Anto Zirdum – SLAVENSKA MITOLOGIJA (Božanstva vezana za godišnja doba)

A) Božanstva koja obilježavaju smjenu godišnjih doba (muška)

 

JAROVIT, (Jarilo, Gerovit)

Bog mladoga sunca, proljetne  snage i radosti, zaštitnik mlade janjadi i jaradi. Kod starih Slavena Novu godinu se slavilo kao svečanost boga Jarila. Otuda je potekao naziv “mlado ljeto” ili “novo ljeto” koje susrećemo i danas u čestitkama za Novu godinu. U narodnoj mašti Jarilo je zamišljan kako u bijeloj odjeći jaše na bijelcu okrunjen vijencem cvijeća s snopićem raževa klasja u ruci. U Rusiji se svečanosti u čast Jarila održavaju koncem travnja kada su djevojke odjevene u bijelo igrale kolo po njivama. Ovaj običaj neodoljivo podsjeća na običaj “Zelenog Jurja”  koji se u našim krajevima slavi 23. travnja na svetog Juraja. Na gornjoj Volgi ima Jaroslavska oblast i grad Jaroslavlj.

Kako se Jarovit kod zapadnih Veneda tj. plemena Ljutića i Bodrića javlja kao ratnički bog (bog rata) Gerovit, onda njegove tragove treba tražiti i u toponimima kao što se Sveta Gera (na granici Hrvatske i Slovenije, tvrđava Gerovo, ali i u imenima Jaroslav i Jaromir, odnosno u prezimenima kao što je Jarčević. Postoji legenda da je bog Gerovit dolazio u pratnji vrana, opasan sa sedam mačeva, oko čela mu svezana traka smrti u ruci nepobijedivi mač Jarost.

KOR(S)

Bog ognja i najjačega sunca. Nalazi se u skupini bogova čije kipove je dao izraditi kijevski knez Vladimir po čemu je on zauzimao značajno mjesto u slavenskom panteonu jer je bio dio trojstva odnosno troboštva: Peruna gromovnika, Volosa zaštitnika pastira i Chorza boga ognja, koje se osobito štovalo. Kor se spominje i u nekim apokrifnim tekstovima u Kijevskom ljetopisu. Niederle zaključuje da ovo ime nije slavensko i dovodi ga u vezu s perzijskim i hebrejskim khoreš, chereš ili khoršed – “sunce”.

U drugim slavenskim krajevima, slabo se susreće dok ne dođemo do južnoslavenskih područja. Po svemu sudeći ovo božanstvo nalazimo na putu kojime su se Hrvati i njima srodna, bliža, plemena kretali iz pradomovine iz perzijskih provincija Korasan, Kohistan ili Herat (Današnji Afganistan). Nije slučajno da Plinije kao susjedno pleme Čerkeza sa Kavkaza spominje Corte. Isto tako nije slučajno da Kora u slavensku mitologiju najčvršće, bez ikakvih dvojbi, stavlja David M. Lang, profesor povijesti Kavkaza koji je u MITOLOGIJI – ILUSTRIRANOJ ENCIKLOPEDIJI napisao 2 poglavlja: SLAVENI i ARMENIJA, GRUZIJA I KAVKAZ. Nije rijedak slučaj da se neko bratstvo ili neko pleme identificira i po nekom karakterističnom (vrhovnom) božanstvu.

Obilje je toponima koji u osnovi imaju kor. Tako se u imenu pokrajine KORUŠKE krije štovanje boga sunca,  koji je kod plemena koje je ušlo na taj prostor bio vrhovno božanstvo, tj. prvo na ljestvici štovanja. U Bosanskoj Posavini imamo selo Koraće, a izrazit primjer u središnjoj Bosni, gdje toponim ukazuje na moguće mjesto vjerskoga života, jesu Korićanske stijene koje se nalaze na desnoj strani kanjona rijeke Ugar na Vlašiću. Lijevo od njih jeste razvidna šumovita gora kroz koju se dolazi do Dobretića. Ako znamo da je ovo tipičan ambijent u kojemu bi stari Slaveni vršili obrede žrtvovanja i slavlja i da se ljetno sunce u mitologiji dijela slavenskih plemena (naročito kod južnih Slavena) javlja kao KOR onda bi mogli tu imati autentično mjesto za prinošenje žrtava bogu Koru. Vjerojatno ovakvih mjesta ima i oko rijeke Korane koja se kod Karlovca ulijeva u Kupu, a u tom reonu nalazi se i (Titova) Korenica. No, zanimljivo je da Korenicu (danas Carentia, Garz) nalazimo i na otoku Rujanu u Baltičkom moru gdje se nalaze poznata slavenska svetišta, a koju činjenicu nitko nije uočio i pokušao dovesti u vezu. Teško je tvrditi da otok Korčula ima veze sa Korom, ali vrijeme je da se i ta mogućnost razmotri.

