Atif Kujundžić – ZNACI RAHMANU

Znaci Rahmanu

 

Prvo, čega se sjećam:

U lijevoj ruci osjećam bol, kojoj, uzrok ne znam.

Od ramenog zgloba i ključne kosti, do šake i vrhova prstiju. Uporna i razorna, olovno teška bol, radi koje bih najrađe: od ramena odbacio cijelu ruku.

Jer, više, ni ruka, ni ja, to ne možemo podnijeti. Možda, nekome, to i nije lahko razumjet.

Ja, naprimjer, nikad ranije nisam osjetio ništa slično.

 

Opisujem to doktorima i njihovim konzilijima.

Bez prenemaganja.

Sit svega.

Svojim prijateljima.

Ali, stalno mučen mišlju kako je to samo znak i kako iza toga ima nešto drugo. Nešto, što bih trebao shvatit, a eto, ne umijem…         Doktori me gledaju, pipaju, savijaju, istežu.

Pitaju iste stvari stotinutrinaest put.

Šalju me da snimim.

Razgledaju snimak.

Vrte glavama.

Sliježu ramenima.

Reumatizam.

Artritis.

Spondiloza.

 

Nije to ništa. – kažu

– Auto, Rahmane, brate slatki! Auto! Otvoriš prozor, isturiš lakat, a stisneš gas! – objašnjava jedan.

– Aferimi! Ma, aferimi! – kaže i osmjehuje se drugi.

– Fantomska bol… – kaže jedan.

– Jami, bolan ne bio, pa vidiš da imam ruku! – kažem.

– Naravno, naravno! To, ja, figurativno. Ali, osim toga sve drugo je isto – pohiti da mi pojasni.

– Eh! Mislio sam odoh liječniku, a dođoh kod pjesnika! -rekoh i ja njemu.

Nasmija se. Ne možeš barabu ni uvrijediti!

Gledam ga, a ne znam, šta da radim s rukom.

Kad bi otpala barem, ovako, dok stojim pred njima.

Poklonio bih im je, ali da mi organiziraju: Čas iz kirurgije. Ono, kao na slici Thomasa Eakinsa, ili Rembrantovoj slici: Čas profesora Tulpa. Na njoj je profesor Tulp sa učenicima i uglednim građanima Amsterdama.

Podlaktica lijeve ruke leša na obdukcionom stolu raščlanjena je na vlakna. Sliku čuvaju u Muzeju, u Hagu.

Danilo Kiš je reprodukciju slike Čas profesora Tulpa stavio u pročelje svoje znamenite knjige Čas anatomije. A, ako je o anatomiji riječ, volio bih vidjeti kako joj odvajaju vlakno po vlakno, mišiće, tetive, kosti, krvne sudove do kapilarnih, živce…

To mora boljeti! Ali, kako da se bol ne vidi?!

To je, ustvari, nešto što postoji nepostojeći

I boli!

Ali, zašto? Sve je tu na okupu kao i u desnoj…

Potom, mislim kako uopće ne razumiju!

Oni, pojma nemaju!

Ne mogu, prokletnicu, namjestiti ni da zaspim.

Nešto, kao popusti, kad legnem na trbuh, a nesretnicu pustim da visi prema podu. Ali, kako je oslonac na podu jači, bol je snažnija. U cijeloj zapremini, u njezinoj ukupnoj masi. Kao da bol dolazi iz same kosti od ramenog zgloba, pa ispunjava sve do same površine kože.

Čini se, da me i dlake na njoj bole.

Svašta se pitam o sebi, ruci i bolu.

O porijeklu svega, najviše.

Zašto je bol ženskoga roda?

Zato što samo žena, može ovako boljeti, čovjeka…

Kao: ironiziram, a ni do čega mi nije.

Više se pitam šta mi bol hoće reći, jer uvijek imam znake.        Uvijek. Sada je bol tolika, da zaklanja prostor spoznaje.

Nevjerojatno.

Da me malo niže boli, uzeo bih bradvin i otišao do panja.

Neizdrživo je to, ljudi moji. Ili, odjedanput me uopće ne boli i tek tada, ne znam šta da mislim.

Toliko me ne boli, pa zaboravim kako me uopće boljela!

A znam: za sve sam, sam kriv.

Posebno kad ne shvatim na vrijeme.

I, ugoda je znak.

