Mato Nedić – PUTOVANJE U BESKONAČNOST

Putovanje  u   beskonačnost

 Vlak je jurio usijanim tračnicama. Da su ljudi koji su sjedili u njemu imali volje gledati kroz prozore svojih kupea, vidjeli bi krajolik koji b im velikom brzinom promicao pred očima. Da su gledali kroz prozore, vidjeli bi rijeke i planine, šume i pašnjake, njive i doline, sunce i oblake. No izgleda da njima do svega toga nije bilo stalo.

Vlak je bio pun.

Putnici su putovali već dugo i još će dugo putovati do svojih konačnih odredišta. Ipak, usprkos duljini i zamornosti putovanja, čini se da putnicima ovo putovanje nije teško padalo, čak se, po zadovoljnim izrazima njihovih lica moglo zaključiti da im ono izuzetno godi.

Tijela su njihova bila mirna, skoro skamenjena. U rukama su svi držali po jednu knjigu i svatko je svoju knjigu sa zanimanjem čitao.

U svih su putnika oči sjale posebnim, pomalo natprirodnim žarom, dok su u svoju svijest upijali sadržaje stranica. Svi su čitali istom brzinom i istovremeno su okretali stranice kako b mogli nastaviti čitanje.

Svaka je od ovih knjiga bila istog formata, ali su sve imale različite ilustracije na naslovnici. To što svi u ovom vlaku čitaju, pa čak i što čitaju istom brzinom i ne bi bilo posebno začudno da se pogledom na naslov knjige i ime autora nije dalo utvrditi da sve ove knjige, usprkos različito oslikanim naslovnicama, imaju isti naslov i istoga autora. Po tome se lako moglo zaključiti da je i sadržaj tih knjiga isti, ali onaj tko bi to htio zaključiti mogao bi se i prevariti. Prije konačnoga zaključka sigurno bi bilo mudro provjeriti što piše u ovim knjigama. Međutim moglo bi se utvrditi i da su knjige različitoga sadržaja, a za takvo bi utvrđivanje trebalo uložiti veliki napor za iščitavanje svih knjiga koje se čitaju u ovom vlaku kako se ne bi na kraju uspostavilo (ako bi bile pročitane samo neke knjige) da se i u još nekima ponavljaju isti sadržaji. Što je na stvari uspjet će doznati samo vrijedni, uporni i hrabri čitatelj. Sve su knjige nosile naslov ŽIVOT. Na svim je knjigama ovaj naslov bio otisnut crvenom bojom.

Ime autora bilo je zagonetno, teško za izgovor, a pomalo je u svakom čitatelju izazivalo dojam uzvišenosti i nedodirljivosti. Kada se to ime htjelo na glas izreći, svakome su se usta sama zatvarala tako da ga nitko u potpunosti nje izrekao. Ponekima je samo uspijevalo kroz zatvorena usta istisnuti nekakvo mumljanje. Zato što je to ime tako teško izrecivo i ovdje će biti prešućeno.

Radoznalost u ljudima budi spremnost na žrtvovanje vremena i energije pa se i naš vrijedni Čitatelj odlučio usuditi započeti čitati knjigu koju su svi u jurećem vlaku čitali. Odlučio je ići od putnika do putnika i zaviriti u svačiju knjigu ne bi li vidio čitaju li svi isto ili svi čitaju različito.

U kutu prvog vagona, blizu vrata, sjedila je postarija gospođa u crnom šeširiću i opušteno je čitala svoju knjigu. Čitatelj je pokazao određeni stupanj nepristojnosti kada je stao iza leđa staroj gospođi i, nadvivši joj se nad glavom, počeo zajedno s njom čitati njezinu knjigu. Sličilo je to na zavirivanje u tuđu privatnost, u tuđi život. Međutim, Gospođa nije reagirala na Čitateljevu pojavu. Ona je i dalje neumorno čitala ne primjećujući ništa i nikoga oko sebe.

Čitatelj se teško namjestio jer mu je pri pogledu na knjigu smetao obod Gospođinog šešira. Kada se konačno namjestio, pred očima su mu se razastrli redovi gusto ispisanih slova.

Pisalo je:

Svakim novim danom Sreća je sve više koračala s njom. Miris se mladosti širio njezinim plućima, a dah ju je radosti opijao. Život se činio pjesmom, srećom, niskom bisera, trajnom radošću. Nestalo je strepnji, strahova, očaja, nevolja; sve se činilo idealnim jer život je bio igraonica u kojoj su se Sudbine vrtjele u pomamnom plesu mladosti. Miris se ljiljana širio u njezinoj nježnoj kestenjastoj kosi koju su mrsile njegove ruke. Ljubav se širila bićem ,

Rasla je kao plima koja ne misli na oseku.

(Čitatelj se na ovom mjestu zaustavio pri čitanju. Sve ovo što je pročitao sličilo mu je na ljubavni – možda i pretparački – roman. Učinilo mu se da nije zanimljivo čitati Gospođinu knjigu. I Gospođa je prestala čitati u istom trenutku kada i Čitatelj. Zagledala se u jednu točku na zidu vagona i prisjetila se svoje mladosti. U njoj su retci  koje je pročitala izazvali potpuno drugačiji dojam nego u Čitatelju. Ona se uspjela poistovjetiti s likom knjige. Tako nije samo knjiga postala dijelom nje, Gospođe, nego je i Gospođa postala dijelom te knjige.)

