Ranko Pavlović – DAMA KOJA JE VOLJELA DA SE SELJAKA


Dama koja je voljela da se seljaka

 

Prvi put se pojavila u uglu koji su činili istočni i južni zid jedine sobe u skromnoj vikendici podno Stražbenice. Bila je sjenka koja se otjelovljuje u pričin, u naznake na osnovu kojih se moglo naslutiti da će, ako se nastavi taj čudesni čin uobličavanja praznine u nešto nalik ljudskom tijelu, uskoro u uglu stajati mlada obnažena žena koja će sigurno imati torzo, ali je bilo neizvjesno da li će mu se pridružiti noge, ruke i glava.

Pouzdano sam znao da se taj volšeban proces rađanja ništa iz ničega, ili možda ipak nečeg iz ničega, događao baš u uglu koji čine istočni i južni zid sobe u kojoj sam samo spavao i boravio prvi jutarnji čas, a po cijeli dan, kad bih pronašao vremena da dođem na izlet, bez obzira na godišnje doba, provodio na prostranoj natkrivenoj terasi.

Vikendica je bila postavljena tako da su joj zidovi sa zabatima bili okrenuti prema istoku i zapadu, a bočne strane prema sjeveru i jugu. Iznuren noćnim košmarima u betonskom kavezu višespratnice u naselju u kome se našlo mjesta tek za poneko stablo, odlučio sam da nadomak grada izgradim vikendicu u kojoj ću mirno spavati makar kada mi to obaveze dozvole. Prije nego što su došli majstori da se prihvate posla, pozvao sam rašljara Mijatovića, za koga su neki govorili da je šarlatan, ali ja sam mu vjerovao, da provjeri nema li strujanja podzemnih voda. Rekao je da tu mogu slobodno graditi, a na dvadesetak koraka od mjesta gdje će biti izgrađena mala brvnara pronašao je izvor na dubini od pet ili šest metara i uvjerio me da ću imati dobar bunar. Poslije toga je geometar Rajković milimetarskom preciznošću utvrdio strane svijeta i, prije nego što su radnici zarili vrhove ašova u rastresit humus tamo gdje će biti temelji, udario u zemlju četiri kočića na mjestima gdje će vanjski zidovi činiti uglove. Vrlo je bitno, govorio je dok je mali kompas stavljao na topografsku kartu tog područja, da svaku građevinu postavimo tako da je svojim stranama nepogrešivo okrenuta prema stranama svijeta. Da nije tako, više je potvrđivao nego postavljao pitanje, zašto bi mudri Egipćani baš na taj način gradili drevne piramide?

Mene u to, naravno, nije morao da ubjeđuje, jer sam i prije prvog susreta s njim čvrsto odlučio da vikendicu gradim tamo gdje nema ni najmanjeg strujanja podzemnih voda i upravo tako da u njoj iz svog kreveta, čim ujutro otvorim oči, mogu vidjeti ruj istoka.

I zaista, pune dvije godine, u vikendici sam spavao dubokim snom, nikada se ne budeći između večeri i jutra. Navikao sam da legnem tačno u onom trenutku kada i posljednja rumenkasta mrvica sunca nestane iza zapadnog brdašca zvanog Anđeoski vršaj, a na istočnoj strani brvnare prozor je bio napravljen tako da me sunce probudi prvom zrakom čim se počne pojavljivati iza breščića kome su mještani dali ime Sunčeva glavica. Svjetlo praktično nisam ni palio, osim za tmurnih jesenjih predvečerja. Ujutro sam hitro skakao iz kreveta, odlazio na bunar i umivao se svježom izvorskom vodom, a zatim sjedao za računar i pisao jedan sat, nikada ni kraće ni duže, isključivo beletristiku, nipošto novinske tekstove, njih sam uvijek pisao u redakciji. Ponekad bi za taj sat poneka moja misao jedva uspijevala da se uobliči u rečenicu, a događalo se da već sutradan, koristeći biološki časovnik ugrađen negdje duboko u meni i ne ostajući za računarom nikada ni minutu duže od jednog sata, ispišem cijelu priču iz koje najčešće nije trebalo izbaciti nijednu riječ, niti dopisati novu.

