Anto Zirdum – SIDA, AIDS ILI KOPNICA

KOPNICA

Zvonki  otkucaji  ponoći na obližnjem zvoniku uvlače se u tišinu jednokrevetne bolničke sobe na Firulama. Tu  spava Romana,  mlada Romkinja koja je deportirana iz Italije kao HIV pozitivna prostitutka. U sobi se kao utvara pojavljuje Dona Magiatrica, njezina, kako je to mlada naivna djevojka mislila, jedina prijateljica u Italiji. Dona stoji kraj kreveta i promatra Romanu. Romana se trže iz sna.

– Otkuda ti ovdje??? Kako si ušla?! – začuđeno pita Romana.

– Ja sam čorani i mogu neopaženo ući gdje god hoću – odgovara joj Dona.

– Vraga si ti čorani, ti si obična drabarka, dobra vračara i ništa više. Učiš mlade Cigančice da gledajući boju, debljinu, dužinu, toplinu, mekoću i oblik prstiju, nauče proricati sudbinu. Ljudi vole slušati lijepe priče o sebi, više im vjeruju, nadaju se sreći i boljitku, pa bolje plaćaju. Ti si nas učila da pričamo što vidimo na dlanu i prstima, ali da malo uljepšamo. Ti si samo iskusnija gatara i ništa više.

– Ja sam čorani pa moram govoriti istinu… Učim drabarke da znaju zaraditi za kruh i one smiju uljepšavati i lagati. Meni nije dozvoljeno lagati…

– Meni si lagala. Rekla si da ću doživjeti duboku starost, a vidi me ovdje. Bolesna sam od neizlječive bolesti. Mogu umrijeti od najobičnije prehlade.

– Ja sam čorani i ja nikada ne lažem. Nemoj izazivati moj gnjev! Pogledaj! – reče ona i upre prstom u svjetiljke a one počnu žmirkati, bljeskati i proizvoditi rotirajuću svjetlost.

– Ali doktori su rekli….

– Da doktori znaju oni bi pronašli lijeka za tu sidu. Ja sam čorani i rekla sam da ćeš doživjeti duboku starost. Druga je stvar tko vjeruje a tko ne vjeruje. No, i oni koji ne vjeruju dožive ono što ja proreknem.

– Dona, ne trebaš mi ulijevati lažnu nadu. S ovom bolešću nitko nije živio duže od desetak, najviše dvanaest godina…

– Draga moja ti sada imaš 33 a za dvanaest godina imat ćeš 45. To je za Cigana prava starost. No, ti ćeš živjeti duže od toga i doživjeti duboku starost. Ja sam čorani a ne obična drabarka. Ja ne mogu i ne smijem lagati…

– Ako si čorani zašto mi nisi pomogla da nađem svoje dijete.

– Ja mogu čitati sudbinu, a ne mogu je mijenjati. U njegovu dlanu sam pročitala da će on imati dug i sretan život. On će nešto značajno postići i to je njegova sudbina. Što bi on mogao postići da je živio s tobom?!

– Što bi ja mogla postići da se nisam morala prostituirati kako bi vratila svoje dijete?

– A što bi postigla da se nisi zaljubila u onoga plavoga Švicarca i da nisi zatrudnila?

– A tko me je odgovarao od abortusa. Zar to nije bilo najbolje rješenje. Je li u mojoj sudbini bilo zapisao da neću abortirati i da će mi onaj mafijaš Don Gvido oteti dijete?

– Dijete ništa nije krivo što je otac pobjegao. Tko zna, možda mu se nešto desilo, možda je bio u zatvoru. Tvoja je dužnost bila da rodiš. Ciganke ne ubijaju nerođenu djecu. Njegova sudbina je odvojena od tvoje. Ja sam Čorani i ja nikada ne lažem.

– Ako si stvarno Čorani reci što će se sutra dogoditi?