Prezimena  Kordić, Korošec i slična mogu upućivati na pripadnike štovatelja Kora, vjerske službenike vezane za korove svetkovine i sl.

Udomaćen izraz za bodu volova kod nas je KORIDA, a najvjerojatnije se radi o običaju u kojemu se vol pobjednik na bodi žrtvovao bogu sunca Koru. Kora se slavilo prvi dan ljeta kada su paljeni krjesovi  posvećene ljetnome suncu, kad je ono u najvećoj snazi. (I danas se kod nas kaže ukresati žigicu… Ukresati vatru). Uz početak ljeta vezan je i običaj kupalo, kupalja, kupadla kada se upriliči zajedničko kupanje mladeži, odnosno početak sezone kupanja.

Kora je po svemu sudeći zamijenio Sv. Ivo i nije nimalo slučajno da je svetište svetoga Ive u Jajcu nedaleko od mjesta gdje se Ugar ulijeva u Vrbas. Pavlović (2002.) kaže da se u Središnjoj Bosni najviše hodočastilo Sv. Ivi u  Podmilačje kod Jajca. U narodu živi uvjerenje o tomu kako treba činiti žrtvu da bi se molitve uslišale, a isto tako, ovaj puk zna da se svetom Anti lakše domoliti, jer on pomanje daje, a svetom Ivi teško, ali kad on dadne onda je to obilato. Stoga bi se na blagdan sv. Ive koji dolazi na sam početak ljeta, 24. lipnja, činile razne žrtve a najčešća je pješačenje (hodočašćenje) do crkve u Podmilačju.

Uoči sv. Ive, ispred svakoga domaćinstva,  palile bi se vatre (cvitnjaci, krjesovi) od slame, suhe papre ili sitnoga granja.  Kada plamen bude najveći mladići bi preskakali preko “cvitnjaka” i ogledali se koji je momak najčvršći. Momci su se srčano nadmetali i po cijenu da ih plamen oprlji i da im se malo kose i obrve spali. Ujutro pri izlasku sunca na mjestu gdje je cvitnjak gorio, bosim nogama bi se pogazao pepeo da se noge zaštite od naboja. Poslije toga bi se išlo na prvo kupanje u Lašvi ili obližnjim potocima, što je zapravo značilo početak ljeta.

Najsrodniji Koru, koji se ne javlja kod Pomeranskih Slavena kao bog vatre je Svarožić.  Biskup Thietmar u 11. stoljeću izvješćuje da se u Ratreni (Radgošće) nalazi drveni hram na temeljima podržanim rogovima raznih životinja. na zidovima hrama su urezani likovi raznih bogova i boginja a u hramu su postavljeni kipovi bogova među kojima je prvi Svarožić kojega svi plemenici poštuju i obožavaju. Isto tako su poštovali i njegovog crnog konja koji je bio veći među ostalima. Šezdeset godina kasnije drugi kroničar tu nalazi glavno svetište Radgostu tako da ostaje otvoreno pitanje nije li Svarožić epitet Radgostov. Iz svih analiza koje su dostupne o ovom božanstvu i kod Rusa i kod baltičkih Slavena, Kulišić zaključuje da njegov solarni karakter nije baš uvjerljivo dokazan odnosno da on nema isti karakter kod Rusa i kod baltičkih Slavena, a iz toga mi izvlačimo zaključak da bi Kor mogao biti neka od inkarnacija i varijacija ovoga božanstva i njegova kulta. Naravno, nikakva dokaza nemamo o tomu od kuda te varijacije u slično ustrojenom panteonu, ali slavenska masa je bila brojna i rasprostranjena i trpila je razne utjecaje te je moguće da je skupina plemena iz Bijele Hrvatske već otprije imala svoje specifične kultove koji su doneseni iza Karpata i tamo se uklopile u opću shemu.

