Bosiljko Domazet&Anto Zirdum – PRIČA O VOJNIKU

PRIČA O VOJNIKU

Bijaše nekoć vojnik. Cijeli je tada poznati svijet prošao ratujući za one koji su plaćali više. Ni ime mu više ne pamte, govore jedino kako je vještinu ratničku počeo učiti kao pripadnik VII. kohorte i kasnije poput vihora obašao mnoge zemlje, sijući strah i trepet među protivnicima. Obavljao je svoj posao temeljito i bez nekog velikog uzbuđenja, iako su oko njega ginuli i bivali ranjavani mnogi hrabri ratnici. Ovoga ratnika, pak, nije htjelo koplje, ni oštra strelica natopljena otrovom od kojega čovjeku meso pocrni, a tijelo se uz pištanje i smrad otvorenih rana malo pomalo smanjuje i skvrčeno padne na tlo uvijajući se u groznim mukama. I mač oštri ga je zaobilazio neki čudom, i nož skriven pod oklopom, što ga u potaji znade izvući kakav zarobljeni protivnički vojnik i mučki zabosti u vrat neopreznom čuvaru.

Sve takve nezgode zaobišle su našega vojnika. Kako je zašao u godine, snaga mu je popustila i usprkos časti i slavi kojom su ga obasipali osjetio je promjenu u ponašanju drugih ljudi prema prema sebi. I ratovi su se prorijedili, tako da su njegove usluge sva manje bile potrebne.

S druge strane i sâm je vojnik počeo pomalo sumnjati u krajnji smisao toga posla. Dogodilo mu se to negdje potkraj ljeta, za jedne šetnje uz more. Dok je besposlen hodio stazom prema jednoj pitomoj uvali zazva ga s neke usidrene galije poznanik. Hodi s nama isplovit ćemo do otoka, povoljan je vjetar, reče mu taj čovjek. Ne znajući što bi sa sobom i svojim vremenom, vojnik se pridruži pomorcima i uz pomoć vjetra i vještih veslača, eto ih nadomak otoka na kojemu vojnik nikada nije bio. Pristadoše na plaži nježno zlatnih oblutaka. Iznad plaže strmo se dizala stijena, a nasuprot njoj, na susjednom brdu izdizao se niz zbijenih kamenih kuća.

Vojnik se udaljio od veseloga društva što se spremalo zapaliti vatru i peći na njoj janjce. Bio je nekako zbunjen i prvi put u životu osjetio je nešto što drugi nazivaju strahom. Glavom su mu prolazili ratovi kroz koje je neozlijeđen prošao, sve bitke jedna za drugom. Sjetio se usplamtjelih govora onih što su znali zboriti o ratničkoj i vojničkoj časti, ratovanju kao plemenitoj vještini, o idealima odanosti, vjernosti, najzad, o pobjedi i plijenu što se tako stječe. Sjećanja su mu počela bolno razdirati dušu, pa se počeo previjati i grčiti kao da ga je u taj čas probolo neprijateljsko koplje. Već na rubu svijesti počeo je tumarati obalom sve do staze što se strmo uspinjala prema gradu. Nekako se popeo do prvih kuća, ostavljajući daleko dolje u dubini društvo s galije. Umoran, stade na vrhu uspona, među kućama. Pogled u plavetnilo malo ga je smirio.

Dolje, na plaži veselje se bližilo kraju. Mješine vina već su ispražnjene, od pečenja ostadoše samo kosti, a nad odbačenom utrobom i kožom janjaca što su ih pekli, kružili su supovi. Povrh plaže, s utvrđena grada koji ga je nekako obuzeo da nije mogao glasa izustiti, gledao je vojnik. Vidio je kako se galija udaljava prema kopnu, razvija malo jedro i veselo poskakuje na valićima što ih podižu prvi refuli tramuntane.

Vojnik je zaboravio sve svoje bitke i ostao živjeti u gradu. Nikome nije govorio o svojoj prijašnjoj slavi koju je stekao ratujući za druge. S vremenom su mu stanovnici grada počeli prilaziti s povjerenjem, jer pročulo se za njegove savjete o ljekovitim travama koje su mnogima olakšale tegobe bolesti.

Nije poživio dugo, svega nekoliko godina od dolaska na otok. Imena mu ne pamte, ali kažu kako dobri duh iscjelitelja još nad gradom lebdi. Događalo se kasnije da netko bolestan iznenada ozdravi, a po gradu se pronijela priča kako je bolesnik noć prije sanjao vojnika. Istina, malo je tko obraćao pozornost kako se od toga doba, u pravilnim razmacima, svakih pedest godina, na otoku pojavljivao neki travar ili travarica, što su se u liječenju pozivali na nepogrešive recepte onoga vojnika i prenosili to znanje s koljena na koljeno.