Onda me, jedne septembarske večeri, čim se po sobi počela zgušnjavati večernja tama, iz ugla koji čine istočni i južni zid zapahnuo svjež vjetrić, sličan onom koji stvori leptir kad vam proleti kraj lica, slabašan ali dovoljno jak da ustalasa krhke niti sna koje su tek bile počele da pletu tananu mrežu oko lelujave misli o mojoj najnovijoj zbirci pripovijedaka čije sam prve primjerke prethodnog dana poštom dobio od izdavača. Otvorio sam oči i primijetio kako se u uglu još prozirna večernja tama stapa u nešto što je ličilo na lijepo oblikovan ženski torzo. Blago zaobljena ramena, uzdignute grudi, tanak struk koji se postepeno širio u ni preuske a ni suviše široke kukove, sljubljene butine – taj pričin, koliko nestvaran toliko i prisutan u iskonskoj tišini, po svemu osim po boji ličio je na mermernu skulpturu čiju sam savršenu kolor fotografiju prije nekoliko časova dugo gledao sjedeći na terasi i držeći na koljenima monografiju Antička umjetnost na tlu Evrope koju mi je izdavač poslao kao poklon uz primjerke moje knjige.

Navukao sam tanak pokrivač preko glave i ubrzo zaspao. Te noći sam se nekoliko puta budio, što mi se do tada u vikendici nije događalo, ali sam ipak sutradan ujutro ustao svjež i naspavan. Protivno ustaljenoj navici, nisam otišao na bunar da se umijem, već sam odmah uključio računar, otvorio novi file i dugo držao prste nad tastaturom prije nego što sam polako, unoseći slovo po slovo, napisao: Prvi put se pojavila u uglu koji su činili istočni i južni zid sobe u skromnoj vikendici podno Stražbenice.

Nakon toga su se zaustavili prsti nad tastaturom, a zatim i misao kojoj nisam mogao uhvatiti ni početak ni kraj.

Narednih dana u redakciji magazina u kome sam radio imao sam mnogo posla, od jutra do večeri provodio sam u zagušljivoj prostoriji, a noću se stalno prevrtao po neudobnom krevetu u svom betonskom kavezu. Tek poslije cijele sedmice ponovo sam došao u vikendicu. Bilo je prijatno kasno popodne sredine grozdobera, kako sam u eseju o značaju bijelog vina u kulinarstvu za rubriku Vino i život najnovijeg broja magazina Moj dom izabrao jedno od više staroslovenskih imena za septembar. Za stolom od tesanih hrastovih dasaka s uživanjem sam jeo salatu od paradajza, paprika, luka, mrkve i plavog kupusa zalivenu kiselim kozjim mlijekom, i slušao ptice koje su u gaju iznad brvnare žustro čavrljale o nečem, možda baš o neuviđavnom stvoru koji je narušio njihov mir došavši blizu onih oblica po vrhu ograde terase na kojima su one voljele da ostavljaju svoj sivkasti izmet.

Čim je sunce zamaklo za Sunčevu glavicu, željan okrepljujućeg sna, otišao sam u sobu i opružio se u krevetu. Kroz odškrinut prozor još neko vrijeme do mojih čula dopirao je ptičji cvrkut, a onda se sve smirilo i osjetio sam kako me nešto njiše i podiže prema tavanici i spušta prema krevetu, kao da sam se odjednom našao na rašljama u nebo zagledanog Mijatovića. Onda je nešto šušnulo i ja sam otvorio oči.

Stajala je u uglu koji su činili istočni i južni zid sobe. Sada je imala noge i ruke, ali su se stopala i šake gubili u kudjeljicama guste ružičaste magle. Dug, antički vrat uranjao je u plavkast oblačak koji se rasplinjavao prema tavanici.

Prije nego što sam uspio da protrljam oči, uskočila je u primorski pejzaž: jedva uočljivu sivkastu liniju koja je razdvajala nebo od mora presijecala je udesno nagnuta palma u daljini, na lijevoj strani gust i povisok žbun brnistre, desno, u prvom planu, grm asparagusa, a iza grma, u nekoliko uzastopnih planova, izblijedjeli krovovi starih kuća. Tamo gdje je do maločas bio čamac sada se, ispod nekoliko galebova koji su letjeli u susret visokom oblaku, smjestila nejasna figura žene iz ugla moje sobe.

