Ivica Budulica Strikan – RIBAR NEIMA

 

RIBAR NEIMA

 

Siromašni ribar Neima (tako ga opisuje  jedan stari mudrac) je bacao mrežu u rijeku i tako zarađivao prodajući ono što bi se u nju uhvatilo, ali, …

Jednoga dana među danima, ribar  ode na rijeku i  baci mrežu. Počeka malo te je povuče i ništa. Mreža bijaše prazna.

Ribar baci mrežu i drugi put, treći put, peti put i opet ništa. Kada i deset i puta baci mrežu i ne ulovi ništa, pogleda u nebo, zahvali Sudbini riječima:

– O, Ti, u čijim rukama sve je ljudsko i neljudsko, moja će djeca biti gladna ne ulovim li ništa. Bacit ću mrežu još jednom pa, ako izvučem praznu, znat ću da me kažnjavaš zbog nečega što sam zgriješio.

I baci ribar Neima mrežu jedanaesti puta toga dana, počeka malo, povuče je i osjeti da je teška.

– Ima nešto – reče sam sebi pa napreže sve snage da je izvuče.

Izvukavši mrežu, ugleda u njoj Majmuna!

Ribar se razbjesni, uze toljagu neku i zamahne kad Majmun progovori ljudskim glasom:

– Ne udaraj, o, Neima! Ne udaraj već me poslušaj.

– Neću da te slušam – bio je ribar vrlo ljut – neću da slušam nikoga a ponajmanje tebe, majmuna!

– O, poslušaj me, Neima – bijaše uporan Majmun i nastavi – Veži me za ono drvo a ti baci mrežu još jednom i nećeš se pokajati.

Ribar zastade, spusti ruku u kojoj je bila toljaga i promrmlja:

– Tja, poslušat ću te, de. Ne košta ništa osim truda a kome je još do mog truda stalo.

I postupi onako kako mu kaza Majmun; sveza ga za drvo, uze mrežu, baci je, sačeka malo te je povuče i izvuče kad – u njoj drugi Majmun!

Razbjesni se te opet uze onu toljagu pa krenu ka prvom Majmunu, ljut i na sebe što se dao nagovoriti i, baš da udari prvog Majmuna, kad drugi Majmun progovori:

– Ne udaraj, o, Neima, nego veži i mene pored prvog Majmuna a ti baci mrežu još jednom i nećeš se pokajati.

Svatko radi ono što je naučio. Ribar je naučio slušati. Mada bijesan i nepovjerljiv, ipak baci mrežu još jednom, malo sačeka, povuče je i osjeti  da je teška.

Uz mnogo znoja i truda izvuče je a u njoj treći Majmun, lijep i ukrašen. Na glavi mu „vezene kićanka, na nogama čizme pozlaćene“, oko vrata dijamantna niska a oči mu zamazane medom. Ne gledajući ribara, ode do trećeg drveta i sam se sveza pored prva dva Majmuna.

Ribar skrši ruke i poče očajavati. Zatim iz njega provali sav bijes, te on dohvati toljagu i krenu k Majmunima. Na to mu treći Majmun reče:

– Smiri se, Neima! Obuzdaj svoju ljutnju i isplatit će ti se. Mi ćemo ti pomoći da se obogatiš i ostatak života proživiš „dostojno čovjeka“. Tvoje je samo da slušaš.

Ribar ga pogleda snebivajući se a zatim odgovori stihovima koje je čuo da govori pjesnik neki:

– „Žudnju mi ne ulijevaj za nečim nedostižnim

Jer su se mnoge želje izjalovile ljudske!“

Treći mu majmun na to odgovori:

– „Svemogućem povjeravaj sva svoja djela,

Za milost njegovu zna svatko tko ima oči!“

Neukom ribaru ne bijaše  potpuno jasna poruka stiha koji mu treći Majmun kaza te upita:

– Što želiš time reći, o gospodaru svih majmuna?