Čitatelj se odmaknuo od Gospođe pristupio je starcu koji je sjedio nasuprot njoj, a bio je otprilike istih godina kao i ona. Zagledao se u Starčevu knjigu. Starac je, jer je zbog godina bio pomalo usporen, sporo čitao knjigu pa je i Čitatelj morao uskladiti tempo svojega čitanja sa Starčevim.

U Starčevoj je knjizi pisalo:

Lijepo bi bilo kada bi nam Život u svakom svojem trenutku donosio samo sreću. Onda bi svaki dan bio ispunjen osmjesima, a poezija bi radosti tekla između naših usana. Međutim, kako dobre poezije nema bez teška života i kako ničega dobroga u ljudskom životu nema bez truda, tako nema ni trajne sreće bez padova u očajanje i sumnju jer nisu svi naši putovi osvijetljeni svjetiljkama radosti; na nekima mora biti i tamnih zakutaka koji donose žalost.

Ljubav je svjetlost koji razgoni tminu svakodnevice i daje smisao našim životima. No, i ljubav zna posrnuti pa ju moramo pomoći svojim (dosta slabim) snagama koje se sastoje od poštovanja i razumijevanja, od međusobnog darivanja i prihvaćanja, od uzajamnosti koja je najčvršći temelj ljubavi. Jedino je tako možemo uzdržati u svojim bićima, jedino tako možemo sačuvati njezin plam od gašenja. Trajnost života prijeti smanjivanjem plamena prvotne mladenačke ljubavi, ali uzajamnost pomaže da se srca griju kroz cijeli život.

(Čitatelj na trenutak podiže oči s ove stranice i zaustavi se. Istovremeno i starac prestade čitati. Čitatelj se zamisli. Starac se također zamisli. Njih dvojica izgledahu kao dva zamišljena stvorenja koja nemaju namjeru nastaviti čitati, čak kao da nemaju namjeru ni nastaviti živjeti jer čitanje je i za njih – kao i za sve ljude u ovom vlaku – postalo glavnim znakom života dok čitaju svoje knjige Života. Pogledi su i kod jednoga i kod drugoga postali zagonetni, nedokučivi. Misli su se skrile u dubini svijesti, a sjećanja su, potaknuta osobnim iskustvima, plela svoje niti koje su se ispreplele s pročitanim  tekstom.)

Nakon nešto dužeg razmišljanja Čitatelj se odmaknuo od Starca i približio se muškarcu starom oko trideset godina. Muškarac je osobito pozorno čitao svoju knjigu. Izgledalo je da mu je naročito stalo prodrijeti u sav smisao i u sva skrivena značenja riječi koje je čitao pa je pokušavao, kako je izgledalo, čitati i između redaka ne bi li uspio mislima dokučiti ono što ga je zanimalo.

Čitatelj je čitao s njim:

Hoće li se budućnost pojaviti iza ugla kao sablast ili će nas dočekati poput nevjeste, raskriljenih ruku?! Kako ćemo se snaći sutra u ovom svijetu koji nam je već danas pretijesan, negostoljubiv?! Što možemo ponuditi mladima koji se stalno vrte u krug i u toj im se vrtnji često zavrtoglava pa stradavaju?! Zar samo postoje pitanja bez odgovora?! Ako je odgovor da, onda je najbolje baciti se pod vlak i  prestati čitati pitanja. Ako je odgovor ne onda ima nade. Nada nas tjera tražiti izlaze, ona nas tjera živjeti. Ljudski bi život bez nade bio uzaludno traganje jer na kraju  ne bismo pronašli ništa, a možda bismo se i sami izgubili u traganju pa ne bismo točno znali što smo zapravo tražili. Nadajući se boljoj sutrašnjici koračamo kroz Život vedrijeg čela. Kada pak dođe do sutra kojemu smo se nadali i kada nam možda pokaže izkežene zube pa nas zaplaši stravičnošću svoje rugobe, naše se nade potope, ali samo za trenutak. Ubrzo kod većine nas one opet izronu na površinu i rastu, rastu kao drveće kao planina, raste u našim očima i u našim mislima pa se u nama rađa vjera da Život ipak ima smisla i da će doći dan izbavljenja iz briga i neprilika, da će svanuti jutro koje donosi sreću. Kada konačno takvo jutro svane (a jednom mora svanuti), onda kažemo sebi da ipak nismo bili luđaci koji su se uzaludno nadali, već da smo bili pametni ljudi kojima je nada pomogla da nadrastu krize i dočekaju dan sreće.

