Vitomir Lukić – NOĆNI EKSPRES

 

NOĆNI EKSPRES

 

Tek što propusti ekspres na liniji Atena – Pariz, jedva se držeći na nogama od naleta bjelosvjetskog vjetra koji ga je čitavih nekoliko minuta izlagao udaru tutnja osovina i rezovima svjetla – dežurni se uputi prema kancelariji ošamućeno klateći fenjerom preko kolosijeka. Još je bio sav omotan hladnim staniolom mirisa od pregrijanih kupea, začina iz kobasice, ishlapjele dezinfekcije iz letećih klozeta i neodoljivom nostalgijom što je noćni ekspresi ostaljaju u sporednim stanicama.

Do jutra više nije bilo vlakova.Uvrnuo je gasnu lampu i namjestio se da pridrijema u polumraku što je mirisao na podno ulje – kad zazvoni telefon i netko ga od skretničara obavijesti da se na sporednom kolosijeku nalazi transport sa selidbom.

– Neka čeka do jutra – reče on kroz zijevanje i spusti slušalicu.

Iz opreza da ga opet ne probude, dežurni uze fenjer i povuče se u čekaonicu prvog razreda. Neprovjetravana godinama, još od kako se belgijska princeza slučajno zaustavila usljed kvara na pruzi – meka zagušljiva prostorija od tapeta i lažnih bidermajerskih ogledala još je čuvala trošni oblak princezinih parfema, tjeskobu njenog nestrpljenja i nastup nesvjestice koji  su livrejirani tjelohranitelji uz pomoć tamnih plišanih zastora čuvali od okoline.

Otpravnik odahnu zrak, zasićen prašinom sa fotelja, dodirnutih u prolazu i do lakata upade u naslonjaču postavljenu nasuprot velikom ogledalu sa ramom od zlatnih imitacija. Imao je muke da privuče teški salonski sto. Naslonio se zatim na oba lakta na bajati filc, uvrnuo fenjer i zaspao s glavom među rukama.

Odmah upade u uređen svijet gdje je sve bilo pokretano osmijehom dobre volje. Dežurni, obučen za neke druge prilike, raspoložen samo za događaje u prolazu, otpozdravljao je svijetu prozračnih danskih šešira, visećim vrtovima njihove flore i istog trenutka imao je uvid u raskošne plaže potkraj ljeta iz čijeg sunca su legije prostaka već isijale jaru, vidio je prazninu, nejasno opcrtanu šarenim ribonima i pokret ruke namijenjen kavaljeru. Triput se okrenuo zatim na vrtešci nekog siromašnog vašara gdje su svijetlile karbitne lampe. U emotivnoj vezi s tim, narasla su ogromna brda trake sa morzeovim pismom koja je u klobucima izvirala odozdo tražeći od otpravnika smiješnu spremnost u očitavanju razloga i blagih oprosta za počinjene gluposti, za približavanje smrti, za vijesti lakih sadržaja, za poremećenu ceremoniju neke svadbe s vrlo malo šutljivih  uzvanika.

Dežurni najednom osjeti kako, na jasan znak, njegova svijest preuze napor da strese sa sebe prašinu i domogne se telefonske slušalice. Doista, prije nego što se probudio, zatekao je na stolu ruku kako pipa nevidljivu slušalicu. Rasani se da kaže ime stanice i broj telefona i sasluša odgovor, kad primjeti da to nije njegova ruka. Iz mandžetne od željezničarske čohe, ukrašene redom dugmadi, izlazila je dlakava šaka, neobičnih kratkih prsta na ogromnom dlanu sa podstavom od gole kože u boji minljenog ćilibara. Naglo buđenje dovede ga u vezu s ogledalom i on vidje svoju otpravničku kapu, opšivenu širitom ispod crvenog velura, na glavi majmuna koji je netremice zurio u vlastitu sliku. Dežurni ispusti riječi zaprepaštenja:

– Pa ja sam se pretvorio u majmuna!

Ali majmunsko lice je te riječi prevelo do sasvim ogluhle javnosti samo s nekoliko drhtaja opuštene donje vilice.

Sad je već s očajničkom jasnoćom zapitao to što se zbilo s njim: kako će ovakav, sa kapom duboko preko ušiju, propustiti jutarnji vlak. Telefon je u svojim pozivima od kratkih učestalih signala s druge strane već prepoznavao sudbinsku ozbiljnost otpravnikove situacije. Iz svog ukletog položaja on nije mogao učiniti ništa više od opreznog pokušaja da tu majmunsku ruku nekako dovede do slušalice na telefonu. Paraliza što je do tada držala volju proširila se na čitavo tijelo kad je opazio da ruka na stolu ne odgovara na njegove namjere.

