Tvrtko Gavran – ISTINITA LAŽ

 

ISTINITA LAŽ

 

Često se vijesti o nekim tragičnim događajima pojave same po sebi i u grad stignu prije nego što se zbude pa i po nekoliko godina ranije. Tako je bilo i u Bobovcu tih godina prije pada. O padu pod Turdke vijest se sama po sebi rodila i širila nažalost samo u glavama onih koji nisu mogli ni na što utjecati dok su oni moćni na dvoru i okolo dvora ostajali gluhi, nijemi i slijepi za sve osim za svoje najbesmisjenije potrebe. I svi su zatajili, patili, šutjeli i klonili se umišljenih velikaša i velmoža izuzev Tvrtka dijaka koji je sve otvoreno zborio znajući da je to uzaludno i po njega opasno.

Rodio se u dijačkoj obitelji 1430. godine zadnji i jedini sin. Od nekada najradinije i mnogoljudne dijačke radionice, koja se bavila svim i svačim, od pisanja povelja do natpisa na kamima (stećcima), tako isto sklapanjem krupnih i sitnih poslova u zemlji i inozemstvu, sastavljanjem testamenata i ugovora svih vrsta, dok se nije pretvorila u jedan dućančić u obrtničkom dijelu grada. U tom dučančiću, na samom kraju grada, u zadnje tri generacije po jedan je uvrnut dijak ispijao gotovinu i zadovoljavao svoje sitne strasti koje nisu donosile nikakvu korist.

Nu tu se nije skupljao samo dokoni svijet. Zalazili su tu i pismeniji, pa i ljudi u nemilosti dvora, željni mudra razgovora i ugodna sugovornika komu bi povjerili svoju jal.

Prvi koji se od do tada čestitih dijaka oteo staromu obrtničkomu redu i umislio da će svoga konja Zobomila  naučiti plesati bijaše Radoje, visok, svečan i učen, nu s nekim čudnim vjetrom ošinut i bačen na put bez povratka. Tako je zapustio obrt i silazio u malu Luku ispod grada na rijeci Bukovici koja mu je još jedino preostala od nekada velikog zemljišnog posjeda i tu po cijeli dan svirao neku čudnu melodiju koju je samo jednom čuo od nekog svirača lutalice, zapamtio i toliko mu se vrtila u glavi da je se nije znao nikako osloboditi niti je zaboraviti, a možda nije ni htio. Tako su mu u toj pitomoj dolini tekli dokoni dani. On je udarao po svih sedam žica vješto i lijepo, a Zobomil ga je tužno motrio svojim dobroćudnim konjskim očima i nije m u bilo ni na kraj pameti napraviti niti jedan plesni korak sve do duboke starosti. Podjednako su oba služila za sprdnju i podsmijeh zlobnim i nerazumnim, a divljenje i čuđenje mudrim i veselim koji su i sami uviđali da je i njihov osobni život sa svom svojom ustrajnošću i sticanjem isto tako pust i smiješan kao i Radojin, samo što je to njemu svejedno a njima nije. On je u svomu uživao, oni se u svome muče i nisu hrabri isto raditi. Bilo je i trećih koji su pola u šali ili poluozbiljno nagađali tko je veći konj od njih dvojice: Radoja ili Zobomil. Radoja što hoće ili Zobomil što neće. To je tako među njima trajalo dok je trajalo.

Radojin jedini sin nasljednik Radinko zanemaren od oca umislio si je i dao se na to da naslika sliku dvorske ljepotice Okudrage, toliko lijepom da vitezovi, ugledavši je izloženu pred dućanom, sjahuju s konja i ljube joj ruku. Nu od slike koju je naslikao i izlagao samo su se prepadali konji i tu propinjali, frktali, kolutali uplašenim očima zadajući teške muke svojim jahačima koji su ih jedva smirivali. Da Radinka nije neka tajna ruka na dvoru štitila ne bi dobro prošao. U tomu mu je prošao život, sretan i veseo, toliko sretan da od imetka kojim je raspolagao i nije puno potrošio ostavivši svomu jedincu sinu Tvrtku dijaku taman toliko da tri ljudska vijeka može živjeti u snovima i dokolici.

Za razliku od svoga djeda i oca, koji su imali neki svoj uzvišeni i nedostižni san, Tvrtko se bavio proricanjem sudbine. Iako nikomu nikad ništa nije pogodio gušio se u poslu jer su mu ne samo dolazili građani Bobovca svih zanimanja već i dvorjani i sluge te i iz drugih gradova sve što je imalo novca i ugleda i moglo doći na red. Mnogi koji nisu mogli doći poradi poslova ili bolesti slali su mu pisma po putnicima i teklićima u tolikoj mjeri da je jedva stizao odgovoriti. I što je više promašivao to je više oduzimao posao onima koji su stvarno manje-više pogađali sudbinu ljudima, što zapravo i nije čudo već gola istina da ljudi o svojoj budućnosti kao i o životu više vole čuti ono što nije nego ono što jest, a samo vole pitati o onomu što jest.