– Sutra će te posjetiti i onaj kojega ti voliš i onaj koji tebe voli. Njih dvojica će se sresti… Obojica će htjeti da ti pomognu. Njihova pomoć će ti vratiti zdravlje, a na kraju ćeš ostati s jednim. Izabrat ćeš pravilno jer ja vidim da ćeš dugo živjeti. Ja sam čorani i ja nikada ne lažem. A sada idem… – reče Dona i nestade kao svjetlo na pozornici koje se polagano gasi.

*

Sutradan je, nenajavljen i neočekivano, u posjetu stigao lijepi i bogati Rom Miko. Bio je to onaj koji je nju volio. Iako baš i nije vjerovala Doni, neki crv sumnje ju je grickao i činio da ona neveselo sjedi naspram Mike koji se trudio biti zabavnim. U trenutku kada se vrata otvoriše ona živnu, dobi volju da izgleda ljepše nego što je mogla biti. Sada više nije bilo sumnje. Dona je čorani, a ona nikada ne laže. Najednom joj se vrati nada. Ušao je onaj kojega je ona voljela od svoje šesnaeste godine i kojemu je to tek sada, poslije sedamnaest godina priznala.

Bio je to novinar Toni, koji je slučajno nabasao na Romanu, s kojom se susreo kao student, oduzeo joj nevinost i zaboravio na nju, kao uostalom na sve druge s kojima je u to mladalačko doba imao kratkotrajne avanture.  Da nije bilo te avanturice i da mu ona nije priznala kako ga je svih tih godina pratila izdaleka i nadala se da će osvojiti njegovu ljubav, on bi davno završio svoju novinarsku priču i već se bavio nekom drugom temom. Ovako… Nije se mogao odvojiti od teme, jer ona je sada bila više od teme.

– Baš dobro da si stigao. Ovo je gospodin Miko o kojemu sam ti pričala…

– Meni se čini da ja gospodina malo i poznajem – reče pridošli muškarac srednjih godina, nonšalantno  kako bi se barijere upoznavanja što prije prešle.

– I ja gospodina poznajem. Jednom sam ga šlepao kad mu je auto stao na cesti – sjeti se i Miko odmah dajući do znanja da je on i onda imao bolje auto od toga intelektualca, koji još k tomu nije bio Rom.

– Točno! Sad se sjećam, onaj “tristać” je bio nov ali je imao tvorničku grešku… Što god Srbi naprave nije pouzdano. Onaj tvoj “pezejac” je tandrkao kao traktor … Nego, reci mi gdje si sada?

– U Zagrebu. Kako je turizam stao tako su i moji poslovi ovdje splahnuli. Preorijentirao sam se brzo. Može se raditi u svim uvjetima, samo čovjek treba znati.

– Svi su mi došli u posjet, samo Džoš nije… Baš mi je čudno što ga nema – preokrenu Romana temu u kojoj se iskompleksirani Ciganin dokazivao suparniku preko svojih postignuća.

– Džoš je već duže vrijeme u Njemačkoj.  Gore on za mene radi na prikupljanju rabljenog namještaja. Potražnja za jeftinim namještajem je velika, a uskoro će biti i veća… Poručio sam mu da dođe  kamionom koji se sutra vraća u Zagreb, tako da bi za koji dan mogao biti tu… U mojoj tvrtki radi, osim Roma, Šiptara, Bosanaca i nekoliko Hrvata iz samog Zagreba. Njegovo izbivanje s posla neće se ni osjetiti. Treba samo znati organizirati posao a ja sam završio višu školu za organizaciju rada u Novom Sadu, sve sa devetkama i desetkama – iskoristi Miko priliku da do kraja predstavi svoju uspješnost.

– Ja bih pošao jer vidim da si vi imate još toga pričati. Sutra idem u kod svojih pa bi posjetio i Romanine roditelje. Netko im treba objasniti o čemu se radi – shvati novinar da mu tu nije mjesto.

– Ne, ne. Gospon susjed, idete sa mnom. Samo da se pozdravim – reče on i okrenu se Romani, uze je za ruku počeo poljubiti. Prvo u jedan obraz, a onda dok je ona okretala i drugi on priljubi svoje usne na njezine i pokuša je čak duže zadržati u tom položaju.