Preneraženi čovjek klonu pod velikom istinom svoje nesreće.

S vremenom su odustali svi oni alarmni pokušaji zbilje da ga vrate dužnosti. Zvonce telefona zadržalo je još samo šum magnetnog krkljanja. Nisu više do njega dopirala ni iskucavanja velikog sata s njihalicom koja su širokim naknadnim prizvucima vraćala prostorima dostojanstvo srozano dosadom između pojedinih sati.

Otpravnikova prisutnost rezignirano ostavi područje praktičnih stvari. Svaki pokret u bilo kom pravcu završavao se stidom. U poređenju s njegovim padom, kada mu je za vrijeme kratkog sna, pukla prečka na ljestvici evolucije – sva zakašnjenja vlakova na svijetu, uzeta zajedno, ne predstavljaju ni tren prema geološkim epohama njegova nazatka. Ne bijaše mu vjerovatno da je ikad mogao žaliti za tim što više nije čovjek.

U međuvremenu, dok je bio okrenut nedoglednim posljedicama svoje nevolje, nešto se desilo sa svjetlom ufitiljenog fenjera i sa ogledalom koje je noćas bilo prvi svjedok nevjerojatnog preobražaja. Potpuni mrak upućivao ga je na dvije-tri predodžbe o sebi kakve bića imaju na samom početku svijeta. daleki šum uobičajene pripreme stvari za svanuće sad je već pripadao sjećanju. On pokuša da odredi u kojem položaju se nalazi njegovo tijelo. Po svoj prilici zbog anatomskih promjena još u toku noći sjedeći stav je morao zamijeniti za horizontalni, tako da je uz pomoć produženih rukava mogao napipati vrlo udaljene stvari u čekaonici. Tad mu pade na pamet spasonosna ideja: da ipak obavijesti svoje najbliže šta mu se dogodilo.

“Prvo ću – pomisli sa strahom – pozvati majku. – Ona me noćas, ili jutros (jer nije imao vremensku orijentaciju) sigurno čekala”.

Da bi okrenuo potpun broj, morao je odbrojavati rupe na brojčaniku, pa tek onda okrenuti segment kruga.

– Šta je? – zapita ga otvoren glas majčinog predosjećaja. – Nešto ti se desilo?

Njegovoj ispovijedi ispriječi se trenutak mučne šutnje savladavanja.

– Je l’me čuješ? – ponovno se oglasi žena zbunjena vezom.

– Majko – izusti s bojazni da li će mu glas zvučati ljudski – sa mnom se nešto zbilo noćas. nešto strašno.

– Nek si ti živ i zdrav – reče žena s onim zijevom u smirenosti kada se očekuju riječi raspleta.

– I živ sam i zdrav, majko, ali više nisam, niti ću ikada biti ono što sam bio.

Majka se začudi toj epskoj kićenosti njegovog uvoda u nevolju.

– Dobro – reče – jesi li pijan?

– Ne, gore od toga.

Već rasterećena od najtemeljnijih sumnji, ona zapita s malo ljutitim humorom:

– Jesi li usran?

Opet dugo nije bilo glasa s druge strane.

– Sine? Tu si?

– Da – reče on snuždeno. – Noćas sam se pretvorio u majmuna.

– Šta?

On ponovi poantu svoje drame od riječi do riječi.

– Čekaj – viknu žena. – Jesi li ti pri sebi, u majmu…? – ali nije mogla prigušiti podrhtavanje membrananekog paničnog smijeha.

– Mama – zovnu čovjek očajnički. – To je istina. Ne mogu ispratiti jutarnji vlak. Ne mogu doći na doručak.

– Dobro – uzdahnu poslije kraće pauze žena, – ali ti govoriš ljudski.

– Šta vrijedi kad su mi glava i ruke majmunske. Kapa mi sjedi na ušima.

– Kako zaboga? – uskliknu žena tonom kakvim se odgovara na zanovjetanje djeteta.

Zatim ga u drukčijem registru zapita:

– A gdje se nalaziš?

– Ovdje sam u čekaonici prvog razreda. Ležim na podu.

– Dobro – reče na kraju. – Ostani tu i ispavaj se.

Dugo nakon što je spustio slušalicu nije imao želje za komunikacijom. U staničnom parku s lakoćom su se začinjali vrtlozi vrapčijeg cvrkuta koji odvajaju mrak od zemlje. Skretničar je sporim koracima prešao šljunkom ispred kolosijeka, zatim se čulo otvaranje i zatvaranje vrata na lampisteriju.