– Hoću da kažem – nastavi treći Majmun – treba da pođeš na rijeku i baciš mrežu još jednom. Ono što uloviš donesi meni i ja ću te učiniti bogatim i sretnim.

Ribar zastade, zamisli se, odmahnu glavom i  vrati se na rijeku. Baci mrežu onako kako mu kaza treći Majmun, sačeka malo, povuče je i osjeti da je teška. Upre sve snage da je izvuče. Znojio se, stenjao ali mreža ni da se pomakne.

Obrisa znoj i odahnu na trenutak čudeći se te spomenu ime Gospodnje i opet se lati posla i, gle čuda – izvuče mrežu bez trunke napora.

U mreži je blještala, sunčevim zrakama  obasjana, Zlatna ribica. Suze su joj, biseri, bljeskale bjelasastim  sjajem. Ribar zastade osupnut ljepotom prizora i pekriži se a Majmuni, onako vezani, počeše se nešto došaptavati.

– O, ribaru – progovori Zlatna ribica baršunastim glasom – Pusti me natrag u rijeku i ispunit ću ti tri želje.

Ribar, još smeten neočekivanim ulovom, priđe mreži te nježno, žuljevitim rukama, prihvati ribicu, odnese je do rijeke i pusti govoreći:

– Idi, o, Najljepša. Idi i čuvaj mi se.

Zlatna ribica otpliva krug ili dva, tek da povrati dah i vrati se glavom iznad površine vode.

– Zaželi svoje tri želje, o, dobri ribaru, i bit će ispunjene.

– Djeca da mi ne budu gladna i žedna i gola i bosa. To oduvijek želim.  – Niti ne zna ribar kako izreče svoju vječitu želju.

–  Bit će ispunjeno – reče ribica – Kaži drugu.

– Novi mrežu želio bih. Ova stara se ni krpati više ne može.

I, gle; nova, novcata mreža stvori se pored ribarevih nogu te on pokleče i uze ju razgledavati.

– O, ribaru – prožubori Zlatna ribica – reci i  treću želju.

– Nemam ja više želja. Idi, o ribice. Idi i hvala ti.

–  Ne mogu – procvrkuta ribica – Moraš imati tri želje jer se bez treće ni prve dvije ne mogu održati.

Siroti ribar se nađe u nevolji. Što još da zatraži kad mu ništa više ne treba. Sad ima sve.

– Zlata! Zlata! Išti dragulje i zlato! – derali su se Majmuni.

– Išti dvorac pun blaga! – najglasniji je bio treći majmun a oči zamazane medom samo što ne iskočiše iz duplja.

– Što će mi zlato? – Upita se ribar naglas. – I gdje bih ga skrio? Došli bi lopovi i tati, ubili bi me radi njega. Osim toga, ni spavati ne bih mogao brinući o njemu. Idi ribice, ne treba mi  više ništa.

–  Moraš reći još jednu želju. Moraš! – reče ribica.

– Išti zlato, budalo – derahu se Majmuni gutajući pjenu koja im je udarala na usta.

– Ne! Neću zlato! Ne treba mi ali, što onda da zaželim?

– Bogatstvo, budalo! – urlahu Majmuni i dalje.

– Znam! – poradova se ribar, pogleda u Majmune te se okrenu ka ribici i reče: – Želim da oni nestanu!

– Žao mije – odgovori  ribica – tu ti želju ne mogu ispuniti. Sve drugo da ali to ne. Nemam tu moć. Prorok je rekao: „Dok je ljudi, među ljudima ima mjesta i majmunima“. Sva živa bića moraju da postoje zbog ravnoteže. Uništimo  li jednu vrstu, podvrstu ili soj, svijet bi ubrzano krenuo ka sudnjem danu. Zaželi nešto drugo.

– Ako to ne možeš, onda ništa – stuži se ribar

–  Mogu jedino  – nadometnu ribica – učiniti da postanu ovisni o tebi.

