Anto Zirdum – ČUDOTVORNI LIJEK BANA KULINA

ČUDOTVORNI LIJEK BANA KULINA

Mirno ljeto te 1176. godine godilo je knezu Pavlu Miletiću, jer je godina lijepo ponijela, narod je bio zdrav, a stare rane zaliječene. Novi ban mudro je stolovao u Visokom i budući je dubrovčanima dao povlastice u slobodnoj trgovini, rudnici na sve strane radili i život je naprosto bujao. Njegov dvor bio je bio na takvom mjestu da se vidio  iz svakog kutka doline rijeke Bile i brda koja ju opasivala, a i od njega se dobro vidjela sva okolina. Lijep je to kraj, a knez je u temelje svoga dvora ugradio obrađeno kamenje koje je govorilo da se tu od vajkada živjelo.

Spremao se u lov i popravljao je svoj samostrel, ubojito oružje na malim blizinama, a mnogo efikasnije od luka i strijele kada se upadne u gužvu bitke s kopljanicima, jer se moglo djelovati s odstojanja. Bilo je to oružje koje nije mogao imati svatko. Dobio ga je od kralja Gejze.

Gledajući samostrel u mislima se vrati nazad na Taru gdje su se 1151. Veliki župan raški Uroš, ujak kralja Gejze, uz pomoć ugarskih i hrvatskih postrojbi potukao s carom Emanuelom Komnenom. Bila je to strašna bitka u kojoj je Uroš izgubio, a Benkin Kotromanić, župan župe Visoki, najozbiljniji kandidat za bosanskog bana i njegov sin  Kulin padoše u zarobljeništvo. Drugi kandidat, pak, župan župe Lepenica Borić nekako se spretno izvukao iz te pogibeljne bitke, a budući je on bio miljenik mađarskoga kralja i budući je većina župana bila tu, njega imenovaše banom. Samostrel kojega je knez Miletić dobio od kralja Gejze svjedočio je zapravo da je on bio Borićeva prougarska stranka, a da je ta ubojita sprava znala govoriti sigurno bi posvjedočila da je tu bilo neke dobro skovane zavjere u kojoj je i knez Miletić, znajući ili ne znajući detalje, sudjelovao.

Tiho, a bolji znalci bi rekli i zabrinuto, čistio je knez to svoje oružje, očito se ne radujući tome lovu. Već nekoliko godina knez je bio šutljiv i zamišljen. Ukućani su mislili da njegovu staračku idilu kvari činjenica što mu je unuk Milan nekako na čudan način ostao bez kose. Djetetu je naprosto spala kosa i njegova glava se sjajila kao mjesec na noćnom nebu.

No, njega je godinama izjedala misao kako će se Kulin osvetiti, a eto sada je najavio da će uskoro doći kod njega u lov. A u ratu i lovu čovjek nekako lako nespretno pogine.

Knez Pavle je znao da ban zna kako je on, kao župan župe Lašva, bio protivan njegovu izboru, iako on to nikome nije rekao pa ni na saboru u Milama nije izgovorio.  Nikada Kulin nije dao do znanja da to zna, ali knez je znao da zna. Samo nije znao sluti li kako su on i njegov otac dospjeli u zarobljeništvo, jer da je to znao onda bi sigurno ranije došao u lov. Tako se njemu činilo, jer on bi u sličnoj situaciji tako postupio.

Šesnaest godina bio je Kulin u Konstantinopolisu. Otac mu je tamo umro, a on je na dvoru cara Emanuela izučio mnoge vještine, a naročito trgovinu i diplomaciju. Stric njegov, koji je stolovao u Visokom, redovito ga je izvješćivao o situaciji u Bosni, a ovaj strica o trgovinskim i političkim prilikama u stolnom gradu moćnog Bizanta.

U Carigradu Kulin je upoznao i Belu, brata kralja Stjepana, kojega je car zaručio sa svojom kćerkom Marijom imajući namjeru učiniti ga svojim nasljednikom.  No, za to je od Stjepana Bela dobio u baštinu Srijem, ali Stjepan u travnju 1266. provali u Srijem i prekrši obećanje. To je razljutilo cara Emanuela i on odluči kazniti vjerolomce.  Sa velikom vojskom on krenu prema zapadu te Otme Stjepanu ne samo Srijem nego i Hrvatsku i Dalmaciju i Bosnu i Duklju s Dubrovnikom i Kotorom.