– Još me nitko ne traži – pomisli uzgred.

Premda se u tami prostorije nisu desile, nikakve promjene, jer se mrak što je prisustvovao njegovoj preobrazbi razlikovao od vanjskog mraka po potčinjenosti geološkim mijenama, u odnosu na dnevne – bivši otpravnik je shvaćao, prema ponašanju tijela, da će uskoro nastupiti dan u kome će svi pitati za njegov zagonetni nestanak.

Ponovno privuče telefon prije nego što je razmislio o sljedećem broju. teško je bilo naći prijatelja koji već nakon prvih riječi njegovu situaciju ne bi preobratio u humor.

Na kraju više ni sam nije znao s dovoljno tragike izgovoriti ono što je već bez efekta ponavljao drugima. Dijelila ga je praznina u mislima i neka vrsta trulenja srca do trenutka kada će ipak smoći snage da pozove djevojku. Dvije žene su dovoljne da bi još u podne čitav grad bio preplavljen senzacionalnom viješću.

Sudeći po žamoru i učestalim koracima, po ugodnoj (ako se tako može reći) žuljevitosti očnih kapaka – napolju se zbivao bučni početak dana. bez razmišljanja pozva njezin broj. Lakše će tu vijest primiti kod kuće.

– Odakle se javljaš u ovo doba – zapita djevojka glasom bez iznenađenja. – Da. Skrati, žurim… Nisam te čula. O kakvom majmunu govoriš? O sebi? Slušaj, da ti nisi odnatraške čitao Darvina?

-…Kasnim već. Ne zaboravi, večeras smo gosti kod Selešovih. U sedam da si tamo. Ne zaboravi cvijeće! Pazi: ne banane! Ćao… ćao, kasnim.

Stanje duboke apatije sruči se na nekadašnjeg otpravnika vlakova poslije ovog razgovora u kome njegova nesreća nije stigla do riječi.

“Kako je čovjek sam” – pomisli ophrvan malodušnošću.

Više ništa mu nije preostalo da uradi. S ironijom prepusti ostatak svojih ljudskih obaveza onoj istoj nadnaravnoj sili koja je, koristeći se malim snom otpravnikove savjesti, vratila njegov biološki sat za desetak milenijuma unazad. San i gorčina zahvaćali su ga istodobno, te osjeti kako po njemu, dok ponire, pada razgovijetna zemlja riječi što ih je izgovorio:

– Preda mnom je velika budućnost.

Između nogu masivnih fotelja sa šakama sakrivenim od pogleda, skrhan pod teretom zemaljskog umora – dežurni prespava sve do večeri. U tom položaju, mokar od životinjske pljuvačke i znoja ljudske patnje, on je skupa sa svojim prizorom, ličio na pobačaj koji je izvršila sudbina bježeći od vječnih zakona.

Lupa na vratima i dozivanje digli bi na noge pola gradića da nije bila noć, kad je skretničar, slomljen od traganja primijetio da je na tabli ostao svjetliji trag tamo gdje se nalazi ključ čekaonice prvog razreda – i pojurio da ga nađe.

U prvi mah bunovni otpravnik je grmljavinu na vratima pripisao histeriji prirodnih pojava iz tercijara pod čijim će surovim i smiješnim stilskim vježbama tek sinuti u glavi nekog dokonog majmuna ideja o čovjeku. Vrlo brzo, međutim, shvatio je da se radi o njemu, o stanici, o kraju smjene, kad se predaju dužnosti.

Sačeka da skretničar napravi predah u bjesomučnom lupanju kako bi mu mogao reći da je ovdje.

– Slušaj. Ima li netko pored tebe? – zapita vrlo diskretno.

– Nema, šefe, sam sam.

– Onda pažljivo slušaj – reče mu. – Meni se desio nesretan slučaj na poslu.

– Oh, za ime božje…

– Čuješ li me? – Napravi pauzu da ovaj to potvrdi pa nastavi s prizvukom sumnje u potajnu zavjeru – noćas su me pretvorili u majmuna.

Potraja šutnja. zatim stope koje su tapkale, bez glasa u krugu, i napor da se ta smiješna neravnoteža uhvati za kvaku.

Halo. Jesi li me čuo? Halo. Još si tu?

Jedva se pribirući od napada spazma skretničar se ponovo javi s grobnom bojom glasa koji se cijedio kroz glasnice natekle od smijeha.

– Možete li mi otvoriti vrata?

Pokuša da djeluje uzdržano i u skladu sa ozbiljnošću situacije, ali podleže novoj navali gušenja kad sasluša odgovor iz čekaonice i razloge zbog kojih otpravnik ne može pristupiti do brave.

