hajdar Hulusija – ČERGARKE

ČERGARKE

Kosi zraci zalazećeg sunca i odsjaj vatre, koju čergari naložiše na utrini, desetak metara poviše mosta, davali su rijeci Bosni zlatastu boju, koja se trepereći razlijevala u bezbroj nijansi. Naslonjeni na ogradu mosta, gledajući rijeku, zalazak sunca čergare, mještani su uživali u nesvakidašnjoj ljepoti. Dolje uz obalu okupljeni oko vatrišta, vječiti putnici su radili svakodnevne poslove, ne obraćajući pažnju na okolinu i okupljenu svjetinu. Zvonki udarci čekića po bakarnom posuđu narušavali su, s vremena na vrijeme, djevičansku tišinu…

– Valja raditi, drage sestre – reče dvjema tek zadjevojčenim Romkinjama najstarija među njima i pozva ih da se izdvoje od vatrišta i ostalih. Ona je bila drabarka (vračara) što se postaje samim rođenjem, i čorani (vještica), što najsretnije djevojke mogu postati u toku života. Uživala je zbog toga veliki ugled u čergi i plemenu. Zvala se Ivona.

– Već ranije sam vas učila da se prije početka gatanja pogledaju: zubi, nokti, oči, i kosa. Iz njih će te mnogo saznati, najviše iz očiju. One kazuju kakva je duša čovjekova, tužna ili vesela. Linije sreće, dužine života i sudbine na dlanovima dobro znate, pa ću vam sada ponoviti sve o prstima. Oba palca kazuju nesreću, naročito lijevi. Ugao koji on pravi s kažiprstom zove se đavolsko sedlo. Otkinutu palac poslije devet dana zasvijetli prilikom krađe i uspavljuje ukućane. Ako je nokat na njemu promijenio boju, a žena treba da rodi, dijete će biti kržljavo. Zlosretan je u gatanju i životu, pa svaka i najmanja promjena na njemu donosi nesreću. Kažiprst ukazuje na sreću i odlučnost. Srednjak pokazuje dužinu života i sudbinu. Prstenjak odaje duševno stanje srca. Kad neko oboli od groznice, treba mu oko tog prsta vezati crvenu traku ili končić, pa će bolest minuti. Mali prst se zove svraka, daje maštovitost i poduzimljivost. Svaka stvar dodirnuta njime može se prisvojiti ako niko ne gleda… Gledajte boju, debljinu, dužinu, toplinu, mekoću i oblik prstiju, pa ćete znati proricati sudbinu. Samljevena suha zmijska koža čarobni je ljubavni napitak… Ako i sami vjerujete u ono što vidite i govorite, gatanje će se ispuniti. Ljudi vole slušati lijepe priče o sebi, više im vjeruju, nadaju se sreći i boljitku, pa bolje plaćaju. Zato pričajte, kako sam vas učila, što vidite na dlanu i prstima, ali malo uljepšajte. Vi to smijete, dozvoljeno vam je, meni nije. Vi ste samo drabarke, a ja sam i čorani pa moram govoriti istinu… Sad idemo gore na most, među žene i djevojke, pa u grad. Vi ćete gatati i proricati, a ja ću sa strane gledati koliko ste od svega što sam vam govorila naučile – konačno završi Ivona.

Na mostu su gatale nekim prolaznicima proričući sudbinu, pa krenuše prema gradu. Zastadoše pred domom kulture, gdje su u grupama stajale djevojke očekujući momke i početak igranke. Iz daljine su dopirali melanholični zvuci makedonske pjesme:

“Kaži zašto me ostavi?… Ti me obli so taga, beše srekna zaboravi… beše so mene ti…”

Pjevušeći pjesmu po taktu muzike, djevojke su plesale tango u mjestu, same sa sobom. Oko čergarki se u trenu napravi krug sa ispruženim rukama i željom da se što prije sazna sudbina. Srca su u grudima pomahnitalo udarala zavisno od toga šta je koja zamošljala, i potajno priželjkivala da joj se prorekne. Čergarke su gatale jednoj pa drugoj proričući budućnost, pričajući im ponajviše o njihovoj djevojačkoj ljepoti, o momcima i skoroj udaji. Većina se poslije gatanja kikotala i ponavljala prorečenu sudbinu “Sve mi je krivo prorekla, slagala…” – čulo se više glasova. Zehra nekoliko puta ispruži ruku, ali je uvijek neka od djevojaka bila bliža i brža pa su je gatare zaobilazile. Priđe Ivoni koja je stajala malo podalje, ispruži ruku, a ova je čudno pogleda, izmaknu se, okrenu na stranu i lijevom rukom napravi tri puta neki znak u vazduhu šapućući nešto posve tiho…

– Gataj meni! – dršćućim molećivim glasom obrati joj se Zehra.

