Anto Zirdum – SLAVENSKI PANTEON 1

KULT PLEMENSKOG BOGA

Mitologija starih Slavena je jedna od najraznorodnijih i očigledno u sebi odražava dugotrajan migracijski put iz dalekih krajeva iranskog visočja i različitih kulturnih utjecaja koji su nastali u doticaju slavenskih migranata s narodima s kojima su bili u doticaju, naročito u staroj postojbini iz koje su migrirali na istok, jug i zapad. Pouzdanih dokaza na temelju kojih se može rekonstruirati slavenski panteon nema, ali kada se nalazi arheologa dopune sa mišljenjima filologa i suvremenim lingvističkim istraživanjima onda se može sklopiti koliko toliko vjerodostojna slika o vjerskom životu slavenskih plemena. Teško je izdvojiti iz tog kompleksa nešto što bi se zvalo južnoslavenski panteon kao nešto zasebno. Kulišć (1979.) je pokušao identificirati bogove istočnih Slavena, bogove baltičko-polapskih Slavena te bogove ostalih slavenskih naroda, ali svakom boljem poznavatelju ove materije pada u oči da se ovi isti bogovi kod istočnih i kod baltičko-polapskih Slavena nalaze i kod zapadnih Slavena i kod južnih Slavena i da bi se njegovi naslovi trebali odnositi na područja na kojima češće susrećemo određeni kult ili materijalne dokaze nekoga božanstva. Peruna naprosto susrećemo na svim slavenskim područjima neovisno od toga da li se on zvao Perkunas, Pjorun ili Perkyni.

U Kulišićevom opsežnomu radu daju se uočiti neke sitne razlike i specifičnosti. Bez ambicija da objašnjavamo karakter tih razlika i specifičnosti pokušat ćemo pratiti nekoliko skupina tih plemena koja krenuše (u sedmom stoljeću) na jug (na poziv bizantskog cara Heraklija) i sa sobom donesoše svoju mnogobožačku vjeru, jer su nam izvori i dokazi oko nas najdostupniji. Naravno, pokušat ćemo potražiti i neke specifične manifestacije ove religije među starohrvatskim plemenima, ali naša glavna nakana je sistematizirati svekoliki slavenski panteon, a tek potom, ako se za to nađe opravdanja, izdvajati specifičnosti.

Većina povjesničara se slaže da je vjera starih Slavena obilježena veoma izraženim kultom prirode. Drveće i životinje štovalo se kao čuvare duša predaka i vjerojatno je svako bratstvo imalo jednu kultnu životinju ili drvo kojega su štovali kao čuvara duša zajedničkog pretka ili svih predaka. Postojala je ljestvica totemskih životinja – mitskih bića s nadnaravnim svojstvima koja su iz vlastitih tajnih pobuda uzela životinjski oblik. Životinju koju se štovalo nije se smjelo ubiti niti jesti. DRVO ŽIVOTA također je zauzimalo važno mjesto u narodnoj mitologiji, a vjerojatno se radio o totemskim  čuvarima duša predaka  raznih bratstava a moguće i rodova.  Neka stabla su označavala sveta područja. Stari Slaveni vjerovali su da je prva žena nastala od lipe, nježnog, lijepog i mirisnog drveta, a prvi muškarac od hrasta čvrstog, moćnog i snažnog drveta.

