Anto Zirdum – RANOILIRSKA MITOLOGIJA

PREDSLAVENSKE MITOLOGIJE –

RANOILIRSKA MITOLOGIJA

Ilirska mitologija svoje korijene vuče od Grka i Feničana. Fenikija (uglavnom na prostoru današnjega Libana) bijaše pomorska i trgovačka sila još prije Grka. Planina Livan bijaše bogata bakrom, željezom i cedrovim drvetom što joj je omogućilo razvitak zanatstva, pomorstva i trgovine. Početkom bakarno-brončane epohe naseljavaju je semitska plemena kojima Egipćani dadoše ime Fenihu (graditelji brodova). Rascjepkana je na nekoliko gradova država a najpoznatiji su: Biblios, Sidon i Tir (vjerojatno s Tirom ima veze i Tirensko more i Tirana u Albaniji). Vladari Tira osvojili su Kipar gdje su osnovali prvu feničansku koloniju. Poslije su Feničani osnovali niz kolonija po cijelom Sredozemlju, među kojima je najpoznatija Kartagina.  Na jugu današnje Albanije, u zemlji Ilira, imali su nekoliko kolonija među kojima je  i  Phoenice, a sličan topos (Fojnica) nalazimo u srednjoj Bosni i kod Gacka. Svoga utjecaja imali su i u jednom od najstarijih ilirskih gradova Byllisiju, (po ilirskom plemenu Bilisi) kojega poznaju i stariji Grčki povjesničari (neodoljivo nas podsjeća na toponime Bila, Bilino (polje) i sl. Njihova umjetnost, prvenstveno arhitektura, bijaše pod babilonskim i grčkim utjecajem, a religija im se sastojala uglavnom od asirsko-babilonskih božanstava. Feničanski bog Bal odgovarao je babilonskom Belu, a boginja Astarta asirskoj boginji Ištar; jedini narodni bog bijaše Melkart, bog trgovine kojemu su prinosili i ljudske žrtve. U pismenosti najprije su se koristili egipatskim slikovnim pismom, ali ono nije bilo pogodno za trgovinu. Feničani su u 14. stoljeću prije Krista u egipatskim znakovima uočili znakove za slova i kombiniranjem tih znakova i svojih stvorili su fonetsko pismo od 22 slova, koje su poslije primijenili Grci, a od njih preuzeli i Rimljani.

Legenda o Kadmu kaže da je po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo morao poći u potragu za svojom sestrom Europom koju je bio ugrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudivši se neobavljena posla vratiti u domovinu, zaustavio se sa svojom družbom u Beotiji i tu osnovao Kadmeju, koja će kasnije postati grad Teba. Oženivši se s Harmonijom, kćerkom boga Aresa “štitolomca” i božice ljubavi i ljepote Afrodite, ode Kadmo po nalogu proročišta među Enhelejce i postade njihov kralj. Tu, u zemlji Enhelajaca rodi mu se sin Illyrios i on, njemu u čast dade toj zemlji ime Ilirija. Narod je izabrao Kadma za kralja, a on je prijestolje ustupio Illyriosu. U starosti Kadmo i Harmonija, osjećajući da im je dosta svega, zamoliše Zeusa da im oduzme živote. On ih pretvori u zmije i u tom obliku nastaviše živjeti u Emisiju…

debe iz godijeva - ilirski ornament
Cijela ova priča ispričana je da shvatimo kako je za sve Ilire bio značajan kult zmije, i da je sva njihova ornamentika (romb sa leđa poskoka i cik-cak šara sa zmije šarke najčešće) nije nikakva apstraktna geometrija već imitacija dizajna vjerojatno najljepšega stvorenja u prirodi, kojega se, eto, svjesno ili nesvjesno, svi plašimo i svi zaziremo, zbog famoznog otrova, a zapravo se radi o dobroćudnim bićima koja čovjeka neće napasti ako ne budu stiješnjena njegovom agresivnošću ili nesmotrenošću.

