Nikola Šop – BOŽIĆNA PRIČA

 

BOŽIĆNA PRIČA

 

Davno je to bilo kad se nešto nečuveno dogodilo s gavanom Alikorom. Zbilo se to kao u prastaroj priči kada se ljestvicama moglo s kućnog praga stići u nebo. Kada je poneki anđeo namjernik zaboravio krila u gostoljubivoj kući i morao se zbog toga vratiti i još nekoliko dana provesti kod dobrih domaćina, da otkupi krila. Ali kako su oni poslije proteklog roka navaljivali da ostane još nekoliko dana i još nekoliko.  I to se neprestano ponavljalo. Anđeo se među pitomim ljudima potpuno počovječio i ostao na zemlji. S vremenom su ljudi zaboravili na njegovu nebesku  prošlost, ali su ga svi poznavali kao čovjeka neobične dobrote i nedokučive mudrosti i znanja.

Jedan takav bivši anđeo, ali ne, nego baš  tada pravi anđeo u ljudskoj spodobi, stigne u grad Aun u kojem je blistala palača bogataša Alikora, glasovitog škrca i grabljivca. Mudrac svrati u prvu kuću i zamoli prenoćište, jer je tu omrknuo i nije mogao dalje.

Pitaj Alikora rekoše mu ponizno. Onda on uđe u susjednu kuću i opet ču iste riječi. Pa zatim u treću, četvrtu i sve redom, uzduž i poprijeko, ali na svakom pragu uvijek isti odgovor.

Pitaj Alikora! Pitaj Alikora!

Sad mudracu bi jasno da cijeli grad pripada bogatunu Alikoru. Stoga mu ne preosta nego pokucati na njegova ledena vrata. On se požuri, jer čuo je da će Alikor uskoro, kao svake noći, pustiti u sve ulice bijesne pse da mu čuvaju grad. Časkom stigne pred palaču i pozvoni.

Teško krilo vrata zaškripi i otvori se. Sluge ga odmah odvedu u sjajno predsoblje i smiješeći se, zamole da malo pričeka. Gospodar će doći za koji trenutak.

Alikor je čuo da neki stranac luta po njegovu gradu i traži prenoćište. Zanimalo ga je, tko je taj što je tako ustrajno kucao na sva njegova vrata i napokon stigao pred njegove dvore. Zar mu ništa nije poznato o gradu Anuu i Alikorovom bogatstvu i škrtosti. I onda se sjeti. Možda je to onaj koji mu se jednom javio u snu i šapnuo: Ledeni, doći ću i rastopit ću te.

Pa neka, dokazat ću mu da je došao uzalud!

Gospodar srdačno primi stranca i odmah ga privede bogatom stolu. Tu je već sjedila nekolicina uzvanika kojima je, a da to nisu ni znali, skupo naplaćivao svaki zalogaj. Domaćin se smjesti sučelice gostu da ga može bolje promatrati. Odmah se uvjeri da to nije onaj koji mu se nekada u snu javio. Nikakve sličnosti ni u licu, ni u držanju, ni u glasu.

Alikor je neprekidno nutkao stranca. Ovaj mu se zahvaljivao, uzevši samo dva-tri zalogaja iz one najobičnije zdjele. Zatim dva-tri gutljaja vina, i to je bilo sve. Među ostalim gostima tekao je dotle živ razgovor. Često su krišom upirali pogled u stranca koji se sasvim približio domaćinu i nešto mu govorio, razlagao tiho i bez ikakva trzaja. Služinčad je neprekidno oblijetala oko gostiju, donoseći uvijek sve zanimljivija jestiva i pića.

Dok je tako zvonila i brujala gozba, netko se nagnu preko stola i uzbuđeno šapnu gostima na drugoj strani:

Pogledajte, gospodin plače!

Zgranuti uzvanici poustaše da pritrče Alikoru i upitaju ga što mu je, ali on se okrene i i sa strancem ode iz dvorane, bez ijedne riječi.

Ne znajući što se dogodilo, gosti salete onoga koji je najbliže sjedio strancu. Da li on štogod zna? je li što čuo. Ništa. samo prigušeno šaptanje i slučajno dvaput jasno izgovorene riječi: “Alikore, znaj! Najprokletije stvari na zemlji su ograde i ključi.”

Gosti stadoše ponavljati tu rečenicu i dok su raspravljali o njenom značenju, a sluge naokolo stajale spuštenih ruku i oborenih glava, pojavi se na vratima stranac i s njime neki čovjek prosjački obučen, noseći torbu kruha i luka i tikvicu vode o ramenu. Svi zanijemješe od čuđenja kad u prosijeku prepoznaše Alikora. Ne gledajući ni u koga, on mirno prođe dvoranom u društvu stranca. Zastade u izlazu i samo reče:

Vratite moje dvore kućicama – pa siđe niz stepenice i napusti palaču.