– Neka bude! – pristade ribar ne razmišljajući o posljedicama.

I bi tako.

Kazuju mudraci stoljećima, s koljena na koljeno, mudracima mlađim, da je ribar sve više i više vremena provodio na rijeci.

Doprlo mi je do ušiju da su se u svo to vrijeme Majmuni igrali s njegovom djecom.

Igrali su raznih igara: ćora-bake, trule kobile, jatebi-ti meni, klisa i pale, tko to koga ganja oko panja, a najdraže su im bile sezone sankanja.

I tako jednom, uši su moje čule o, ravnodušni Demose, da su se djeca i Majmuni uputili na obljižnji brežuljak s namjerom da se sanjkaju. Pri polasku, Majmuni rekoše ribaru:

– Neima, pođi na rijeku i lovi. Najljepšu ribu koju uloviš odnesi u grad i prodaj, nikom drugom nego, Precijenjenom Duka-t Angu, neka ti je živa glava njegova, a on, Precijenjeni Duka-t Ang, će ti za nju dati pet bakrenjaka od kojih ćeš dva odnijeti porezniku a po jedan glavniim namjesnicima, svjetovnom i duhovnom. Za onaj jedan koji ti preostane kupit ćeš ljekovitih trava da nam skuhaš čaj kada se večeras, umorni i prozebli, vratimo sa sankanja.

I odoše djeca i Majmuni na brežiljak a ribar Neima na leđa uprti mrežu i uputi se ka rijeci.

Došavši na obalu, odabra prikladno mjesto, razvi mrežu i zabaci je. Nekoliko puta je zabacivao novu mrežu mijenjajući mjesta i ne ulovivši ništa, dok se jednom u mrežu ne uhvati prekrasna riba. Najljepša koju je ljudsko oko vidjelo. I sam ribar Neima bje zadivljen ljepotom te reče:

– Ovu krasoticu ću odnijeti Precijenjenom Duka-t angu a on će mi za nju dati, možda i više, ali sigurno pet bakrenjaka. „Za sebe ne ulovih ništa“ – pomisli i utješi se – Neka. I čaj će biti dovoljan a davno je pjesnik neki rekao:

I lov prodat će onom što bješe mu miran san

u toplom kutku nekom, u dobru i milosti.

O, hvala nek je Tvorcu! On je tako sudio;

da  jedni s mukom love, a drugi da jedu lov.“

I baš kad sunce već prevali plovinu puta koji svaki dan prelazi, ribar smota svoju mrežu, obrisa znoj te uprti mrežu na leđa i krenu svojoj kući kad se na dvadesetak koračaja od njega pojavi oronuo starac koji je sa sobom vodio magarca.

Ribar zastade a starac mu priđe, pozdravi ga i othuknu a magarac je tužno, oborene glave, gledao u razvodnjeni, oko njega, snijeg.

– Mir s tobom, starče, – odgovori ribar na pozdrav i priupita: – A što te tjera da vodaš magarca po ovoj kaljuzi?

– Sjednimo na tvoju mrežu pa ću ti ispripovjediti.

– Nemam vremena . – odvrati ribar – Žurim Precijenjenom duka-t Angu, da mu odnesem ovu ribu ali, ako se dobro odmorim i usput čujem tvoju priču, moći ću kasnije potrčati i opet stići na vrijeme.

Zatim obojica sjedoše na ribarevu mrežu a magarac osta stojeći i šuteći. Samo mu se iz tužnih očiju zabjelasaše  dvije suze koje ga podsjetiše na bisere Zlatne ribice, ili se to ribaru samo pričini. Ni sam nije znao

– Ja se zovem Imoga – započe starac svoju priču – a ovaj magarac je moj sin i zove se Sjenko, jer voli sijeno.

– Magarac, pa da bude tvoj sin!? – začudi se ribar.

– Nemoj se čuditi, – odgovori mu starac – već poslušaj moju priču pa ćeš znati.

