Anto Zirdum – SVETI ANTO SE UKAZAO ANTI ANTIĆU

UKAZANJE

Anto Antić rođen je petkom 13. lipnja jedne godine prije Drugog svjetskog rata. Kada je imao šest godina baka ga je prvi puta odvela svetom Anti u Busovaču i od tada je redovito hodanjem  častio svoga sveca zaštitnika čije ime je nosio i pronosio kroz svoj bremeniti život, kao što to činiše njegov djed i čukundjed i daleki pra-pradjed po kojemu Antići dobiše prezime. Mladost je Antina prošla u ono doba kada nije bilo popularno biti ni religiozan ni sujevjeran. To je razdoblje premetnuo preko svojih pleća prepušten vjetrovima zanesenjaka koji su vjerovali kako grade svijetlu budućnost – jedan novi svijet u kojemu vlast pripada obespravljenima i eksploatiranima. Nije Anto popustio u svojoj vjeri, nije prihvatio da uđe u savez ateista, ali se malo pritajio. No, nije zato ni napredovao od običnog, najnižeplaćenog radnika iako je to po svojim sposobnostima mogao.

Vrijeme je prolazilo, Anto se oženio i počeo sticati djecu. Žensku. Kada mu se rodila šesta kćer on definitivno prihvati misao, koja se odavno uhvatila za njegovu dušu kao krpelj, kako je uklet i proklet. Tu se njegova vjera izmiješala sa sujevjerjem. U međuvremenu radnička plaća u proleterskoj državi nije mogla ishraniti tolika usta, bez obzira što je vrijedna Luca, njegova druga držala kravu i uvijek dobar vrt. Anto je morao još nešto raditi. Jedino što je znao (to su mu radili i otac i djed) jest sjeći šumu. Bolje rečeno: krasti šumu, jer na drugi način nije mogao taj posao legalno raditi. Zapravo, najčešće bi krao svoju šumu za svoje potrebe, a onda pokoju turu da djeci kupi knjige i namiri ono što se nije moglo pokriti najnižom radničkom plaćom, čak i kada je bila najbolja. Mučilo je to Antu pa je počeo i piti. Pomalo. Tek da stiša muku i zaboravi prokletstvo  koje je umislio. Počelo se šuškati kako bi i on, napokon, trebao dobiti internu kvalifikaciju i biti promaknut na bolje plaćeno mjesto. Nije za to trebao u Partiju, ali očekivalo se od njega da makar ne “liže oltar”. (Predsjednik komisije za radne odnose mu je to dobronamjerno sugerirao). I doista, te  godine Anto prvi puta ne ode za svetog Antu u Busovaču. Da se nekako sakrije od začuđenih pogleda starih babuskara on umjesto u Busovaču odluči u šumu. Ta, tko bi posumnjao da će on toga dana krasti šumu, kad je pola šumara bilo na pečenju u Busovači.

Teško je čovjeku samom u šumi pa bi Anto često vodio i svoju najstariju kćer Anicu sa sobom. Osamnaestogodišnja Anica požrtvovno je pomagala ocu, možda bolje nego da je imao sina te starosti. Naprosto je shvatila da kao najstarija mora ponijeti onaj teret koji prva djeca ponesu u izdržavanju mlađih članova obitelji. No, Anto je precijenio Anicinu snagu. Trebala je gurnuti drvo koje je on sjekao da bi palo nasuprot njih, niza stranu, ali u svemu je nedostajao još jedan mali moment sile da drvo ode tamo kuda su željeli. Umjesto niz stranu drvo se srušilo prema Anici. Anto ga je pokušao ramenom okrenuti ustranu, ali ono nije slušalo. Palo je onim teškim dijelom na djevojku i odmah je usmrtilo. Sva sreća da se nije patila…

Dobio je Anto te godine bolje radno mjesto, no više nikada nije imao ni najmanju primisao da ne hodočasti svetome Anti. Da stvar bude čudnija, kada se više nitko nije nadao Anto dobi sina. Sedmo pa muško. Svi su ga čuvali kao malo vode na dlanu. Sin je rastao, kćeri su se već počele udavati, stigla su i unučad, ali stiže i rat.