Ako nešto možemo pouzdano izdvojiti iz spleta običaja na južnoslavenskom prostoru što nikako ne bi trebalo spadati u slavensku mitologiju onda su to običaji koji imaju veze sa zmijama, naročito ako se javlja u središnjim prostorima Bosne, Hercegovini, Crnoj Gori i južnoj Dalmaciji. Tako nam se čini da bi iz običaja vezanih za zazivanje kiše, koji se, kako to primjećuje Špiro Kulišić (1967) na istoku (najčešće kod Bugara) zovu peperuga, peperuda, peperuna, dok na krajnjem sjeverozapadu od sjeverne Dalmacije do Istre nalaze u obliku prporuša, preporuša, treba odvojiti običaje dodola, dodole, dudule koji se javljaju u središnjem području tzv. dinarskog stanovništva gdje se u mnogo čemu javljaju osobiti tipovi koji se razlikuju od ostalih tipova među Južnim Slavenima. Mi držimo da se isto treba odnositi i na običaj lazarica koji se stavlja u kompleks običaja vezanih za zazivanje kiše kod Južnih Slavena. Lazarice nas nekako asociraju na p-lazanje, lazanje, a tako se zapravo naziva kretanje zmije (hrvatski bi to bilo gmizanje), što je slično i glagolu puziti, laziti, miljeti…

Zmija je, tvrdi Aleksandar Stipčević (1976.) simbol koji je, bez sumnje, među svim ostalim u južnim ilirskim krajevima bio najvažniji i “najilirskiji”. Ona se može naći na mnogim novcima raznih grčkih kolonija na ilirskoj zemlji. Polazeći sa sjevera prvi novac s likom zmije nalazimo u grčkoj koloniji Pharos. Druga grčka kolonija na ilirskoj zemlji na čijem novcu se nalazi zmija je Dyrrhachion, a ovdje se zmija nalazi omotana oko štapa boga Eskulapa. Ovaj čest motiv u grčkoj ikonografiji ne javlja se slučajno. Eskulap je bio popularan u južnim ilirskim krajevima, a neki su skloni tvrditi da je njegovo ime ilirskoga podrijetla. Isti motiv pojavljuje se u i grčkoj koloniji Apollonija (u današnjoj Albaniji) što očito govori o popularnosti Eskulapa i njegove žene Hygiene. Ilirski grad Byllis kuje novac koji na reversu ima prikazan rog obilja (corna copiae) oko kojeg se ovila zmija. Sam prikaz zmije uz rog obilja vjerojatno ima veze sa plodnošću, jer ona je imala značenje simbola plodnosti bez kojega nema ni obilja.

Ako je još nešto moguće izdvojiti kao ostatke ilirskoga elementa u starim mitologijama onda su to običaji vezani za vinovu lozu.

Dragoljub Dragojlović (1972.) ustvrdio je da tragovi mnogih autentičnih starobalkanskih mitskih i kultnih relikta u srednjovjekovnoj i kasnijoj tradiciji Južnih Slavena nesumnjivo predstavljaju značajnu komponentu u proučavanju i bližem određivanju starobalkanskih etničkih skupina i naroda u etnogenezi Južnih Slavena.  Istraživanja Miklošića, Dokinsa, Arnaudova, Šnevajsa i drugih uvjerljivo pokazuju da južnoslavenski kukerski, babugerski i rusaljski kultni obredi predstavljaju reducirane izdanke iliro-tračkih obreda koji su priređivani u čast boga Dionisa.