Ban Borić je bio na strani kralja Stjepana, ali uz njega nisu bili svi župani. Preko Kulina i njegova strica župana župe Visoki car je uspio unaprijed razjediniti Bosanske snage, tako da je Borić na bojištu ostao sa malim brojem svojih odanika. Brzo je shvatio uzaludnost borbe i preko noći je pobjegao iz banovine na svoj posjed preko Save. Knez Miletić tu se na svu sreću dobro snašao i izvukao uz manje gubitke, ali nije tada izgubio stolicu župana.   No, kako su se stvari odvijale  znao je da bi je mogao izgubiti, jer je to bila najmanja cijena koju je morao platiti za podupiranje onoga koji je izdao Benkina Kotromanića.

Mladi Kulin, još kao dijete je pokazivao neke čudne osobine. Pričalo se da je jednom kao dječak  gledao kako stariji iz roda Kotromanića prave pojatu koju su pokrivali snopovima ječma dreknuo: Pazi! To će se srušiti, tko je moj neka bježi. Nitko se nije obazirao na njegovo upozorenje, ali nije prošlo dugo cijela konstrukcija se srušila. Bilo je povrijeđenih i polomljenih.

Car Emanul bio je ponosan i svečan kada je vratio zrela  Kulina iz zarobljeništva. Posebno je naglašavao kao je Kulin izniman i darovit, a budući je kod njega izučio škole, izražavao je svoju nadu da će se njegova plemenitost i mudrost, oštroumnost i vidovitost pokazati na korist njegova naroda i dobre odnose Bosne i Bizanta. Bio je to lijep način da se bosanskom plemstvu kaže kako On želi da Kulin bude izabran za bana na predstojećim izborima.

Knezu Miletiću nije se tada svidjelo kako Kulin ponosito nosi Carigradsku odjeću, a nekako je u sebi vjerovao da će župani i knezovi, bez obzira na volju Emanuelovu, prednost dati bratiću odbjeglog bana.  Borići su bili stari rod koji je u svojim venama nosio krv kneginje Tuge, a Kotromanići bijahu mješavina nekog nepoznatog Vilića sa nekom domorodačkom Romankom iz koje se negdje u sedmom stoljeću izrodio izvjesni ratnik zapamćen kao Kotroman – dijete čija kotica je Romanka. Negdje s juga on je još u doba kralja Porina došao  u Lašvu, orodio se sa Šantićima koji su gospodarili gornjom Lašvom, te naselio svoj rod u gornjem toku Bosne. Bili su to ljudi vrijedni i vični kopanju srebra, kovanju željeza i svemu što je imalo veze sa metalima. Bili su bogati, i već su na vrh Visokog gradili utvrdu, a i stolicu župana držali su zahvaljujući novcu od trgovine metalima, a ne plemenitošću svoga podrijetla.

Kada je došlo vrijeme izbora novog bana poslije dugih pregovora knjiga je pala na dva slova: Mislava, bratića bivšeg bana i Kulina čiji stric bijaše župan. Mislav bio je apsolutni favorit, a njemu je prvenstvo dao i knez Miletić.

Mislav je bio zdrava momčina, odlučan i hrabar, nije se ustručavao vojsku povesti za sobom. No, nije imao takta u ophođenju, nije puno razmišljao prije nego bi progovorio. Za razliku od njega Kulin je bio promišljeniji, birao je riječi i znao je uvjeriti ljude u ispravnost svojih stavova. I ne samo to, nekako je vidio razvoj događaja u perspektivi… Znao je nadugo objašnjavati što se sve može dogoditi i što treba učiniti da se nešto nepovoljno ne dogodi.

Sve to znao je i knez Miletić, ali njega je u odlučivanju vodila čista krv, a i osobni interes. Znao je on dobro da se Kotromanići i Šantići drže kao svojta i da će, ako Kulin preuzme bansku stolicu, knez Šantić iz Toričana preuzeti stolicu župana. Zato je poduzeo sve da navede vodu na kolo Mislava, a odvrati je od jaza koji je na vodi na Kulinovo vitlo.

U jednoj stvari knez Miletić se preračunao. Mješanac je imao potporu svih mješovitih rodova, svih rodova starosjeditelja, a snagom svoje oštroumnosti nametnuo se i rodovima čiste slavenske krvi. Uz sve to, njega je htio car Emanuel, koji je u sastav carstva vratio većinu krajeva koji su u njegovu sastavu bili kada je car Iraklije pozvao sedmeroplemeni narod iz Bijele Hrvatske da se nasele u bivšoj rimskoj provinciji Dalmaciji.

Neposredno pred glasovanje osjeti knez Miletić da su snage izjednačene i da će on morati svojom retorikom nekako prevagnuti na Mislavovu stranu.

