Irfan Horozović – PRODAVNICA NOŽEVA

PRODAVNICA NOŽEVA

 

Trgovina je bila u slijepoj ulici, u sjeni starih kestenova, koji su sav prostor do ulaza ogrtali teškim hladom. Ljeti je to bilo korisno, posebno u jednom trenutku. To je onaj osjećaj neopisivog olakšanja kad jara i bučno blještavilo ostaju iza vas, u nekom drugom svijetu. Inače, Nije ugodno predugo stajati u kamenom hladu, iz sata u sat, sa slutnjom da se memla penje u kosti, iz poda preko kamene tezge, ma kakva da je zapara. U hladnim mjesecima je neiskaziva, posebna studen navirala tu, baš na tom mjestu, u trenutku prodirala kroz zimsku odjeću i kožu, kradući toplinu iz tijela ledenim usnama. na ulazu su bila gvozdena vrata, kao kod starih magaza, sa lokotima i poprečnim šipkama.

Pokraj vrata, umjesto izloga, virio je niski  prozor, prašnjav i umašćen, s nekoliko pobacanih noževa i sabalja, u koricama ili bez njih. Prljavština i prašina mogli bi navesti na zaključak da posao ne ide dobro. međutim, nije bilo tako. Oduvijek je ova mala prodavnica svom vlasniku donosila dovoljno za život. I više od toga.

I ulica je bila nekako zabačena, u njoj nije bilo ni jedne krčme, niti bilo čega sličnog gdje se ljudi vole sastajati i dolaziti. zatočena, kunjala je između dva reda sivih kuća, porodičnih nastambi, gdje stanovnici nisu pravi susjedi. Nisu se pozdravljali, niti posuđivali malo kahve u fildžanu, ili soli, kao što je običaj. Nikad nisu ti trotoari bili prenuti zvonkim dječjim smijehom. većina stanara nije imala djece, a koji jesu, odvodili su ih rano jutrom u školu ili vrtić. Ljudi su se nekako krili jedni od drugih, kao krivci, kao da to što žive baš u ovoj ulici smatraju zlom igrom sudbine ili kaznom.

Doduše, na prvi pogled, ulica je izgledala sasvim drukčije. Dvostruki red kestenova, premda umornih, činijo ju je dostojanstvenim ostatkom vremena u kojem je imala svoje mjesto i značaj. To se naročito moglo zapaziti u proljeće, u mirisu rijetkih rascvalih malih bijelih piramida.

Ploče s natpisima i kućni brojevi bili su potpuno posivjeli i stočili se sa zidovima, ili ih nije bilo – samo mali omeđeni kvadrat ili pravokutnik nešto bljeđe boje.

Oživjela bi ulica jedino kad bi neko umro ili se ženio, a i to je trajalo kratko i završavalo se brzo, negdje iza vrata, među gluhim, sivim zidovima, u utišanim riječima, ili daleko, daleko.

Tako je rijetki prolaznik, koji bi se ponekad pojavio, bio smatran zalutalim radoznalcem ili mušterijom prodavnice iza velikih kestenova. Pratilo bi ga poneko oko iza zatvorenog prozorskog okna, šapatom izrečena sumnja, čak optužba.

Gvozdena vrata prodavnice nikad nisu bila potpuno otvorena. U vrijeme dok je prodavač radio bila bi malo odškrinuta, kao poziv da se može ući. Došljak bi uz škripu pomjerio vrata i kroz gusti, tamni zastor od opšivene čohe, zbunjujući, provlačio se u polumračnu odaju sa tezgom i vječito upaljenom svjetiljkom. zaustavile bi ga ispitivačke oči prodavača, koji je stajao s obje ruke naslonjen na pult, kao da ga odavno očekuje. Razgovor je bio vrlo škrt. Majstor je obično nastojao sam pogoditi želju  kupca.