Totemistički karakter ilirske religije i mitologije da se zamijetiti i u nazivima nekih plemena. Veliki broj autora naziv plemena Enhelejci dovodi u vezu s jeguljama (albanski ngjale, latinski anguilla), koje u antičkoj zoologiji pripadaju zmijama tako da je njihov totem – zaštitnik rodonačelnika ima u potpunosti ilirski karakter. Ime plemena Dalmata dovodi se u vezu s albanskom riječju delme (ovca). Ime plemena Tualanta dovodi se u vezu s albanskom riječju tallandushe (lastavica). Ime Dardanaca dovodi se u vezu s riječi dardhe (kruška).

Zmija je zasigurno nešto što povezuje amorfnu etničku skupinu koju se saziva Ilirima, ali za razliku od Stipčevića koji je drži “najilirskijim simbolom u južnim ilirskim krajevima” mi smatramo da je ona simbol čvrsto ukorijenjen u svim ilirskim krajevima. Naime, analizom estetike korica brončanog mača iz Velikog Mošunja, koji se smatra jednim od najvrjednijih nalaza iz brončanog doba na svijetu došao sam do zaključka da gravura na koricama, pa čak i njihov oblik u onom dijelu gdje se one šire samo iz estetskih razloga, neodoljivo podsjeća na kožu zmije, odnosno šare kakve ima kod nas poznata zmija pod imenom šarka. A taj ornament zapravo prevladava na svim dijelovima ove opreme kao uostalom na mnoštvu predmeta od bronce iz toga doba. S druge strane na fibuli iz ovoga nalaza imamo dvije plastično izrađene ptice (možda su i ribe), a i na pektoralu iz ovoga nalaza na krajevima nalazimo stilizirane glave ptice, kako je to sam Čović uočio, mada ta stilizacija meni više djeluje na otvorena zmijska usta.Borivoj Čović (1972.) ovo naziva ornamentikom “zapadnobalkanskog geometrijskog stila” kod koje zapaža tri karakteristike: “tektonsku povezanost ukrasa i oblika”, “strogu simetričnost” i “potpuno odsustvo bilo kakvih predstava iz realnog svijeta, čak i snažnijih reminiscencija na taj svijet”. 

Sa prve dvije tvrdnje o karakteristikama ovoga stila, u kojemu prevlađuje trokut, romb i krug tj. spirale, možemo se složiti i one su zastupljene u estetici promatranih nalaza. No, nikako ne možemo prihvatiti tvrdnju da u ovoj ornamentici “potpuno” izostaju predstave iz realnog svijeta, jer očigledno je da samo radi o perfektnoj stilizaciji motiva s zmija – bića koja nisu živopisna kao leptiri, ali spadaju u dizajnerski najuspjelija stvorenja svoga Tvorca bar kada se radi o geometrijskim motivima.

Stipčević (1991.) se bavi i religijom Ilira u prapovijesno doba u kojemu je utjecaj Indoevropljana presudan na sveukupan način života pa i na religiju. U to doba kod Ilira je bio razvijen kult Sunca. Brojni simboli (svastika, sunčev disk, barske ptice, koncentrični krugovi, jelen kao životinja za žrtvovanje i sl.) povezani sa kultom sunca govore o izvanrednoj raširenosti tog kulta kod Ilira.

Heliolatrički kult po mišljenju nekih autora bio je razvijeniji u sjevernim ilirskim krajevima dok je kult zmije bio razvijeniji u južnim ilirskim krajevima.

Gdje je zemljopisna granica između «sjeverni» i «južnih» plemena na području kojega će Rimski zemljopisci i povjesničari nazvati Ilirik, teško je utvrditi, ali sigurno ona nije neka crta koja strogo odvaja jedne od drugih.

Kasnije će ti isti Rimljani napraviti precizniju podjelu na Panoniju i Dalmaciju,  koja u Bosni i Hercegovini ima granicu, grubo uzevši, na potezu Bihać – Srebrenica.

Još je teže utvrditi kronologiju razvitka «sjevernog» i «južnog» utjecaja.  Naime simboli kulta sunca su vjerojatno dio ranije mitologije koja je donesena sa sjeveroistoka, a zmija je na ovaj prostor donošena trgovačkim putovima s juga, vjerojatno kasnije, i širila se i doprla na sjever dokle su doprli feničko-grčki trgovački interesi.

