Marko Martinović MESIJA JEDNOGA

MESIJA JEDNOGA

Za našim stolom djed Andro je najčešće brbljao o politici. Odmorio se ovdje, najeo se hrane, ni premasne ni preposne, što je odgovaralo njegovom želucu osedrenom kao kamenolom u Vincu. Već je počeo zaboravljati svoju izgorjelu kuću i uginulu kravu pa je računao da sada posjeduje takvu političku zrelost kojom sve nacije oko nas može uvjeriti u svoje teorije o dobru i zlu, te njihovom cikličnom ponavljanju kroz povijest. Nije se skanjivao izreći, istina nespretno, dosta negativnih odrednicama o muslimanima i pravoslavcima premda je za njegovim stolom sjedila mu snaha Amra i zet Srbin. U tim trenucima djed, sazreo za sve životne situacije, humanist bez premca, samo bi izjavio: “Pa ja to znam”, odgovorio bi mirnoćom poslije koje se sve oprašta, “On je moj zet, a ovo je moja snaha. A u čemu je problem?”

Smješteni smo na jugu Nizozemske u pokrajini Limburg. Nekada četerokatni samostan časnih sestara postao je azilantski centar. Okruženi smo blagim mirom bjelogorične šume podebelih stabala, a nikome na putu. Nikome osim sami sebi. Mi smo ovdje prognanici, pobjegulje, apatridi i, svakako, svojevrsni očajnici. Osjećali smo se kao ljudi niže rase, a da nismo znali zbog čega. Začudno kako smo brzo zaboravljali da smo nekad znali za prkos, inat i kočeperenje poput svih ljudskih stvorenja na svijetu.

Za drugim stolovima su se često mijenjali; kako su svaki dan stizale vijesti o ratu u Bosni društva su se sve više “etnički čistila” i zauzimala svoj prostor u prostranoj blagovaonici visokog stropa i izduljenih prozora koje do tada nismo vidjeli. Svaki dan su sve više pristizali i muslimani dok su pripadnici katoličke i pravoslavne vjere pomalo “curili” odlazeći nekamo gdje će im vjerojatno biti udobnije. Zapravo Uprava centra shvaćala je pomalo našu povijesnu međusobnu mržnju i sustavno radila na tome da dobijemo posebne kuće u cijeloj državi.

Naš stol se i dalje držao stabilno. Posjedovali smo najviše mirnoće, dostojanstva i neke vrste građanske pristojnosti pa to Upravi nije promaklo. Sve su se manje bavili nama, a sve više šarolikim ruralnim skupinama. Istina, kad god smo se obratili socijalnim radnicima ili našoj mladoj odvjetnici, brzo bi i precizno udovoljili našim sitnim zahtjevima. Vjerovali smo da će i za nas biti pronađena prava kuća gdje bi opet mogli zajedno živjeti, komfornije nego u Margetićima. Nizozemska pedanterija, hinjenog ili istinskog humanizma, svejedno, nije mogla omanuti.

Djeca su bila poseban problem. Za vrijeme objeda su također, uz skute svojih roditelja otrovane psihe morali sjediti mirno i ne dozivati djecu drugih etnički raspoređenih stolova. A već bi popodne u šumi ili na pješčanim stazama perivoja veselo skakala oko visokih ljubičastih rododendrona namećući jedni drugima pravila svojih zavičajnih igara. Jedan dan je i na Hinko upao u vještačko jezerce dok se igrao s Ahmetom iz Brčkog. Ovaj potonji brzo je reagirao dodajući mu letvu da se izvuče. Poslije je Hinkić nekoliko puta, kad smo u spavaćoj sobi ogovarali muslimane, patetično uzviknuo: “Što hoćete, meni je Ahmet spasio život?”

Srbi skoro da nisu dolazili pa se količina mržnje pravilno rasporedila na dvoje: između muslimana i hrvata. A i vijesti iz Bosne postajale su stravičnije. Garnirane leševima, kućama koje su gorjele, unakaženim tjelesima; stvarale su u nama svima nove naboje mržnje. I sve smo to mogli manje skrivati iako se naš stol nije ni skim svađao. Pogotovo nove skupine podgrijavale su ionako pregrijanu atmosferu; stizale su sa sjenkom tragedije na licu i straha u očima. Pričale su o svojim ožiljcima u duši, pa i ranama na tijelu, o spaljenim domovima, neprežaljenim izgubljenim bližnjima, jednostavno o boravku u devetom krugu pakla. A bilo je tamo i humora. Moja Amra neki dan saslušavši radio Zagreb, koji je govorio o užasnoj makljaži muslimana i Hrvata u lašvanskoj dolini, dotrča do mene lomeći prste. “Dragi Jozo, oni naši pobiše moje”. Takvu rečeničnu finesu može razumjeti samo netko tko joj je muž. Normalno, svi smo se kiselo osmjehnuli.