Ivona upre pogled u njene oči, pogleda dlanove, zube, kosu, pa odbi da bilo što kaže, gledajući je toplo i sažaljivo.

– Ti sigurno i ne znaš gatati, da znaš rekla bi nešto. Ove tvoje su lagale i sve krivo govorile, a mi želimo saznati pravu istinu – Zehra će…

– Inzar ći palma te doračarav tu! (Pruži svoj dlan da ti gatam) – nekako bezvoljno, usiljeno, reče Ivona prilazeći Zehri. Pogladi kao baršun meku toplu ruku, okrenu dlan na gore i kao da čita brzo izgovori: “Teške i tužne si sudbine djevojko. Što se udaje tiče – zaboravi. Pisano ti je – ostat ćeš djevojka. To je tvoj usud… on se ne mijena… pomiri se s njim…!

– Nečeš se ti udati nikada, ciganska djevojčuro, ja hoću. Zaručena sam – ljutito, plačnim glasom odgovori Zehra.

– Ja sam vračara i vještica, već godinu dana udata za demona vode Nivashoa. S njim živim svaku noć u snu. Cijeli život ću samo njemu pripadati, bit ću vjerna i odana kao i druge žene svojim muževima. Neću rađati djecu i imati porodicu, a drugo je sve isto. Takva mi je sudbina… Tako je usud odredio. U mom plemenu je velika čast i veliki ponos biti vještica. Svi, pa i starci i starice me cijene i odaju mi dužno poštovanje…

Ivona nakratko predahnu pa nastavi:”Ti si, djevojko, bolesna, imaš groznicu… Idi kući pa oko prstenjaka veži crveni končić, proći će te.”

– Ti i jesi vještica, najgora od svih koje su ikad postojale – kipteći od bijesa izgovori Zehra i pljunu na Ivonu.

U istom trenutku osjeti vruć, snažan vjetar i nađe se u središtu njegovog kovitlaca, a tresak i lomljava zaglušiše joj uši. Obavi je gust, kao magla bijeli dim, koji je štipao za oči, a plameni jezičci zmijski zapalacaše lazeći uz njenu suknju. Prepade se, panično zamlatara rukama, zbaci sa sebe bijelu jaknu, pa sjede u prašinu. Tek kad se malo pribra, pokri lice rukama i glasno zarida…

Čergarki nestade, kao da ih je vjetar odnio.

– Šta je, šta ti bi, zašto se valjaš i cviliš? – upitaše je djevojke.

Šmrčući kroz suze Zehra im ispriča šta joj se desilo s Ivonom,a one joj ne povjerovaše. “Zašto mi nismo ništa čule ni vidjele?” – priupitaše je.

– Zaljubljena si, misli ti lutaju daleko sa Senadom pa ti se svašta pričinja – s prikrivenim podsmijehom očita joj Mevlida, namigujući djevojkama i okrećući sve na šalu.

– Ne znaju one ništa, sve su nam smunđale bez veze – reče Sadeta što i druge djevojke potvrdiše i počeše pričati što je kojoj gatara prorekla.

– Ništa mi nije pogodila – žaleći se otpoče Ljubica. “Kaže da ću se udati daleko u veliki grad, a moja i Antina kuća su jedna do druge u Donjoj mahali. Ni svatovi mi neće kao kod drugih ići kroz grad, već ću preći iz kuće u kuću. Ja, Anto i veliki grad, zamislite djevojke?”

– Meni ugata najgore! – s tugom u glasu, kao da će zaplakati, nastavi Selma. “Reče da ću se udati u drugu zemlju za stranca i da neću imati djece. Budala! Gdje ću ja odavde, šta će mi stranac, a djecu toliko volim da bih bez njih poludjela.”

– Moj muž će biti visok i snažan, tako mi je prorekla – uskoči sa svojom pričom Božana. – Ja ne smijem nositi visoke štikle, da ne budem viša od Milana. Nije ni visok ni snažan, ali meni ne treba ni viši ni snažniji. i da nađem takvog, ne bih za njim potrčala. Nisam od onih djevojaka koje idu iz ruke u ruku. Dugo se zabavljam s Milanom, idemo ozbiljno, uzećemo se…

– Prorekla mi je udaju ove nedjelje i to daleko, a ja jedina među vama i nemam momka – šeretski kolutajući očima ispriča Suada.