– Pharol e phuv ta leltut – trgnuvši se prosikta Romana.

– Tu danes, me tut kamov… Tu san mrni…**) – odgovori Miko brzim romskim kojim govore kada ne žele da ih itko razumije.

– Me majbuter ni kamov ni mrne čhave, se naj leske te dav baxt, a so le tuqe kotar avel mrni bibaxt.

– Te tu pana kames ole me ka mudarav tut thaj ole thaj mand

– Tu san dilo. Ov si mrno nađandipe mancar vi pesar, thaj ov nikana naj ka đanel so si drito baxt a so si čačipaski bibaxt. Me ći kamav khoni. Vi maj ćutima te mrziv sa o them. Pomoshikar mand vi cara te traiv thaj te nadima so si mrne ćhavase šukar…***)

– Ma tasalin odoleske – reče Miko i tutnu joj koverat pod jastuk, a onda se prešalta na hrvatski. – To je da imaš ako zatreba doktore podmazat… Idemo gospodine!?

*

Kada su dvojica muškaraca, onaj što nju i sada, ovako bolesnu, voli, i onaj kojega ona i sada, ovako bolesna, bezgranično voli, otišli, Romana osjeti umor i leže. San je uhvati, onaj fini, lagani, san u kojemu se događa nešto što čovjek želi.

Prvo joj se ukaza visoka planina gdje je snijeg bjelji od najbjelje boje i čistiji od najbistrijeg izvora. Negdje je vidjela tu planinu, na nekoj razglednici ili na filmu, ali ne može dokučiti kada i gdje.  Sveta žena Bibija polako silazi s te planine.  Šumska vila je visoka, viša od najvišega čovjeka, tanka i vitka kao jela, odjevena u dugu haljinu koja se sijala kao da je od samoga zlata i srebra. Uopće ne hoda kao živi ljudi. Naprosto lebdi i klizi niz snijeg. Onda je zašla u gustu šumu kroz koju živ stvor ne bi mogao proći. Trenutak se njezina slika izgubila, a ostali su samo bijeli vrhovi iznad pojasa guste tamne šume. Onda se kao magla izvukla iz guste šume i izmilila na čistinu i pretvara se nečujni sklad bez određene boje, neobična mirisa kakvim ne miriše ni jedan cvijet. Taj sklad ne pušta nikakvoga zvuka, a kreće se prema dolini. A što se više spuštala u  kotlinu njezini obrisi se gube a ona  postaje nevidljivija.

Kada se spusti u dolinu ulazi u njezinu sobu, mete oko njezina kreveta, pleše i pjeva pjesmu o žalosnoj vrbi pokraj prljave rijeke.

Pri kraju pjesme ona drma Romanu i pokazuje joj gore u visinu, na vrhove planina pokrivene snijegom. Kao da joj poručuje da tamo treba ići tražiti spasa. Polako se diže kao magla i nestaje.

Istodobno, ali ne u snu, dvojica muškaraca, onaj kojega je ona voljela i onaj koji je nju volio, otkrili su da među njima ima  više bliskosti nego što su mogli i pomisliti (u tome je pomogao i alkohol) i na koncu zaključili da se nešto mora učiniti, kako bi se Romana pokušala spasiti.

– Slušajte gospon Miko, nije da se ne može ništa učiniti. Čuli ste za one trojne terapije. One vam djeluju na viruse. Ja mislim da ima nade jer farmaceutska industrija sada već ima interesa da pronađe lijek. Do sada je ispitano više od dvije tisuće supstancija, od kojih je u sklopu trojne terapije u svijetu u uporabi njih dvadesetak. Jesu skupe, ali polovica od njih se nalazi i na listi zavoda za zdravstveno osiguranje – pokuša dati inicijativu novinar.

– Čujte, i ja sam se malo raspitao. Ti lijekovi jesu efikasni samo dok se uzimaju. Za vrijeme terapije virus se ne može detektirati jer su njegove vrijednosti u krvi ispod dokazive razine. Čim se terapija prestane uzimati, bilježi se porast virusa u organizmu do prijašnje razine, pa čak i veće – objasni obrazovani i bogati Rom koji se izgleda konsultirao na pravim mjestima.