Rano izjutra, 13. lipnja 1992. godine Anto je krenuo u Busovaču, uobičajenim putom kojim je godinama išao. Nailazio je na punktove, čas hrvatske, čas muslimanske, čas miješane (zajedničke) i svi su se čudili čovjeku koji i u ratu hodočasti svetom Anti, ali svi su ga propustili i tamo i natrag.

Rat je odmicao, situacija se komplicirala a Anto se sve više brinuo za sina Željku, koje ga su svi znali i zvali Antić. Naime, mladić je prvih dana rata odjenuo maskirnu odoru i sa sumještanima čuvao selo. Uskoro je na njegovu rukavu osvanuo i znak HVO, a s njime je u kuću za stalno ušla i puška. U donjem dijelu sela uglavnom su živjeli muslimani a u gornjem Hrvati. Ispočetka su zajednički čuvali selo od mogućeg zajedničkog neprijatelja koji je bio dvadesetak kilometara dalje u Turbetu i na Vlašiću. Povremeno su odlazili u ispomoć postrojbama kod Turbeta, svatko svojima i tako se kalili kao ratnici. Antić nije morao ići, ali što ga je otac više odgovarao od izlaganja pogibelji mladić je bio revnosniji.

Anto i Luce molili su se svakog dana i svake večeri za svoga Željku i on je, hvala Bogu i svetom Anti, dolazio netaknut sa smjena i pričao o borbama, granatama, nekim ćuskijama i ko zna sve o čemu s puno oduševljenja. No, priča je vremenom okrenula tijek kao voda koja poslije velikih bujica promijeni tok. Sve se više pričalo o neslaganjima i nesporazumima s komšijama. Više nije bilo ni zajedničkih patrola ni punktova. Malo pomalo, počeli su se grupirati svatko na svoju stranu.

Jedne večeri, koncem studenoga 1992. godine, pod teškim dojmom o velikom broju izbjeglica koje su Srbi svakodnevno “čistili” u Središnju Bosnu, te sukobima Hrvata i Muslimana u Novom Travniku, on je odbio s Lucom ići kod susjeda. Nije mu se dalo ići na sijelo gdje će se raspravljati o tome kako su komšije iskopali rovove između gornjeg i donjeg dijela sela i slušati priče kako treba odlučno poduzeti kontra mjere…Umor u starim kostima i zamor u duši naprosto su ga tjerali u krevet.

Razbaškario se na velikim bračnim krevetima i polako utonuo u san. Nije dugo spavao kad oćuti karakterističan miris franjevačkog habita koji se miješao si mirisom kipa sv. Ante koji mu je ostao u sjećanju još za prvog hodočašća u Busovaču gdje me je vodila njegova pokojna baba. Toliko dobro je ćutio te mirise da je prestao vjerovati kako spava iako je sasvim svjestan bio da leži u krevetu. A onda osjeti blagi dodir po ruci koja je virila ispod deke i začuo glas koji mu je govorio: “Anto, prošao si mnoga iskušenja, ali  još te kušnji čeka u tvome životu. Jesi li spreman učiniti nešto za svoju vjeru?” Učinilo mu se kako je pretrnuo, ali nije dugo dvojio da odgovori “Jesam koliko je u mojoj moći. Što trebam činiti”? Ovdje će doći do strašnog rata. Mnogo zla i jada sručiti će se na vas. Trebaš govoriti istinu i upozoravati ljude da u ime vjere ne čine zlodjela” odgovori mu glas koji je dolazio iz maglovita lika koji imaše miris kipa svetoga Ante. “Hoće li ljudi meni  vjerovati?” upita Anto pomalo zabrinut jer je i njemu, neukom čovjeku, bilo jasno da ljudi baš i nisu voljni slušati istinu. “Ja ću ti pomoći, a od tvoje vjere i uvjerljivosti ovisi hoće li ti vjerovati ili neće. U slijedećoj smjeni iz vašega sela netko će biti ranjen, ali ne u borbi nego zato što će ići u pljačku. Upozori vojnike da se primjereno i bogobojazno ponašaju ako neće da im se dogodi ono najgore…”

Sutradan se Anto uzmučio po kući, ali ništa ne govori. Poslije podne Željko dođe u kuću poče se oblačiti onako kako se oblače vojnici koji idu na smjenu.