Tko zna dokle bi djevojke govorile o proricanju gatara, utkajući i nesvjesno u priče svoje želje i snove, da ih ne prekide Mevlida krašteći “Daće bog, puknuće metla kao top, Sve ćete se udati daleko, u velike gradove, za kršne, otresite i bogate momke, ali prekinite dalje s maštarenjem.”

Usplahirena i uznemirena Zehra je drhtala cijelim tijelom i čudno treptala očima. Da bi je nekako smirile, djevojke predložiše šetnju preko mosta sa potajnom željom da još jednom vide čergarke. Krenuše pričajući…

Na mostu zatekoše rijetke usamljenike. Dolje kraj rijeke na zelenoj utrini nije bilo ni traga od čergarki, kao da i nisu nikad tu bivokovali. Kad za njih upitaše usamljene šetače, ovi ih iskolačenih očiju s nevjericom pogledaše. “Šta vam je, djevojke, kakva čerga, čergari, vatre? Sanjate li ili ste buniku jele? zaljubljenim svašta pada na pamet i pričinja se…”

– Ja od podne lovim ribe i vidio bi ih da su bili, nisam ćorav – reče im čuveni ribar Krnjić Hakija. – To se nešto u vašim curskim glavama začergalo. Idite vi lijepo u lov na momke, kao što ja idem u ribolov. Ima na vama dosta mamaca, ne trebate ništa više stavljati – našali se na kraju.

– Kao da smo sve presnile, a nismo. Neka đavo nosi i čergarke i njihovo gatanje. Hajde mo mi na igranku momcima, dok još nije kasno. Dobro bi bilo da ih pričuvamo dok ne dođu oni iz velikih gradova, iz gatki – Selma će.

Sve se složiše osim Zehre koja zbog groznice, glavobolje i neke strepnje krenu kući. “Moj momak je ionako daleko. Plovi Dunavom od Beograda prema Crnom moru i ko zna gdje je sad? Vaši su tu pa požurite. Sretno!” – doviknu djevojkama na rastaknu…

Igranka je davno počela, pa su momci, čije su djevojke bile s čergarkama, sklopili nova poznanstva i plešući udvarali se partnerkama. Na stare ljubavi niko i ne pogleda kad uđoše glasno čavrljajući, sa željom da svrate pažnju okoline na sebe. Ni poslije dva plesa momci ne priđoše da ih zamole za igru… Ljute krenuše kućama. Svakoj su u mislima ponovo proticali dnevni događaji: susret s čergarkama, njihova proricanja, kao i neubičajeni postupci momaka na igranci.

– Trčaće oni za mnom, moliti da se izmirimo – šaputala je svaka za sebe.

Kao da se današnji dan pretvorio u bogojavljensku noć, pa se čuda i iznenađenja događaju na sve strane – mislila je Ljubica.

– Meni je ionako danas puna kapa svega. Samo da se ispavam i odmorim, a sutra ću znati i vidjeti na čemu sam – poluglasno izreče Mevlida razbivši gluhu tišinu, unoseći malo vedrine i raspoloženja među druge djevojke.

Premorena Zehra dođe kući, raspremi se i leže sa željom da što prije zaspi, odmori se i zaboravi protekli dan, ali groznica nije popuštala. Ustade u neko doba noći, nađe parče crvenog konca, te sveza oko prstenjaka. Nestade groznice i misli o proteklim zbivanjima, ali se rasani. U ušima joj je šumilo, a na trenutke je jasno razaznavala zaglušujuće udare riječnih i morskih talasa. Ležala je opuštena, zatvorenih očiju, preturajući u glavi slike iz minulog života, ponovo ih oživljavajući pred sobom…

Nepoznati deran prćasta nosa povuče je za kike… Šetanje obalom Bosne… Prvi plesovi… stajanja na nogu… izvinjenja… zbunjenost… Završetak škole… matursko veče… prvi poljupci, nespretni, ukradeni… Senadove studije… Čekanje sarajevskog voza svakog petka i ispraćaj ponedeljkom rano ujutro… mahanje za vozom koji odlazi i odnosi djelove duše… strepnje, želje planove, zaruke, obećanja…