– Ja Vam gospon Miko ne znam za neke alternativne metode. Čulo bi se da su Japanci ili Kinezi nešto riješili…

– Vidite gospon novinar, ne postoji nešto samo ako je na internetu. I mi Romi imamo svoju medicinu. No, to je gospodine tajna za koju ne znaju ni većina Roma, a kamo li netko izvan najupućenijih krugova. Ako želite da pomognemo Romani onda mi morate obećati da nikada nikome nećete ni reći, a kamo li pisati o našim vrhunskim iscjeliteljima, kojih uzgred budi rečeno ima veoma malo.

– Dajte, gospon Miko, nećete reći da imate iscjelitelje koji mogu liječiti neizlječivo?!

– Mnogo što je bilo neizlječivo pa se danas liječi. Nego, možete li se vi gospon novinar zakleti vašim sinom kojega ste dobili tako kasno???

– Zašto pobogu to?

– Ako se zakunete, onda će Vaše dijete stići prokletstvo prekršene zakletve…

– Ako će to Romani pomoći, mogu se i ja zakleti…- odgovori novinar ne znajući ni sam kako se dao uvući u tu neveselu igru s prokletstvima.

Kada je mučna scena zaklinjanja obavljena Miko objasni Toniju da na padinama planine Vlašić ima jedna iscjeliteljica kod koje u velikoj tajnosti idu mnogi bogati Cigani.

Na spomen Vlašića novinar se zamisli. Spominjanje bogatih Cigana bi u svakoj drugoj situaciji aktiviralo njegovu klasnu svijest i pozornost, ali on je iz sjećanja prizivao posljednju želja prvoga hrvatskoga bolesnika od SIDE. Prije nego će umrijeti rekao je da bi želio vidjeti snježni Vlašić. Dr. Lang je bio voljan da ga odvede na Vlašić čim padne snijeg, ali je umro prije zime.

– Sutra idemo Romani reći koji je naš plan – reče on bez ikakvoga komentara.

Prije nego je pošao u bolnicu Toni je na internetu potražio sve o Vlašiću. Turistička ponuda je bila skromna, ali jedna fotografija ga je dojmila i on ju isprinta.

Romana im je ispričala svoj san. Novinar nije znao ništa o romskoj mitologiji i Bibiji, ali u jednom trenutku izvadi fotografiju i upita:

– Je li to planina iz tvoga sna?

Romanine oči se malo zatvoriše.

– Jest.

– Ja ću srediti da je otpuste iz bolnice, a ti pripremi sve što treba. Uskoro idemo u Bosnu – reče on Miki.

Miko samo klimnu glavom.

*

Snijeg je te godine rano pao, ali snažni Mikin džip, onakav kakav i priliči novopečenim bogatašima, snažno je od Jajca grabio prema Kuprešanima. Tu je Miko, u naselju Roma, trebao saznati točnu adresu neobične iscjeliteljice.

Čim je saznao nastavili su put dalje u planinu. Negdje pod jednom šumom ugledaše usamljenu poveliku, ali neuglednu kuću. Barem se iz vana tako doimala. Na vratima ih dočeka mlada djevojka i reče da je Indira već obaviještena o njihovu dolasku.

Kuća je unutra bila uredna i mirisala je na biljnu apoteku. Na sve strane visili su platneni cekeri u kojima je očigledno bilo suho bilje.

Toni je očekivao da će vidjeti krezubu  pogurenu staricu koja čuva tajne recepte od svoje prababe te se iznenadi kada vidje pokrupnu sredovječnu ženu u čijoj kosi nije bilo ni jedne sijede, a imala je sve zube. Bila je živopisno, ali ukusno odjevena, istina ni približno moderno kao Romana koja je još uvijek imala nešto svoje garderobe iz Italije, ali odmah je primijetio da nešto s njezinim očima nije u redu. Jedno je nekako bacalo u stranu, a drugo je živahno sijevalo.