Kada se s mudracom zaputio pustim gradskim ulicama, zalaju odasvud psi i navale  na prosjaka i njegova pratioca. Prosjak ih umiri poznatim zovom i oni prepoznaše u njemu svoga gospodara. Ubrzo iziđoše iz grada. Na zavijutku puta koji je vijugao u daleke zemlje i gradove, pojavi se pred njima putnik. Alikor osjeti jezivu poniženost kad je primijetio da dolaznik nešto traži u džepu. Prije nego što je putnik stigao, mudrac reče suputniku:

Budi jak. I neka te ne ponižava prva milostinja.

Kako ću to podnijeti zavapi prosjak i okrenu se kao da će natrag, opet u svoje dvore.

Pomisli da ti on ne daje od svoga, nego od tvoga. A tako i jest.

Uto stiže putnik i gurne beskućniku u džep nekoliko novčića.

Alikor primi darak i obori oči. Putovali su cijelu noć i cijeli sljedeći dan. Zanoćiše u nekom zabačenom sjeniku. Uvukavši se u sijeno da im bude toplije, jer je po okolnim livadama na mjesečini podrhtavao prvi mraz, oni zapodjenu onaj blagi razgovor pred san:

Alikore, znaš li zašto smo na putu tako malo razgovarali.

Razmišljao sam o tebi, i ne začudi se što ću ti reći. Tvoj čin, kojim si se odrekao bogatstva u korist svojih siromašnih slugu, nije vrijedan divljenja. Vratio si im samo njihovu zaradu od koje si raskošno živio. Ali danas, kad sam te vidio kako radiš kao nadničar za zdjelu tople juhe, duboko si me tronuo. Čini mi se da je to bio prvi tvoj dan.

I ja to osjećam oglasi se Alkior. Redat ću te dane kao stepenice, jer se po njima mogu popeti visoko.

Poslije kratke šutnje prosjak nastavi:

Čuj me, mudri pratioče. Usliši mi jednu molbu.

Hoću, Alkiore, jer znam da ćeš biti skroman. De, govori.

Reci mi svoje ime. Odaj se tko si i odakle si.

Zavlada tišina. Stranac pomisli, ako ga Alkioor upita još dvaput, odgovorit će mu, iako nerado. A beskućnik je strpljivo čekao odgovor i ne misleći da ponovi pitanje. I tako su čekali i zaspali.

U neko doba noći, kad su obojica već dobrano utonuli u san, probudi Alkiora jecaj. Oprezno se podiže i pogleda začuđeno. Suputnik je plačući spavao i stalno buncao:

Gdje su moja krila. Vratite mi krila.

Što je to? potapša ga prosjak po ramenu. Kakva to krila tražiš?

Stranac se probudi, ali ne reče ništa. samo je nekako izgubljeno gledao oko sebe kao da se još nije mogao otresti teških sjećanja od kojih se trgnuo iz sna. Sanjao je opat kuću u koju je svratio jedne divne večeri kad je kao anđeo hodao po zemlji. U toj je kući prenoćio, položio krila uz ognjište, da se osuše, jer je cijeli dan kisnuo na putu. Sutradan, umjesto krila, našao je samo hrpu pepela. I tako je morao ostati na zemlji.

Sve si nekakva krila tražio – nabaci opet prosjak.

Sanjao sam, Alkiore, a snove razumijemo samo dok sanjamo.

Na javi to su samo tlapnje.

– Na Žalost, tako je. Zato se i savijamo pod teretom dana.

– Da, Alkiore. Budi svjestan da će ti svaki dan biti sve teži jer si tek počeo živjeti.

– Ne bojim se otkako je moju okorjelost rastopila tvoja sveta čarobna riječ.

U tami nad gorama zasrebri se drhtaj svanuća. A strnjikom strujnu mraznost zimskog jutra.

– Alkiore, ti cvokoćeš – reče sažaljivo mudrac. – Na putu ćemo se ugrijati. Siđimo odmah sa sjenika, dok nisu poustajali ukućani.

Uskoro se brzim koracima udaljiše od nepoznatog naselja. Na putu naiđu na potok i kad su se na njemu osvježili, nasmiješi se mudrac:

– Koliko si bodriji poslije ovog osvježenja. Potoci su rastopina nebeske modrine koja kaplje u gorska grotla i klokoće iz njih niz obronke, k nama u dolinu. Kad god prođeš kraj potoka, sjeti se mene.