Tako je Tvrtko uoči pada Bobovca (koju godinu prije) dogurao i do trideset, a da unatoč novcu koji je naslijedio i koji mu je pristizao nikako nije vidio Jajce, a kamo li Dubrovnik, Rim ili Firencu koje je toliko želio vidjeti. Čekao je da mu nestane posla, a posla nije nestajalo pa je ne mogavši naudovoljiti svojim mušterijama provodio dane u svojoj “radionici” ispisujući drugima svoje želje, a ne njihove sudbine.

O njemu ono što se znalo. Bijaše mala rasta nu neobične snage za svoj pisarski posao. Uvijek pod oružjem što je bilo neuobičajeno za njegov stalež koji je tu i tamo nosio samo bodeže ili kratke mačeve lijepe izradbe i skupe onoliko koliko su im prilike dozvoljavale. Na posao i s posla je išao pješice iako je vodio do grada dobra konja koga nije nikad uzjahivao.

Na ulazu u grad je ostavljao konja i išao pješice sredinom puta nikomu se ne sklanjajući. Bilo je osionih vitezova koji su za razliku od građana smjeli projahati gradom  pa su voljeli nagoniti konje na pješake i uživati u njihovom strahu i bijegu. Tako su i na Tvrtka, što iz šale što iz znatiželje što iz obijesti, nu ovaj se nije uklanjao i konji su ili stajali ili se propinjali ili se vraćali unazad ma koliko ih njihovi vješti jahači na njega nagonili i ma koliko konji bili svkili da ih nagone na ljude i životinje. Iako on nikada ni na koga nije potegao  oružje nitko ni na njega nije smio potegnuti ni mača ni buzdovana ni štita.

Ono što se o njemu nije znalo. Bijaše nesretno zaljubljen u kraljevsku nećakinju Miloustu, visoku i snažnu opaticu čije su oči i usta, što se vidjelo ne samo nediljom već i o velikim blagdanima u crkvi, bile ljepše od svih drugih djevojačkih i momačkih i svih inih uresa i dragulja u sutješkoj bazilici. Dotle dok je on tugovao za opaticom za njim su čeznule i prestajale čeznuti mnoge trgovačke i obrtničke kćeri, a bome i po koja plemkinja.

To kada se o izdaji i padu Bobovca počeo širiti taj glas kako i otkle je do toga došlo nitko nije znao. Sumnjalo se da je to proročanstvo Tvrtka dijaka. jedino koje je pogodio. Nu kako su mu u sva lažna vjerovali tako mu u ono jedno jedino istinito nitko nije htio povjerovati. Čak kada je ne samo građane već i svećenike i plemiće počeo otvoreno upozoravati. Oni su živjeli svoj naizgled bezbrižni život u potrazi za sitnim i krupnim dobitkom i zadovoljstvima. Kako je bilo na dvoru u Bobovcu i u ostalim gradovima – zna se.

Sama opsada i zadnja bitka prije pada je Tvrtka dijaka zatekla u gradu. Iako je imao kuću u gradu on je zadnjih godina živio u maloj kući za ladanje u Dragovićima odakle je svaki dan išao u grad na posao, pa je pune kese i na dobru konju mogao lako odmagliti. Nu nije. I u obrani je sudjelovao do zadnjega. Tu se tek vidjelo da su svi oni što su željeli, a nisu na njega trgnuli mač bili u pravu. Tvrtko bijaše junak i bez premca vješt borac.

Niti je pao od mača niti u ropstvo. Kao što je hodio sredinom ulice dok je grad još bio slobodan ne uklanjajući se nikomu s puta tako je isto izašao iz grada nakon pada, ne uklanjajući se nikome i nitko na njega nije potegnuo mača ni noža.

Svi su mislili da se bar tada zaputio put mora, kamo su pametniji još ranije potražili spas. Nu nije. krenuo je i ovi puta kontra. Tu mu se tada negdje na putu u srce Zvijezde ka ruševinama Zvjezdan-grada gubi trag.

No samo trag. On se nikad nije izgubio. Javljao se više puta u različitim osobama i likovima. Jedanput kao svakoj mudrosti i lukavstvu vješt bosanski fratar. Drugi put kao vrstan pučki likar. Treći put, opet, kao kovač vještak u kaljenju. Bijaše general u Austrijskoj vojsci pa čak i profesorom poetike na sveučilištu u Firenci.

Tek, što se pouzdano znade, petsto sedam godina kasnije, tu u okolici Bobovca, u uvijek teška i zla vremena, pojavio se neki pjesnik zastrašujuće sličnosti, ponašanja, pameti i izgleda koji nije ni krio da se o njemu, Tvrtku dijaku, radi. Nu, i ovi put se, kao i uvijek, dogodilo među ljudima: u ono što je istina nitko nije vjerovao kao u ono što je izmišljeno – jest!

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s