I, nikad dobar…

 

Posebno me brine, što na trenutke ne primjetim da je bol nestala. Kao da je nikad nije bilo! Dok se ne javi, ponovo, kao da nije ni nestajala.

Tupa i teška bol.

Oh, oh!

Dobri Bože…

 

* * *

Nekoliko noći ranije, bio sam na starom mezarju u Halilbašićima.

Lokalitet: Rudine.

Odatle vodi put do Suhe i Habukinog Turbeta.

Mirna noć, puna mjesečine.

Radi mira svoje duše, ponekad dođem.

Tu se odavno nikoga ne kopa.

A ja ljepotu vidim u toj ostavljenosti.

 

Mir me ispuni dok gledam stare nadgrobnike.

Raznih oblika s različitim oznakama.

Mjesec i zvijezda.

Davidova zvijezda.

Stećak.

Križ.

Turski nišan, s fesom.

Arapski nišan, s čalmom.

Običan kamen.

S natpisima i bez natpisa.

Kamen bez oznaka.

Potpisi na zemljinom licu.

Bili i prošli ljudi.

Kamenje svjedoči.

Valja i nama tamo ići.

 

Te večeri, hoću, da uđem u mezarje, kao i uvijek.

Ali, nevidljiva neka sila i prepreka, ne da mi.

Jedva ukopčam, šta se događa.

Otiskuje me.

Da sam bio sam, šutio bih i sad. Ne bih rekao ni riječ.

U naprezanju da ukoračim, ugledam oko greblja bijeli prsten svjetla.

Stanem, napregnem se da provjerim vid ili privid. A prsten svjetla, poče se sužavati.

Gledam i vidim, pretvara se u bijelu tačku nasred mezarja.

Hoću da upamtim mjesto, ali, svjetlo zgasnu i vidim samo nišani sijaju blijedim svjetlom mjesečine.

Noć opkoljava iz šume.

I mene i moju misao.

Šta sam to, upravo, vidio?

Pitam se uzalud.

Opet nešto što ne razumijem, dobri moj Bože…

Kažem, da sam bio sam, pomislio bih da sam šen'o.

Ni slova, ni glasa – ne bih prozborio. Tad, ni sad.

 

* * *

Ubrzo, potom: još jedan znak. U šumi, u blizini raskršća, na putu Šišići – Kovačevići.

To je sporedan put.

Sada, van upotrebe.

Zaustavismo i sjedosmo na travu ispred auta.

Usred bijela dana.

Debela hladovina.

Ptice.

Možda potražimo i gljive.

Ugledah lijepu ženu i staricu, na desetak metara ispred nas.

Sjedi na travi. Sa njima djevojčurak.

Nagnute iznad razmotanog farculeta, jedu pogaču i suhi sir. Starica između njih ima smežurane ruke.

Prelijepu, okeranu šamiju. Vidim, ispod šamije izviruje: tepeluk, a lice uokvirile mekike.

Curica i mlada žena, pokrivene bijelim mahramama.

 

Ustanem i pođem prema njima privučen ljepotom i jasnoćom slike.

Kako nazavah selam, one gajb.

Odjedanput, bez zvuka i traga.

Nestadoše. To je moj prvi susret sa slikom koju je ukinuo gajb na moje oči.

Nešto se skrši u meni.

Sjedoh u travu i digoh oči nebu u strahu od kakvog drugog prizora.

Dođem kući, pa pričam majci Hadžiri.

– Koliko je to daleko od raskršća? – upita.

– Kao od tvoje, do moje kuće. – kažem.

– Aha… – kaže ona.

– Je li, kad odavde ideš, prije raskršća ili s druge strane? – doupita.

– Kad se maši raskršće i zađe u šumu, a odmah iza okuke. – kažem.

– Pa, jah! Eh, sine, na tom mjestu, u Drugom ratu, u dva navrata bio je pokolj. Bošnjačka sirotinja, žene, djeca, starci. Jest, jest. Dobre i drage duše…

Reče moja Hadžira i uzdahnu, kao da ju je brinulo: možda će čut nešto što ne razumije.

Vidim, krajem šamije pokupi suze u borama ispod očiju.

– A, vidio si moju sestru Šahsenu i sestričinu Nazifu i njezinu šćeru Muliju. Pa, upamti. Ali, ja ti ne umijem reći: zašto su izašle predate! Uzmi abdest, prouči Fatihu. Klanjaj istiharu. Tako će ti se kazat samo.