Korovljev i Wolensov su imena likova koji imaju veze s magijom u Bulgakovljevom romanu Maestro i Margarita.

Vanja Spirin (1998.) pak istog dovodi u vezu s Kornatima, samo što on u predaji pronalazi da se Kornat spominje kao div.

Ima tumačenja da je KORS  bio bog plodnosti i uskrsnuća, izlječenja od  smrti, a s njime u vezu se pokušava dovesti i KOSTROMA – bog plodnosti, povezan sa ruskim KOSTEROM ili  KOSTROM. Moguće je da se radi o varijaciji i transkripciji, ali osnova KOS može upućivati i na  KOSIDIJA koji je kod Kelta bog rata i lovaca, a kod  Srba bog KOS ima vile i demone: KOSOVICE, KOSATICE, KOSANČIĆI….a svakako s time ima veze i prezime KOSOR.

 RUJOVIT ( Rujilo)

Bog jesenjih nsvečanosti koji na mjestu obitavanja bogova priprema gozbe. Iako slavenski panteon, po svemu sudeći, nema onu strogu hijerarhiju kao npr. grčki, gdje se zna tko je glavni, bogovi, divovi i ostala nadnaravna bića blaguju uz obilne gozbe.  Njihovo ime vezano je mjesec rujan, kada je priroda izdašna, ali i kada počinje jesen. U Zenici, ispod Volovske glave imamo toponim Rujev do a oba toponima upućuju na kultna mjesta. Ovo božanstvo zamijenio je sv. Mihovil, koji se također mnogo štuje u našim krajevima.

Otok Rujan u Baltičkom moru poznat je kao kultno mjesto, ali toponime s osnovom ruj možemo naći dosta južnije na prostorima koje su zaposjeli Južni Slaveni. Rujište je visoravan u Hercegovini, sjeverno od Veleža, prema Prenju. Rujen, planina na granici Srbije i Makedonije a najviši vrh joj je Rujan. Južno od Titovog Velesa imamo planinu Rujan a najviši vrhovi su joj Srednja Tumba i Rujan. Zanimljivo je da, kao i u Zenici, svetište Volosu ili Voloski dolazi u paru sa svetištem Rujanu ili Rujani. Kraška visoravan istočno od Imotskog također nosi ime Rujan, a najviši planinski vrh na Osogovskim Planinama (granica Makedonije i Bugarske) nosi naziv Rujan. U reonu Oborci kod Donjeg Vakufa nalazimo zaseok i prezime Rujanci, a kod livna imamo selo G. Rujani.

U nekim predstava ima sedam glava i mač u rukama. Bio je i jedan od bogova rata. Posebno je obožavan na otoku Rugenu.

SVANTEVIT

Solarno božanstvo zimskoga sunca čije se svanuće željno i dugo iščekuje poslije duge noći i slavi onda kada je noć najduža a dan najkraći. Do ovoga zaključka, u našem pokušaju da izvršimo kakvu takvu sistematizaciju slavenskog panteona, došli smo posredstvom običaja sličnih običajima vezanim za Svantevitov kult koje je opisao Saxo Grammaticus.  Pettazzoni (1955.) je pronašao dovoljno dokaza u običajima slavenskih naroda koji su sačuvali neke bitne detalje Svantevidovog kulta. Tako je pronašao sličnost u običaju magijskoga sakrivanja iza božićnoga obrednoga kruha kod Srba u Hercegovini. Očigledno se radi o božićnom običaju skrivanja iza česnice koji se susreće i kod Hrvata u Bosni, a sve je identično postupku svećenika koji se također sakrivao iza velikoga okrugloga žumancetom obojenoga kruha. Obratno od ovoga može se zaključiti da je božićni kruh koji se nosi na posvećenje a koji je tipičan za južnoslavenske kršćane vuče korijene iz Svantevitova kulta. Pattazzoni izvlači zaključak da ogromna pogača iz Svantevitova obreda predstavlja simbol sunca ili je bar u vezi s njegovim solarnim karakterom.

