Ljubo Hrgić – SVETI PANJ

 

SVETI PANJ

 

Netko je rođen kao prognanik, netko da proživi svoj vijek na stopi svojih djedova. O, kako je bolno živjeti u nemiru, bježati od božanstva i pretrpjeti sve muke dok se ne vratiš! Ali nitko ne doživi tako velike radosti kao nespokojni duh koji prkosi Bogu i poslije, kad ga poželi, trči strasnom brzinom da ga opet vidi.

Takav je bio u Drivušama dječak Radun kod svog djeda Zvjezdana i majke Rujke. Selo Drivuše niti je bilo bogumilsko niti katoličko, bilo je vrlo staro, jedno od prvih koje je zauzela jedna hrvatska zadruga, željna da zaore novu zemlju i zahrđale raonike svoje ublista u brazdi.

I Radun je čuvao ovce i krave. Djed mu je rekao: “Sine, dokle god budeš blažen, lako ćeš preskakati drveće i potoke. Kad sagriješiš, nećeš ni panja. I kad još učiniš zlodjelo, sinko, ni pruta nećeš preskočiti, ali ćeš sve lomiti, trava će bježati od tebe i žene će bježati kad te vide. Stoga, ako si sin sina moga, moli se svako jutro u šumi prije nego leptiri otresu rosu s krila. Pokloni se Svjetlosti, zovi Zoru i predaj se iskonskom Duhu!”

I dječak dođe u šumu i na čistini jednoj nađe panj te odluči da će tu mjeriti svoju dušu. Svake večeri, bez napora, preskočio bi panj i s prezadovoljnim srcem vraćao se kući. kad bi dohvatio kamenom koje janje ili ovcu šapatom ili kravu steonu previše jurio, teže bi preskočio panj. Jer bi crni, sprženi panj porastao, popriječio bi se i ulijevao mu trah u mlade oči. Tad bi se tužan vraćao kući. Šuma nije dopuštala da krade gnijezda, da dira grane vjeverica i da dotiče zmijske tajne. Gdjekad bi sve ustalo protiv Raduna. Onda bi on plakao, nije jeo, a djed bi mahao glavom. Majka, koja  jedina zna čitati budućnost, korila ga:  “Radune moj, ti ćeš otići daleko u svijet; vidim zjene tvoje u kojima nema blagosti, ti ćeš ostaviti stado i plug i mene i djeda, tebi se ne mile Drivuše i mir naših brežuljaka.”

Opet je plakao i dugo šutio, i već se pisak njegove svirale osušio. Od tih suza i kajanja grijeha bi pomalo nestalo i divno bi ponovo preskočio panj.

Ali da, da. Dosta je da se sanja jedno djelo pa da se misli i da još nešto kaže: Učini to što misliš – već je sve gotovo.

Dogodilo se da je Radunu također govorio tamni glas iz gustih bukava: “Ludi, ludi. Ostavi stado! Sjekirom svojom izvadi taj panj što te žalosti kad savjest svoju kušaš.”

I kad je to jedne večeri učinio, učinilo mu se da je sam sebi iskopao pakao u dubini zemlje.

Da uništi tu uspomenu, zapali drvo onoga panja, i dok su zadnje glavnje dogorijevale, ču rezak glas: “Radune, nema ti više mjesta u selu. Pobjeći nećeš moći dok ne počiniš još jedno strašno djelo. Kad budeš večeras kod ognjišta, ja ću ti dati znak”.

Dječak se stresao. Takvih glasova još nije čuo, takvih pojava još nije doživio.

Tiha je večer bila, stado je išlo kući. Katkad bi koja krava buknula da se javi jer je tele njezino čekalo vime. Ovce su site išle, u čežnji za mirisnim snom. Radun je posljednji koračao i Mrkov za njim, nešto pokunjen. Pseto osjeća više puta drugi svijet i žalosti se radi sudbine čovjekove.

Tako je i bilo. Radun je zatekao djeda pri vatri kako uvrće ljesku i plete veliku košaru za sijeno. Sjena od te košare čudesno je išarala stijene iza leđa djedovih. Radun je sjeo iza leđa, na ugao ognjišta, kraj velikog čađavog lonca. Očekivao je. U taj čas spusti se sjena s tavana i pokaza dugim prstima na plamen pa zatim na djedov perčin, koji se spuštao kraj lijevog uha i bio prožet crvenim zlatom žara.