* * *

Jah!

Stalno imam išaret.

I veče prije.

Ali, ne znam zašto sam prestao čitati znake.

Zašto se sada ne snalazim, kad već pohajli, živim…

 

* * *

Iziđem pred kuću, iznesem kahvurinu.

Sjednem na ćok. Pripalim cigaretinu i opet počnem mislit: kako je vakat da bacim duhan i da se čistim. Kad, kašljem iz mene bije zift, k'o iz aždahe…

I baš sam u mislima o tome, kad, ispred kapije, stade crna limuzina, a iziđe bradonja u bijeloj košulji.

Zakopčan do pod bradu.

Ama, svi takve znadu.

Nasloni se na kapijska vrata i reče:

– A, gdje je, ovdje, Rahmanova kuća?

Učini mi se da pita za nekog, koga, ne poznajem.

Kad, sinu mi, dosjetih se:

– Ah, pa to on govori o meni!

Rekoh:

– Ovo je. Bujrum. Ulazi. Ne pitaj. Prispio si na kahvu!

Pa, kako pružih ruku, da mu pokažem na zadnju kapiju, jer, na prednjoj je uvijek katanac, tako vidjeh, da na lijevoj ruci nemam palac i kažiprst.

 

Zapanjen, pažljivo zagledah svoju šaku: ama, nije! Imam!

Pogledah u njegovom pravcu, u kapiju, a ono: ni auta, ni bradonje.

Ni zglave.

Gajb.

Dina mi.

Ah, dragi Bože…

Euzubillahi imne Šejtan ni radžim, bismillahir rahmanir rahim. Krenuh napolje preko praga, desnom nogom.

 

* * *

Vratih se do ćoka.

Sjedoh.

Nalih findžan.

Pripalih još jednu.

Srknuh.

A onda, dođe  brat Zijo.

Hoće kahvu.

– Na.

Prži cigaru na cigaru.

– Na.

Prigovara mi što kasno dolazim kući, a on i mati čekaju. Misle o meni i ne mogu zaspat. Ide zima. Treba pregledat krov na kući i na šupi. Izgleda da i garaža kisne. Treba spremit drva i ćumur. Sikiraju se.

– Pusti me Zijo, dina ti. Sve će bit u redu. Ama, je l’ ikad falilo?

– Ama, vala i nije! I materi to kažem. Ali, znaš ti nju? – reče Zijo, pa opet uze cigaru iz moje kutije…

Gledam ga, a znam ga. Eh, kako puši!

– E, da ti je sad jedna cigaretina, ali dugačka odavde do Husina! – nasmijem se naglas.

– Uh, kad bi bilo, al’ bi valjalo! – reče Zijo.

– Ili, još bolje: litrenjača ohlađene šljivke! – kažem.

– Jah! Ili gajba ohlađene pive! – reče.

– Jah! Pa da opet zaglaviš u Kreku! – dočekam ga.

Samo me, zamagljeno pogleda kroz dim. Ustade i ode. Više, ni jednu, ne reče. Ne voli terapije, a pridike ne podnosi.

Ostadoh sam, pa mislim:

– Što ga, Rahmane, bolan ne bio, zarijevaš? Dosta mu je i sebe. A valaha, ni sa tobom nije sve u redu…

 

* * *

Sutradan, po planu, radim na cirkularu.

Hoću da obavim taj posao i da montiram namještaj za dnevnu sobu. Godinama radim za druge, a ko god dođe vidi: U majstora, kuća oborena…

Bijeli javor. Suho i tvrdo drvo. Alat dobar, precizan, oštar. Sve izmjereno, obilježeno, iscrtano.

Žedan, uđem u kupatilo, da pijem vode.

Podižući čašu, vidim u ogledalu: Lijeva ruka mi do lakta krvava a prsti odsječeni.

Iziđem iz kuće s Bismillom.

Kao somnambul.

Neuzubillah i talla.

Pa, pod nadstrešnicu, za testeru.

Nastavih s poslom.

 

* * *

Režem, evo, ovaj komad drveta, koji mi uopće nije potreban, niti sam ga trebao rezat.

Ali, znam da sam radio kao automat: ono što jedino mogu i moram.

Vidim sebe, k'o da drugog gledam.

Duh mi se odvojio od tijela i lebdi iznad moje pojave i slike.

I, ne brine me to.