– Kuda?

– Na smjenu. Neće me biti četiri dana.

– Željko sine, moram ti nešto reći!

– ?!

– Noćas mi se ukazao sveti Anto… Rekao mi je da će netko iz sela biti ranjen, ali ne u borbi već zbog pljačke… Tražio je od mene da upozorim vojnike da u ime vjere ne čine zlodjela.

–  Znaš li tko će biti ranjen?

– Nisam pitao. Molim te nemoj slučajno da te vrag nanese da ideš uzeti štogod iz tuđe kuće…

– Nisam to ni do sada činio…

– Jesu drugi. Trebao bi pred strojem reći što mi je sveti Anto poručio…

– Nemoj ćaća, kao Boga te molim. Svi će se sprdati samnom…

Tri dana poslije u selo stiče vijest da je u borbama sa brojčano nadmoćnijim neprijateljem teško ranjen bojovnik D.L. Anto je znao o kome se radi. Bio je to njegov sestrić, prilično razmažen i neodgovoran momčić koji baš i nije volio raditi, a nasuprot toga kao da je bio rođen da pravi probleme. Jedva je dočekao da se Željko pojavi u kući.

– Je li ranjen u pljački?

– Kako znaš? – upita ga sin umjesto da odgovori, a onda zašuti jer se sjetio onoga što mu je otac govorio prije polaska.

Dugo su se, bez riječi, gledali u oči.

Željko je počeo pričati kako se njegovom ćaći ukazao sveti Anto. Da je bilo neko drugo, mirnije doba, ne bi povjerovao u takvo što, ali rat natjera čovjeka da vjeruje… Došlo je to i do zapovjednika satnije Joze koji se obratio pomoćniku za IPD, čovjeku obrazovanom i načitanom. IPD-eovac je Jozi objasnio kako je uvijek je bilo šarlatana koji žele obmanuti masu (nisu to samo političari), bilo je i psihički poremećenih ljudi, ali i pojedinaca s posebnim psiho-fizičkim sposobnostima koji na neobičan način uspostavljaju kontakt sa svojom okolinom: primaju informacije o događajima koji su prostorno toliko udaljeni da pod normalnim okolnostima o njima ne mogu ništa znati, predviđaju događaje u budućnosti i td., a mi, uslijed naše nesposobnosti da vjerujemo, jednostavno i njih proglašavamo ludim. Objasnio mu je da se primanje informacija od okoline na neobjašnjiv način, koji se razlikuje od normalnog osjetilnog zapažanja, naziva IZVANOSJETILNO ZAPAŽANJE i da svaki čovjek nosi u sebi dio ovih sposobnosti, samo što se kod različitih ljudi one različito ispoljavaju, a oni koji postanu svjesni svoga dara  najčešće ga koriste da zarade dodajući još tome puno promidžbe, trikova i sl.  Ima ljudi koji svoju darovitost koriste da pomognu ljudima, a ima i onih koji bi da spašavaju čovječanstvo.

– Kakav je kao čovjek taj vaš Antić? – upita IPD-eovac da dobije na vremenu kako bi dao pravi prijedlog.

– Svi susjedi će vam svjedočiti da se radi o dobrom, radišnom, poštenom i čovjeku koji nikada nije opsovao.

– Molim te Jozo, nemojte čovjeka proglasiti ludim. Nevjernih Toma i skeptika uvijek ima dovoljno da mi ne trebamo dolijevati vatru na ulje… Razumiješ… Ja ću se još posavjetovati sa službom sigurnosti – zaključi na kraju IPD-eovac.

