Žarko Milenić – GROB

    GROB

 Nije me čula kad sam pokucala na vrata. Ušla sam nakon što sam malo sačekala.

Antonija me odsutno pozdravi i reče:

– Kao on. Kao da sam pisala. Koliko puta me on nije, zadubljen u svoje papire, čuo dok sam kucala noseći mu kavu…

– U što si bila zagledana? – pitala sam je. – U Željkove knjige?

Tu su vjerojatno bile sve. Poslagane onako kako su izlazile. Nejednake veličine i boje korica. Neke u tvrdom, neke u mekom uvezu. Uglavnom u mekom.

– Sjedni, Irena – sestra mi je pokazala slobodnu stolicu. – Mlađi od njega dočekali su sabrana djela. On nije ni izabrana…

– Dočekat će – rekoh. – Tek mu je pedeseta. Mnogima su sabrana djela izašla tek poslije smrti…

Nije znala što na ovo reći.

– Gdje je Željko? – upitah Antoniju.

Očekivala sam da ću je kao i uvijek zateći u dnevnom boravku kako gleda televiziju. Kad god bih je tada pitala isto rekla bi: “Radi”… Onda bih pokucala na vrata ove sobe. Javila bih se Željku i vraćala bih se sestri. Onda bi pričale o svemu. Željka skoro da ne bismo ni spominjale.

– Otputovao je…

– Opet nekamo u inozemstvo? – pretpostavljala sam. – Zar mu je opet prevedena neka knjiga?

– Jest…

– Gdje?

– U Rimu.

– Kako to da nisi otišla s njim? U Prag ste išli zajedno.

– Nije mi dobro… – rekla je umorno.

– Što je? Opet tvoje glavobolje? Zašto ne odeš liječniku?

– Sad mi je bolje. Popila sam tabletu.

Zašutjele smo.

– Iznenadila si me svojim posjetom – priznala je Antonija. – Nisam te očekivala. Živimo u istom gradu, a tako se rijetko viđamo. Dugo se nismo vidjele…

– Bila sam na groblju – rekoh.

– Na groblju?… – trgla se i pogledala me. – Dugo nisi bila…

– I nisam – složih se. – Cijelu vječnost. Noćas sam ga sanjala…

Prsnula sam u smijeh. Antonija me pogleda kao da sam poludjela. Nastavih:

– Prigovaro mi kako dugo nisam obišla njegov grob… Bez veze!

– I zato si otišla? – pitala me.

– Neka ga vrag nosi! – namrštih se. – Šta sam drugo mogla?.. A kad sam došla imala sam šta vidjet… Mislila sam da je grob sasvim zapušten. Da je zarasto. Korov, kopriva i slični ukrasi… Znaš da mu spomenik nisam podigla. Nije ni zaslužio!

– Obukla si crninu – primijeti Antonija. – Samo na Željkovom pokopu sam te vidjela u crnom. I danas…

Zar je taj šašavi san mogao na mene tako utjecati? Nisam praznovjerna. Jedva sam našla tu prokletu haljinu. U groznom je stanju bila. Ali drugu crnu nisam imala. Skuhala sam se u njoj. Danas kao za inat pravi ljetni dan. Ta me izblijedjela haljina podsjetila da je on otego papke u kasnu jesen.

– Znam da ga nisi voljela – rekla je.

Nasmijah se:

– O mrtvima sve najbolje. Al tu budalu niko nije volio!

Antonija zašuti.

Znam što bi me sad moja sestra htjela pitati, a ne usuđuje se. Zašto sam živjela s njim? Zašto sam se udala za njega? Zašto se nisam rastala? Mogla sam se davno riješiti tog idiota, a ne da strpljivo čekam da rikne. U životu sam načinila nekoliko promašaja. Ali udaja za njega bio je promašaj nad promašajima.

– Bila si sretna kad si mi javila da se udaješ za Željka – podsjeti me Antonija.

– Jesam – priznadoh.