Pavlović (1999.) opisuje božićne običaje viteškog kraja i kod njega nalazimo da se je Badnjak dan posta.

Toga dana pripremalo se posebno jelo – gust grah sa lukom. Uvečer bi cijela obitelj bila na okupu. Dolazilo se i iz inozemstva samo da bi se tu večer bilo zajedno.

Servira se opet posna večera. Na sredini stola “Česnica” (kruh i na kruhu u posudi pšenica koja je za tu prigodu posijana 13. prosinca (na svetu Luciju). U pšenici tri svijeće… Poslije večere bi se pjevale božićne pjesme. Oko 22,00 sata počinju ljudi iz okolice dolaziti na polnoćku… Pogledavši vani vidjeli smo mnoštvo vatri kako se kreću prema crkvi. Iz svakoga sela dolazila je organizirana skupina, a sve skupine su nosile sa sobom “mašale” (baklje) a pjesma bi se razlikovala od jednog do drugog sela. Mnoštvo “mašala” s pjesmom bi stiglo pred crkvu, a onda bi ih donositelji stavljali jednu na drugu tako da bi se napravila jedna velika vatra (podcrtao A. Z.) a oko nje bi se širio krug radosnih i raspjevanih ljudi. Svaka skupina je pjevala svoju pjesmu, a svatko tko ide na polnoćku imao je flašu rakije i meze.

Poneke imućnije gazde nisu dolazile na polnoćku u skupini iz svoga sela, već na konju noseći upaljen fenjer. I to je bila duga tradicija a, kažu, dok nije bilo petroleja nosio se upaljen luč.

Tako bi se dočekala polnoćka, a iza nje čekala bi se zornica. Iza zornice bi se išlo od kuće do kuće na čestitanje Božića…

Nekoliko je elemenata u Pavlovićevu zapisu koji koincidiraju sa starim kultovima i obredima. Prvi je “česnica”, drugi je pšenica (agrarni obred), treći su vatre koje se po svemu sudeći javljaju u svakom obredu vezanom za štovanje božanstava sunca a ne samo za prvi dan ljeta, a četvrti je čekanje zore – mise zornice, poslije koje se kreće u čestitanje.

U mnogim našim krajevima raširen je bio, dok su u kućama bila ognjišta i živa narodna tradicija, običaj pripremanja PANJA BADNJAKA, posebnog ogrijeva koji se koristio preko Božića, naročito u Hercegovini i jugozapadnoj Bosni. Tomo Marković je uočio posebno izraženo vjerovanje u moć ostataka badnjaka – glavnje i pepela.  Glavnju su stavljali u sjemensko žito ili tor, zakopavali pod voćke ili pak zaoravali u njivu, a pepelom bi zaprašili kupus da odbija buhač ili bi ga sipali blagu u hranu.

I “česnica” na kojoj su najčešće, u središnjoj Bosni, gorjele svijeće u pšenici posijanoj za svetu Luciju, se oko Nove godine davala blagu. A sve to upućuje da su u to doba godine, od svete Lucije koja je prije reformacije gregorijanskog kalendara (u listopadu 1582.) pada točno u vrijeme zimskog solsticija, pa do sveta tri kralja, bile svetkovine u kojima su stari Slaveni, kao u ostalom i mnogi drugi narodi, odavali štovanje nekome svomu značajnom božanstvu vezanomu za sunce, za svjetlost i za svanjivanje.

Neki autori ovo razdoblje vežu za Koljada, koji, ako možda i jeste božanstvo, spada u slabo definirana božanstva i može samo biti inkarnacija Svantevida u određenim krajevima ili pak dio rituala vezanoga za Svantevidove svečanosti. Običaj je vezan za početak zime. Suprotno od ljetnih svetkovina u čast boga Kora, imamo  zimske svetkovine, a slave se zadnjih dana mjeseca prosinca, u slavu sunca, koje tih dana iznovice prosine (odatle i ime prosinac)  O Koljadu se na našim prostorima malo zna, (u Bjelorusiji i Ukrajini se još slavi) ali običaj koleda (hodanje s vučjom kožom u zimskim mjesecima), bio je razvijen naročito u našim dinarskim krajevima gdje se momci (vučari) ogrnu vučjim kožama i hodaju od kuće do kuće. Možda KOLEDE nemaju nikakve veze sa Koljadom, ali oboje je vezano za zimsko doba i asociraju jedno na drugo.