Nije li to ona, pitao sam se, uskočila u sliku koju sam prije nekoliko dana gledao u galeriji „Josip Bepo Benković“, smještenoj u onoj uskoj hercegnovskoj uličici koja s trga Belavista vodi prema kuli Forte mare? Tu ili, možda, u onoj galeriji na Škveru, dolje na obali, nasuprot zgrade koja je nekad bila željeznička stanica u koju su, stenjući, uskotračnom prugom pristizali vozovi iz Trebinja i Dubrovnika i ostavljali oznojene putnike, željne da što prije svoj umor predaju morskim talasima? I, nisam li na tom pejzažu vidio potpis Voje Stanića, slikara koji je i sam već odavno postao dio slike Škvera?

Još nisam uspio ni da se iskobeljam iz zamršenog klupka pitanja, a primijetio sam da u uglu koji su činili istočni i južni zid sobe u mojoj vikendici podno Stražbenice, više nije bilo nikoga. Ili, ničega, što je smisleniji izraz za pričin koji me počeo sve češće uznemiravati.

Kada se sljedeći put pojavila, a već je bila sredina kišovitog oktobara, bili su se razišli oblaci koji su u prethodnom susretu skrivali njenu glavu. Tamna, više smeđa nego crna kosa, visoko čelo, naglašene jagodice, duboke oči, zamišljen pogled – ništa, dakle, što bi je izdvajalo iz mnoštva žena koje svakodnevno susrećemo na ulici. Koža na trouglastom dijelu njenih grudi koji je otkrivao dubok izrez bluze boje prepečene cigle, bila je najsličnija boji vina koje se ljeskalo u čašama pred Zukom Džumhurom i Vojom Stanićem na palubi brodice u lučici, gdje sam ih prije mnogo godina samo okrznuo pogledom dok sam žurio na Kanli kulu da ne zakasnim na projekciju filma koji se prikazivao druge ili treće večeri Hercegnovskog festivala. Uočio sam jedino da su hodoljubac i slikar ćutali svako svoju misao, zagledani svako u svoju tačku u nemjerljivim dubinama vremena u kojima je ljudski vijek kraći od treptaja.

I ono vino, koje se tada ljeskalo u čašama pred njima, sada se, izgleda, razlilo po grudima žene koja je drsko zatrovala moje snove, a sada hoće da mi zatruje i život.

E, nećeš! rekao sam. Nisam uzalud gradio vikendicu na mjestu gdje nema strujanja podzemnih voda i čije su strane savršeno usklađene sa stranama svijeta! Idi starim Egipćanima i ruši njihove piramide, ostavi na miru moju vikendicu!

Jedva sam dočekao da se završi košmarna noć i već sutradan, nakon što sam urednika ubijedio da ću u Herceg Novom pronaći temu koja će sigurno povećati tiraž magazina, s nestrpljenjem čekao da se poslije podnevne pauze otvore vrata galerije „Josip Bepo Benković“. Primorski pejzaž s palmom u daljini koja presijeca sivkastu liniju što razdvaja nebo od morske pučine, zaista se nalazio ovdje, a ne u onoj galeriji na Škveru.

Samo, na slici nije bilo ni potpisa Voje Stanića, ni traga od žene koja je poremetila moje snove. Tamo gdje sam je vidio u sjećanju na prvi susret s tim pejzažem, sada se ljuljuškao čamac. Star, posivio na suncu, vršnjak dotrajalih krovova koji su se vidjeli u pozadini.

Napisao sam reportažu o baštovanu u poznatom institutu za zdravstvenu rehabilitaciju koji je, krijući to koliko je moguće od javnosti, okružen doktorima medicinskih nauka, poznatim i na mnogim katedrama medicinskih fakulteta širom Evrope, uspješno liječio kostobolju pomoću zagonetne moći koja je isijavala iz njegovih ruku, čemu su se, naravno, suprotstavljali rukovodioci instituta, ali bez naročitog uspjeha, i vratio se kući. Požurio sam u vikendicu, nadajući se da ću čim legnem utonuti u dubok, okrepljujući san. To se, međutim, nije dogodilo. I prije nego što se spustila noć, u uglu se zakikotala žena čija ružičasta stopala više nisu bila u magli. Vitke prste provlačila je kroz dugu kosu, prebacujući je s leđa na grudi, pa onda opet sa grudi na leđa, gledajući stalno prema meni.

Premjestio sam jastuk sa zapadne na istočnu stranu kreveta, navukao pokrivač preko glave i, pritiskajući dlanovima uši da ne čujem ženin smijeh, dugo tragao za nitima sna koje su se gubile u kovitlacu što je u naletima tresao sve po sobi. Kasno sam zaspao i te noći često se budio, ne usuđujući se da se okrenem prema uglu, plašeći se da ću tamo vidjeti neman koja razjapljenih čeljusti čeka da samo otvorim oči pa da me proguta ili rastrga kandžama u koje su se u međuvremenu pretvorili njeni prsti.