– Draga plemenita braćo. Oba kandidata su dostojni nasljednici našega bana, ali mislim da Kulin baš i nije u ovom trenutku dovoljno poćudan, jer Ugri znaju da je on godinama bio na dvoru cara Emanuela. Oni neće blagonaklono gledati na njegov izbor… Trebamo dobro razmisliti što je za Bosnu najbolje u ovom trenutku…

Tu je zastao da bi napokon izrekao ključnu rečenicu, ali tada ga uhvati Kulinov prodorni pogled i on nekako, ne znajući ni sam kako, umjesto da nastavi sjede. Čim je on sjeo Kulin ustade.

– Poštovani knez Miletić želi reći da se Bosna mora prikloniti Ugrima kao saveznicima protiv Bizantije. No, ja moram reći da knez nije bio ni u Budimu ni u Konstantinopolisu i on nema pravu predodžbu o veličini i moći ta dva stolna grada. Oba su ona daleko od Bosne, ali Bosna zadrhti kada na ta dva dvora počne zveckati oružje. Bosna se ne treba nikome priklanjati nego sa svima  biti u dobrim odnosima. I jednom i drugom carstvu treba željezo, srebro, olovo, zlato. Mi trebamo naučiti trgovati sa svima i ne miješati se u sukobe velikih, jer kad god se veliki sukobe mali nagrabuse.

Knez Miletić shvati da ga je mladić pročitao. Spriječio ga je da kaže ono što je htio, a to isto rekao tako da vodu navede na svoje vitlo. No, glasovanje je bilo na redu i tu više nije bilo prostora za manevar. Knez tog trenutka više nije bio siguran da će njegova strana pobijediti, a vrlo brzo je saznao da je njegova stranka dobrano preglasana.

Svega se toga sjetio knez Miletić dok je glačao svoj samostrel, koji je bio izvrsno oružje samo ako ne pokisne. Tih dana mu je najbolji kovač sa Prale  iskovao tuce metalnih vrhova za njegove kratke strelice i on je zajedno s unukom Milanom pregledao svaku da se nije izvitoperila.

Iz misli ga trže njegov štitonoša i sokolar Vukan, njegova desna ruka u mnogim bitkama.

– Kneže, netko dolazi. Izgleda da je glasonoša bana Kulina.

– Može biti…

Kad se konjanik približio obojica su prepoznali osobnog banovog glasonošu, Dragomira, vještog jahača i čuvenog strijelca s velikim lukom koji je na sto koraka mogao pogoditi jelena i oboriti ga svojom strijelom.

– Kneže Miletiću, ban Vas pozdravlja i javlja da će sutra doći kako je rekao. Nada se da ste sve pripremili za lov.

– Pozdravi i ti bana i poruči mu da ga rado dočekujemo i da je sve spremno za lov. Nego reci mi o čemu se priča na dvoru.

– Uglavnom o Dubrovačkom nezadovoljstvu što biskup Milovan hoće pod jurisdikciju splitskog nadbiskupa. Jedni su da ostane pod Dubrovačkim jer je trgovina s Dubrovčanima dobro krenula, a drugi su da se vratimo pod splitskog nadbiskupa kao što je to bilo davno kada je biskup Andrija odavde išao na koncil u Salonu.

– Aha… To je daklem…Ostaješ li noćit kod nas, pa da se dobro ispričamo? – upita ga knez.

– Samo ću se malo odmoriti pa idem dalje do Torinca. Tamo ću noćit kod kneza Šantića. Odatle ću za Vinac, te uz Vrbas do kneza Prsana u Biograd, a onda ću preko Uskopolja i Sebešića nazad.

– Dobro, a što se još priča na dvoru našeg gospodara bana Kulina u Visokom?

– Priča se nešto o gradnji utvrda i osiguranju banovine na važnim pravcima, a ban hoće da uvede kontrolu uvoza i izvoza. Naročito srebra, olova i željeza. Trgovina cvate a trgovci ne plaćaju pristojbe.

– Aha… – bijaše cijeli komentar kneza Miletića.

Sad mu je već sve bilo mnogo jasnije.

*

Lov je iznenađujuće dobro prošao. Knez je stalno bio na oprezu, ali nikakva znaka nije bilo da je on u ovom lovu lovina. Ban se njemu ili nije htio osvetiti ili je smišljao neku goru osvetu. Imao je knez podosta godina i nije mu bilo žao ni umrijeti, ali nekako se bojao za svoje potomke. Ne može biti veće osvete nego kada čovjek gleda kako mu uništavaju pred njegovim očima njegove najmilije. To je kneza lagano izjedalo, ali ničim nije htio dati do znanja da ga bilo što tišti.

