Senada Zatagić- KATARININO OGLEDALO

Katarinino ogledalo

Katarina, posljednja bosanska kraljica, bješe plemenita gospa.

Sunce još nije ni obasjalo prozore njene sobe, a Katarina je već bila na nogama. Dremljiva, još u polusnu – njena dugogodišnja sluškinja joj je pomagala da se odjene. Gledala je kraljičino vitko mladalačko tijelo kao da ga vidi prvi put.

Zvuči nevjerovatno, ali ona kao da ne stari, govorila je svojoj prijateljici, Katarininoj kuharici.

Ne znam kako joj to uspijeva, ali i ja sam primijetila da za toliko godina koliko je kraljica na njoj nema nikakvih znakova starosti. Štaviše, ponekad pomislim da je svaki dan sve mlađa iljepša, tako mi se čini.

Prve zrake sunca sjale su na njenoj divnoj zlatnoj kosi, slijevale se niz leđa u uvojcima, pa niza skute njene haljine. Sva okupana blistavilom, mirisom, svježinom, okružena slugama i dvorjanima, uputila se na sajmište. Htjela je da prva vidi sve što trgovci nude i da kupi što poželi.

Mnogo godina ranije, kada je Katarina postala kraljicom, prvi put se zaputila na sajmište sa svojim slugama.

– Ima li potrebe da se radi odlaska na sajmište ustaje ovako rano? – gunđao je jedan od sluga, nezadovoljan. – Pa, valjda je kraljica mogla narediti da sajam počne tek kada ona sve pregleda i kupi sve što želi…

– Znaš da kraljica ne želi da se nešto mijenja samo da bi njoj bilo lakše, ona želi da narod bude zadovoljan, a ona se prilagođava.

– Ma, vražja su to posla, ona tako lijepa, još i plemenita, hm…

– Ušuti, ne dopuštam da se tako priča o njoj! – podviknu drugi – Ne znaš da takva kraljica ne postoji nigdje drugo, o njoj se priča u susjednim kraljevstvima, o njenoj ljepoti, plemenitosti, a ti sumnjaš

u sve to, izdajniče! Najradije bih te poslao dželatu!

– Ma, samo sam pospan, eto, nisam protiv kraljice!

Katarina je razgledala izloženu robu, nadajući se da će pronaći nešto što će joj se dopasti, mada nije postojalo nešto za šta je čula i poželjela da ima, a da to njen kralj nije kupio bez obzira na cijenu. Na samom kraju sajmišta, u gužvi, uočila je nekakav sjaj, graju, čula žamor.

Stigao je trgovac ogledalima, rekli su joj.

– Ogledalima?! – začudila se – Nikada se na Bobovcu nisu pojavljivali takvi trgovci, ja sam svoja ogledala naručila iz Venecije. Ali, hajde da pogledamo!», skoro djetinji se obradovala.

– Ogledala, ogledala, kupite ogledala! – vikao je trgovac. A, kada je ugledao Katarinu, zastao je na tren, nepomično je gledao, poklonio se i rekao: – Vaše visočanstvo, Vaše želje vjerovatno nadilaze moju skromnu ponudu, ali izvolite, odaberite koje god želite ogledalo, rado ću Vam ga pokloniti! Vaša ljepota zaslužuje više od običnog ogledala!

– Pa, dobro, pogledat ću! Marija, Ana, izaberite i vi sebi ogledalo,

bit će to moj poklon! – doviknula je svojim sluškinjama.

– Hvala, Vaše Visočanstvo! – odgovorile su presretne.

Razgledala je izložena ogledala, blještala su na suncu, tražila u njima svoj odraz, divila se mladalačkom tijelu, savršenim crtama lica. Onda se sjetila da će uskoro svega toga nestati pod teretom godina što će doći. Kada bi bar mladost i sreća mogli trajati vječno!, pomislila je uzdahnuvši. Iznenadan bljesak natjerao ju je da sklopi oči. Nije mogla da odgonetne odakle potiče.

– Ali, šta je to bilo? – upitala je trgovca, koji je starim krpama prekrivao ogledalo koje je privuklo njenu pažnju.