Miko je odmah spomenuo zajedničke znance i priča je krenula nekim svojim tokom kojemu Toni nije vidio ni smisla ni svrhe. No, šutio je i gledao Romanu koja je baš šutjela i slušala. Nitko tijekom razgovora nije spominjao ni HIV, ni AIDS, a Miko je vješto hvalio prilično neukusan čaj i sladostrasno ga srkao.

Kada je upoznavanje završeno Indira  se najednom obrati Romani.

– De ti zlato malo skini tu svoju odjeću da tetka vidi šta je tebi.

Romana se skide u donje rublje. Još uvijek je bila zgodna, ne baš utegnuta kao prije sedamnaest godina, ali osnovne crte harmonije njezina tijela su ostale. Tonija prođe neka jeza kada uskladi staru i novu sliku. Doista je bila i lijepa i zgodna i onda i sada.

Kada Indira primaknu svoje dlanove njezinu tijelu i poče detektirati neke samo njezinim osjetilima znane energije u sobi nastade apsolutna tišina. Dugo je Indira vibrirala prstima na maloj udaljenosti od njezine kože uz cijelo tijelo i, novinaru to nije promaklo, zabrinuto šutjela. Tražila je neke razlike u energetskim vrijednostima pojedinih dijelova tijela i organa, ali ih nije nalazila. To ju je po svemu sudeći zbunilo.  Tako se barem novinaru činilo. No, čim je progovorila on je shvatio da mu se to samo činilo.

– Ona je zdrava k'o drijen. Svi organi su joj zdravi, ali u njezinom tijelu ima nešto što ju je već počelo činiti ranjivom. Od toga će ona iskopniti kao snijeg na proljetnom suncu. Sada kopni pomalo, neprimjetno, ali ako se TO ne zaustavi biće sve gore.

Tek tada, po nekom novinaru nejasnom običaju, Miko objasni iscjeliteljici Indiri od čega Romana boluje, odnosno što joj je dijagnosticirala oficijelna medicina.

– Ima li ikakve nade za Romanu? – upita novinar pomalo nervozno.

– Nade uvijek ima, moj gospodine. Za one koji imaju novca nade je više, za one koji nemaju nade je manje.

– Nije sve u novcu…

– Naravno da nije. Silni se novci ulažu u medikamente kao da će kemija sama po sebi riješiti problem mnogih bolesti. No, malo se bavimo time kako lijekove trošiti, poje postupke u liječenju primijeniti i kako promijeniti način života. Vi gospodine previše pušite. Sigurna sam da svako jutro kada se probudite kažete sebi da toga dana nećete pušiti, a onda za deset minuta zapalite. Je li tako?

– Bogme jeste – odgovori postiđeno novinar, a onda se poče pravdati: – To je valjda tako što imam mali niži tlak. Cigareta nama niskim tlakašima naprosto dođe kao lijek…

– Samo se vi zavaravajte. Vi već duže vrijeme imate blago povišen tlak samo toga još niste svjesni. Čim prije otiđite liječniku – sasvim razložno ga savjetovaše neobična iscjeliteljica a da mu nije ničime mjerila tlak.

– Tetka, znaš da novac nije problem. Samo reci što treba i koliko treba i Miko će sve osigurati.

– Slušajte vas dvojica. Od vas puno ovisi. Terapija traje šezdeset dana a provodi se u prvom i drugom mjesecu kada se magla spusti u doline a na planinama je stalno sunce. Ako od četrdeset dana budu sunčani onda su izgledi da terapija uspije veliki. Ako stalno budu padavine i oblačno, onda su šanse manje. Zato otiđite gore na Vlašić i pronađite vikendicu blizu šume ali da je cijeli dan izložena suncu. Treba biti dalje od ceste i bilo kakvih ispušnih plinova i dimnjaka. Mora imati dobru vodu, puno svjetla i dobru prozračnost. Mora imati kamin ali on ne smije pušiti. To znači da drva koja će se ložiti moraju biti suha. Imate dobar mjesec dana da to pronađete.