Kada se svita okupila oko večernje vatre počelo je savjetovanje o sigurnosti  granica.  Trebalo je izgraditi nekoliko utvrda, koje će zaštiti banovinu sa sjevrozapada i sjevera tako da su knez iz Biograda, knez iz Vinca i on dobili veliku baštinu ali i veliku obvezu. On  je dobio zadatak da izgradi utvrdu u kojoj će imati stalnu posadu od 30 konjanika s kojima će kontrolirati promet prema Kotoru, Vrbanji i Usori, a preko nje i do  Soli, koja je išla preko Vlašića i račvala se upravo u gornjem toku Bile. Pored toga trebao je da ima trideset dobro obučenih strijelaca, koji ne bi bili stajaća vojska, ali su bili oslobođeni dadžbina, a to znači u svakom trenu na raspolaganju i pod posebnom prisegom na vjernost i knezu i banu. Njemu je bilo prepušteno da izabere mjesto za tvrđavu koja će banovinu osiguravati sa sjevera, odnosno putove preko Vlašića, koje bi mnoge vojske izabrale da dođu u Bosnu, jer se preko Vranduka teško moglo prodrti.

Slijedećega jutra knez i njegov unuk Milovan ustali su prvi kako bi zaželjeli dobro jutro svojim gostima.

Kada je ban izišao na dvorište lipanjsko sunce je svojim mirisnim sjajem obasjalo cijeli dolinu. Milovan je već bio pripremio krčag svježe vode i spremao se politi banu da se umije.

Kulin je pogledao dječaka i dopustio mu da polije. Potom je uzeo ručnik od finoga lana i obrisao lice. Kada je vratio ručnik dječaku neočekivano spusti ruke na njegovu glavu i tu ih zadrža. Nekoliko trenutaka  je žmirio držeći ruke na njegovoj glavi, a svi okolo su nijemo gledali taj prizor. Knezu je srce zadrhtalo, i da ga nije držao ponos on bi se srušio na svojim nogama.

Milovan se ukočio što od stida što od straha.

– Ne boj se Milovane, junače – reče Kulin kada je skinuo ruke s dječakove glave. – Bićeš ti kosmat, ako bog da. To ti tvoj ban obećava.

– Gospodaru, nemojte djetetu davati lažnu nadu. Sve smo poduzeli ali ništa nije urodilo plodom.

– Jel’ vi to kneže ne vjerujete svome banu?!

Knez Miletić se nađe u neobranu grožđu.

– Gospodaru, ne sumnjamo u vaše dobre želje…

– Sačekajte me ovdje s ručkom. Ja idem pronaći lijek za dječaka.

Nitko se ne usudi niti protusloviti niti poći za banom.

Oko podne pojavi se ban noseći golemu zmiju u rukama. Vještim potezom rasjekao ju je po dužini, zgulio i u jednu posudu sastrugao salo. Potom je iz svoje torbe izvukao neka brašna, sve skupa zamijesio a onda uzeo onaj ručnik kojim se obrisao, nanio smjesu na njega i prilijepio dječaku na glavu.

– Poslije sedam dana skinite – reče on. – Sada ćemo ručati pa idemo dalje.

Sedam dana crv sumnje izjedao je dušu kneza Miletića, a mali Milan je imao čudne snove. Njega je svrbila glava ali ni za živu glavu nije skidao povez, jer je ban Kulina tako rekao. Sedmog dana skupili su se svi seoski knezovi, da rasprave o nalogu banovom kako utvrditi prolaz u banovinu kod Vrbanca na Jasenici. S njima su došla mnoga djeca a žene koje tog dana naprosto nisu imale posla u kući. Sviju je zapravo zanimalo je li njihov ban u stanju održati nemoguće obećanje.

Knez je osobno skinuo povez s Milanove glave. Onda je baba oprala malom glavu čistom vodom.

Tek kada je crni premaz sapran dječak se ispravio. Nikakve dlake se nisu vidjele iz daleka, ali knez, koji je bio nad dječakom uoči sitne kapljice koje su se uhvatile za nevidljive dlačice.

– Raste – reče on, pogleda u nebo i prekriži se.

Nevjerni knez Margetić, koji je bio stranka kneza Miletića kada su glasovali za bana, također se približi dječakovoj glavi i dobro zagleda.

– Bome raste. Svaka čast našemu banu. Ruke mu se pozlatile.

– Veliki čovjek se ne osvećuje. On od neprijatelja stvara prijatelje. A budala će i od prijatelja napraviti protivnike – promrmlja knez kao za sebe.

Knez Margetić je dobro razumio što je knez Miletić rekao, ali se pravio kao da ništa nije čuo.

Tek!

Tri mjeseca poslije, kada su radovi na uređenju prirodne gradine Vrbanovac, koja je zatvarala put u kanjonu Jesenice, bili u punom jeku, Milan je bio najkosmatiji dječak od svih koji su pomagali u izgradnji.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s