Nekad bilo sad se spominjalo. Na žalost nije dugo trajalo. Tip je bio dobra prilika. Mamac za naivne udavače.  Još onda je bio šef. Imao svoj privatni stan, auto, vikendicu… Antonija i njen Željko su godinama bili podstanari.  U iznajmljenom stančiću živjelo ih je četvero. Njih dvoje i dvoje djece.

– Da mi je rekao da je jalov – namrštih se – nikad se ne bi za njega udala!

– Ali nije mogao tada znati…

– Ne brani ga, molim te! Znao je on to dobro. I to mu je vrlo dobro došlo. Da me može na svakom koraku varat!

Tek kad su se knjige Antonijinog muža počele prevoditi mogli su kupiti ovaj stan. Jedan moj susjed je govorio kako se novac može steći ili nasljedstvom ili lopovlukom ili lutrijom. Antonijin Željko je ipak novac stekao radom. Moj pak Željko naslijedio je od svojih puno, a još više lopovlukom uvećao.

Skrenula sam s teme. Počela sam pričati o mom posjetu grobu čovjeka koji je bio moj muž. Kao što rekoh odjenula sam tu jadnu crninu i uputila se na groblje gdje nisam bila od pokopa. Čini mi se da je od tada prošlo sto godina.

Nasmijah se. Antonija me začuđeno pogleda. Upitah je:

– Šta misliš šta sam vidjela na groblju?

– Ne znam…

– Neko je sredio grob tog kojota! Možeš li zamislit? Našla se neka budala i počupala korov koji je tom parazitu tako lijepo pristajao!… Imala sam sa sobom fotoaparat. Htjela sam snimit korov i koprive na njegovom grobu i pokazat svima fotografiju. Htjela sam  razveselit svoje prijateljice! Mislila sam im pokazat tu fotografiju u crnom i odglumit ucviljenu udovicu. Al znam da bi ispala samo vesela udovica!

Tišinu prekidoh pitanjem:

– Ne pitaš tko je sredio grob?

– Tko je?

– Još se uvijek nisam uspjela dosjetit… Znam dobro da njega niko nije volio…

Razmišljala sam o tome… Sa sestrom nije govorio. Možda neka daljnja rođakinja?. Ne, imao je rođake kao da ih nije ni imao… Neka od njegovih mnogobrojnih švalerki?… Ne. Njih je zanimao samo njegov novac…

– Dosjetila sam se. Nije to bio nikakav logičan zaključak. Došlo mi je to nekako iz podsvijesti… Da si to bila ti. Ti si sredila njegov grob!

– Irena, molim te…

– Zašto si, sestro, to uradila?

Zacrvenjela se. Priznala je:

– Jesam. A povod tome je bio moj san… Sanjala sam kako sam otišla na groblje. Ponijela sa sobom kanticu i motičicu… Na groblju nije bilo nikoga. Ako ne računamo mrtve… Odjednom sam ustanovila kako ne znam gdje se nalazi Željkov grob… Lutala sam bar pola sata dok ga nisam našla… Obišla sam cijelo groblje. Čitala natpise na križevima i spomenicima… Čak i neke s natpisima na stranim jezicima. Natpise na grobovima odavno zaboravljenih pokojnika. Kao da nikad nisu ni živjeli. One koje nitko ne posjećuje niti ih je posjećivao dok su bili živi… Sve sam obišla. Baš sve…

– Jesi l’ ga našla? – upitah.

– Nisam.

Antonija najednom zaplače.

– Šta ti je?!

– Oprosti… – ustala je. – Moram… Otvorila je vrata i izašla.

Kad dobro razmislim Antonija je uvijek bila čudna.

Zazvonio je telefon.

Javit će se ona, pomislih. Znala sam da imaju telefon i u dnevnom boravku.

Telefon je i dalje zvonio.

Zašto se ne javlja?

Podigoh slušalicu:

– Molim?

– Bog, Irena – začulo se s druge strane žice.

– Tko je to?

– Željko. Tvoj muž Željko. Zar mi nisi prepoznala glas?

