Anto Zirdum – NEOPROSTIVI GRIJEH NEOPRAŠTANJA

Manda je svoju pokoru s olakšanjem prihvatila i  još dvadeset godina živjela potpuno slijepa.

*

Pogledavši u gladna usta svoje dječice, Manda zaprti neveliku vreću preostalog žita i krenu u mlin. Osjećala je da je bila nepravedna i nemilosrdna prema pokojnom Miji, bez obzira na sve jade koje su je snašli zbog gubitka dobrog malerina i jedva je čekala da se smrači. Polako je grabila brašno u vreću, polako je vezala, ali na vratima se više niko nije pojavio. Tad se sjeti što je spodoba, lutajući duh pokojnog Mije,  rekla kad je treći put dolazila. Shvatila je da više neće doći.

Mučena tim mislima ona prve nedjelje krenu u crkvu da se ispovjedi. Kad je svećenik čuo što je rekla prosto zavapi nad njezinom grešnošću. Onda je odbio da je ispovjedi i uputi je da se javi u Guču Goru gvardijanu koji će možda naći načina da odredi pokoru s kojom se može iskupiti takav grijeh.

Slijedeće nedjelje stiže u Guču Goru i zatraži da je gvardijan ispovjedi. Sari fratar se prosto izdera na nju.

– Jesi li došla paklenjačo. Tako prokleti čovjeka i ne dati mu pred Boga, poslije toga što te tri puta molio, je takav grijeh da ja ne znam kako se može izvršiti oprost. Nego ti lijepo uzmi dva litra ulja, tri svijeće i peškir i idi isusovcima u Travnik.  U njihovoj školi ima kapela, a unutra je pokopan Petar Barbarić, jedan mladić koji je bio oličenje svetosti. Moli se na njegovom grobu i ako ti njegove dobrote duša ne da preporuku  za oproštenje grijeha pred bogom onda ti niko ne može pomoći.

Jadna Manda je slijedeće nedjelje pješke otklapala do Travnika. I tamo su se zgražavali nad njezinim grijehom, ali dobri isusovci su je pustili na grob Petra Barbarića i ona je tu dugo klečala na hladnom kamenu i molila. Svu utrnulu predvečer su je isusovci ispratili da ide kući.

Slijedećeg jutra kad se probudila ništa nije vidjela. Znala je da joj je dragi Bog zaslugom dobrote prerano preminulog Petra Barbarića oprostio njezin teški grijeh neopraštanja, ali i da ju je stigla njezina pokora.

Poljari, star kuća Zirduma

*

Još kad se udala, otac je njezinom pokojnom mužu Nikoli, s kojim je stekla sedmero djece, dao stari malerin da može krčiti šikaru i šumu. Nikola je bio zadovoljan njime, a i Mara je brzo shvatila što je to dobra sjekira, jer je često sama morala u šumu da bi usjekla drvo i na svojim leđima ga donijela ili dovukla kako bi mogla u hladnim zimskim danima ogrijati djecu i skuhati im pure ili krumpira. Ni otac, ni braća nisu uvijek mogli doći da joj pripreme dovoljno drva. Njezin stric imao je vodenicu i djeca joj, zahvaljujući njegovoj dobroti, nisu bila gladna kruha. Za ostalo se morala snalaziti.

Rijetko se tad kralo, a pogotovo ne od sirotinje. No, svatko, pa i najpošteniji čovjek, dođe u iskušenje da ukrade, naročito kad mu se svidi nešto što na drugi način ne može dobiti. A malerin, koji ona nije sklanjala s drvarnika, jednom se neodoljivo  svidio kačaru Miji  Ramljaku, koji je Jerkovićima bio dalji rod, jer su se oni orodili kada su Ramljaci, preko Vranice, bježeći od turskog zuluma, prebjegli u travnički sandžak. Kako je od Jerkovića, nekadašnjih vrsnih izrađivača škafova,  njegov djed naučio praviti kace, on je znao koliko malerin vrijedi u njegovu poslu i kriomice ga je uzeo i sklonio, da se zaboravi pa da ga tek onda koristi. Sakrio ga je pod jednu kamenu ploču u temelju svoje kuće i čekao da ga Mande zaboravi.

No, Mande je odmah shvatila bez čega je ostala i proklela je onoga tko ga je ukrao. “Dabogda pred boga ne mogao dok mi ga ne vrati” klela je ona često, kad god bi se mučila s jednom lošom sjekirom koju joj je netko u selu dao. A taj koji je dao imalo je dvije sjekire, ali dao je lošiju.