Nazor (1900.) u  rječniku i tumaču kaže da je Koleda kćerka Žive i Svantevita. Nismo uspjeli pronaći otkuda on saznaje za ovo, ali sama činjenica da ima veze sa Svantevitom upućuje da bi on doista mogao biti božanstvo zimskoga sunca iako to zvuči tako malo vjerojatnim.

Pojam koleda treba vezati uz kolo i kotač kao simbol sunca, a običaj KOLINJE kao naziv za klanje svinja koje počinje s prvim studenima i traje sve do pred Božić, po nama je čista igra asocijacija odnosno neki drugi običaj vezan za neki nama sada nepoznat kult koji se slavi koncem jeseni i početkom zime.

OSTALA BOŽANSTVA IZ OVE SKUPINE

Uz ova četiri, po nama,  ključna božanstva najbolji poznavatelj slavenske mitologije, čovjek koji je istu najsvestranije i najtemeljitije opisao, Vladimir Nazor navodi još i Momira – poluboga vjesnika pramaljeća, prvo proljetno zelenilo i povjetarce. On budi prirodu i navješćuje proljeće. Ne može dugo živjeti jer će ga Svantevit umoriti Stojanbogovom strijelom jer zavede Grozdanu, predstavnicu zemlje u rano proljeće. Ako je suditi da je Nazor bio bliže izvorima iz kojih je u posljednji tren isisao sjećanje na šarenoliki slavenski panteon, onda je Momir dijete grijeha božice Žive (Živane), kojega vile sakrivaju u međuprostoru tj. u međama Rajevine. Momir ima luk i strijele (sličan je Amoru) a voli biti oko vode.

«Sa nebesa plam silazi, da vas grije. Već se jate

Sni i čežnje.  Velje blago ja sam digo iz korita

Hladne r'jeke. Luk mi blista; a gle sjaja i nakita

Na mom konju! Cv'jećem cvate

Br'jeg, a more resinama. – Našao sam zlatne ključe

U koritu, gdje Morana bacila ih. Vesna vila

Zelene je njime dvore preko noći otvorila….»

Nazor  jedini uz Jarila, za kojega on drži da je svibanjski sunčani lik, bog zelenila i cvijeća tj. djeluje onda kada je sunce već nadvladalo, uvodi u slavenski panteon Stojanboga. On predstavlja sunce u ožujku i početkom travnja (možda baš na 21. ožujka). Ljuba Zlata mora ga više puta bodriti, budeći ga iz mrtvih. Konjanik i strijelac Stojan počinje svake godine borbu protiv zimskih bogova, vodi sa sobom druge sunčane Moći i silazi prvi iz Rajevine na zemlju; ali je slab i nestalan – drijema mu se.  Obzirom da nigdje više nismo našli ikakve potvrde o ovom božanstvu držimo da bi Stojanbog mogao biti sinonim za ranu inkarnaciju Jarila ili Jarovita. Zlatokos i Kaica blijedi su i prvom hladnoćom prožeti likovi u Nazorovim Slavenskim legendama. Predstavljaju slabljenje sunčeve topline u Rujnu i Listopadu. Oni uzrokuju opadanje lišća. Je li Zlatokos pjesničko ime za Rujovita to nismo mogli utvrditi, ali osim kod Nazora nigdje ga više nismo našli.