– Zašto si izašla jutros, da me pratiš po ovom pljusku i nevremenu? Spavaj, odmori se kad ti je bog dao. Ako sam ja morao poraniti, nisi ti. Prošlo je vrijeme studiranja, diplomirao sam. Čim se vratim sa ove posljednje zajedničke ekskurzije iz Rumunije, vjenčaćemo se. Dotle se pripazi i misli na mene, ako što ja mislim na tebe. draga – bile su zadnje Senadove riječi kojih se sjećala. Bez odgovora ga je tada samo pogledala, očima punih sjaja koje su i sljepcu govorile: “Volim te, volim, volim… mi smo jedno!” i kad je voz odtutnjao, zašao za okuku i nestao, stajala je na kiši sretna, potpuno odsutna ne misleći ni o čemu. Sliku zamagljenog prozora sa dragim likom upijala je u sebe dio po dio, osjećajući istovremeno po cijelom tijelu širenje neke blage i ugodne, do tada nepoznate, topline… “Ja sam voljena, voljena, voljena” – pjevušila je u sebi i ne osjećajući kapi kiše, koje su dubovale po njoj…

Kad god ga je kasnije poželjena vidjeti, samo bi zažmurila, zamislila kišno jutro, voz, pa prozor u jutarnjoj izmaglici. Ugledala bi razlivene obrise, pa jasnije konture iz kojih bi postepeno, sve jasniji, izranjao Senadov nasmiješeni vedri lik.

Cijelu noć probdi tako motajući u glavi slike prošlih događaja, a tek pri samo ustajanje san je zanese. Ugleda u magli ustalasano more i dvije visoko uzdignuto ruke kako se lomataju, kao da nekome mašu. S vremena na vrijeme su se pojavljivale, pa nestajale. U jednom trenutku, kao da se grle, nad njima se sklopiše dva talasa i više se ne pojaviše. Slika ustalasanog mora izblijedi i ugubi se. Zavlada tama i mukla tišina…

– San se zanio, pa mi se prisnilo. Valja ustajati, sunce je visoko odskočilo – reče samoj sebi, zijevnu i lijeno se pridiže iz kreveta.

– Eh, samo dok se Senad vrati i mi svijesmo svoje gnijezdo, sve će biti kako se samo poželjeti može – prošaputa uzdišući… Zaželi da ga vidi, pa po navici zažmuri i zamisli zamagljeni prozor voza. Ukazaše se obrisi postepeno se izbistrujući, ali umjesto vedrog, dragog Senadova lika, ugleda Ivonu naslonjenu na ogradu mosta, kako lijevom rukom mašući po vazduhu, pravi one čudne nevidljive magijske znake…

– Prokletnica! – uvukla mi se pod kožu i u dušu sa svojim lažnim pričama, gatanjem, proricanjem i čaranjem. Treba da se dobro ispavam i odmorim, a nju i one druge dvije čergarke što prije izbijem iz glave i zaboravim – čvrsto odluči Zehra. “Groznica mi je splasnula, a u ušima više ne čujem šum talasa” – prošaputa sebi. Skine s prstenjaka nit crvenog konca, smrsi ga među prstima, pa kroz otvoreni prozo izbaci napolje. Zadovoljna udari dlanom o dlan kao što urade ljudi kad okončaju neki veliki važan posao i odahnu. Kratko vrijeme zatim, ponovo osjeti vrtoglavicu i malaksalost, a blaga drhtavica joj prostruja tijelom.

U prolazu je majka zabrinuto pogleda, malo zastade, pa upita:

– Kako to izgledaš, djevojko, s tim crnim kolutima ispod očiju? Kao da svu noć nisi oka sklopila? Je si li bolesna ili te nešto potajno mori?…

Zehra oćuta, a majka zaključi da je pred skoru udaju more ljubavni jadi, pa klimajući glavom produži mrmoreći u sebi nešto o današnjem vremenu i mladeži koja u njemu živi.

Neispavana, smetena i bolešljiva, Zehra je pokušavala da se prihvati bilo kakvog posla po kući, ali joj ništa nije polazilo za rukom…

Oko podne stiže neprovjerena vijest, koja se idući od usta do usta, za tili čas pronese cijelim gradom. “Tamo negdje daleko, u Crnom moru kod grada Konstance, za vrijeme jedrenja na izletu, u iznenadnom naletu oluje nestala su tri studenta. Dvoje je pronađeno, a traganje se nastavlja za Senadom Ahmićem, sinom Hasanovim iz Ćebića sokaka…”

Malo je bilo onih koji su naslućivali da se moglo dogoditi ono najgore.

– Ne može to biti istina, ljudi moji… Da onako snažan mladić i dobar plivač tek tako nestane i utopi se, pa makar ti bilo i Crno more, ja ne vjerujem! – reče Avdo kafenđija i većina se s njim složi…

– Je li istina ili nije, ne znam, samo je pričao Đulaga poštar koji je Hasanu odnio vijest – dobaci neko iz gomile.