 

***

 

Promeškoljiše se na mreži da bi se udobnije smjestitli i starac Imoga započe svoju priču:

– Kako rekoh, zovem se Imoga a zvao sam se Imoih a još prije toga su me zvali Imaih. Ja ću ti pričati a ti ćeš sam saznavati kako sam se u koje vrijeme zvao.

– Imao sam pet sinova, pet orlova – pustahija. Zapravo, četiri orla vilovita i jednog sokola pitomoga. Sjenko  jer me podsjećao na sjeni mojih pradjedova, bio mi je umiljat i radin. Starija četvorica su sanjali moć i bogatstvo i kidisali na nj, a najmlađi, Sjenko je sanjao o tihom domu i miru. Sputavao sam onu četvoricu kolio sam znao i umio. Govorio sam im čak i to da je govorio pjesnik neki:

„Vidite li vihor, što se zemlji spušta,

kad duhne, smo jako drvo na tlo obara!“

Budite prilagodljivi i tihi, govorio sam im ali,.. U to izbije neka buna među bunama, godine jedne među ostalima i dođe k meni šikucije i odvede ih svu petoricu.

Blagoslovio sam ih očinskim srcem i upozorio riječima pjesnika nekog:

– „U sudbe dva su dana – dan kobi i dan mira.

I život dva dijela ima: vedar je il tužan on.“

I odoše moji sinovi u taj rat, a nakon nekog vremena do ušiju mojih dopre glas da mi jedan od njih pogibe. Oplakah ga pepelom u kosi. Nemalo vremena nakon toga, vjetrovi govorkanja donesoše mi glas da su se trojica mojih sinova uzdigla i slavom ovjenčala te stekla čast i čest i sve što uz to ide, a da se jedan, Sjenko, na sramotu imena svojega i ostale braće, ne iskaza junaštvom. Ne iskaza se slavnim djelom nekim već je radio najprljavije poslove koji vojsci mogu biti potrebni i teško crnčio od jutra do mraka.

– Gledajte kako ponosno ide Imaih, – govorili su suseljani moji, a ja, griješna li mene, ponesen nekim neopipljivim a stvarnim zanosom, još  više se uspravih i uzgordih.

O mojoj trojici sinova ispredali su se hvalospjevi a najbogatiji su nudili svoje kćerke meni za nevjeste.

O Sjenku, ovome ovdje, nitko ništa  nije zborio. Namjerno smo ga zaobilazili u razgovorima i stidjeli ga se.

Počeše mi stizati i tovari s blagom i dukati od mojih sinova te se i o tom razli glas a ja stah trošiti pridodajući i d svoga, hotijući uvećati sagu o  našem bogatstvu.

Ali, jao!

Opet stiže glas nošen pustinjskim vjetrom, nošen zavijanjem kojota i pustinjskih lisica pred mojim vratima.

Striže gavranov glas o pogibiji dvojice mojih sinovva i ja udarih u žalost i pepeo. U tom pepeljanju  stiže i glas od jedinog bogatog još sina mi Fatala koji me izvješćuje da se odlučio vratiti kući i smiriti. Sobom vodi svoje sluge i tjera bogatstvo. I brata svojega Sjenka vodi sa sobom jer, mada Sjenko nije zaslužio ništa, brat mu je.

– I njemu ću kupiti ženu i kuću… – dovršavao je svoje pismo.

Dane sam provodio u iščekivanju, dizao se noću na svaki lavež pasa lutalica, na svaki šum izlazio vani da dočekam drage goste. Jedne noći tako mi se učini da je netko u dvorištu i ja izađoh.

Ugledam magarca!

Mislio sam da je nekoga od suseljana te ga uvedoh u staju. Ujutro se raspitah ali, magarac ne bijaše ničiji u selu te ga zadržah dok se ne javi vlasnik.

