Veselin Gatalo – KORKUT

                   Korkut

Nije u Hercegovini od Nevesinja bilo mirnije kasabe, barem ne u ta doba. Hodža Čišić i pop Mučibabić s Lijeskova Dola, pili kahvu svakoga jutra, gledali svaki na tuđu bogomolju, divili se visini crkvenog tornja i vitkosti džamijskog minareta. Nisu ih plašile priče o Austrijinim prijetnjama Turskoj carevini, nije ih brinula ni Zalom-pašina prijetnja da će ih obojicu nabiti na kolac ako se ne prestanu upletati u njegov odnos s narodom, muslimanskim i pravoslavnim, i ako se pop Mučibabić ne bude držao isključivo svoga Lijeskova Dola.

Bijaše to tako do onoga dana, šest hefta ili dan-dva manje od dženaze nesretnog Ibrahimbega Korkuta, gdje se narod; i muhamedanci i pravoslavci, poče obraćati hodži Čišiću i popu Mučibabiću. Govorili su da im nešto obnoć straši, pa i ubija hajvan, da im se penje po slamnatim krovovima i kuca na vrata. Dođe hodži nevesinjskom i Korkutova žena, begovica Mevzeta, da mu, sva van sebe, pripovjedi kako ju je rahmetli beg počeo po noći pohoditi, sav od zemlje i bez opanaka; kako je nekakav vas orutavio te da su mu nokti na rukama nogama dugi pedalj a zubi očnjaci kolik palac, kako više na vuka no na insana naliči.

Kad pade mrtva glava, kad Sabahudin Čolak, inače nevesinjski pustahija i probisvjet, bi nađen sav ispijen i razderan sred mezarja podno Marove Bukve, gdje je Ibrahim Korkut na tabutu zakopan, poče se narod otale iseljavati.

Uzalud su i pop i hodža govorili da je to vuk pohodio kasabu, da se nemaju čega bojati, da ih dragi Bog čuva, da oni dva najbolje znaju. Ali, narod radio po svom, pitao se što psi nisu na vuka lajali, što Korkutova hanuma više ni riječ prozboriti ne može, što je hrsuz Sabahudin Čolak razderan na Korkutovom mezaru.

Dva dana poslije, ubilo i Jovana Parovića, na isti način. Pa Sinana Gostu.

Narod i u crkvu i džamiju prorijedio dolaziti. Po danu bi izmolili ili odklanjali svoje. Akšam i sabah-namaz su u džamiji klanjali samo najhrabriji.

Kad dođe do Zalom-paše glas da je šejtanska neman izmrcvarila i ubila Jovana Ubiparipa, akrama mu i prijatelja još iz Beča, čovjeka s kojim je mnogu čašu popio i muhajem u Peštu u kupleraje s njim išao, obeća silan bakšiš onome ko nemani dohaka. Pozva hodžu Čišića i popa Mučibabića, znajući da nisu ko drugi, da bi se jedan od njih mogao prihvatiti zahtjevnoga posla, pa ako ga odrade, on im više na putu neće stajati i predike im držati.

Kad stadoše pred Zalom pašu, hodža pade ničice, kao što i priliči pred pašom i gazijom. Pop, po navici, ostade stoječki, onako visok i plećat. Za njega se pričalo da ni pred vladikom glavu ne poginje.

Paša se napravi da ne vidi očit znak nepoštovanja od strane nevjernika, važnije su mu misli bile u glavi. Bojao se da gatački beg Bešlagić ne dohaberi Stambolu šta se dešava u Nevesinju, Vezirovom nećaku se Zalom-paša zamjerio pri zadnjem hadždžu u Mekku, ne pustivši ga da prvi prođe kroz kapiju. 

– Selam vam obojici. Znate što vas pozvah…    –   reče unjkavim glasom, kao da govori sam sebi.

– Znamo, o pravovjerni   –   reče hodža podigavši glavu s bijelim turbanom.

Pop Mučibabić se spusti na minderluk i prekriži duge noge. Pruži ruku, bez pitanja uze rahat-lokum ispred paše i strpa jedan komad pod duge brkove. Začu se glasno mljackanje i šum brade kako se tare od crnu popovsku mantiju.