Izgledalo je da su više instance zaboravile Antu, koji bi svaki puta kada je postrojba iz njegova sela ima smjenu izlazio pred stroj i tražio od vojnika da se pomole. Jedne prigode, već je padao mrak, a postrojba se okupila cijela i stroj je bio dugačak. Anto nikako nije mogao vidjeti seoskog mangupa Pericu, predzadnjeg u redu, ali se, kada su završili prvi “očenaš” glasno izdera: “Predzadnji u redu nije skinuo kapu i ne moli se Bogu”. Nastade malo komešanje a onda Perica skinu kapu i poče moliti sa ostalima.

“Nemojte činiti nikakvoga zla u ime svoje vjere i dragi Bog i blažena Djevica će vas, po zagovoru svetoga Ante čuvati od svakoga zla” završio bi Anto molitvu, a vojnici bi s olakšanjem odlazili na smjenu.

Jednoga dana dođe do Ante nepoznat čovjek s činovima na prsima, reče svoje ime i objasni mu da je iz regionalnog stožera. U to doba još je u seoskim kućama bilo i rakije i suhoga mesa i svježega sira… Čovjek iz stožera nije bio naporan, dapače vrlo je ugodno ćaskao. Ispričao je svoju priču iz koje se vidjelo da je pobožan, pa čak da je išao u klasičnu gimnaziju u Visokom. Antu je to dojmilo, a stožerlija kao da je to i čekao.

– Priča se da ti se sveti Anto ukazao. Nu, reci mi kako znaš da je to bio baš sveti Anto?  Je li ti se identificirao?

– Nije, ali ja znam da je to bio Sv. Anto.

– O kojem se sv. Anti radi: Padovanskom ili pustinjaku – nastavi ga ispipavati stožerlija.

Anto se malo zamisli, a onda odgovori: – Padovanskom. Vidio sam mu dijete crnih očiju kroz koje je izbijala svjetlost u rukama i ljiljan…

– Onda je Padovanski – potvrdi stožerlija, a onda poče govoriti ono zbog čega je došao: – Vidiš Anto, ljiljan jeste cvijet sv. Ante, ali mi Hrvati više ne štujemo taj cvijet kao znak čistoće vjere… Njime se danas kite  protivnici naše vjere, bradati ratnici džihada koji su sa svih strana došli da šire islam i koji u svojim brošurama pišu da je ovo njihov sveti rat… – reče stožerlija i stavi nekakvu knjižicu s mjesecom i zvijezdom na koricama pred njega.

Poslije mu je objašnjavao što su mudžahedini, kako je sad prilika da Hrvati budu svoji na svome i još mnogo toga, da bi na kraju završio:

– Anto, ljudi tebe slušaju i vjeruju da preko tebe sveti Anto šalje poruke važne za očuvanje naše vjere. Trebaš im jasno reći tko su neprijatelji naše vjere i da se dobro čuvaju… U Turčinu nema druga. Ako na jednom sjediš a s drugim pričaš isto ti misli i onaj što na njemu sjediš i onaj s kojim pričaš…

Nekoliko dana prije sukoba Hrvata i Muslimana u Središnjoj Bosni Anto je bio zabrinut. Jedne večeri opet mu se u snu pojavi mirisni oblačak kroz kojega je prodirala svjetlost kao kroz maglu. Ponovno je čuo poznati glas: “Anto, moja je poruka bila da ljudi u ime vjere ne čine nedjela jer se tako najbolje čuva svoja vjera. Ne voli čovjek svoju vjeru istinski ako ne poštuje tuđu, a iz tvojih usta se češće čuje govor mržnje nego poštivanja…”

Htio je Anto prosvjedovati na te opaske i svaliti krivicu na one iz stožera, ali mije mogao pustiti glasa jer je duboko u duši znao da ga svetac s pravom kori.