Mnogo godina kasnije, u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća, u kojem su se ratovi samo nastavili, zabilježena je neobična priča. Prve godine desetljeća na izmaku drugog milenija, jedan tek svršeni srednjoškolac na liječničkom pregledu saznaje kako ima neku bolest zbog koje nije sposoban za vojsku. Kako u to vrijeme više nije bilo popularno muškarčevu zrelost zaokružiti časnim služenjem u takozvanoj svenarodnoj armiji, tako se ni on nije puno razočarao, ali se zabrinuo za zdravlje. Ništa ga nije boljelo, ali nešto s njegovom krvlju nije bilo kako bi trebalo biti da bi čovjek bio novačen u vojsku. Odmah se upisao na fakultet i prvo se vrijeme brucoškog života prisjećao mladenačkih snova o tome kako bi u vojsci rado polazio školu za diverzante.

Onda je počeo rat i njemu bi drago što nije primljen u onu vojsku, a potajno je maštao o tome kako bi mogao postati diverzant na strani onih slabije naoružanih bez obzira što nije prošao obuku o kojoj se govorilo kao o najtežoj u svakoj vojsci. Kada je završio prvu godinu studija, umjesto doma u Banjaluku, krenuo je iz Sarajeva za Split. Zajedno s jednim kolegom otišao se prijaviti u Hrvatsku vojsku. No, kakvo razočarenje. Kada je liječnicima pokazao svoje papire, oni su samo odmahnuli glavama. Nešto doista nije bilo u redu s njegovom krvlju, ali nitko mu nije znao, ili nije htio kazati o čemu se točno radi. Na svojim je nalazima pročitao nešto kao “anemia”, ali ostalo nije znao prevesti i protumačiti i dokučiti tajnu svoje bolesti. Tako razočaran otišao je roditeljima u Banjaluku, nikome ne govoreći gdje je bio, a ujesen opet u Sarajevo. Rat se upravo razmahao u susjednoj Hrvatskoj, pa školska godina zapravo nije ni počela na njegovom fakultetu. Tako je u Sarajevu dočekao travanj i početak rata i u tom gradu. Računao je kako će to sve brzo završiti, ali kada je vrag odnio šalu, odluči se prijaviti u Teritorijalnu obranu. Oni tamo pogledaše njegove papire i samo se zgledaše. “Ne moraju svi biti vojnici”, rekao je jedan iz liječničke komisije i prozvao sljedećega. Njemu to ponovno nije bilo drago, jer u dubini svojega bića želio je biti vojnik, onaj pravi – diverzant.

Iz opkoljenog se grada teško izlazilo, a upravo to je on s lakoćom izveo, pa mu se učinilo kako je time pokazao svoju sposobnost. Stigao je u Vitez, gdje je živio njegov rođak. Taj je već bio ratnik, u maskirnoj uniformi i s automatskom puškom na prsima. Uz to, nosio je sunčane naočale koje su pristajale uz kratko ošišanu kosu i crne rukavice s odsječenim dijelovima oko prstiju. Upravo je počinjalo novačenje, pa ni pridošlicu iz Sarajeva nije trebalo dugo nagovarati da se prijavi. Međutim, i ova je komisija u svojem sastavu imala vojnog liječnika, koji mu je potpisao papir o “potpunoj” nesposobnosti za vojsku i još na njega udario nekakav pečat. Uzalud je njegov rođak pokušavao utjecati na odluku komisije, pomoći nije bilo.

Ponovno razočarenje uputilo ga je doma. Kako je stigao do Banjaluke, kada su iz toga smjera dolazile kolone prognanih Muslimana, a i nešto Hrvata koji nisu otišli preko Save, to ni njemu nije bilo posve jasno. Njegovi se nisu mogli načuditi kako je on uspio, uglavnom pješke, preko Vlašića stići do Banjaluke. A što su se oni više čudili, to je njemu bilo draže, jer je dokazao kako nije “potpuno” nesposoban za vojnika. Dapače, iz učinjenoga se moglo zaključiti kako u njemu čuči pravi ratnik, samo oni lječnici pojma nemaju.

Međutim, vrlo je brzo shvatio kako se nije trebao vraćati u svoj rodni grad, jer je njegovoj obitelji, usprkos utjecajnog tetka Srbina, bivalo sve teže. Dugo su premišljali što da učine. Nije im se išlo iz grada, a jedina mogućnost zadržavanja imovine bila je, tako je smatrao tetak, da se on javi u srpsku vojsku. Tetak je još obećao kako će za njega pronaći takvo mjesto gdje neće biti izložen rizicima pogibije. On se tada “dragovoljno” javio i kako nije služio onu svenarodnu armiju, poslaše ga liječnicima na pregled. Ukratko, liječnik je samo odmahnuo glavom i dao mu novi papir na kojem je pisalo da nije sposoban.