Razumio je taj znak i nije vjerovao da je to išta bilo. No treći put se ponovi i Radunu se ukoči sva duša.

Da on zapali perčin časnog djeda i da ga osramoti?

U njegovoj je duši nastala oluja kao pred ubojstvo. Na to nije nikada  mislio. Ruke su mu bile svezane, noge ukovane i pogled usahnuo.

Ipak, želja da vidi što će biti privlačila ga i vitlala njegovom krvlju. Zna da je perčin svetinja prastarih vremena, kad su Hrvati zajedno s Avarima rušili zidine na prolazima. Kad je iščezavalo stanovništvo pred gospodarstvom naroda što je govorio nepojmljivim naglascima i zvukovima, a mišice imao kostolomne.

Drukčije nije moglo biti. Da vidim i zu tajnu pa da propadnem. Zašto da se klanjam Svjetlosti i Tišini, zar i Mrak nije divan i njegove riječi istinite?

Tada je izvadio trijesku iz male ruke u stijeni, pripalio je na plamenu ognja i primakao plamenčić uvojcima djeda svoga Zvjezdana.

Lice mu je bilo nalik na lice koje se spremilo da ubije.

Kad je djed osjetio da mu plamte vlasi, naglo se okrenuo i zahvatio prvu oblicu. U taj isti tren Radun je zbacio gunj i samo u košulji skočio do praga i šiknuo kao svjetlica u crni prostor. Djed je opalio cjepunjom za njim i onda se vratio u odaju da skine luk i tobolac sa strijelama.

Stari leti da ubije, da zatre oskrvnitelja. Na svaku sjenu i grm odapinje strijelu, no u pustom mraku Raduna je nestalo.

Tad se on. Onako gologlav, znojan i strašan, popne na brijeg jedan i valjda je bila već ponoć, on probesjedi svim glasom svojim:

“Sinko Radune, propast satvori i sebi i koljenu svome, kamo god krenuo, pratila te sablast ove noći, ove noći i ove moje kletve!”

Kad se vratio u kuću, ni sam nije znao da je toliko odmakao: zora je iznad sljemena drhtala, prvi cvrkuti čuli se u gaju, a majka sva siva, sva u propadanju, klečala na jednom koljenu i njihala glavom. Kraj nje je stajala puna dižva mlijeka i pjena se davno slegla. Suze je prolila gorke i duge, i nije znala je li u nesvijesti ili je zaista tako.

 

*

 

Poslije mnogo godina, Sigismundova vojska ulazi u Bosnu. Vijala se dolinom rijeke. Kad se na Bilinu polju u sutonu utaborio logot, jedan od vođa odvoji se, pojaše i krene potokom do sela Drivuša. Kao rođeni, znao je puteljak potokom. Došao je pred kućicu od brvana, pogledao k zvijezdama, da vidi vrijeme, i kucnuo na vrata. Jedan pas duboko zalaja. Onda se javi malo napukli glas:

– Tko je?

– Rujko, to si ti, majko! – rekao je čovjek duge ruse brade. – evo me!

– Poznam te, Radune, boli moja, evo majke – reče starica i širom otvori vrata. A sin, pognuvši se, odbaci kalpak i tiho, bez ikakva nemira, zagrli majku.

– Majko, majko – prošaputa, – je li da nisam proklet, reci, reci!

– Sine, nisi. Sine, nisi.

– Majko, ja sam ubijao mnogo.

– Jesi li naroda našega?

– Ne, u Bosni nikoga.

– Radune, ako ostaneš ovdje, vratit će ti se blagoslov.

– Hoću, rođena majko, od ovoga časa.

I svuče časnik sav sjaj i obuče se u seljaka. Zelenka svoga priviknu na brazdu.

Pa se navrati i na negdašnje ispasište, te nađe vrlo visok panj. I Radun se ponovo iskuša i preskoči za dva lakta panj i osjeti se lagan kao u djetinjstvu.

U selu Drivušama i danas se vidi taj veliki kamen. To je spomenik što ga je stavio na grob svome djedu Zvjezdanu unuk Radun.

Pod umjetničkim imenom Hrvoj Bor krije se fra Ljubo Hrgić (Zenica,1908.-1976.), a ova pripivijest objavljena je u nedavno izdašloj knjizi POSLJEDNJI KRUG, koju je priredio fra Ladislav Z. Fišić, a prvi puta je objavljena 1935.godine u Hrvatskoj reviji

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s