“Ako ne prevlada govor ljubavi i snošljivosti ovdje će se uskoro dogoditi velike strahote. Proliće se krvi i na jednoj i na drugoj strani. Mnogi će morati napustiti svoje domove i nitko neće biti spokojan… Svojim glasom podupri poštene ljude koji se bore za mir… Nemoj se bojati ja ću ti se javiti kada ti bude teško…”

Sutradan je Anto, sav zabrinut, pošao razgovarati s uglednim ljudima na obje strane. I oni su bili zabrinuti. Previše se stranaca motalo po ovoj našoj dolini, previše je bilo naoružanih ljudi, previše se događalo incidenata da mirotvorne skupine naprosto nisu stizale izgladiti sve nesporazume. No, svi su se nadali da će razum prevladati. U toj nadi i Anto se nekoliko dana uljuljkivao, ali jednoga jutra ga probudi pucnjava na sve strane.

– Što je to Željko? – upita kada vidje sina koji je uletio u kuću i uzeo punu torbicu streljiva kojega je strpljivo skupljao.

– Krenulo je!

– Neku večer mi se sveti Anto ukazao i rekao da će doći do sukoba. Nisam vjerovao da će to biti tako brzo…

– Gotovo je ćaća, više se ništa ne može učiniti. Već je pala krv na obje strane. Ovo više nije incident već rat… – reče Željo i pođe na vrata.

– Sine! Pazi, nemoj učiniti zločina…

– Ne brini ćaća, neću. Ali, zločini su već počinjeni, svašta se priča. Uglavnom, povrata više nema. Ili mi njih ili oni nas…

Sukob se sve do ljeta postupno razbuktavao. Crte obrane, crte razgraničenja postupno su se učvršćivale. Početkom lipnja MOS je poduzeo ofenzivu kao bi ovladao komunikacijom Zenica – Ovnak – Guča Gora – Travnik. Velike borbe su se vodile. Iz Travnika i okolnih sela slila se bujica izbjeglih i prognanih. Bližio se Antin imendan a on poče dvojiti ima li smisla i kako bi otišao u Busovaču koja je bila puna izbjeglica.

Dvanaestog uvečer već je legao s teškom mišlju da sutra neće otići u Busovaču i ta misao mu  pritiska dušu kao golem kamen. Nije čestito oka  sklopio kad oćuti poznati miris, a malo potom i glas: “Anto, nisi dovoljno činio za svoju vjeru i veliko zlo se dogodilo. Posljednji put ti se javljam i kažem da će tvoj sin poginuti ako sutra ne odeš u Busovaču onim istim putom kojim su uvijek išao. Ne boj se, ja sam sa tobom…”

Ujutro rano, tek se počelo razdanjivati, Anto je ustao i spremio se.

– Kuda – upita Luca koja je dobro znala koji je dan.

– Znaš već kuda. Noćas mi se sveti Anto ukazao i rekao da će naš Željo poginuti ako ne obavim hodočašće uobičajenim putom…

– Ali!!!??? – htjede Luce reći da onda mora prijeći i preko muslimanskih položaja i da je lud, da nije pri sebi, da je skrenuo, no riječ joj zape u grlu, jer shvati da se radi o sinu za kojega bi on sto puta metnuo glavu u torbu.

Očevidci kažu da su vidjelu Antu tog dana u crkvi u Busovači. Nitko ne zna kuda je došao u Busovaču, ali u povratku ga je netko sreo i nagovorio da zaobiđe muslimanske položaje. Vidjeli su ga kako je ušao u jednu šumu kod Jezera u Rovni i više ga nikada nitko nije vidio. Majka je mladom Antiću ispričala što je otac rekao i on je svake godine nastavio hodočastiti u Busovaču onim istim putom kojime je s ocem prvi puta prošao. Svaki puta je tražio neki znak po kojemu bi zaključio je li otac i gdje skrenuo s puta.

Advertisements

One thought on “Anto Zirdum – SVETI ANTO SE UKAZAO ANTI ANTIĆU

  1. Povratni ping: 30 najčitanijih priča na BH FANTASY | ANTO ZIRDUM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s