Kasnije, dopre mi do ušiju da je to moj  sin Sjenko kojeg su zli majmuni pretvorili u magarca. Vjetrovi pustinjski progovoriše da je banda zlog Majmuna sa Namazanim Očima napala karavanu moga sina Fatala, opljačkala ga pobivši sve sluge i njega. Samo su Sjenka poštedjeli pretvorivši ga u magarca. I još su rekli da on, Sjenko, koji borac niie niti će ikada biti, mora ostati magarac sve dok on, Majmun sa Namazanim Očima, ne pronađe djecu koja su voljna da krenu sa njim i njegovom braćom na sankanje …

Na te riječi ribar Neima skoči kao oparen i zakuka:

– Jao, meni!

Starac Imoga ga zaustavi riječima:

– Stani i saslušaj me do kraja!

–  Šta da slušam! Moja su djeca jutros otišla na sankanje sa Majmunima i strah me za njih. Osim toga, Precijenjeni Duka-t  Ang će biti gnjevan ako mu ova prekrasna riba ne bude danas servirana za objed.

– Stani i slušaj! Moraš saznati sve do kraja, – ponovi starac Imoga i nastavi pošto ribar Neima sjede:

– I još mi rekoše da, kada se Majmuni vrate sa sankanja, treba da ih dočekam u kući onoga čija su djeca na sankanju. Treba da ih ugostim i vrebam trenutak kada Majmuni budu raspoloženi te ih, izprikrajka, ponizno upitam:

– Trebaju li velebnoj gospodi još usluge jednog magarca?

Budu li zvijezde povoljno raspoređene, a ostala nebeska tijela u naklonitom položaju, oni će reći: Ne treba nam nikakav magarac.

I ja ću tada prepoznati svoga sina.

Na spomen riječi – sina – magarac Sjenko, koji je, dok je trajala ova besjeda između ribara i njegova oca, očistio od snijega prilaz k rijeci, zanjaka i primače glavu očevom skutu očekujući nagradu.

Starac Imoga ga potapša na što ga magarac zahvalno pomilova glavom a ribar Neima,  koji je smišljao izlaz iz stanja u kojem se našao i čiju je strahotu više slutio roditeljskim nagonom no poimao ljuskijem razumom, reče:

– Idi mojj kući te mojoj ženi , koja se zove Fatum jer mi je bila suđenam kaži da za večeru pripremi najukusnije jemeke koje bude smogla a ja već jurim Precijenjenom Duka-t Angu i, ako bude volja njegova, doći ću s ljekovitim travama za čaj. Moju mrežu natovari na leđa ovog maga … oprosti, svoga sina, jer ja se nemam vremena navraćati pored kuće.

To reče i žurno, koliko su mu godine dopuštale, uputi se ribar Neima k Duka-t Angovom dvorcu. Starac Imoga natovari mrežu na magarca i krenu prema ribarevoj kući.

 

***

 

U kući ribara Neime, starac Imoga nađe ribarevu ženu, Fatum što se zove, i ispriča joj sve onako kako mu reče ribar. Vrijedna domaćica učini sve onako kako joj muž njezin i gospodar poruči. Kasno poslijepodne stiže i ribar Neima iz varoši i priključi se iščekivanju.

Za to je vrijeme magarac Sjenko slobodno lutao po ribarevu dvorištu. Znao je starac Imoga da njegov sin – magarac nikuda neće odlutati.

U samo predvečerje u sobu banu ribareva kći Jasna, jer je vidjela jasno, i reče:

– Oče, kakav ono krasan momak u našem dvorištu popravlja plug? Toliko je bio zanesen radom da mene nije ni uočio. Osim toga, očistio je i uredio naše dvorište. Ni nalik nije onome kakvo je jutros izgledalo.

– Ma, reci ti meni gdje su ti braća i sestre? – skoči sa sjedala uzbuđeni ribar Neima a starac Imoga istrča kroz vrata zbunjen i zajapuren.

– Otišli su s Majmunima  ali, tko je ovaj starac što istrča vani?

– Kamo s Majmunima?