– O, bože!… Imate glas vrlo sličan mom pokojnom mužu. Ali on je…

– Ja jesam umro. Ali nisam prvi muž koji se poslije smrti javlja svojoj ženi. Svojoj udovici. Noćas sam ti se javio i u snu…

– Da, noćas sam ga sanjala… Kako vi to znate?… Sad znam. Ispričala vam je to moja sestra. Ona jedina zna da sam ga noćas sanjala…

– Zar zaista ne vjeruješ da sam ja tvoj Željko?

– Ne, u to nikako ne mogu povjerovati!

– Sad ću ti ispričati nešto što će ti dokazati da sam ja Željko… Uvijek si govorila da je naša prva bračna noć bila nezaboravna. Ponekad si tražila da vodimo ljubav na isti način kao što smo je prvi put vodili.  Da ti govorim ono isto što sam ti onda govorio…

Onda je ponovio ono što smo tako davno šaptali jedno drugom.

Bila sam zaprepaštena.

– Irena, jesi li tu? – pitao me.

– Da, Željko. Još sam tu… Vjerujem ti… Što hoćeš od mene?

– Htio sam da se čujemo…

– Zašto me uznemiravaš?! – planula sam. – Zašto me već jednom ne ostaviš na miru, govnaru?!… Prvo me plašiš u snu. Sad me još i nazivaš tim svojim grobljanskim glasom! Ne bi me čudilo da me još osobno posjeti tvoj smotani duh! Otkači se od mene za sva vremena, kreaturo! Jasno?!

Zalupih slušalicom.

Antonija se konačno vratila.

Rekoh joj da me bio nazvao onaj kreten od mog pokojnog muža.

Vidjelo joj se na licu da mi ne vjeruje.

– Ne znam samo kako mu je to uspjelo – nacerih se. – U ovozemaljskom životu bio je totalno nesnalažljiv!… Otkačila sam ga. Tolko se uplašio da mu je glas stao podrhtavat! Ne ja njega već on mene! Sigurna sam da mi se neće javiti bar za sto godina!

Nasmijah se. Antonija je bila smrtno ozbiljna.

Telefon je ponovo zazvonio.

Podigoh slušalicu i zagrmjeh:

– Slušaj ti, majmune! Jesam li ti lijepo rekla da…

– Bog, Irena – začuh ponovo muški ali ne isti glas. – Željko ovdje. Antonijin muž…

– A ti si?… Molim te oprosti… Mislila sam da je… Kako si?

– Dobro. A ti?

– Hvala na pitanju. Dobro… Trebaš Antoniju?… Samo trenutak… Antonija, javi se!

– Tko je to? – upitala me.

– Željko, tvoj Željko.

– Jesi li sigurna da je on?

– Naravno da je on. Prepoznala sam mu glas!

– Glas? Njegov glas?

– Molim te, ne pravi se luda kada to nisi! Hoćeš li se javiti ili nećeš? On zove iz inozemstva. Ako već ne košta njega košta nekog drugog tvoja sporost!

Konačno se javila. Rekla je:

– Bog. Dobro sam… Nema ništa… Kako je tamo?… Sve je u redu. Oprosti ti meni… O, bože!

Zaplakala je.

– Što mu se dogodilo? – upitah. – Zašto plačeš?

– Nisam, se nadala – rekla je u slušalicu.

– Kao da se niste čuli sto godina! – dobacih.

– Oprosti, ali.. Ne, ne mogu… – reče Antonija i spusti slušalicu.

– Ti nisi normalna! – planuh. – Zašto si spustila slušalicu?

– Kome? Ja…

– Kako kome? Svom mužu. Željku!

– To nije bio Željko.

– Nije Željko? Ti si sasvim skrenula! Naravno da je to bio on! Zašto tako govoriš s njim?

– To je njegov glas.

– Ma nemoj. A čiji je onda? Pokojnog tate?!

– Netko se našalio s nama…

– Našalio? Nećeš valjda reći da ni ono maloprije nije bila ona moja nesreća?