Čekam da vidim ishod.

Izgledalo je: kao da se testera vratila iz drveta i odsjekla mi dva prsta.

Kažiprst i palac na lijevoj ruci.

Nije me zaboljelo.

Samo, odmah osjetim: ruka me više ne boli.

 

Kažiprst, crn, pade na tlo.

Palac, visi na malo kože.

Preko kažiprsta na tlu, stavim težak komad debele daske.       Dok se ne vratim.

Da ga ne pojede mačka.

Zamotam ruku maramicom.

Tek, onako.

Krv ne teče.

Odem do komšije i zamolim ga da me odveze u Dom zdravlja.

 

* * *

Rekoh im da mi ne treba anestezija.

Neka slobodno rade.

Bol iz ruke – nestala.

Bilo mi je lijepo.

Tamo mi povežu tetive i ušiju rane.

Zamotaju.

Stave mi ruku u trouglu maramu.

* * *

Kod kuće, uzmem haš i u zemlju zakopam kažiprst.

Uđem u kuću, a ona sija kao da je Sunce uselilo u nju. Čudo jedno.

Ne osjećam bol.

Bio sam u raspoloženju u kojem sjedam ispred šafelaja.

U času shvatih da sam poslije svih znaka koji su mi upućeni, očekivao: smrt.

A ovo je čist osjećaj neuništivog života u meni lično.

Čudo jedno.

Borac Armije BiH, koji je Božijom Voljom izbjegao sigurnu smrt, pričao mi je o istom takvom osjećaju neponovljive ljepote!       Kaže:

Nikad ranije nije imao predstavu o tome, da su život i svijet tako i toliko lijepi…

Da je lijepo plakat.

Ići na dženazu.

Biti gladan.

Bez ruke ili noge…

Gaziti blato.

Trčati uzbrdo pod ratnom spremom.

Ali, živjeti!

Hej, živjeti!

Jer, sve to može: Samo Živ Čovjek!

 

* * *

Iste večeri, zanoćalo se, a meni se ne spava.

Odjedanput, pred kućom, čujem mačke.

Mijauču ispred kućnih vrata.

Nemam mačku, pa izađoh da vidim šta je to.

Kako izađoh, vidim krupnu, narandžastu mačku velike glave i drugu, manju, crno-bijelu.

Kad me ugledaše, narandžasta mojim jezikom, reče:

– Iznesi nam meso.

Uđem u kuću.

Iz frižidera izvadim i iznesem sve meso koje imam.

 

* * *

Vratim se u kuću i nazovem Rifata.

Ispričam šta mi se dogodilo.

– Dobro je, Rahmane, dobro. Dobro je. – ponovi Rifat i reče: – Znaš, to se već jedanputa dogodilo. Eto me tebi, za minut.

U meni puče praznina.

Kao beskraj.

Rifat zna da se sada sve rasprtljava.

A ja, misleći da je sve gotovo, nisam razumio da je i ovo tek jedan znak, koji nisam pročitao.

Jah.

 

* * *

Ali, od tad, ne boli me lijeva ruka.

Dobro sam i prsti mi ne nedostaju.

Kao da ih nikad nisam ni imao.

I, duša mi je dobro, hvala Allahu, Stvoritelju Svjetova…

* * *

Rahman završi priču, a Rifat na vrata.

Na moje oči, dođe i posvjedoči.

Istina je uvijek takva.

Pa, kako uđe, poče o Rumiju i pokaza knjigu na Rahmanovoj polici:

– To je to.

 

* * *

FIHI-MA-FIHI.

Mašallah.

Sufizam uči, kako čovjek može pročistiti sebe, poboljšati svoj moral, izgraditi svoj unutarnji i vanjski život i postići neprekinut skald.

Eto, treći sam Svjedok u nizu i računam: Nisam posljednji sve dok ovo neko bude čitao.

Sve je Znak.

To, što računam na tvoje oči i misao, samo je dio iskustva s kojim bilježim.

Želim ti više sreće i spoznaje.

To je ono što sam iskreno želio sebi.

Pa, cijenim, nećeš se protiviti.

FIHI-MA-FIHI.

Elhamdulillah.

 

* * *

Muharema, 1421. h. g.

Advertisements

One thought on “Atif Kujundžić – ZNACI RAHMANU

  1. Povratni ping: 30 najčitanijih priča na BH FANTASY | ANTO ZIRDUM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s