Zlatko Topčić – CRVENOREPA ŠTEKAVICA

Crvenorepa štekavica

Sarajevo,3o.4.1993.g.

Vrlo visoko uvažavani  gospodine Hunt,

Računam još samo na vašu pomoć. Samo ste mi vi još preostali. Nikog drugog više nemam. Obraćam vam se s osjećanjem koje je na samom rubu beznađa . Kome sve još nisam pisao, kome sve nisam uputio svoj vapaj, ovaj krik? Vas će se ovo, međutim, ticati. Hoće, znam. Ovo će dodirnuti vaše srce i probiti sve opne: i one oko srca, što ga čuvaju-pa tako i vaše-od sporednosti koje  narušavaju blaženstvo svijeta. Jeste li ikada sebe gledali sa strane, tuđim očima? Kao neki film u kojem ste i gledalac i glavni lik ? Jeste li ikada o tome mislili, pred spavanje ili poslije jela:”Bože, pa gleda li me sada iko, i šta misli o meni dok namještam jastuk pod glavom ili rupčićem brišem uglove usana; ili sam sasvim sam i nikog nema?!”

Tim očima, tako baš, ja danima gledam u bor pod prozorom:tamo izumire jedna mila porodica. Od roda je štekavica, plemenitih, crvenorepih, rijetkih. Kažu da ih je na svijetu, poslije svega, ostao malen broj, i da sve su ovdje.

Šta sve nisam učinio od ono malo što mogu? Hranio ih od svojih usta, pola sebi, pola njima, zrno riže po zrno riže, gradio gnijezdo, nevješto, ali čvrsto, kućio slamku po slamku, skakao s grane na granu, ja, pavijan, a ne ptica ,molio se za njih i njihove male…Uzalud sav trud, neće da jedu, ni da piju, samo se poredaju po starini u skladan niz kao braća Dalton i…pjevaju. Pa barem da pjevaju kao sve druge ptice, veselo, neodgovorno, pjesme što traju samo jedan dan, s prostim refrenom poput gradskih šlagera, nego sve neke tužne, gorke, duhovne, melanholične, one što listaju dušu od tijela… Ni ptiči drukčiji nisu, i pjevaju tužno poput roditelja, samo još nekako dublje i nekako gorče, kao da su još u ljusci spoznali svijet…

Čudne jesu, zato su rijetke: crvenorepe štekavice. Pokušao sam ih slikati, ali kada sam nakon dva mjeseca ugrabio šansu i razvio film, na slikama je bio samo bor, golih grana. Pokušao sam snimiti njihovu pjesmu, ili barem zapisati riječi, ali na traci je ostajao samo neki dubok, kosmički šum. Čudne su crvenorepe štekavice, veoma čudne. Kao da svijetom hodaju na vrhovima prstiju, tiho. Umjesto kandži imaju mačije jastučiće. To je jedina ptica koja umjesto kljuna ima orlovski nos. Dlake na mjestu gdje pticama je perje, moj  Bože! Umjesto da leti, ona poskakuje, mlatara krilima  i trbuhom para pod kao prvi avioni braće Wright. Ima polensku kijavicu i svako proljeće, kojem se druge ptice s razlogom raduju, za nju je vrijeme patnje. Ne nosi pisma poput golubova, i nije niotkakve koristi za čovjeka, osim što ga pjesmom  čini kolebljivim… Nosi cvikere poput sove, ali mi  ne izgleda toliko školovana, mudra i iskusna. Diše na škrge, i po tome je riba, ali ribe  oprezno šute i ne znaju, kao ona, tužne pjesme, i po tome je ptica…Ima precizne oči, i po tome je ptica poput sokola, ali bolje vidi pod zemljom, i po tome je nalik rovcu. Pjeva tužno svaki dan, uključujući i subote, i praznike. To je jedna rijetka zvijer. Ima uši, ali čuje samo ono što hoće. Ima jezik kojim se oblizuje. Nema podočnjake ni tikove. Piše pisma a ne čeka odgovor. Skuplja kukce, i po tome je zaista ptica. I tijelo joj je pticolikog oblika. Iako mi ponekad liči na kamilu a drugi put na magarca. Djeluje pomalo neprilagođeno. Čovjek ne zna je li to stid ili je strah, ni je li to vrlina ili slabost. Crvenorepa štekavica nije socijalno biće. Osim toga, radije ide nizbrdo nego što se vere. Sklona je da oponaša tikvu koja se prepušta brzini matice. To je izgleda ptica u širem značenju pojma. Politički, ona je prije konzervativac nego liberal, i valjda zato podržava cica-mace. Ne leže mlade u tuđem gnijezdu. Voli svoje. Nije hohštapler. Nije kukavica. Istina, ponekad, da bi sačuvala glavu, pravi se da je nešto drugo, kobac, ili jastreb, ili još gore šta, ali oštro oko bi uvijek u tim namjerama prepoznalo samo crvenorepu štekavicu. Da li je skromna oduvijek, ili se i ona promijenila, o tome ne sudim. Zapažanja bilježim, ne uzdam se u prevrtljivo pamćenje. Govorim vam istinu. Svijet bez crvenorepe štekavice bio bi znatno manji, iako bi prošlo mnogo godina dok bi se primijetilo da je nema. Spasiti ih, gospodine Hunt, vrijedi truda, iako nije ni prevelik dobitak. Ako hoćete, možete. Znam da možete, ako hoćete. Pogledajte sebe  njenim očima pred spavanje ili poslije jela. Pomislite na cjelinu svijeta, i na sudbinu koja se uvijek ispunjava na isti način samo svaki put drugim bićima.

Neka prestane ovo! Ili barem- neka prestane ovdje!

Vaša” Svjetska konfederacija za povremenu zaštitu rijetkih ptica, darovitih pjevačica”, gospodine Hunt, kojoj ste  na čelu, sada je  na iskušenju. Bog nas gleda. On sve zna.

Šta namjeravate učiniti, gospodine Hunt?

Crvenorepe štekavice umiru pjevajući.

Odano vaš,

Zlatko Topčić

Šekerova 36, Sarajevo

Bosna i Hercegovina

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s