Željko Ivanković – KAKO SE OBOGATIO

KAKO SE OBOGATIO MIJAT JELIĆ

– Hajde, čovječe Božji, lezi!

– Pusti me, ženo, duše ti!

Mijat priđe prozoru, malom oknu na maloj bosanskoj kući. Pod prozorom stol, a na njemu petrolejka. U sobi se naziru sjene što ih obilata mjesečina šara po zidovima.

– Mijate, probudit ćeš djecu. Treći put noćas ustaješ, što ti je čovječe?

– Pusti me, ženska glavo, moram napolje. samo ti spavaj.

– E neću – zainati se žena – reci mi što ti je. Nikad takav nisi bio. Da nisi što loše usnio? Da nisi, nedaj Bože…

Mijat priđe krevetu i sjede na njega. Pogled mu kruži sobom. U kutu karbitna lampa i rudarsko odijelo obješeno o veliki čavao. na drugom zidu križ i slike svetaca. Žena se okrenula slikama i križu i nešto šapuće, moli se.

Mijata su znali na cijeloj Vrhovini. Uostalom, tu se u nekoliko sela od Mira, preko Bijelog Borja, Tisovca, Pržića i Višnjića uokolo skoro svi znaju. Obitelj Jelića bila je najbrojnija i najpoznatija, a među njima i Mijatova i njegove braće koji su svi odreda radili u Rudniku. Zapravo je većina Vrhovljana bila zaposlena u rudniku željezne rude koji je od Droškovca dolazio skoro do njihova sela granajući se bezbrojnim rukavcima i hodnicima kao kakva stokraka zmija.

Bavili su se seljani i zemljoradnjom i stočarstvom, ali sve to jedva da je spomena bilo vrijedno jer zemlja uokolo i nije bila pogodna za poljoprivredu. Kud god zakopaj, ruda, crvena, masna… Bogate šume i rudna blaga nadomak samom varešu učinila su da ova sela budu među bogatijima u okolici jer, zaboga, nije mala stvar raditi u državnoj službi. Još carskoj!

– Usnio sam nešto… – najposlije otpoče mijat čupkajući brk, zabrinutog pogleda – ali me nekako sramota reći.

– Bože, čudna li čovjeka. Kao da se od jučer znamo. Dvadeset godina jedno drugome pričamo snove a ti… – bodri ga žena radoznala čuti što se to s Mijatom događa.

– baš zato! Nikad mi ovako nešto u san nije došlo. Možda sam ja i poludio…

Kata ga pogleda. U polutami sobe nazire mu zabrinuti profil, bijelo noćno rublje na njemu, tamo gdje ga mjesečina dotiče, blješti. nasloni mu glavu na rame. Pokazuje mu da mu niko nije tako blizak kao ona i ako njoj neće reći, kome će…

– Pojavi se čovjek u bijelom… – započe Mijat, ali oteže, kao i bi i ne bi govorio.

– To je anđeo…-prekida ga žena.

– Stani – reče on – ne daš mi ni riječ progovoriti. Ti uvijek sve znaš. Pojavi se čovjek u bjelom, kažem, obasjan jakim svjetlom i reče mi da na Glavici, iza groblja, dvanaest koraka iza kapelice kopam dok ne nađem zlato…

– Mijate, što ti je? – zabrinu se Kata. – Zlo je snivati zlato. To je đavoljska posla – reče i poče opet šaputati neku molitvu.

– Ne znam čija su posla, ali mi nije drago što to sanjam. To sam usnio i prošle noći…

Kata ga više i ne sluša. Uspravila se, podbočila jastucima, šapuće molitve jednu za drugom. Mijat se vrati u krevet. Valja spavati, pomisli. Ujutro rano na posao, a onda sječa drva za dugu varešku zimu. Nikad odmora pod nebom, brine Mijat svoje brige, ali mu iz glave ne izlazi jaka svjetlost i san. Još mi samo ovakvi snovi trebaju. kao da ima kruha bez motike, kao da nije rečeno da će čovjek u znoju lica svoga krug svoj zarađivati… Dobro je da se može ikako i raditi. Primiri se i usnu tvrdim snom izmučenog rudarskog radnika, snom pravednika, kako bi se to reklo.

I u novu noć Mijat je ušao umoran i ni na kraj mu pameti nije bio san o zlatu koje ga negdje tobože čeka zakopano i nudi mu se. Uostalom, nije mu ni potrebno. Život mu je ionako dovoljno lijep. Sretan brak s katom, četvero djece koju je skoro na put izveo. nešto kućoce njemu i ženi dosta, a ako djeca štogod hoće neka sebi prave danas-sutra čak i dvorce, nije ga briga. Pomoći će bude li mogao. Ne bude li mogao, nikom ništa, ni njemu nije niko pomagao, pa evo ga… Sve se stekne u životu, samo ako je se zdravo. Sve je stekao sa svojih deset prstiju… ili devet, svejedno. Jedan je prst izgubio u rudniku i još je dobro prošao.