Poslije toga, život mu se pretvorio u pakao. Navodno je obavještajna služba imala podatke o njegovim čudnim putovanjima, ili im je naprosto bilo sumnjivo što se on vratio, kada drugi odlaze ili su otjerani, pa su ga počeli pratiti i pozivati na informativne razgovore koji su postajali sve nezgodniji. Sve do trenutka kada su mu rekli da će ga ubiti, kao i sve njegove, ako im ne kaže za koga radi…

Od toga pritiska, kao da se neko zlo počelo buditi u njemu. Ponekad je osjećao kao da mu vene i arterije naprosto hoće eksplodirati, a ta je bol djelovala i na njegovo psihičko stanje. Počeo se plašiti i vlastitog odraza u zrcalu.

I da skratimo, u smrtnom je strahu bježao iz svojeg rodnog grada. Rat se posvuda razmahao, a naš se junak, nimalo ratnički, skriven pod ceradom kamiona strane humanitarne organizacije, bez ičega, osim neke male torbice, blijed i ustrašen, izjeden onim nečim iznutra, gotovo izluđen, nekako domogao druge obale Save i prešao u slobodu.

U Rijeci se ukrcao na brod koji ih je trebao prevesti u izbjegličko naselje na jednom otoku, ali i taj brod je zbog nevremena morao skratiti put, pa se on našao na istome onom otoku na kojem je ostao onaj zaboravljeni ratnik što postade iscjelitelj i čiji se blaženi duh još odražavao u generacijama vidara, čarobnica i travara.

Potpuno dezorijentiran, odlutao je od mjesta gdje je brod pristao, uspeo se do uskih uličica grada i nekim putem krenuo u unutrašnjost otoka s torbom preko ramena. Ni sam ne bi znao reći koliko dugo je hodao, dok se nije, iscrpljen, spustio do male uvale s nekoliko starih, poluurušenih kamenih kućica. Samo iz jedne je treperila svjetlost, a nekoliko koraka od kućnoga praga u plićaku se njihala barka. Na samom se ulazu u kolibu srušio. Tek mnogo kasnije sjetit će se tračka svjetlosti koji ga je obasjao prije nego je izgubio svijest.

Kada je otvorio oči vidje staricu, lica boje zemlje, izbrazdanog dubokim borama, kako mu kvrgavom rukom prinosi drvenu žlicu i pokušava mu u usta uliti neku tečnost ne baš prijatnog mirisa. I ma koliko se on mrštio pokušavajući se oduprijeti, ona je nalazila načina da otvori njegovo slabo tijelo i nahrani ga. Poslije nekoliko dana uspio se pridignuti na još uvjek nesigurne noge.

– Ja sam izbjeglica iz Bosne, pokušavao je još govoriti, ali bijaše preslab.

– Znam sinko, odgovori starica, izgleda da su vas tamo morili glađu.

– Koliko sam ovdje kod vas, uspio je upitati?

– Danas je sedmi dan!

Bio je iznenađen, ali više nije mogao izustiti ni riječi, samo je utonuo u san.

Još je nekoliko dana ležao i pustio da djelotvorna juha starice kvrgavih ruku, koje uopće nisu drhtale, povrati ravnotežu u njegovu tijelu. Kada je konačno mogao sigurno ustati, ispričao je starici svoju životnu priču. Ona se zanimala za njegovu bolest, a onda mu objasnila kako znade lijek za to, ali recept nikada nije isprobala, jer se takav bolesnik javlja jednom ili dvaput u stotinu godina.

– Kakav je to recept?

– Tajni, a nije dugo ni iskušan – reče starica odlu~no, a onda malo zabrinutije doda: – grkog je okusa i može naštetit’ ako se nepravilno uzima.

– Spreman sam riskirati, prekinu je on.

– Sinko, lijek će djelovati samo ako vjeruješ da je pravi, zaključi svoje starica.