No, slavenska plemena (koja su sačinjena od više bratstava) u doba seobe naroda imaju razvijen kult plemenskog boga. To,  prema Tokarjevu, znači da su ušla u “epohu raspadanja arhaične formacije i prelaska prema klasnom društvu”. Došlo se do stupnja razvitka kada treba integrirati bratstva i rodove u više forme koje nisu zasnovane na krvi, već interesima opstanka šire jezično srodne populacije. Trebalo je nešto što će bratstva integrirati, trebao je plemenski bog, zasnovan na pojavama koje se odnose na cijelo pleme, pa čak i na savez plemena i čitavu narodnosnu skupinu. Kako su proslave smjene godišnjih doba bile od velikog značenja i vrlo rasprostranjene, tako je i većina plemenskih  odnosno božanstava koja integriraju više plemena u savez ili narodnosnu zajednicu vezana su za godišnja doba (proljeće, ljeto, jesen, zima)  i astrološke pojave (dan, noć, zora, jutro, podne, predvečerje, ponoć, mjesečeva mijena, noć punog mjeseca i sl.), te pojave u prirodi i društvu (poplave, suše, oluje, oranje, berba, lov, rat, ljubav, smrt).Uz ova obilježja dade se lako zapaziti da je slavenska mitologija tijesno povezana s pogrebnim običajima i obredima s jako izraženim kultom praotaca njihovih bratstava i rodova. Neka plemena su, ovisno od načina upražnjavanja pogrebnih običaja, dobila svoje ime. Bužani (kneginja Buga) su ime dobili od bugarenja a to je specifičan pogrebni običaj. Pleme koje je vodila kneginja Tuga identificirani su po specifičnom običaju tugovanja (jadikovanja) za pokojnicima. Pleme koje je  s Visle, iz Bijele Hrvatske, došlo u područje oko Neretve (jedno njihovo bratstvo ili rod poznati su nam Viševići) imali su poseban način sahranjivanja mrtvih u humke, kolektivne grobnice, kakve imamo i kod ostalih plemena, ali u Hercegovačkom kamenjaru to se brzo uočilo kao osobitost i te doseljenike vrlo brzo su nazvali Humljani, a njihov teritorij HUM i Zahumlje. No, neka područja identificirana su po glavnom plemenskom bogu, kao što bi moglo biti pokrajina Koruška u Sloveniji gdje je moglo živjeti pleme čiji glavni plemenski bog bijaše Kor, a isto bi se moglo odnositi i na Kordun.

Opće poznata je činjenica da su stari Slaveni iznimno štovali Sunce, Mjesec i zvijezde i tragove toga njihova vjerovanja nalazimo i na srednjovjekovnim spomenicima, kada su oni uveliko pokršteni.  U Monjićima (između sela Opara i sela Lisac, na putu Novi Travnik  – Gornji Vakuf – Uskoplje, preko Pavlovice, nalazi se jedan od najljepših spomenika (krstača) koji u sebi sadrži svu  astrološku simboliku. Tu je mjesec, sunce i dvije zvijezde, te ljudski lik za kojega bi Mirko Vidović (2000.) rekao da je tipičan medski svećenik. S druge strane nalazi se u svodu pet zvijezda (sve su isklesane kao polulopte, kao i na prednjoj strani, ali neodoljivo podsjećaju na zvjezdani svod). Iste takve “svodove” od pet isklesanih polukugla nalazimo i na lokalitetu zvanom “Kameni svatovi” u reonu Medenika (moglo bi  imati i veze s ovom napomenom o medskom svećeniku) na Pavlovici, a tu nalazimoponovno motive polumjeseca i sunca, nekad u kombinaciji s likom medskoga svećenika a nekada u kombinaciji s križem.

Carl Sagan (1982.) upućuje nas kako su naši preci vidjeli kozmos i astronomske i astrološke pojave. Zapažali su da poput Sunca  i mjeseca Zvijezde uvijek izlaze na istoku, a zalaze na zapadu. Neke zvijezde izlaze neposredno prije ili zalaze neposredno nakon sunca. Naši nomadski preci osjećali su i sklonost prema planetima. Ne računajući Sunce i Mjesec mogli su vidjeti samo pet planeta. Kretali su se u odnosu na pozadinu udaljenih zvijezda. Od Ptolomeja iz Aleksandrije koji je živio u drugom stoljeću saznajemo i imena tih pet planeta, a to su: Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn.

Nemamo pouzdanih svjedočanstava da su stari Slaveni znali za planete, ali simbolika na navedenim kamenim spomenicima nedvojbeno upućuje da su imali izgrađenu predodžbu o nebu kao velikom kalendaru. Općepoznata je činjenica da Hrvati (kao dio slavenskog korpusa) imaju svoje nazive za mjesece, a to opet upućuje na činjenicu da su imali izgrađen sustav mjerenja vremena i da su iznimno poznavali, pratili i poštivali upravo pojave iz astrološke sfere i da je najveći dio njihova panteona vezan za ovu sferu. Sagan nas upozorava da su godišnji sastanci raštrkanih nomadskih plemena zakazivani u točno određeno vrijeme i da je sposobnost da se očita nebeski kalendar doslovno bilo pitanje života i smrti.

U panteonu starih Slavena dominiraju božanstva koja imaju ljudsku priliku i ljudske osobine, ali i kod njih, kao i kod većine istočnjačkih naroda, nalazimo jedno apstraktno prabožanstvo, iznimku, SVAROGA, boga neba i oca svih drugih bogova. Kako stvaranja svijeta nema bez drugog pola uz njega kao bračna družica dolazi nam i božica VIDA, zaštitnica bračne sloge kod starih Slavena zvana “Zlatna Majka”.