– Što treba nabaviti od hrane? – postavi praktično pitanje Novinar.

– Kada pođete iz Dalmacije kupite svake vrste meda najmanje po tri kilograma. No, nemojte uzimati kraj ceste, nego otiđite medarima kući. Recite da je za lijeka i ne žalite platiti. Također kupite četiri kilograma polenova praha, te nešto meda s voskom. Miki ću dati spisak trava koje treba nabaviti kod travara koji mene inače snabdijevaju. Sve ostalo ću vam reći kada se vratite. A vi gospodine odmah prestanite pušiti jer njezina terapija podrazumijeva da ni ljudi oko nje ne smiju biti bolesni.

I doista, odmah poslije Nove godine vrijeme na Vašiću zablista kristalnom čistoćom snijega koji je svjetlucao na suncu. Troje neobičnih gostiju stiglo je u nedavno obnovljenu vikendicu koja je desetak godina čekala svoje goste.

Indira je spremila šezdeset vrećica čaja. Za svaki dan drugi. Na sebi su imali samo brojeve. To je skupo naplatila.

Novinar se nadao da će sami spremati čajeve i napitke po njezinoj recepturi, ali shvati da je bio naivan. Svatko čuva svoje znanje, da bi ga mogao u povoljnom trenutku dobro naplatiti.

Dobili su samo temeljitu uputu na načinu spravljanja i načinu pijenja. Isto tako dobili su precizan jelovnik za svaki dan. Sve je moralo biti svježe i prvoklasno. Kozji kajmak od mlijeka pomuzenog 2. kolovoza za  Aliđun, najveći blagdan svih Roma, spravljen po specijalnoj recepturi, primjera radi, ili pak ovčji sir od mlijeka pomuzenog 15. kolovoza (Velika Gospa), bili su na jelovniku. Indira je Miku uputila i kod koga će to kupiti, jer oni koje je ona poslala ni za živu glavu ne bi prevarili kupca. Cijena je naravno bila šest puta skuplja.

Miko i Toni su te zime naučili skijati. Novinar je usput učio i romski. Romana se u svemu pridržavala Indirinih uputstava. Poslije jedno mjesec dana ona je naprosto izgledala preporođena. Na onome raštimanome tijelu nevidljiva ruka je nategnula žice i ona je ponovno počela izgledati lijepom i skladnom, poželjnom kao što je vrsnom sviraču potreba dobra gitara. Uopće nije ličila na bolesnicu.

Kad god bi Toni otišao u Travnik po namirnice, a dolje se on duže zadržavao jer je pronašao neke svoje prijatelje sa studija, Miko bi preklinjao Romanu da mu dopusti samo da je poljubi, a kada ona nije htjela popustiti onda bi je proklinjao.

Ona je opet sanjala i čeznula da je Toni samo jednom nježno privine uz sebe, ali on je pokazivao sve znake dobrote, osim one nježnosti koja treba zaljubljenome ženskom srcu koje godinama nosi tu čežnju.

– Znaš da sam jedne noći prije polaska u Bosnu usnula svoju prijateljicu Donu Magatricu i da mi je rekla da je ona čorani a čorani nikada ne laže. A prije toga mi je rekla da ću doživjeti duboku starost mada je starost za Roma relativan pojam – pokuša ona razgovarati o onome o čemu se Toniju nije razgovaralo.

– Pričala si nešto o tome, ali nisi baš bila jasna.

– Ona mi je u snu rekla da ću ozdraviti ako se oko mene potrude onaj koji mene voli i onaj kojega ja volim. Izgleda je ona stvarno čorani. Samo mi jednu stvar nije rekla: s kim ću dočekati starost. S onim što mene voli ili s onim kojega ja volim.

– Svela si to na dvije mogućnosti a postoji bezbroj trećih rješenja.