– Kako nas može nazvati netko tko je umro?

– Nitko ne može tako savršeno imitirati njegov glas. To je mogao biti samo on. Isti glupan kakav je bio dok je bio živ. Nikad nije imao smisla za humor! Tko bi drugi bio?

– Ne znam tko je s tobom pričao umjesto tvog Željka. Znam samo da sa mnom nije pričao moj Željko. To nikako nije mogao biti on.

– Rekla si da je otputovao. Zar nije normalno da ti se javi? Kome će drugo ako tebi neće? Svojoj ženi… O čemu ti je pričao?

– Rekao mi je nemoguće stvari…

– Ono što je meni pričao sve je bilo logično. To je mogao samo on ispričati. Logično kao što je meni onaj moj kreten ispričao!

Ponovo je zaplakala.

– Zašto plačeš? Što je s tobom danas?

Nije odgovorila na moje pitanje.

– Gdje je Željko? – upitah.

– Koji Željko?

– Znaš ti na kojeg mislim. Na tvog Željka. Gdje je moj i predobro znam.

– Znam gdje je. Ali neću ti reći. Ne zato što ti ja to ne želim reći. On mi  je rekao da nikome ne kažem…

– Zašto?

– Tako mi je poručio. Želim poštovati njegovu volju.

– Znači da nije na putu? Nije tamo gdje si rekla da je otišao?

– Nije.

– Nije više s tobom?

– Nije.

– Ostavio te?

– Da…

– Zašto je nazvao?

– Ne znam.

– Vratio se svojima?

– Pa… da…

– Hoće li se vratiti?

– Neće.

– Je li to rekao?

Nije odgovorila. Izbjegavala me pogledati u oči.

– Zašto si ga poslušala? – upitah. – Zašto si učinila takvu glupost?

– Kakvu glupost? Nisam ja kriva što je otišao.

– Za to nisi. Ali zašto si uređivala grob tuđeg muža, a ne svog?

– Ne znam o čemu govoriš!

– Znaš ti vrlo dobro o čemu ja govorim. Ako ne želiš o tome govoriti ne moraš. Ne želim izigravati nikakvog detektiva… Umorna sam. Dosta mi je uzbuđenja za danas… Ne brini. Neću nikome reći… Idem kući… Ako procuri u javnost za to neću ja biti kriva… Ja znam čuvati tajne. Njegova volja neka se poštuje… Samo da znaš nije u redu što si zatajila Željkovu smrt. On nije bio makar tko.

– Antonija zaplače. Reče:

– U  pravu si. Nije bio. Nije bio beznačajan pisac. Zato se nisu trebali tako ponijeti prema njemu. Nije on to zaslužio. Nisu mu objavili ni izabrana djela. Mimoišle su ga najznačajnije nagrade. Članstvo u Akademiji…

– Ni prvi ni zadnji. Ali bilo je ljudi kojima je značio. Kojima znači i kojima će značiti… Voljela bih kad bi mogla obići Željkov grob… Gdje si ga sahranila?

– Ne mogu ti reći. Tako je napisao. Da mu se grob ne obilježava. Da nitko drugi ne zna gdje je. Da ga ni ja ne obilazim… – nastavila je plakati.

– Do viđenja.

– Do viđenja.

Tada se dosjetih:

– Skoro da zaboravim… Primi moju iskrenu sućut.

– Hvala.

– Čekaj. Ispratit ću te…

– Nemoj. Ne treba… Odmori se… Danas si imala naporan dan… Molim te nemoj više uređivati grob moga Željka. Zato sam ja tu.

– Dobro.

– Pozdravi svog Željka. Ako te ponovo nazove.

– Hoću, hvala. I ti svog.

Zahvalih. Mislim da je moj Željko ipak to zaslužio.

ŽARKO MILENIĆ, Brčko, 14. 1. 1961. godine

One thought on “Žarko Milenić – GROB

  1. Povratni ping: PRIČE ZA ANTOLOGIJU BH FANTASY « bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s