– Bolje je u svijetu nestati i umrijeti stotinu puta, nego kod kuće jednom. Koliko ih je nestalo za vrijeme rata, zvona im samrtna zvonila i salle sa minareta učile, pa eno ih došli zdravi i čitavi – na dušak izgovori Sejfo telal, pa krenu niz čaršiju dalje telaliti…

– Eh, što ima sretnih ljudi! Da sam kojim slučajem nestao ja umjesto njega, pa se makar nakratko izgubio u širokom bijelom svijetu. Sve bi tamo predeverio samo da ne slušam svaki dan iz časa u čas, kreštanje one čegrtuše, što se mojom ženom zove – pomisli Hamdo ćevapčija, pa uzdahnu glasno i duboko na svoju sudbinu.

Na opću žalost, pred sam smiraj dana, vijest se potvrdi kao istinita. Senada Ahmića, sina Hasanova, proglasiše nestalim.

Ko, kada i kako dojavi Zehri, ne zna se. Majka je zateče u postelji kako u groznici bunca neke nesuvisle riječi:čergarke, vatre, gatanje…

*

Proteklo je pet mjeseci od kada je Zehra legla u postelju. cijelo vrijeme živjela je u nekom polusnu i bunilu. U jedno tmurno maglovito jutro kao da se dogodi čudo, osvijesti se i podiže iz postelje. Uđe u kupatilo, umi se, začešlja gustu tamnu kosu pa se ogleda. Umjesto svog lika, u ogledalu ugleda čudne razlivene slike kako trepere. “Umorna sam od jučerašnjih događaja, muti mi se pred očima, a i groznica ne popušta, još me trese” – pomisli… Opremi se pa krenu prema izlazu.

– Kuda ćeš kćeri, bolesna si?! – doviknu majka gledajući za njom, s mukom gušeći u sebi zube koje su navirale.

– Danas se nadam Senadovom povratku pa idem pred njega! – odgovori Zehra u prolazu, izađe na kapiju i krenu niz strmu mahalu utonulu u magli.

– Zašto je puštaš ovakvu napolje… samo nas ludo sramoti?! – rekoše ljutito Zehrina braća majci.

– Djeco moja! Poslije duge, teške bolesti, od vaše je sestre ostalo samo tijelo bez duše. Zato je pustite neka ide i traži izgubljenu ljubav, Ako je ikada nađe ili bar povjeruje da je našla, ozdraviće i sve će opet biti kao nekada! – odgovori im uplakana majka.

Pred staničnom zgradom ispod naherene strehe, više nalik na staricu nego na nekadašnju najstasitiju djevojku u mjestu, šćućurila se Zehra. Vrat joj se malo, gotovo neprimjetno iskrivio, desni očni kapak objesio, a usta otišla u stranu. Gornja usna joj zategnuta i povijena, a donja visi otromboljena. Čim pristigne prvi voz, krene ona od vagona do vagona zureći u zamagljena prozorna okna. Idući tako zastane pod nekim prozorom, propne se na prste, pa dlanom ruke ovlaš obriše staklo. Kao bljesak, u okviru se na trenutak pojavi nejasna Senadova kontura pa se razlije, zamuti i izgubi. Umjesto nje, čist i jasan kao u ogledalu izroni lik čergarke Ivone. Mašući kroz vazduh rukom, napravi Ivona ona tri čudna magijska znaka, pogleda Zehru pravo u oči, priprijeti joj prstom pa prošapuće: “Idi kući! Pomiri se sa usudom… nema od udaje ništa, rekla sam ti! Ja sam drabarka i čorani… čo-ra-niii, za-pam-tiii! Go-vo-rimmm sa-moo is-ti-nuuu…”

Susreti i viđenja sa čergarkom Ivonom ponavljali su se Zehri svakodnevno, prilikom ispraćaja vozova.

Vremenom joj se činilo da je Senadov lik svakom danom jasniji, bistiji i da mu pojava u prozorskom oknu duže traje, a Ivonin mutniji nejasniji, razliveniji i brže se gubi…

– Kad-tad pojaviće se prvo Ivonina kontura nejasna, mutna i razlivena, pa će se zanavijek izgubiti, a u okviru prozora kao nekada, izroniće nasmiješeno lice moga Senada. On će mi se vratiti i sve će opet biti lijepo i veselo kao nekada! – premišljala je Zehra užarenih očiju, s toplinom u grudima koja je rasla, dok se u maglovitim jutrima vraćala kući…

HAJDAR HULUSIJA, Zenica, 193? – 1999.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s