– U bijeli svijet .

– Jao meni. Pričaj šta je bilo!

– Majmuni su nam pripovijedali o krasnoj zemlji koja nas čeka. Oni znaju gdje je ona i kako izgleda ali do nje ne mogu doći bez onih koji  će ih pratiti.

– Zaboga! – uhvati se Ribar Neima za glavu – Zar su moja djeca poludjela te me ovako ostaviše i pođoše za obećanjima.

– Ali, oče. Majmuni su tako slatko i gorljivo govorili o toj zemlji u kojoj ćemo biti svoji na svome i sami sebi gospodari. Kleli su se da će to biti raj na zemlji  ali prvo treba malo truda. Poslije, rekli su, poslije ćemo samo uživati i umalo im i ja nisam povjerovala. Onda sam odlučila pobjeći i dok sam bježala čula sam ih kako dovikuju zamnom nešto kao – dezerter – ili tako nekako i psovali su mi, prijetili …

I još su mnogo toga govorili otac i kći. Otac je pitao, kći odgovarala kad, na vratima se pojavi starac Imaga, jer se sada tako zove, u društvu krasnoga mladića.

– Prijatelju Neima, ovo je moj sin Sjenko.

– Onaj magarac!? – zabezeknu se ribar i izlanu.

– Ne, oče! – umiješa se ribareva kći Jasna – on nije bio magarac nego su vama na oči navukli skramu te niste vidjeli ono što je vrijedno. Trebalo je da dođe netko neispaćen životnim putem i sa samosvojnim pogledom na sutra pa da i vama otvori oči. Prosto, oče, vi ste svoju nemoć i beznađe reflektirali na radišnu i zdravu osobu  Nikakva magija niti  čarobnjaštvo …

I dugo, još dugo je oštroumna Jasna objašnjavala ubogim starcima a Sjenko je netremice gledao u nju.

Zatim svi sjedoše i uz večeru razgovarahu i Bogu zahvaljivahu. Starac Imaga je tješio ribara Neimu govoreći mu da ne tuži mnogo za djecom. Javit će mu se ona u nekoj od sljedećih pripovjedaka. Sjenko, koji je sjedio pored oca, a točno preko puta Jasni, gledao je djevojku toplim pogledom koje je ona uzvraćala.

Zatim Sjenko reče, obraćajući se ocu:

– Molim te , oče!

Starac Imaga ga pogleda i kimnu glavom te se obrati domaćinu:

– Prijatelju, Neima! Daj mi svoju kćer Jasnu za nevjestu. Sina mi, evo, vidiš.

Ribar pristade na radost mladih i veseliše se do kasno u noć. Ujutro, Starac Imaga se uputi sa mladencima ka svome domu.

Ribar Neima i njegova žena Fatum ostadoše sami s radošću i tugom u srcima; radosni zbog Jasne a tužni zbog ostale djece. Gledahu se i uzdisahu:

– Opet smo sami na svijetu …

I, ne mogavši više izdržati, ribar Neima reče:

– Ženo moja, pospremi i uradi ono što svaki dan moraš a ja odoh na rijeku.

To reče, uprti mrežu na leđa, odnese je na rijeku, odabra prikladno mjesto, razvi mrežu i zabaci je.

Sačekavši malo, povuče je i osjeti da je teška …

 

 

KARMA

U zemlji je jednom jednoj,

gdje se uvijek nešto sprema

a nikad ne dovršava,

živio i ribar Neima.

On imao sva je prava:

staru mrežu, ženu vrijednu,

i što ljublja iznad svega,

imao je djecu čednu.

Ali jednom dovalja se

što se valja iza brijega,

i ribara dotaknu se

te on ostade bez svega.

 

I.B. Strikan,  Usora:  1993. godine

Advertisements

One thought on “Ivica Budulica Strikan – RIBAR NEIMA

  1. Povratni ping: 30 najčitanijih priča na BH FANTASY | ANTO ZIRDUM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s