Nekad su ovdje kupovali kose i srpove,različite makaze, sjekire i noževe naravno. pravio ih je i prodavao još djed njegov, i djedov djed, ali se i trgovalo.Putovali su vlasnici ove prodavnice na mnoge strane svijeta, skupljali rijetke i skupocjene primjerke i prodavali ih.Neke ne.Ni u kom slučaju.To je bila tajna riznica čija je svrha da postoji tu, da se ponekad nekom pokaže.

Škripnuše vrata i zaveslaj odgrnute čohe prekri prostoriju uznemirenom sjenom.

Prodavač, pošto je dobro osmotrio došljaka u šeširu i svog zamračenog, skinu naočari, kao da se umorio, obrisa ih žmirkajući kratkovidim očima, ne obraćajući više nijednim pokretom pažnju na posjetioca, kao da ovaj i ne postoji.Došljaku se šutnja i muk u zamraćenoj prodavnici učiniše ponešto nepoćudnim i neprijatnim, te prozbori nekoliko suhih rijeći, kao da ga zanimaju noževi ili nešto tome slično. Prodavač slegnu ramenima i odgega iza vrata radionice, vukući desnu nogu. Čulo se kako hrlja u prostoriji iz vrata i uskoro se vrati noseći jedan mali nož s drškom od jelenjeg roga. Stavi ga na tezgu i gurnu prema gostu. Ovaj jedva da pogleda nož. Prodavač ga je jedan trenutak ravnodušno gledao i potom htjede uzeti nož, ali došljak kao da se predomisli. Nož je sada ležao na njegovom širokom dlanu, najednom drukčiji nego na prljavoj tezgi, u prašini. Sječivo mu je bljesnulo kad je drugim dlanom kupac prešao preko njegove površine, kao da je oživljavalo poput probuđene zmije.

– Nije loš – napokon priznade kupac.

– Od najboljeg je čelika.

– Ipak, ne odgovara mi. Htio sam nešto bogatije, kao poklon. Sječivo je doduše dobro, ali drška nije ono što sam želio…

– Zavisi čemu će poslužiti. Skupocjen nož vam nije potreban. Ovaj je sasvim pouzdan, ali nije naročito skup.

– Ipak bi htio nešto bogatije, – malo mrzovoljno odvrati kupac – ovaj je isuviše prostački.

– Kako hoćete – slegnu prodavač ramenima – u krajnjoj liniji meni bi to trebalo biti svejedno, ali, vidite, nije. Ne želim da neki od mojih noževa završi bilo kako.

– Otkud vi znate kako će završiti?

– Znam, ili bar naslutim.

Kupac se zbuni. Okrenu se nekoliko puta naokolo, motreći da li je još ko prisutan. Nož je čvrsto držao desnom šakom.

Iako nevoljko, prodavač se okrenu i uroni u zastor koji je služio umjesto vrata radionice. Vratio se s dva noža srebrenih, fino urađenih drški s poludragim kamenom na kraju. Jedan kamen je bio tamnožut, a drugi crven kao zgrušana kaplja krvi.

Kupac s velikom radoznalošću uze noževe. Mrmljao je poluglasno neke riječi i dijelove rečenica iz kojih prodavač zaključi da se radi o znalcu. Sad je i on sa zanimanjem gledao noževe koje je donio. No, premda je očigledno pokazivao zadovoljstvo okrećući ih u ruci, izgledalo je da to još uvijek nije ono što kupac želi. Prodavač mu polahko, s nekoliko probranih riječi, ispriča porijeklo i put ovih noževa-blizanaca do njegove radnje. Naravno, njihova vrijednost zbog toga je mnogo veća. Kupca cijena nije impresionirala. Nije ličio na kasapina, niti bacača noževa u cirkusu. Vjerojatno nije bio ni lovac, premda se prodavač nije smio zakleti da u čitavoj kupčevoj pojavi nema nešto od lovca, progonitelja.