U tzv. Velesovoj knjizi na daščici urezbareno je autentično svjedočanstvo o tomu:

“Molimo se i klanjamo prvom Triglavu i njemu veliku slavu pojemo. Hvalimo Svaroga, deda božjeg, koji je svemu rodu božjem začetnik i tvorac je svega živog, vječni izvor koji teče leti i svuda, a zimi i nikada ne mrzne… A bogu Perunu, gromovniku, bogu bitke i borbe govorimo: ti oživljavaš nas neprestanim okretanjem kruga i vodiš stazom Prava kroz bitke do Velike Trizne… Bogu Svetovidu slavu uznosimo, jer on je bog Prava i Java i njemu pojemo jer je svjetlost kroz koju vidimo svijet. Gledamo i u Javu opstajemo, a on nas od Nava čuva i stoga mu hvalu pojemo. Slava sva Svetovidu, bogu našem što otvara srca naša da priznamo loše postupke i dobru se okrenemo. Dva bića u nebu sadržana Bjelobog i Crnobog su, a njih oba Svarog drži i zapovijeda.”

Svarog u slavensku mitologiju dolazi od staroindijskog Svarga ili Varuna, a razni slavenski narodi nazivali su ga Svaroh, Svarun, Prabog, Staribog, Višnjibog,  Dajbog, koji je stvorio svijet i ljude i sve dobro na svijetu, a javlja se u sjećanju i kao vrhovni sudac koji sve vidi i sve znade te su ga nazivali i Svevid i Sveznadar.

Djeca Svaroga i Vide zovu se Svarožići, ali tu se javlja velika zbrka u tumačenju broja djece. Po nekim povjesničarima to je samo dvoje djece: Sunce zvano Dabog i Vatru koju nazvaše Svarožić, ali moguće je da su oni imali više djece. Ledić (1969.) drži da je Svarog štovan kao slavensko božanstvo pravde i da je u blizini većih naseobina postojao sveti gaj posvećen bogu Svarogu. Ondje su ispred kipa, u sjenci stabla održavali svoje sudove i izricali pravdu. Dalje kaže da je svako područje imalo svoje svetište, kojemu je na čelu bio svećenik ili žrec. Ledić drži da se mit proširio na Svarogove potomke “Svarožiće” među kojima su: božanstvo sunca Svantevid, gromovnik Perun, bog kiše Daždbog, božica praskozorja Zora, božica predvečerja Danica i dr. te napokon i bog mladog Sunaca Svarožić.

No, ako oni nisu imali više od dvoje djece onda su imali mnoštvo unuka i praunuka, odnosno potomaka koji su se razvijali kako su se razvijale okolnosti razvitka plemena i njihovih saveza i zajednica. Mi smo skloniji tvrdnji da Svarožić nije niti bog vatre niti bog mladog sunca već opći pojam za svu Svarogovu djecu, koja imaju veze sa suncem i svjetlošću, čiji kult se štovao u većem broju slučajeva (četiri puta godišnje i tri puta dnevno) i u više varijacija, a izgleda da je uz kult sunca usko vezana pojava ognja, krijesa, vatre odnosno žrtve paljenice, barem što se tiče proslava smjene godišnjih doba. Štovanje jutarnjeg sunca zapamćeno je u mnogih naroda a još do nedavno poljski, ukrajinski i bugarski seljak pozdravljao je rađanje dana dubokim naklonom i odgovarajućom molitvom. Negdje se bacalo pregršt zrnja prema nebu da bi se privuklo zaštitu bogova, negdje se obredno lomila okrugla pogača, negdje zaklinjalo i molilo.

Stari Slaveni Svaroga su zvali još i Svevid i Sveznadar jer je on iz svoga Vidin-grada ravnao svijetom kao vrhovni sudac koji sve vidi i sve znade. Otuda se do kasna sačuvao običaj sjedenja u krug prilikom suđenja, a takvo kolektivno suđenje sačuvano je do kasnog srednjeg vijeka. (Prezime Sučić nije rijetko na našim prostorima). Prirodne nepogode tumačili su kao kaznu za nepoštivanje pravde, reda i običaja.

U našem pokušaju da napravimo kakvu-takvu sistematizaciju u slavenskom panteonu, sa Svarogom na čelu,  opredijelili smo se za dvije glavne skupine: 1) božanstva iz astrološke sfere i 2) božanstva iz sfere prirodnih i društvenih pojava. Iako je neka od njih bilo moguće svrstati i u jednu i u drugu sferu, stavljali smo ih tamo gdje su se uklapala u smisaonu cjelinu.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s