Sabahudin Hadžialić – NJEGOVA PRIČA

Njegova priča (neispričana)

Nije mogao više. Sve mu je bilo dostupno.

Novac?

Njega je zaradio beskrupulozno švercajuci kafom, cigaretama pa čak i ljudskim životima tokom džehenema/pakla što neko ratom nazvaše.

Ljubav?

To je mogao uvijek kupiti, jer novcem sve možeš. Zavisi šta smatraš ljubavlju.

Poštovanje?

Strahopoštovanje je zasadio u bašći vlastitih namjera. Brutalno razvaljujući svakoga ko bi mu stao na putu.

Ali, ipak, nije mogao više. Jesen je bila.

Sreo sam ga u drugom gradu kako sjedi na ivici pločnika obučen kao prosjak i moli…Moli jednu marku za hranu pominjući Allaha i/ili Boga uz procjenu onoga kome se obraća. Zastao sam.

Prepoznao me je.

Ne zbunivši se hladno mi reče: «Podaj nešto bivšemu borcu. Allah će te nagraditi. I djecu ti sačuvati…», pruživši prljavi dlan prema meni. U trenutku kao da je kroz moju glavu prošla vječnost. Deja vu njegovog života. Povratak iskonu. Povratak njegovom javstvu- biću koje on i jeste bio – običan prosjak suludih, sopstvenih namjera.

No, ovom prilikom on je molio, blago usmjeravajući pogled prema svakome koji bi mu mogao pomoći. Otrijeznih se. Ponovo ga pogledah, zavukoh ruku u džep i bacih mu pred noge pregršt oraha što nana mi jutros dade na polasku uz riječi:»Neka ti se nađe, sine moj..». Samo mu rekoh: «Još meda nađi pa zasladi…». Okrenuh se i nestadoh u šutljivoj gomili dok je on gladno sakupljao orahe rasute po cesti. Sretoh ga nekoliko dana kasnije u njegovom restoranu u našem gradu.

Okupivši klimoglavce što beznadežno upijahu svaku njegovu riječ, u nadi da će od njega danas makar dobiti malo meze i pića, vazio je neprestano o investicijama, privatizacijama, narodu vlastitome. Ugledavši me, zavuče ruku u džep i izvadi samo jedan orah. Značajno ga pogleda i baci u mom pravcu: «Pogledaj, domaći, iz moje bašće…», uskliknu. Izmakoh se i orah pade na drveni pod njegove ka(h)vane. Odgovorih mu samo:»Ne, hvala, nisam gladan!» i izadjoh.

Više se nikada nismo sreli. Razlog? Ubio se nekoliko dana kasnije. U pismu koje su pronašli ispod jastuka u njegovoj spavaćoj sobi je samo pisalo: «Jedino što nikada nisam mogao imati je bio strah. Nikada me ničega nije bilo strah.» I ništa više. Na dženazi je bilo raje. Njegove. Otišao sam tamo i uvjerio se da su došli da pronađu novoga njega. Jesu li su ga našli? Ne znam jer ih nisam mogao gledati kako ponizno traže mjesto bliže tabutu. Nekoliko dana kasnije i ja sam napustio taj grad.

Nikada više ni pomislio na njega nisam. Do sada. Zbog čega? Gladan sam.

A priče se naplaćuju.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s