– Kolekcionar ste?

– Na neki način – lažno se nasmija kupac.

Prodavač je bio zbunjen. Iznio je na tezgu svakovrsnih noževa, bodeža, sabalja, jatagana. vadio je i neke iz same riznice, brižljivo sklanjane još od djeda u veliku, okovanu saharu. Došljak je sa sve većim interesom birao primjerke, pažljivo prevlačio ruku preko njih, prinosio ih do grla svjetiljke i nastojao da pročita svaku riječ ili zapazi znak, ako ih je bilo na drški i sječivu. Postao je govorljiviji. Njihov razgovor se prožimao i već su se mogli sporazumjeti s jednom ili dvije riječi, nabačene u vezi s legurom, majstorom koji je izradio ili gradom u kom je kupljeno. Činilo se da je došljak dobro poznavao sva ona mjesta gdje je trgovao djed, otac i drugi prije njih. Obišao je gradove i sajmove, čuvene majstore kod kojih je išao i prodavač. Ponekad čak iste godine. i u isti dan. Poznavao je Veneciju kao svoj džep, mnoge gradove na Istoku. U Damasku su jednom kupili istu sablju, u razmaku od nekoliko minuta možda, a da se nisu vidjeli. Bile su samo dvije takve sablje, identične gotovo, s razlikom u dužini od nekoliko milimetara.

Pokazivao mu je handžar izrađen u Sarajevu, a došljak je odgovorio pričom o jednom toledskom primjerku. Kao da ih je uzbuđenje i radoznalost obuzimala obojicu, a prodavač se ipak nije mogao otresti nekog neprijatnog osjećaja, nespokoja. Nije vidio pravu svrhu ovog razgovora. Kupac želi nešto, ali šta, šata? ne može mu dati ono što i sam ljubomorno čuva, što ponekad gleda i čisti u zatvorenoj sobi, čemu se divi, a ni sam ne zna zašto.

– Mnogima izgleda besmisleno skupljati svu tu skupocjenu starudiju – reče došljak zagonetno.

Prodavač se nijemo složi.

– Naravno, riječ je o glupacima. Ne postoji ni jedna stvar na svijetu koja nema svoju svrhu. Ovako plemeniti, umjetnički izrađeni predmeti pogotovo.

Prodavač se osjeti smiješnim u svojoj šutnji. Zamišljeno je lupkao drškom jatagana po tezgi i nije podizao pogled. Odlučio je da mu sve pokaže. Odgegao je u radionicu i donio šarenu seharu, da bi pažljivim pokretom istresao sve na tezgu. Potom je gurnuo ruku unutra i, otkopčavši remen, izvadio jedan dugački, na prvi pogled venecijanski bodež.

Kupac brzo preleti pogledom po hrpi noževa, neke uze u ruku, neke samo dotaknu, puštajući kratke uzdahe divljenja, ali kad ugleda bodež, zastade, ispusti neki kratki mač iz ruke i obje ruke prinese drški i sječivu bodeža, isturajući naprijed glavu, kao da će ga i ustima prihvatiti.