– Samo jedno čudno, staro, prljavo ogledalo koje sam kupio usput! Kod grada Visoki iskopali su ga iz laguma… Ništa posebno…

Katarina je zurila u neobični friz na ramu ogledala: pticoliki ljudi, s psećom glavom i drugih, njoj nepoznatih zvijeri, nizali su se u neobičnoj povorci oko zrcaleće površi. I povrh svega stilizovano sunce…

– Dajte da ga bolje pogledam! – naredila je. Ogledalo je uistinu bilo neobično, kao da je poticalo iz nekog drugog svijeta, ti ornamenti, kao uvijene zmije, postolje u obliku barke što ju uokviruje velika zmija… Bilo je u njemu nečeg magičnog, snage što je vukla čovjeka

poput udice: nije mu se mogla oduprijeti, morala je da ga ima, istraži…

– Koliko? – upitala je nestrpljivo.

– Ja bih radije da prvo….

– Koliko? – ponovila je. Trgovac se nećkao. Ogledalo je bilo vrijedno i htio je da ga prvo sam u miru prouči, možda bi ga onda i ponudio kraljici, naravno, po odgovarajućoj cijeni. Ovako, bio je prisiljen predati ga kraljici, nije smio proturječiti.

– Stotinu zlatnika. – izgovorio je hladno, nadajući se da će kraljica

ipak da se zamisli nad tom sumom.

– Isplatite mu! – i ona je bila hladna, odlučna. Mora imati to ogledalo.

– I smjesta mi pošaljite draguljara da ga očisti!

Katarina se redovito osamljivala. Ne bi ni večerala sa svojim kraljem a već bi se povukla u svoje odaje, izgovarajući se  iscrpljenošću. Navukla bi zavjese, upalila samo jedan svijećnjak, onaj pored ogledala i započela ritual. Stajala je pred ogledalom i polagano se svlačila: ispod odjeće se naziralo njeno predivno tijelo.

Skidala je komad po komad odjeće sa sebe, a kada je bila skoro naga rasplitala je svoju divnu zlatnu kosu – padala je po njoj, divna i zlatna, mirisala je na poljsko cvijeće bosanskih livada i na suncem obasjane šumske proplanke. Nema riječi koje bi mogle opisati užitak što je osjećala kada bi stala naga pred ogledalo, obuzimao je cijelo tijelo, trnula je i osjećala svaki najmanji dijelić kože kao žeravicu, gorjela je iznutra, i od zanosa i uzbuđenja kojem ništa nije bilo ravno, padala u takav zanos da je gubila svijest… Budila se iscrpljena i pomalo tužna, žalila je što se uvijek tako završi.

Nasmija se Katarina gledajući svoje obline u ogledalu, sjećala se kako je bojažljivo to činila prvi put, kako se drhtavo skidala, rasplitala kosu, zadivljena svojom nagošću i ljepotom. Uvidjevši da njeno tijelo izgleda još uvijek kao i onda kada je dobila ogledalo, iako je od tada prošlo čitavo desetljeće, pa i više, Katarina je zadovoljna ušla u toplu vodu i osjetila kako ponovo tone u san i ne kontroliše svoje misli. Imala je pravo na vječitu mladost i sreću.

Katarina je ipak ostarila; ili je ogledalo izgubilo moć ili ga je Katarina razbila ili…

Povijest nam je ispričala priču sa završetkom koji nije ličio na sretan kraj. Bosanska kraljevina je propala, nestala, zbrisana je sa mape svijeta; Katarinin kralj je pogubljen, a Katarina je bila prisiljena pobjeći iz svoje zemlje i starost dočekati daleko od bosanskih brda. Možda je Katarinina plemenitost nestala, zamijenila je oholost, gordost… Povijest o ogledalu ništa ne zna.

Katarina – tako se zvala mlada studentica povijesti. Posebno je bila zainteresirana za povijest srednjevjekovne bosanske države. Rođena u blizini srednjevjekovne bosanske prijestolnice još odmalena se vrzmala oko tvrđave i katakombi, zamišljala da je arheolog i, dok su se njene vršnjakinje oduševljavale sa novom Barbi, ona je iščitavala knjige o arheološkim nalazima u Bosni i Hercegovini, predmetima nađenim u grobnicama, dvorcima…

Željela je da i ona jednog dana pronađe neki predmet iz davne Bosne i postane slavna. Danas je na to gledala kao na djetinjarije.

Istina, ostalo je malo od te njene strasti, ali ju je pretočila u nešto konstruktivnije : studirala je povijest Bosne i Hercegovine sa akcentom na srednjevjekovnoj Bosni. Mnogo je čitala o Bosni, o njenim kraljevima, a posebno je bila zainteresovana za Katarinu, svoju imenjakinju, veliku bosansku kraljicu.