Budući će heliolatrička simbolika  ponovno isplivati na površinu poslije dolaska slavenskih plemena na Balkan, poglavito na prostorima na koje će doći (neka) hrvatska plemena  (Dalmacija – Bosna), odnosno koja će današnje generacije pronaći na stećcima, potrebno se malo više pozabaviti  ovim kultovima kod tih tzv. Prailira. Ti sjeverni Iliri su zapravo došli južnom stranom Dunava (u antičko doba zvanog Ištar ili Istar prema jednom od vašnijaih božanstava sumerske mitologije) ili pak sjevernom stranom Stare Planije Balkan (u antičko doba zvana Hem ili Haem, prema jednom od tri Noina sina od kojega se i razgranala skupina Haemita koja je otišla na jugozapad (Egipat) i sjeverozapad a to su prostori Blakana, južno do Dunava i južno od Save i gdje su se nastanili kao Mezeji, (Maezaei) i njima srodni. Budući su to bili nomadi koji su se kretali dolinama rijeka, neki od njihovih rodova je vjerojatno skrenuo uz Drinu, Bosnu, Vrbas Unu, Sanu prma jugu i tu su počeli graničiti s plemenima južne provenijencije koja su navikla živjeti u planinama središnje Bosne. Najzapadnija istražena nalazišta naselja Mezeja su u dolini rijeke Sane, ali Mesopotamski raseljenici (poslije pada kule babilonske) idu i dalje na zapad. Toponime i hidronime koji imaju veze sa stablom Hamovih potomaka nalazimo kako u rijeci Savi, tako i u Rami. No, naziv mjesta kao što su NIN ili pak K-nin zorno asociraju na NINIVU, a neodoljivo upućuju na slog kojim se u nazivu boginja sumerko akadskog , amorićanskog, asirskog i armenskog panteona označava gospodarica, gospa… od ovoga ili onoga. Prefiks EN u pravilu označava gospodara. Na kraju krajeva i u srednjovjekovnoj Bosni imamo bana NINO-slava. Što sve upućuje da je dio Noinih nasljednika, jedno dva ili više od 72 plemena kretalo sa svoim stadima, koza ovaca i goveda preko ovh prostora ka zapadu. Naravno, slični prenosioci sjećanja na sumerske bogove mogli su doći i s južne strane, morem.

Taj proces dogodio se nekoliko tisuća godina prije prije nego su na ove prostore stigli plavokosi sjevernjaci Kelti, koje Grci nazivaju Galati, a tako ih zapravo nazivaju i sami Iliri.

mapane

Mirko Vidović pokušavajući odgovoriti na pitanje od kuda i od kada i na kojim prostorima postoji tradicija ukopa mrtvih i obilježavanja njihovih grobova velikim kamenovima, stijenama, mašetima – masivnim gromadama, na ove prostore dovodi Međane – Zaratustranske Mazdejce. Oslanjajući se na Herodota on ih dovodi sjeverno do Trakije preko Dacije (ili pak između ove dvije) prevodi preko Dunava (Istara) i Save i dovodi južno od Save gdje će rimski historičari zabilježiti da žive tzv. Ilirska plemena MEZEJI, odnosno južno od Dunava gdje ti Sigyni (doseljenici s Kavkaza i susjednog prednjoazijskog područja bolje rečeno s irnansko-afaganistanskog gorja) dolaze u kontakt s Tračanima. Poštovatelji Zaratustrina učenja o Ahura Mazdi (koji je stvorio svijet iz svoje osobne naravi) mogli su doći ovdje kao nomadi a mogli su doći i u vrijeme Darija I, Perzijskog cara( koji je Židove pustio iz ropstva), a čija vojska je prodirala na zapad sve do u naše krajeve. Darije je bio Medajac (Međanin), a naslijedio je na prijestolu KIRA VELIKOG i u njegovo vrijeme ja u našim krajevima utemeljena satrapija Skudra. Još nije pouzdano utvrđeno je li joj sjedište bilo u Skadru ili Skradinu, ali činjenica je da su Medsko-persijske snage bile na Europskom tlu (sjetite se bitke kod Maratona) davno prije nego su ovamo stigle horde plavokosih Kelta sa sjevera (4. stoljeće prije Krista) i prije pojave Aleksandra Makedonskoga koji je napravio najveće carstvo upravo tako što će poraziti vojsku do tada najvećega carstva na svijetu. Još nitko nije doveo u vezu Darija i Daciju, ali ako su Mezeji došli na Balkan preko Dacije, a samo dvije rijeke su ih odvajala od Dačana, onda sve baš i ne izgleda potpuno nelogično i neutemeljeno.