Bodež je zaista bio vrhunac majstorstva, pravo čudo. Sječivo mu je bilo tako pažljivo izrađeno da je izgledalo kao sačinjeno od svjetlosti. Obje njegove oštrice i vrh zračili su. Štitnik između sječiva i drške bio je od zlaza izrađeni raskriljeni zmaj koji je podsjećao na galiju , uronjenu u oluju. Oči su mu bile dva mala crvena dragulja, a krljušt inkrustirana dijamantima. Drška je također bila od zlata i sastojala se od četiri manje i jedne veće kugle na kraju. Bodež skladno kliznu u došljakovu ruku, koju je sad potpuno prekrivao i štitio raskriljeni zmaj. On osjeti reljefnost drške i prinese je ponovno glavi svjetiljke. bareljef je obavijao svaku kuglu na dršci. On se pažljivo zagleda i ugleda na prvoj kugli čovjeka koji izljeva vodu, uz njega dva blizanca u igri i vagu. Na slijedećoj kugli bili su izrađeni škorpion, ribe i rak, a ispod nje lav, ovan i strijelac-kentaur. Na četvrtoj kugli bik se ustremljivao na djevicu iza koje je stajao jarac. Posljednja, najveća kugla bila je u stvari globus, sa pažljivo izrađenim kontinentima i morima. Na vrhu je imala mali šiljak, kao da stremi nekud. Došljaku se učini da na njoj vidi neke mrlje i pjege i poče da trlja. prodavač ga je gledao nadmoćno, ali s razumijevanjem. Došljak shvati da to nisu mrlje nego utisnute točke, od srebra, bakra i dragog kamenja različitih boja. Pažljivo se zagleda. Jedna tačka je bila baš na mjestu gdje je na globusu trebala biti Venecija. On podiže pogled i vidje kako mu prodavač klima s odobravanjem. Da, radio je venecijanski majstor. Ali ne samo on. Ovaj jedinstveni bodež nije djelo jednog čovjeka. proputovao je gotovo čitav svijet, ali samo od ruke do ruke najvećih majstora. i svaki od njih je izradio nešto svoje. i potpisao se. Sad tek primijeti mnoštvo tih tačkica, više ih je osjećao nego što ih je vidio. Prodavač mu dodade lupu. sasvim se jasno vidio Istambul, Toledo, neki grad u Švedskoj… Činilo mu se da prepoznaje te radnje u kojima je još uvijek lebdjela sjena starih majstora, jedan mali dio njihove vještine u oku potomaka-prodavača i tajna u djelu koje je ostalo iza njih. Zar je to bilo moguće. Stvorili su zajednički bodež i potpisivali se višestruko, dodavši mu onaj dio svoje vještine koji je nedostajao drugome i izradivši svoj zodijački znak sa inicijalom iz svoga alfabeta. Bodež je prošao zrak, vatru i vodu i opet je na zemlji, iz čije je utrobe kovan.

Došljak duboko uzdahnu.

– Da. Mislim da je to – promumlja komadajući riječi.

Ušutjeli su.

Prodavač osjeti na stisnutim usnama naviranje riječi. Htio je da mu ispriča kako se ova čudesna stvar našla u njegovom posjedu, kako je tekao taj mukotrpni, tajni i pun magične slasti put do sehare u njegovoj prodavnici. kako su se različite misli o tajni bodeža sjedinjavale u jednu i kako je njegova konačno, veličanstveno ubistvena ljepota skovana. Ali nije prozborio ni riječ. Osjetio je da došljak sve to zna. Bio je sad već posve siguran u to.

Došljak je leđima bio okrenut svjetiljci i pratio je okom njezino svjetlo koje je zarilo bodež.

Šutnja je sad predugo trajala, suviše dugo.

Prodavač je kao omamljen počeo da se pomiče naprijed, ispružajući ruke, kao da želi svoj bodež natrag. Osjećao je da nešto nepovratno gubi, ali istovremeno da taj predmet, koji je počivao u njegovoj sehari, dobija svoju, prvotnu i neugasivu, elementarnu svrhu.

Došljak se polahko okrenuo i približio, po prvi put, svoje lice prodavaču. Njegova desna ruka se podigla uvis i tražila pravo mjesto odakle će se sručiti u grudi pred sobom.

U jednom trenutku prodavač je vidio, sasvim dobro kao da se otkrilo posve, došljakovo nadneseno lice. i prije nego što mu je bodež uronio u grudi, tražeći srce, pogodila ga je misao, jasna kao rođenje.

Učinilo mu se da stoji pred ogledalom.

( IRFAN HOROZOVIĆ,1947. iz knjige TALHE ILI ŠEDRVANSKI VRT, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1997.)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s