– Govoriš mi kao da ćeš me napustiti – reče bojažljivo beskućnik.

– Budi hrabar. Mi se zaista rastajemo. Moji putovi vode na druge strane. samo znaj, ako te ikada spopadne očaj, pođi na bilo koji potok i srest ćeš me.

Alkior se zbuni, i kad se stranac oprostio zagrlivši ga te pošao stazom prema šumama, nije mogao izreći ni jedne riječi, nego je ukočeno gledao za njim kako zalazi za šumovite bregove. Ostavši sam, Alkior se stade besciljno i nemoćno obazirati na sve strane. Jutarnja magla mliječila se i sukljala iz dolova, a pijetli se dozivali u daljinama. Samotnik pođe drumom, nadajući se da će do podne stići u neko selo i tamo naći zaposlenje, da ga zima ne zatekne pustog i beskućnog.

Žurno je grabio drumom, ali tek uveče, kad je već pomišljao da će zanoćiti pod vedrim nebom stigne u zabačeno selo i bojažljivo pokuca na prva vrata.

– Smilujte se, dobri ljudi. Nisam potucak. Tražim posla za malo kruha i krova.

Ukućani baš bili za večerom. Domaćin reče radosno:

– Kuca prosjak. Neka nam je blagoslovljeno.

– Baš nam je došao pred Božić – doda domaćica. – Ima posla na pretek, pa će nam štogod pomoći.

Otvore mu vrata i ponude da se odmori u predsoblju. Domaćica mu pruži ostatak večere koja se još nije ohladila. Čim je večerao, odvedu ga u pojatu gdje mu pripreme ležaj. Alikoru se učini da sanja. Zar je moguće, da je naišao na toliku ljudsku dobrotu. I to odmah, na prvi kucaj.

Dugo nije mogao zaspati od tronuća. A probudio se prije svih ukućana i prije pijetlova kukurika. Kad se pojavio domaćin, koji uvijek prvi ustaje, začudi vidjevši ga budna.

Od tog jutra, radio je Alikor sve poslove i svi su bili zadovoljni. Kad bi poslije rada i večere, koja mu je prijala kao nikada, legao opet na tvrdu slamnjaču u pojati, u čudu se pitao tko je to učinio njegove ruke tako spretnim i vičnim svakom poslu. Uljuljan u snenost ugledao bi tada u dnu mračne pojate onog bezimenog suputnika, koji bi se odmah rasplinuo. Alkior bi pomislio da ga je svojim dahom otpuhnuo. Zato ga je sljedeće noći čekao skoro bez daha. Ali tada se nije pojavio.

Što se više približavao Božić, beskućnika je sve više morila želja da mu ruke budu ukrašene žuljevima. Tako je na veliko čuđenje sviju, samo rukama, bez ikakva oruđa, iskopao bunar, najveći dar ovome sušnom predjelu. Zadivljeni ukućani dopustiše mu da spava u predsoblju. Uoči samog Božića već je sjedio za njihovim stolom.

Glas o njegovoj marljivosti i neobičnoj dobroti proširi se po cijeloj okolici i mnogo dalje. Dolazili su mnogi radoznalci, i poštovaoci, da vide čovjeka koji je rukama iskopao bunar.

Baš na sam Badnji dan, među njima sam stigao i ja iz susjednog sela, gdje sam boravio, da se nadišem. Kako dobrog Alkiora nisam našao, priđem poslije ponoćke domaćinu gospodaru i zapitam ga da li bih mogao vidjeti njegova slugu.

– Kako ne. Bit će s nama za stolom. Pođi sa mnom.

Sva me čeljad toplo primi, a domaćica odredi odmah i meni mjesto. Svi posjedasmo za sto, samo sluge nije bilo.

Sad će on doći – primijeti domaćin. – Dali smo mu novu odjeću i obuću. Sigurno se još sprema.

Već su treći put zazvonile čaše u ruci, a on još nikako da stigne. Domaćin posla po njega najstarijeg sina. Ovaj se vrati sav zbunjen.

– Dođite, dođite da vidite u staji čudo neviđeno.

Smjesta svi ustanemo i potrčimo niz dvorište.

– Polako, polako, opomenu nas sin.

Tiho priđosmo staji. U njoj nečuven prizor. Alkior kleči pred volom i obasjana lica gleda nepomično u krupne oči živinčeta. U dubini tih očiju ljuljao se odraz, najsvetija slika, zaostala iz drevnih vremena. Štalica i jasle s djetešcem Isusom. I jedna zvijezda.

NIKOLA ŠOP, Jajce, 1904. – Zagreb, 1983.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s