Visoko iznad naših tlapnji lebdio je duh Indijca Anante Singa pa ga nije mogla dosegnuti niti dodirnuti ni jedna naša muka, ni jedna naša balkanska udesnost. Bio je to čovjek kojemu su bili odvratni svi oblici taktilnosti pa je vješto izbjegavao blizine u kojima bi se mogao očešati od naša tijela. Po mišljenju radoznale Nevenke Indijac bi sa svojim bljedilom, krupnim crnim očima, veoma krhkim tijelom, sa pogledom i mislima okrenutim u vlastitu nutrinu, mogao biti priča o svecu.

Za njegov stol nije nitko sjedao. Dok smo mi s tacama u rukama morali ići do šaltera njemu su, nekom čudnom holandskom dobrotom, direktno odnosili vegetarijansku hranu sa indijskim začinima. Sjedio je uvijek ispod veoma velike i veom stare uljne slike koja je predstavljala statične figure četiri jahača apokalipse. Oni su nama više sličili na četiri srednjovjekovna sveca sa oklopom i mirnim konjima ispod. U očima konjanika bilo je više prozelitske odlučnosti i čvrstoće vjere u Spasenje nego nauma o zlu. Zbog toga smo je često promatrali. Naravno, Sing ni na to nije obraćao pažnju. Kad bi htio nešto gledati izvadio bi iz džepa fotos ravnodušnog Buddhe koji je kao pravo božanstvo sjedio u položaju lotosa i blago mu se osmjehivao.

Mi ne znamo odakle on ovdje. Znamo da su mu kao i nama u evidencioni karton upisali: vluchteling, izbjeglica. Za razliku od nas koji smo sve više gubili nadu u skori završetak rata on je često ponavljao da će do njega uskoro doći njegov izbavitelj kojeg on svakodnevno priziva. Njegov guru, kaže, odvest će ga u zemlju vječitog blaženstva. U trenucima rijetkih šetnji Nevenka bi mu spremno prišla i na engleskom ushićeno saslušala njegove kratke eskapade o potrebi vjerovanja. O drugim stvarima nije pričao. Potom bi se ubrzo blagim naklonom odvojio od sugovornice i otišao u okrilje hlada širokog debla jasena. Tamo bi sjedeći meditirao, a Nevenka kaže da nerijetko razgovara s nekim nevidljivim spodobama.

I zaista je otišao iz našega sivila, upravo onako kako je obećao.

Toga sparnog dana, za vrijeme objeda, djeca su kmečala, starci se odvratno iskašljavali, a žlice dosadno zveckale kao krupne kapi kiše po plehanom krovu. Onda se pojavio On. Nastala je grobna tišina i svi smo razrogačenih očiju gledali prema vratima gdje je u crnom odijelu, ružičastoj košulji i s bijelim turbanom iznad visokog čela, stajala izdužena figura gurua. Moja Amra je poslije pričala da je iznad njegove glave vidjela mističnu plavičastu svjetlost, a da ju je turban podsjetio na daleka bijela brda Himalaje. Čudna neka priča iz glave jedne bosanske izbjeglice.

Sing je kraljevskom mirnoćom prestao žvakati svoju bijelu rižu, a onda ustao i poput mjesečara krenuo prema došljaku. Premda je guru izgledao mlađi, s neviđenom nježnošću pružio mu je ruku kao rođenom djetetu i odveo ga u nama nepoznatom pravcu. Normalno, nikada ih više nismo sreli.

Tri dana poslije, u bivšem samostanu časnih sestara, tko zna kojeg reda, trajao je uzoran mir. Sve je bilo manje namrštenih pogleda, ciničnih osmjeha, škrgutanja zubima, a skoro uopće da nisu izgovarane ružne riječi. Ni jednom nismo čuli ono: “balija”, “ustaša” ili “četnikuša, majku joj njezinu”.

Četvrti dan je ponovo krenulo po starom.

Za našim stolom-također. Samo što je sada Nevenka počela nabavljati neke knjige o prastaroj indijskoj duhovnosti. Obješnjavala nam je nešto o svetim spisima, o yogijima, avatarima, o transcedenciji i teleportaciji, o Sai Babi iz Puttaparthija, ali mi smo je malo razumjeli. Jednom je to djed sve lakonski presjekao izjavivši da je njoj bolje da nađe momka ovdje. Vrijeme joj je da se uda, a ono, što smo vidjeli onog sparnog dana u vratima blagovaonice, bio je sam Mesija, i to Mesija jednoga. I gotovo.

Mi smo ovo razumjeli ovako: za nas je ostalo tako malo nade. .

MARKO MARTINOVIĆ, Vitez, 1933.- 2003.

Advertisements

One thought on “Marko Martinović MESIJA JEDNOGA

  1. Povratni ping: Marko Martinović MESIJA JEDNOGA – GOOD PPL NET

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s