Pripremila je neke vrećice s travama, ali stalno je nezadovoljno gunđala. Tako izmače cijeli dan, a kad se smračilo on zaspa, izmoren čekanjem. Sljedećeg jutra starice nije bilo u kolibi. Sreća što je već mogao ustati, jer nije se pojavila niti do podneva. Pogledao je sušene trave koje je starica već pripravila. Ružine latice se se još mogle prepoznati, iako suhe, a u drugoj je vrećici bilo nešto kao menta, ali bez njezina karakterističnog mirisa. Kada je malo bolje pomirisao nasluti miris koprive. U staklenoj posudi bio je kompot od raznog voća. Bilo je tu još raznih trava u stručcima, zavezanih kanapom i obješenih po zidovima i stropu. Bio je to svijet neobičnih boja kamena i starog drveta, ali vrlo ugodnih mirisa.

Predvečer je izašao iz kamene kućice i umio se u moru, ali taj ga je izlazak umorio, pa se ubrzo vratio ležaju i zaspao. Iz sna ga je prije probudio jak miris, negoli buka koju je starica pravila. Nešto je miješala na štednjaku i pogledom mu dala do znanja da je lijek spreman.

– Moram li odmah, pitao je?

– Ovaj se lijek pije s vatre, ne smije čekati, reče ona.

Kada mu je prinijela zdjelu vruće, smrdljive tečnosti, na trenutak je dvojio, ali onda otvori usta. Dok mu je vrela tečnost prolazila ždrijelom zamalo je zaurlao, što od vreline, što od okusa. Tek što je ispio sve, pade nauznak, bez svijesti, na ležaj.

Kada se konačno probudio, činilo mu se kako nije u svojem tijelu. Nije više bilo one težine i pritiska u venama. Tek kada je pokušao progutati pljuvačku osjeti bol u sprženim ustima i shvati da je to on u svom tijelu. Počeo se lagano, oprezno podizati i ustanovi kako to sada čini mnogo lakše nego ranije.

Nekoliko dana je prošlo dok je zaliječio opekline u ustima, a starica je i za to imala lijek. Zatim je spravila još jedan napitak, isto tako gadan i smrdljiv, kao da je u njega umiješano kokošjih ili ptičjih govana, ali hladan. To je morao također popiti naiskap. Ovaj put nije izgubio svijest već je pozelenio od muke i odmah se svalio na ležaj. No, kada se probudio, osjeti da je zdrav i pun neke čudne snage.

Istoga dana, već je veslao u čamcu starog ribara, koji ga je pronašao one noći u uvali. Pomagao je starcu izvlačiti vrše, čistiti ribu i krpiti mreže, pun neke neobjašnjive snage i vedrine.

Prošlo je nekoliko dana i počeo je razmišljati o odlasku. Tada je pronašao i svoju torbicu. U njoj nije bilo ništa osobito, nekoliko papirića i knjiga “Karta vremena” Irfana Horozovića. Nije se sjetio otkuda mu ta knjiga, jedino što je u njoj otkrio jesu debelo podcrtani reci kratke priče naslova ‘Karvus’: “Karvus, časni Mezej, čiji je sin Likajus poginuo u Africi u odori rimskog vojnika, kao konjanik VII. kohorte, osjećajući da ni čudotvorni lijek perunike neće zaustaviti smrt što je navirala kroz krvavu ranu na grudima, izišao je s neobičnim prilivom snage na uzvisinu ponad Vrbasa i u posljednjem času izrekao sljedeće: Nebo, sruši se na mene. Oduvijek sam voli plavu tuniku.”

Bilo je nekog proviđenja u tome i njemu sine smjela misao kako Likajus nije onomad poginuo u Africi. Učini mu se kako to mora i nekako dojaviti Karvusu, u ono tamo vrijeme, na onaj svijet kojem se davno preselio, pomisli kako je Likajus posljednje svoje dane u miru proživio baš na ovom otoku, iskupljujući svoju dušu spravljanjem ljekovitih trava, baš tu negdje u blizini. Tu mu misao, kao preplašena, stade i ni makac dalje.

Ribar i starica nisu se iznenadili kada je on nestao. Jedan im poznanik s otoka, poslije putovanja na jug, reče kako je o njemu čuo u Splitu. Naime, neki mu je vojnik, uz čašu vina, prenio glasine o ratniku koji je otišao u Bosnu i tamo kod Šipova uspravno išao dok su meci zviždali, a granate padale samo par koraka od njega. Taj, pričalo se, nije ni zalijegao, niti zastajao. Sasvim uspravan išao je naprijed, jer, kažu, žurilo mu se u Banjaluku. Pričalo se da je od Šipova do Bočca sa svojom postrojbom stigao za dan. Na Bočcu je rat i završen, a poslije nekog vremena prestale su priče o čudnom ratniku kojeg metak neće.

Nekoliko godina kasnije na otok, starom ribaru, stiže dopisnica iz nekog mjesta u Čečeniji. Na njoj je samo pisalo: “Živ sam”!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s