Skretničar se napokon otrijezni i dovede u red svoju uniformu, pa spusti na prag fenjer da nekim provalničkim trikom učini kraj ovoj glupoj situaciji podjeljenoj čekaoničkim vratima na svoje tužno i svoje komično lice.

Nakon dva pokušaja pokrenu bravu i nađe se u potpunom mraku od dvostrukih plišanih zavjesa. Prvo što osjeti bio je težak zadah ljudske nesreće. Taj vonj odmah ispravi crte na njegovu licu i takva sjeta obuze skretničareve ligamente da se jedva održao na nogama. Vidio je nesretnikovo tijelo potresano jecajima kako još uvijek pulsira u vlažnoj kobi svoga stanja.

Obuzet samilošću, prikloni se do poda i stavi ruku na rame čovjeka koji je ležao oslijepljen svjetlošću fenjera.

– Sve je u redu – reče mu – to se može svakom desiti. Vlakove sam propustio. Nitko vas nije tražio.

Spusti na pod do otpravnikovog lica kapu i bluzu, pa ih osvjetli podignutim fenjerom.

– Srećom kapu i ove stvari našao sam na ostavljene na pruzi pa sam mogao propustiti đački 412.

Najednom zakrećući glavu da odoli novom porivu dijafragme, pokuša da nastavi: “Onaj vražji cirkus, onaj na sporednom kolosijeku, pustio sam još noćas…”

Crte skretničarevog lica krivile su se u sliku plača, koji on napornim pokretima ruke sprečava da napusti usta. Gotovo s tragičnom grimasom, govorio je on to sve čovjeku na podu, a da ovaj nije davao nikakvog znaka da ga prati. Na riječ “cirkus” dežurni zaustavi jecaje, prekinut karbonskom šutnjom sumnje.

– Šefe – produži bojažljivi skretničar – prikopčao sam njihove vagone tek pošto su mi javili da im se vratio majmun.

Dežurni se osloni na laktove i pogledom oko koga se širio ledeni mir vraćao je djelić predodžbe o rukama, o tijelu koje je zatim pipao vlastitim rukama… Kao da nema nikoga u blizini, podiže se ravnodušno, pri odrazu fenjera razgleda svoje lice, izmučeno morom evolucijske šale.

Sav taj pomni ritual ponovnog prepoznavanja pratio je skretničar povlačeći se stopu po stopu unazad da bi dao mjesta čuđenju.

Otpravnikova sabrana metodičnost i nepomična šutnja s kojom je izvodio radnje oblačenja bluze, dotjerivanja nabora na džepovima, odnosila se na slutnju da se on sprema na konačni događaj. Tako je zapravo i bilo.

Njegova savjest nije pod uticajem ponižavajućeg doživljaja propustila ni jednu sitnicu: zaključao je sam čekaonicu (kao što ju je jučer u ovo doba otvorio) i okačio ključ na ploču. Pregledao je zatim letimično traku na telegrafskom pultu, bez značajnog zaustavljanja na nekoj pojedinosti i upisao datum, sat i minut predaje službe. Još jednom je razgledao stvari u kancelariji, knjige ulaza i izlaza tereta, pečate u ladici, kasu, dnevnik blagajne i zapisao u njega crvenom olovkom cifre dnevnog bilansa.

Kad su sve formalnosti bile okončane, otpravnik pogleda na sat.

Približavao se termin nailaska posljednjeg noćnog vlaka koji sa sobom nosi mirise svijeta. Po otkucajima, ne čitajući traku, otpravnik sasluša poruku stanice ispred sebe da može podići sigurno krilo za ulazak ekspresa.

Skretničar iz njegovih leđa odjednom se nađe suočen sa čitavom nepomičnom sudbinom odluke jednog čovjeka kome se noćas nešto strašno desilo, ali na otpravnikovom licu ne bijaše mjesta za ono što će od sada preokrenuti njegov život. Tako iz pokreta nerazumijevanja za takav rasplet, započe čin rastanka dvojice ljudi sve više sužavan nadolazećim tutnjem ekspresa.

U zadnjem trenutku, otpravnik uze fenjer i istrči na peron s visoko uzdignutom crvenom fasetom da bi vlak usporeno prošao kolosijeke. Sve do samog kraja prepustio se vjetru, punom treme i egzotičnoga sjemena, zatim se pribra i zaskoči na posljednji vagon dok je stanični peron morao sačekati da se spusti na zemlju vrtlog prašine, a onda ga zaposjede čamotinja kakva ostaje iza noćnih vlakova.

VITOMIR LUKIĆ, 1929. – 1985.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s