Za nekoliko godina razboli se Mijo kačar i umre. Obukoše ga tada u lijepe haljine i pokopaše. Za nekoliko dana i zaboraviše pod teretom briga za svakodnevnim preživljavanjem. Mande je mučila svoju muku i ono malo žita što je ubrala te godine pomalo je nosila u vodenicu kod svoga strica. Pomagao joj je prvorođeni sin Stipo, dvanaestogodišnji dječak koji je bio njezina uzdanica i dvije godine mlađi Anto. Rasporedili bi teret i spustili se do vodenice. Tu bi čekali da se žito samelje, a onda bi sa samim mrakom krenuli uz stranu do njihove kućice u krčevini. Tek jedne večeri dok su kupili brašno u džak, osjetiše da je neko na vratima. U slaboj svjetlosti učini im se da vide duha, pokojnog Miju kojeg su prije nekoliko dana sahranili.

– Ne boj se Mande, rode. Nego pomagaj. Ja sam tvoj malerin ukrao. Ne mogu pred boga dok ti ga ne vratim. On se nalazi ispod ploče u zidu temelje, otiđi i uzmi ga da ja mogu pred boga.

– Vrag te odnio, odakle si ga uzeo tu ga i vrati – odbrusi Manda osorno da odagna strah, a svako spominjane malerina u njoj je uvijek rađao bijes.

U taj čas duha Mijinog nestade s vrata i ona natovari vrećice na dječja leđa i oni žurno krenuše kući. Poslije tri dana opet su krenuli u mlin da prije snijega samelju ono što su  imali. Djecu je neka zebnja držala dok su išli, ali ponosna i odlučna majka je koračala naprijed. Sve je u vodenici bilo u redu dok nisu trebali krenuti kući. Po belaju nad jesenje predvečerje nadvio se taman oblak i učinio ga još mračnijim. Taman kad su htjeli naprtiti vreće na vratima se pojavi spodoba, na kojoj, ono čisto odijelo u koje se oblači mrtvac, više nije bilo ni čisto ni čitavo, a ni slika njegova tijela, njegova lika više nije bila onakva kakva je bila.

– Mande, rode, uzmi malerin ili pošalji djecu da ga donesu. Ne mogu pred boga dok ga ne vratim. Ja ga ne mogu donijeti svojim rukama.

– Bježi tamo vrag te odnio – izdera se ona zakrilivši dječake svojim rukama. – Odakle si ga uzeo tu ga i donesi.

Spodobe u isti tren nestade, a ona opet sa svojim dječacima pođe kući žureći da se ostala djeca ne bi strašila sama u mraku. Okupirana svojim brigama nije ni pomislila da bi trebala oprostiti prvom susjedu grijeh i skinuti svoju kletvu s njega. Tek poslije nekoliko dana djeca nisu htjela da idu s njom u mlin i ona je pošla sama. Više nije bila sigurna da se utvara neće prikazati, ali odlučno je kupila brašno u vreću želeći da što prije izađe iz vodenice. No, vodenično kolo je bilo neumoljivo u svom konstantnom ritmu koji se nije mogao posebno ni ubrzati ni usporiti. Tako ju je prije nego se mljevenje svršilo zateklo i nevrijeme. Kiša je počela prvo svoje lagano štroptanje po drvenim daščicama mlina, a onda se i vjetar oglasio  čudnom glazbom i uvlačenjem kroz pukotine. Taman je htjela krenuti kad sjevnu munja i na vratima obasja prikazu. Sada je to bila utvara u jadnom stanju i njoj srce zadrhta od pogleda na nju.

– Mande, rode, ja više vremena nemam. Posljednji put dolazim i molim te uzmi malerin ili mi ga halali. Ja pred boga ne mogu izaći dok ti ga ne vratim, a ja to ne mogu učiniti svojim rukama.

– Bježi od mene spodobo, vrag te odnio. Neću ti oprostiti niti halaliti dok ga ne vratiš odakle si ga i uzeo – reče ona ni sama ne znajući koji vražji ponos i prkos je govorio iz nje.

U taj tren spodobe nestade, a ona brže bolje uze vreću i prosto izleti na kišu i vjetar i što je brže mogla, kližući se i posrćući ode kući. Tek kad je stigla, onako mokra i umorna, ona sjede i zaplaka. Djeca su samo sjedila i šutjela, gledajući majku pri odsjaju vatre s ognjišta na kojem je visio kotao u kojem se kuhalo mlijeko.

Zaspala je te noći s nekom čudnom slutnjom i teškom morom.

Iz ciklusa: PRIČE TRAGOM UNAZAD

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s