Jednog dana na buvljoj pijaci desilo se nešto nevjerovatno. Znala je tamo otići – nikada ne znaš šta možeš naći na takvim mjestima – i satima pregledavati te sitnice koji ljudi prodaju. Bilo je tu, uistinu, stvari koje nisu ničemu vrijedile, ali se moglo naći i vrijednih stvari – rijetka izdanja nekih kjiga, antikviteti, suveniri iz svih dijelova svijeta… Katarina je jedva uspjela zadržati dah kada ga je ugledala. Bilo je nevjerovatno. Ogledalo, divno, sa pozlaćenim ili možda čak zlatnim ornamentima, zmijolikim, nalik na hijeroglife, likovi upleteni u povorku, na putu ka barci u postolju, psoglavi i pticoliki, ovaj sa glavom krokodila, mora da je riječ o…

Nije imala pojma sa čime da usporedi tu nevjerovatnu stvar. Katarini se zavrtjelo u glavi od sreće, bio je to nevjerovatan osjećaj. Samo je jednom vidjela nešto slično ovome u muzeju, to ogledalo je poticalo iz predrimskog perioda i imalo je nevjerovatnu vrijednost, a ovo je sigurno još starije… Pretvarala se da gleda nešto drugo, a onda je ogledalo vidjela kao slučajno. Kupila ga je badava, istina, za taj novac je mogla kupiti novo, ali nije žalila, bila je sigurna da se radi o antikvitetu koji je stariji i od bosanske države i samo je nekom čudnom igrom sudbine dospjeo njoj u ruke… Katarina je bila presretna i nije mogla da mu se prestane diviti…

Ogledalo je bljesnulo, a onda je začula divan ženski glas:

– Ko si ti? – Katarina je sada pomislila da uistinu ludi, ali je odgovorila:

– Katarina…

– Dugo te nije bilo, Katarina. Zaboravila si naš dogovor. Obećala si da ga nećeš prekršiti!

– Kakav dogovor? – sada se i Katarina osmjelila.

– Ja nisam Katarina kojoj je pripadalo ogledalo, ne znam ni ko je ona…

– Nisi nikada čula za veliku bosansku kraljicu Katarinu, najljepšu i najplemenitiju?

– Čula sam nešto iz povijesnih knjiga….

– A piše li u tim knjigama da Katarina nije starila, da je imala magično ogledalo koje joj je donosilo sreću…

– Ne, u povijesnim knjigama nema ništa o tome…

– Onda su te knjige pravo smeće! – glas je bio gnjevan.

– Ako ti nisi Katarina kraljica, želiš li da postaneš besmrtna? Nudim ti vječnu mladost i ljepotu ili nešto drugo što poželiš, a zauzvrat… – glas je utihnuo.

Katarina je osjetila kako je obuzima neka čudna sila, ali joj se nije oduprla. Stala je mirno ispred ogledala, skinula haljinu i rasplela zlatnu kosu, koja je padala preko ramena, niz grudi. Osjetila je neopisiv užitak gledajući svoje tijelo, mlado, vitko, nedirnuto.

Dodirnula je rukama lice, grudi pa niz tijelo. Osjećala je kao da će se stopiti sa svjetlošću koja je izbijala iz ogledala … i nestati u njoj.

Godinama kasnije, u apartmanu luksuznog pariskog hotela, prelijepa Katarina se svlačila ispred svog čarobnog ogledala.

Nasmija se pomislivši na svog sinoćnjeg pratioca koji je na sve strane hvalio njenu ljepotu i vitak stas. Eh, kada bi sve bilo onako kako se čini naizgled, mislila je, pogledajući u svoje divno tijelo i odurnu nakazu u ogledalu: sparušene kože, u trakama, kao poput zavoja kod drevnih mumija, tek s pokojim pramenom kose na iskrzanoj lubanji, bezuba, odjevena u rite neprepoznatljive boje i oblika… Iako  zadovoljnu sobom, kao i uvijek kada bi se pogledala, svoj odraz, obuze je drhtavica. Tanahni prsti jeze puzali su joj niz stomak ka preponama. Osjećala je da neće trajati još dugo ta zamjena… Ili šta već? Znala je da će se ono osloboditi iz ogledala…

Jednog dana…

Advertisements

3 thoughts on “Senada Zatagić- KATARININO OGLEDALO

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s