 (Muškarac prestade čitati jer je došao do kraja stranice i iznenadi Čitatelja svojim postupkom. Čitatelj se, naime, zainteresirao za ovaj tekst i želio je da Muškarac okrene strancu, ali on to izgleda nije imao namjeru učiniti. Čitatelju je bilo neugodno napomenuti Muškarca – koji je, usput rečeno, duboko razmišljao – da okrene stranicu kako bi obojica mogli nastaviti čitanje. Još mu je više bilo neugodno da sam okrene stranicu jer se plašio da bi takav njegov postupak trgnuo Muškarca iz misli te bi ga uhvatio u neugodnoj situaciji, a postao bi također svjestan i činjenice da je on, Čitatelj, zajedno s njim čitao knjigu te da je na taj način nepozvan ulazio u Muškarčeve misli, u te tajne ljudske odaje, jer dok je istovremeno s Muškarcem čitao, mislio je isto što i on misli te je čak i znao da Muškarac misli o onome o čemu obojica čitaju. Kada već nije mogao nastaviti čitanjem Muškarčeve knjige, Čitatelj se osvrnuo po vagonu i zaustavio je pogled na ženi koja je sjedila nasuprot Muškarcu. Ona je čitala brzo, kao da je žurila saznati kraj knjige. Pridružio joj se u čitanju.)

Noć se lijepila za jastuke, – pisalo je u njezinoj knjizi – a njegovi su vlažni dlanovi prelazili preko njezinog uzdrhtalog tijela .Dodir tih dlanova palio je u njoj buktinje strasti. Tijela su se previjala u grču iščekivanja blaženoga trenutka sjedinjenja, a oni su samozatajno nastojali odgoditi taj trenutak i uživati u ovome koji sada traje kako bi mogli poslije s još većom nasladom uživati u svim trenucima koji će uslijediti.

Klizio joj je vlažnim prstom po kralježnici koja se ugibala pod njegovim dodirom, a stražnjica joj se pri tom sve više uzdizala pod plahtom koja je puzila s nje. Život je kucao u njezinom tijelu snagom vulkana, očekujući erupciju lave koja će se razliti njezinom utrobom i dati novi Život.

On se primaknuo njezinom grotlu i uletio je u njega kao ptica u gnijezdo. Život se u njihovoj igri već počeo smiješiti.

(Čitatelj se zaustavi u čitanju, a i Žena, koja je ubrzano disala, prestade čitati da dođe do daha. Na trenutak pogleda u Čitatelja i posumnja da je možda čitao s njom te da zna što je ona čitala. Bi joj kao da je zavirio u njezinu bračnu postelju u trenutku ljubavnog čina te da je vidio ono što nikako nje smio vidjeti. Ona brzo odvrati pogled od njega i zagleda se u Muškarca koji je gledao u Starca koji je opet pogledom pratio Gospođu. Gospođa je gledala Dijete koje je sjedilo na takvom mjestu da je moglo, samo kada bi htjelo, jednim pogledom obuhvatiti njih četvero, pa i Čitatelja zajedno s njima. No, i Dijete je čitalo. Čitatelj mu priđe ne mareći za Gospođu koja ga je mogla vidjeti i poče čitati ono što je čitalo Dijete.)

Princeza je ustala od stola i rekla je da ne može više jesti. Kralj i kraljica su se zabrinuli. Sluge su se zgledale. Princeza ni danas skoro ništa nije pojela. Kralj je blagim glasom rekao da bi ona trebala više jesti. Kraljica je strožim glasom rekla da mora jesti.

Princeza se uzrujano povukla u svoju sobu. Kada je za sobom zatvorila vrata, odahnula je. Sada joj nitko neće smetati pa će se moći predati maštarijama o svojem princu.

Princeza je već dugo bila zaljubljena, a u dvorcu to nitko nije znao. Ona je ispijala sreću u mašti, a kakva ju je tek sreća očekivala u stvarnosti, kada bude zajedno sa svojim princom, nije mogla ni slutiti. Osmijeh je igrao njezinim usnama dok mu je u mislima bila u zagrljaju. Nadala se iskreno i željno da će taj dan uskoro doći.

(Bajka koju je čitalo Dijete podsjetila je Čitatelja na dane njegovoga djetinjstva kada su bajke bile Život i kada je život bio bajka.  U potrazi za bajkom svojega života Čitatelj se udaljio od Gospođe, Starca, Muškarca, Žene i Djeteta i pošao  je kroz vlak tražiti svoje mjesto na koje bi sjeo. Dugo je išao od vagona do vagona u svakom se zaustavljajući i čitajući stranice svojih knjiga. Ponekad bi se sjetio Djeteta koje je istovremeno kad i on bilo odvojilo pogled od knjige i obuhvatilo je pogledom njega zajedno s Gospođom, Starcem, Muškarcem i Ženom, a onda se brzo vratilo svojoj bajci koja mu se sigurno činila privlačnom.)

Čitatelj je nakon dugih zadržavanja u vagonima i nakon mnogih pročitanih stranica naišao na jedno slobodno mjesto u nekom vagonu, sjeo na njega i ubrzo dohvatio knjigu koja je stajala tu negdje, a na kojoj je crvenim slovima pisalo ŽIVOT. Zadubio se u čitanje ove knjige shvativši da je konačno uzeo svoj Život u ruke i da je upravo ta knjiga za njega najzanimljivija.

Čitao je polako, uživajući, a vlak je neumorno jurio u beskonačnost.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s