– Ja sam izgleda zdrava, bar se tako osjećam… I kada bih ja mogla utjecati na svoju sudbinu, ja bi bez dvoumljenja htjela ostarjeti s tobom. Kad bi ti htio ja bi ti bila vjerna kao pas. Ja tebe volim od prvoga dana i nikada nisi izišao iz moga srca…

– Romana, to smo valjda prošli. Ljubav koja se produktivno ne realizira je jalova. Mladi ljudi se zaljube, sklope bračnu zajednicu i osnuju obitelj. I ljubav i brak su tu u funkciji reprodukcije vrste, a ljudska reprodukcija ne može bez dugogodišnje brige o mladuncima. To je nešto normalno, prirodno i svrhovito. A ljubav dvoje koji će živjeti zajedno zato što se vole, a neće se oploditi porodom, postat će isprazna i pretvorit će se u način liječenja samoće.

– Gledala sam karte danima i one mi pokazuju da ću naći partnera…

– Slušaj Romana! Čudne su Božje nakane s nama smrtnicima i nitko ne zna što ga čeka u budućnosti.  Karte te mogu upozoriti na mogućnosti, ali uvijek se dogodi nešto što čovjek ne može predvidjeti ili što u kartama ne možemo protumačiti osim općenito. To si ti izvrsno shvatila i samo si meni pomogla da i ja shvatim. Već smo razgovarali o tome da nije pametno sada ići roditeljima.  Novine su pogane. Jedno vrijeme se natovare na neku temu a onda sve padne u zaborav. Međutim, kad bi otišla doma lokalni novinari bi te uzeli na zub i samo bi ispaštala tvoja obitelj… Znam ja da tebe tvoji roditelji vole i da se ne bi obazirali na svijet. No, zašto to činiti ako postoji drugo rješenje? Razgovarao sam s Mikom i on je voljan primiti te kod sebe… Poslije možeš doći malo i kod svojih…

U tom nekom čudnom ozračju ustezanja i čekanja, nadanja i strepnji proteklo je šezdeset dana.

Indira je ponovila svoj postupak detekcije i ustvrdila da ne osjeća kopnicu, odnosno da osjeća kako je proces zaustavljen.

Toni je opet, preko svojih bosanskih veza sredio da se prvo testiranje obavi u bolnici fra Mato Nikolić u Novoj Biloj.

Rezultate su dobili za nekoliko dana. Nitko tu nije znao o kome se radi i zašto se vrši testiranje. Nalaz je bio negativan.

*

Piscu ove priče sve je ispričao njegov kolega novinar baš u vrijeme kada je to liječenje na Vlašiću završeno. Moram priznati da moja racionalna narav nije to ozbiljno prihvatila. Uz to, on me molio da ništa ne pišem, dok stvar ne bude sigurna. On je otišao, a ja sam sve zaboravio vrlo brzo, jer u ono u što ne vjerujete tome i ne pridajete pozornost, a onda to lako i zaboravljate.

No, nedavno se u Slobodnoj Dalmaciji pojavio intervju s izvjesnim travarom Šerbom. Čovjek je prilično razložno objasnio postupak u kojemu sam ja prepoznao dio priče svoga kolege Tonija.

Budući sam ja već imao svoje junake za ovu priču, samo sam iskoristio njihova imena i počeo pisati ne znajući ni sam kuda će me priča dovesti. A nije me dovela baš daleko.

Tek, ne mogu se oteti dojmu da ni Toni meni nije rekao sve što je on znao, isto tako vjerujem da ni on nije sve znao, a čini mi se da i travar Šerbo nije baš sve rekao u spomenutom intervju.

Priča, nažalost, tu završava, ali očigledno će ona, kad dođe vrijeme, imati svoj nastavak.


**) Ti znaš da te ja volim… Ti si moja…

***) – Ja više ne volim ni svoga sina, jer mu ne mogu pružiti srecu, a kamo li tebe od koga potjece moja nesreca.

– Ako ti još voliš njega onda cu ubiti i tebe i njega i sebe…

– Ti si budala. On je samo dio mog nesporazuma sa samom sobom, i on nikada nece saznati što je prava sreca a što istinska nesreca. Ja više ne volim nikoga, ali nemoj me tjerati da mrzim cijeli svijet. Pomozi mi da još malo živim i da se nadam da je mome sinu dobro…

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s