Sljedeće večeri, čim se smračilo, izišla je iz ugla i, potpuno naga, obasjana prigušenom mjesečinom, počela šetati po sobi. Onda je odjednom prišla krevetu, podigla pokrivač i opružila se kraj mene. Samo trenutak je mirovala, pa  je svoja ledena stopala gurnula među moje butine i, čim su se malo zgrijala, izvukla ih, iskočila iz kreveta i nestala. Te noći nije se više pojavljivala.

Kada me sljedeće večeri zapljusnula otvorenim pogledom, u njenom licu prepoznao sam junakinju svoje pripovijetke  Žena koja se pojavila iznenada, objavljene u zbirci čije sam primjerke nedavno dobio od izdavača. Tu knjigu cijelo ovo vrijeme nisam nijednom prelistao, mada sam ranije redovno čitao svoje tek objavljene knjige da vidim koliko u njima ima štamparskih grešaka. Otkad sam rukopise počeo slati na disketama, to ne činim, jer znam da bih sam bio odgovoran za slovne greške, a niko baš ne voli da se suoči s vlastitom odgovornošću. Bila je to pripovijetka o lijepoj mladoj ženi koja je – niko nije saznao odakle i zašto – došla u jednu varošicu, svojom ljepotom zavrtjela mozak svim muškarcima i taman kad su počele svađe ljubomornih žena s muževima i mladićima, počela je da se udvara djevojkama.

Tako, dakle! dreknuo sam. Voliš seljakanje. Prvo si bila u mojoj imagninaciji, zatim si ušla u moju pripovijetku, odatle si se iskrala kad sam sasvim zaboravio na tebe i smjestila se na sliku u galeriji „Josip Bepo Benković“ u Herceg Novom, potisnuvši prije toga čamac koji se ko zna od kada na sred platna ljuljuškao, onda si napustila sliku i došla u moj san i u moju spavaću sobu.

Te noći, kao da se pod mojim krevetom u nerazmrsiv čvor uplelo mnoštvo podzemnih tokova, san nije htio na moje oči i u moju postelju. Žena koja je voljela da se seljaka često je uskakala u krevet, gurala hladna stopala među moje vrele butine, primicala mom licu uznjihane grudi, dodirivala mi usne vrhovima prstiju, ali svaki put kad bih pokušao da je pomilujem, bježala je iz kreveta, letjela sobom kao noćna leptirica, pa se opet vraćala u krevet, izazivajući me sve dok ne bi primijetila kako se moja ruka proteže prema njoj.

Ostavila me na miru tek kada se noć približla kraju.

Prije nego što je zora virnula kroz prozor u sobu, ustao sam, uključio računar, otvorio file s onom jednom jedinom rečenicom koju sam zapisao poslije prvog pojaviljivanja pričina. Pažljivo sam čitao, riječ po riječ: Prvi put se pojavila u uglu koji su činili istočni i južni zid jedine sobe u skromnoj vikendici podno Stražbenice.

Kratko sam razmislio, a onda iznad te rečenice ispisao naslov:

DAMA KOJA JE VOLjELA DA SE SELjAKA

Potom sam, smatrajući da je konačno sve završeno, sačuvao uneseni tekst i isključio računar.

Poslije kraćeg dvoumljenja, prišao sam polici, uzeo svoju najnoviju knjigu i otvorio je na mjestu gdje sam pretpostavljao da se nalazi pripovijetka Žena koja se pojavila iznenada.

Tamo me dočekalo nekoliko potpuno praznih listova.

Prevrtao sam ih, polako, jedan za drugim, i što sam duže u njih zurio, činili su mi se većim i nepreglednijim.

Zaustavio sam se tek na mjestu gdje je trebalo da se nalazi naslov pripovijetke Žena koja se pojavila iznenada.

Umjesto tog, tu se kočoperio naslov Dama koja je voljela da se seljaka.

Ispod njega, samovala je rečenica koja je počinjala riječima: Prvi put se pojavila…

Advertisements

One thought on “Ranko Pavlović – DAMA KOJA JE VOLJELA DA SE SELJAKA

  1. Povratni ping: 30 najčitanijih priča na BH FANTASY | ANTO ZIRDUM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s