Ali i treće noći se pojavi jaka svjetlost Mijatu u san. Mijat ustade i poče se spremati. Uze kramp i lopatu i pred samu zoru osamari dva kon ja i zaputi put Glavice. Žena ga pogleda izbezumljeno, ali ne reče ni riječ. Mijat je gleda, ali ne govori nijedne. Jedini primijeti kako se Kata opet križa, ali kako je to često radila i ne osvrnu se na to kao na nešto neobično. Na oba konja priveza sepete i krenu. Na istoku se tek počeše javljati prvi traci zore. Domalo će se oglasiti i prvi pijetlovi i seoski psi. Zažarit će se lampe i zadimiti iz kuća, prvi će radnici krenuti na posao. Mijat, međutim, ide svojim poslom i ne obazire se na selo koje tek što nije počelo svoje dugotrajno buđenje.

Natuče kapu na čelo, štap čvrsto stegnu u ruci i krenu u pravcu Tisovca. Bešumno prođe Bijelim Borjem, zaklonjen sjenama jela i borova i prugom se spusti kroz šumu.

Nadomak Tisovca susrete ga Ivan.

– Kud si ti, kume, poranio? – začudi se Ivan. – Kud ćeš na posao s konjima?

– Ne idem ja na posao – reče odlučno, glasom čovjeka sigurnog u sebe i svoj naum. – Idem kopati zlato.

– Mijate, jesi li dobro spavao? Šta ti je? – ne skriva Ivan svoju zabrinutost.

– Usnio sam da na Glavici iza kapele ima zlata, pa rekoh što da ne nakopam sebi nekoliko sepeta.

– Mijate, kume, brate, da nisi malo pomaknuo, da nisi pio bunike, vrele rakije, da nisi jeo gljiva…?  – Ivan ga pokuša zaustaviti, hvata ga za odjeću.

– Hajde, hoćeš li i ti sa mnom?

– Ne budi lud, gdje ćeš snovima vjerovati? Nisi baba!

– Ako hoćeš, hajde.

A Ivan, vjerovao – ne vjerovao, pođe za Mijatom. Neće ga valjda samog pustiti. Može sumanuti, ako već nije. Ipak, kum mu je. A nije kumstvo bilo što. Čak i da nisu kumovi…

Kad dođoše na uzvišicu iznad sela na kojoj se nalazilo groblje i kapelica, Mijat sav ozaren prvim tračcima zore i nekom nutarnjom svjetlošću, a pritom veoma ozbiljan ode do kapelice i stade premjeravati koracima, brojati nešto u sebi. jednom pa drugi put. Pa opet, kao da sam sebi ne vjeruje. Onda stade i reče:

– Tu je. Tu ćemo kopati – i upre prstom u zemlju.

Ivan ga gleda, mjerka, sumnjičavo vrti glavom, suče brk ali nikako Mijatu pogled da ulovi. Sav u čudu gleda kako Mijat iz sepeta vadi pijuk i počinje kopati. Na istoku zora već dobrano osvaja. Ivan stoji kao ukopan i gleda.

I nije dugo Mijat kopao kad se ukazaše dukati. Mijat, lagano i sigurno, kao da to radi godinama, skine s konja sepete i puni ih Ubrzo su do vrha napunjeni zlatom. Ivan jednako gleda i ne može sebi da dođe. Gleda đavolji posao i ne vjeruje očima. Mijat ga i ne primjećuje. tek kad je htio krenuti natrag u selo, reče mu:

– Uzmi, trpaj koliko možeš.

– Ivan uze nekoliko dukata i stavi u džep, sumnjičavo vrteći glavom i više gledajući u Mijata nego u zlato.

– Uzmi, uzmi još, Ivan  – reče Mijat. – Uzmi slobodno – nutka ga.

– Dosta je meni i ovoliko – uzvrati Ivan, a već u sebi smišlja kao će se kasnije vratiti s konjima i kako će i sam napuniti svoje sepete. zapravo, pokupit će sve, sve što bude. Prvo treba da se uvjeri da sve što je vidio nije san, da nije varka.

I ne prođe mnogo, a Ivan se žurno vraćaše na mjesto gdje je domalo bio s Mijatom. Ali gle, Ivan ne nađe mjesto. I on stade brojati korake, mjeriti, odmjeravati, prvo u sebi, pa onda naglas. najposlije stade kopati. i kopao je, kopao. Sve žurnije, sve bjesomučnije. Kopao je satima, skoro do podne. Ni na posao nije otišao. Ali ne nađe ništa, zlatu ni traga.

Najposlije umoran, uspravi se da obriše znoj. Zamisli se, zavuče ruku u džep, a tamo nekoliko dukata. Pravi su, nije san, pravi pravcati dukati. Zlato. Sjede i otpuhnu, pripali cigar duhana.

– Ništa od mog zlata – reče tiho, pa to ponovi još tiše, tužno, pa još tužnije.

A Mijat Jelić je postao bogat čovjek i otada je njegova obitelj najbogatija na Vrhovini.

ŽELJKO IVANKOVIĆ, Vareš, 1954.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s