Ovi Međani, Zaratustranci, Mazdejci  donijeli su na naše prostore heliolatričku simboliku, koja je svoje rođenje imala negdje u Iransko-avganistanskom gorju a plodan rasadnik u plodnim dolinama Mezopotamije, čije ime nas neobično podsjeća na Mezejce.

U njihovom sjećanju ostali su sunce i mjesec, koje danas nalazimo na stećcima. Kako se to sjećanje sačuvalo kroz desetak stoljeća keltsko rimskog utjecaja ja ovom prostoru, odnosno zamjena običaja pokapanja običajem kremiranja, teško je odgonetnuti, ali na srednjovjekovnim stećcima ponovno je odnekle iz dubine kolektivno nesvjesnog bića izronila.

Sve upućuje na činjenicu da na prostoru Ilirika prije dolaska  Kelta imamo simbiozu dvije kulture:

1. Jugosistočna – feničko-ilirska s grčkim i makedonskim kulturnim utjecajem, i

2. Sjevero-istočna – koja je došla ili preko Kavkaza (svakako preko današnje Gruzije kojoj je, to treba uočiti, glavni grad  Tbilisi, jer Bilisy imamo i u tipičnim izvornim ilirskim krajevima) iz susjednog prednjoazijskog područja bolje rečeno s irnansko-afaganistanskog gorja krećući se iz dolina Mezopotamije sjeverno od Crnog mora, ILI pak preko Bosfora i Dardanela, krećući se južno od Crnog mora.

Tek prije dolaska Rimljana tu imamo simbiozu tri kulture, jer se prethodnim dvjema dodaje i utjecaj treće: Sjeverna – keltska (Grci ta plemena zovu Galati – Gali, pa otuda i Galicija i Galipolje i Galije i Galići) koja će neka plemena pomjeriti, a s nekima ući u simbiozu iz koje će nastati potpuno novi etnicitet na području kojega će Riumljani zvati Ilirik.

Veoma teško je razgraničiti ove utjecaje i kronološki i zemljopisno, ali neosporno je da mitologija Istra i Liburna korespondira s etrurskom mitologijom, a pronalazak posude na lokalitetu Pod kod Bugojna s umbro-etrurskim natpisom koja je datirana u 6. stoljeće prije Krista upućuje nas na tješnju vezu sjevero-zapadnih ilirskih pokrajina sa susjedima preko Adrije. Posuda iz Bugojna predstavlja najstariji pisani spomenik na tlu Bosne i Hercegovine, a natpis je urezan na još svjež rub posude. Čepalo (2000.) nas obavještava da natpis na etrursko-umbrijskom jeziku sadrži posvetu bogovima Janu i Jaturni, a kao darovatelj je potpisan neki “Targetio”, trgovac ili lončar koji im je tu vazu napravio, ili čovjek za koga je ovaj dar “turis” bio napravljen. Čepalo također slijedi tezu da je taj predmet kupljen i donesen u Pod, ali nitko se nije usudio postaviti tezu da je on možda tu i napravljen. Naravno, to je samo još jedna teza, ali pustimo nagađanja.