Ispriča hodža, za svaki slučaj, šta je i kako je, o Mevzeti-hanumi neupokojenog rahmetlije koji je noću pohodi, o jezivim smrtima ispod i u blizini Marove bukve, ter dade paša poslati po udovicu Ibrahimbegovu.

Za nekoliko sati mučne šutnje, tri kahve i velike tacne pune tahan-halve i orahli lokuma što ih je pop Mučibabič skoro sam pojeo, dovedoše momci i Begovicu. Pop otrese šerbetni prah s brkova i zagladi dugu bradu. 

– Ejvala, hanuma   –   reče paša.   –   Je li te rahmetlija, to be jarabi,  još noćom pohodi?

Begovica kao da pođe vrisnuti. Poče se otimati, ali je momci savladaše. Iz njenog grla je izlazilo samo hripanje i krkljanje. Hodža zausti:

– Časni paša, zanijemila je garibica, od straha i taksirata i…

– Sikter!   –   prekide ga paša.   –   A ti hanuma, dojdera ‘vamo.

Begovica priđe i pade pred pašom. Ovaj je podiže na koljena i pucnu prstima. Jedan momak otrča i vrati se sa ljubičastom maramom prepunom znakovlja; pravoslavnog, papinskog, muhamedanskog, jevrejskog. Znakovlja je tu bilo koje pop Mučibabić, iako diplomant Grčke Bogoslovije, nije mogao odgonetnuti.

– Kad ti rahmetlija dođe… Slušaš ti mene, ženo!?   –   upita. Begovica klimnu glavom.   –   Kad Ibrahimbeg dođe, pa kad ne gledao, a ti mu ovo tvrdo veži oko vrata. Jes’ me razumila?

Jadnica klimnu glavom, paša maknu rukom, i hanumu više odvukoše no odvedoše.

– Vas dva, znate šta vam je činit’   –   reče paša.   –    Obdan, između sabaha i akšama. Ako bude mahrame, istina je. Ako bude mahrame, kolac u srce. I to ti pope, u tebe je velika snaga. Nek’ od gloginje kolac bude, zapamti.

– Znam – prozborio je pop žvačući dotad nevidljiv ispali rahat lokum koji je, kanda, našao na mantiji.

– Ma, časni paša… Ma, hoće li je skinut!? – upita hodža Čišić.

– Ama šta, hodžo?

– Mahramu, svijetli pašo.

– Neće, hodžo moj dobri…   –   odgovori pop Mučibabić mjesto paše Zalomskoga.   –   Ne more zbogradi znakovlja svekolika. Mudar je naš dobri paša, nije ko ona rđa, beg gatački.

Paša ne mogaše sakriti zadovoljstvo zbog pokude bega gatačkoga. A i hvala je hvala, makar je ćafir i kaurin izrekao. A onda shvati da bi moglo biti da mu se pop podsmjehuje ili prosto-naprosto lukavo dodvorava.

– Sikter, oba!   –   reče dok je pop pružao ruku prema tabaku s ratlucima.   –   A tebi pope, ako nečist ubiješ, kesa dukata. Ja što rekoh-ne porekoh! Aj’ sikter!

Kad je noć uoči Vidovdana, oko četiri sata, pop Mučibabić čuo lupanje po vratima, pretpostavio je o čemu se radi. Popadija je, ogrnuta popovom mantijom, otvorila vrata i našla pred njima izbezumljenu hanumu Korkutovicu, uvela je i dala joj šerbe da popije. Pop je nije ništa pitao-ona ionako nije mogla govoriti, odmah je, onako neumiven, pošao na tavan i počeo šiljiti dugačak kolac. Potom se spusti niz grube medrovine, s dugim šiljatim kocem u ogromnoj lijevoj šaci.

– Jesi li mu je vezala?   –   najzad je priupita, pošto se hanuma malo smirila.

Klimnula mu je glavom, između jecaja.

– Ženo, trči i reci Marku da u zoru zazvoni   –   rekao je popadiji.