U ovu skupinu mogao bi doći i Živin muž božice Živane, kojega Ledić posebno obrađuje kao ljetno božanstvo. No, njegovo mjesto po svemu je identično mjestu boga Kora tako da mi držimo da bi se moglo raditi o nekoj od Korovih inkarnacija ili pak varijaciji u suptilnome slavenskome panteonu.

b) Božanstva koja su vezana za godišnja doba (ženska)

VESNA
Božica proljetne radosti i bujnosti. Radi se o prastarom kultu koji je raširen kod svih starih naroda, a kod Slavena je slave kao proljetno božanstvo zemlje, koju odijeva ruhom pupoljaka, cvijeća i trave i svekolikog zelenila. U narodnoj mašti ona je opstojala kao djevica iznimne ljepote okićena cvijećem. Uz njezin kult vezana je ptica lastavica i slavljena je po dolasku lastavica iz južnih krajeva.
Toponima ili hidrinima vezanih za ovu božicu slabo se nalazi južno od Slovenije gdje se Ves često nalazi u nazivu gajeva, a kod Viteza u planini Kruščici nalazimo i toponim Kurja Ves (vjerojatno su ga donijeli slovenačke drvosječe). Malo tko će se dosjetiti da bi Vesna mogla imati veze s veselosti i veseljem, ali glagol vesnuti znači radovati se. Isto tako u nas je udomaćen epitet za visibabu – v(j)esnik proljeća, a to je netko tko donosi glas, glasnik, onaj koji najavljuje dolazak proljeća.

ŽIVANA (ŽIVJENA)
Božica ljeta i životnosti. Ona koja, nasuprot Morani, daruje život i plodnost svemu što diše i raste na zemlji. Relativno rijetko se sreću kod južnih Slavena, ali zato se njihov kult mnogo štovao kod Zapadnih Slavena. Živa se prikazuje sasvim gola s raspuštenom kosom ukrašenom vijencem od klasja i cvijeća i s većim brojem dojki na prsima tako da je uz nazive Živka, Živana, nazivaju i Cica a ta imena nalazimo i u našim krajevima. Nizinska je to božica i vjerojatno se njezin kult slavio kraj nepresušnih izvora. Jedan takav Živin – zdenac žive vode nalazimo u zaseoku Radaci u reonu Donje Rovne. Isti izvire ispod visoke stijene na kraju polja uz desnu stranu Lašve. Živinice su također toponim koji se može naći na više mjesta. Ima podosta imenica i glagola koji u osnovi imaju živ. Na početku toga popisa svakako je život, živost, živica, živina, životinja i sl.
Njezin značaj u slavenskoj mitologiji najbolje je uočio Vladimir Nazor koji čitavomu spjevu daje naziv Živana.

RUJANA
Božica jeseni i obilja. Ona koja je u slavenskom panteonu bila zadužena za svečanosti i gozbe. Slabo se susreće u našim krajevima (više je prisutna u mitologiji Zapadnih Slavena), ali samo ime joj govori da je to božica vezana za ranu jesen, kada je priroda najobilnija i najživopisnija.. Možda kasnu jesen pokriva neko drugo božanstvo kao npr. Mokoš božanstvo vode koje predstavlja vezu između kulta vode i kiše i plodnosti i obilja. Mokoš znači “vlagu” (mokrij na suvremenom ruskom)., ali to je teško ozbiljnije ustvrditi. No, za razliku od Rujane Mokoš se javlja često u našoj toponomastici. Kod Dubrovnika imamo naselje Mokošica, a nalazi se na Rijeci Dubrovačkoj. Sam izvor ove rijeke ima na desnoj strani visoku stijenu a lijevo razvidno brdo i odgovara također tipičnom scenariju tjesnaca kakav nalazimo na svim lokalitetima gdje se vršilo žrtvovanje. U Zenici jedno naselje i danas se zove Mokošica (nedaleko je od rijeke Bosne iza lokaliteta dvojne bazilike na Bilmišću.

MORANA
Božica smrti i zime. Kako svako božanstvo u Slavenskom panteonu ima parnaca (pojavljuju se u paru tipa dobar – zao, taman – svijetao) to nam se čini da bi Koljadu parnica bila Morana. U hrvatskom jeziku uobičajeni su izrazi: umorstvo, na umoru, a noćna mora i čitav niz drugih mora obilježavaju svakodnevicu svakoga tko osjeća imalo odgovornosti u onome što čini. Morija se u starim tekstovima nazivala kuga, a neosporno je to sinonim za smrt. Baba Jaga ili Baba Roga vjerojatno su posebne personifikacije Morane.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s