Narod kojega su Rimljani zvali Etrurci a Grci Tirenci živio je između rijeka Tibra i Poa kao razvijen narod između 900. i 500. godine prije Krista. Ne zna se odakle su  točno došli ali pretpostavlja se da je njihova prapostojbina Lidija u Maloj Aziji. Naziv pak kojim ih nazivaše Grci mene upućuje na Tir tj. na Feničane, a to opet upućuje na činjenicu da su ona plemena koja nazivamo Ilirima ili pak ilirskima srodna Etrurcima. Ti Etrurci eksploatirali su željezo, a bili su vični izradi lijepih predmeta od bronce. Bili su veoma vješti u grnčarstvu i vrlo je moguće da su tadašnji trgovci i snobovi posjedovanje predmeta od etrurske keramike doživljavali kao što mi danas doživljavamo kineski porculan. No, vratimo se natpisu.

Janu vjerojatno ima veze s Janusom kojega nalazimo u rimskoj mitologiji kao čuvara kapija ili vrata. Prepoznatljiv je kao bog s dva lica u suprotnom smjeru jer kapije gledaju u oba smjera.  Ime Janus se smatra varijantom imena Dijanus, muškog parnjaka Dijaninog te Robinson i Wilson (1976.) drže da je to stari rimski bog sunca. Kasnije će mo vidjeti da je kult Dijane bio veoma raširen u Iliriku za vremena rimske vladavine, a ova posuda nas upućuje da su Iliri imali neke veze s ovim kultom i prije rimskoga osvajanja.

Jaturna je teško naći u etrurskoj mitologiji, ali u poglavlju Razne legende Robinson i Wilson (1976.) nas upoznaju s raširenijom praznovjericom vezanom za urokljive oči koje donose smrt ili zlu sreću i navode da je ta pojava veoma raširena u Italiji pod imenom Jatatura. Ona spada u jedan od najstarijih mitova. U istom dijelu oni govore da su maskota ili amajlija izraz za neki mrtav predmet ili živo biće koji donosi sreću svome vlasniku.

Općepoznata je stvar da su Iliri vjerovali u urokljive oči te se kod nas i do danas sačuvala izreka: “Oči su joj tako urokljive da se mlijeko odmah ukiseli čim ga pogleda”.

Vrlo je moguće da je darovatelj ovu posudicu napravio kao amajliju i darovao je većemu kupcu, ali zanimljivo je zapravo to da su oni kojima je on namijenjena mogli znati što to znači. Naravno, moguće je da uopće nisu znali što to znači kao što ne znaju što danas hodža iz Lupca napiše u “zapisu” protiv uroka i bolesti jer naprosto ne poznaju arapsko pismo. No, kako bilo da bilo postoje materijalni dokazi veze između Etruraca i Ilira (naročito sjevernih plemena), a moguće je i zajedničko (Feničko) podrijetlo.

Iliri su neosporno uz navedene kultove imali i svoj panteon, svoje bogove, ali o njima znamo samo ono  što su nam ostavili iz vremena pod  vlašću Rimljana, kada su svojim bogovima dizali spomenike po rimskim  običajima. Zbog toga ćemo o bogovima govoriti u poglavlju koje se odnosi na rimske utjecaje na mitologiju i religiju na tlu Ilirika.

Od početaka ilirske mitologije na Feničko-grčkim temeljima, pa do onoga što su zatekli Rimljanki i što je preživjelo u dobu njihove vladavine, veliki je vremenski međuprostor, a u tome vremenu od 5. do 3. stoljeća prije Krista na ove prostore dođoše plavokosi sjevernjaci, čuvari tajne velikih sjajnih čeličnih mačeva, koje skupnim imenom zovemo Kelti.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s