– Ali… Đe ću ‘vako, u ovi vakat? Može me…

– Sikter, ženo! Sikter da te modru ne namodrim! Marko je tri kuće od nas, idi lezi kod Markovice, ima ona jezik od aršina, bolje će ona oglasit no zvono crkveno. Morete se njezinim jezikom obadvi pokrit!

Za koji minut, vrata su se zalupila, a pop je sjeo do Ibrahimbegovice. Stavi joj veliku ruku na obla prsa, da bolje čuje kako diše. Stavi joj i ruku na tvrdo bedro, da vidi kako je vrela od straha. Na kraju skide i svoju dugu košulju, da i ona štogod na njemu osjeti.

U zoru, ni kvarat ure poslije zvona, pred crkvom se skupi svijet, kršten i muslimanski. Među njima i popadija. Gledali su kako im pop Mučibabić prilazi, s kocem i drvenim maljem u lijevoj i Ibrahimbegovičinom šakom u desnoj ruci. Žena zvonara Marka i popadija su se pobrinule da već vas svijet zna o čemu se radi.

– Pomoz bog!   –   nazva pop.

– Bog ti pomogo…   –   odvrati kršćanska svjetina.

– Sabah hajrolsun….   –   nazva i udovica neupokojenog Ibrahimbega Korkuta.

– Alaharazolsun…   –   reče nekolicina njih, još prije nego su se počeli čuditi tome što hanuma nakon dugo vremena opet govori. Počeše govoriti kako je Allah velik i milostiv.

Samo je popadija ugrizla usnu tako jako da joj je na njoj ostala kapljica krvi.

Kad je povorka krenula prema Marovoj bukvi, već se pomaljalo sunce.

Jutro je već bilo poodmaklo kad je najmenik Lutvo iskopao tabut i podigao već natrulo platno na rahmetliji. Na vratu mrca-marama sa znakovljem.

Narod, i pravoslavni i muslimanski, poče se čuditi kako tijelo ni nakon par mjeseca nije počelo truliti ni raspadati se. Hodža Čišić poče nešto mrmljati sebi u bradu, hanuma Korkutova poče tiho plakati.

Pop zabode kolac vrhom u zemlju, stavi drveni malj pod mišku, otvori crnu knjigu i poče iz Psaltira psalme Davidove na staroslavenskom jeziku čitati. Jednim je okom stalno na mrtvog Korkuta gledao.

Kad mu se, kod četrdesetoga psalma učini da se mrtvac pomače, prestade čitati i uze kolac. Popadiji dade knjigu, nasloni vrh koca pod lijevu sisu mrtvačevu i udari maljem.

Glogov vrh probi natruhlu košulju i kožu, ali krv ne poteče. Zato mrtvi Korkut širom otvori oči i uhvati kolac s obje ruke, na što i pop udari još dvaput, svom snagom. Narod se razbježa na sve strane, tako da je samo pop mogao vidjeti kako Korkutu rastu očnjaci i dlake na rukama, kako se otima da izvuče kolac iz grudi. Tukao je pop Mučibabić, znojna lica i razbubnjala srca, sve dok kolac nije ušao u zemlju pod tijelom, dvadesetak udaraca dalje od trenutka kad su se lampiru u tijelo vratili dlake i zubi, i stvor đavolji se prestao uvijati i otimati.

Kad se narod, nakon sat-dva, počeo vračati, pop je već, miran i bez kapi znoja na sebi, sjedio kraj mezara i pušio duhan.

Ljudi su se sašaptavali i čudom se čudili gledajući kako tijelo Korkutovo sad brzo propada na njihove oči, kao da najzad upokojeni Korkut nastoji nadoknaditi sve vrijeme u kome se nije raspadao i izjedao.

Nitko nije govorio dok je najmenik Lutvo na Ibrahimbega i kolac sipao crnu i plodnu nevesinjsku zemlju.

Pop Mučibabić je kroz dim dobre hercegovačke škije što mu je zet iz Ljubuškog donio, gledao dimije Ibrahimbegovice Korkutove, i pitao se zašto zemlja isto pada kad je bacaju na kršteno i nekršteno čeljade, makar je na njega bacao ovaj isti siroti Lutvo što zimu po seoskim pojatama provodi i po snijegu bez kaputa i čizama vazda gazi.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s