Anto Zirdum – ZNAHORI I VRAČEVI

ZNAHORI  I VRAČEVI

Margetići, sedmo bratstvo, sedmog plemena sedmeroplemenog naroda, imaše sedam rodova. Druga bratstva imala su i manje i više rodova, ali Margetići svoju bratovštinu držaše u znaku magije broja sedam. Nipošto ne bi narušili sklad  opstojanja bez straha, jer istoga nisu imali sve dok su se držali sedmerorodovskog ustroja. A držali su ga se od vajkada, još iz pradomovine iz Bijele Hrvatske No, nisu oni bili samo po tomu osobiti. U svih ostalih šest bratstava sedmog plemena, među domorocima znanog kao pleme Tužana, a među suplemicima kao pleme Vuka, znahori bijahu muškarci, a kod njih žensko.

Znahorka Margetića bijaše iz sedmog, najmlađeg bratstva Ćorića. Ona nadaleko uživaše ugled najboljega znalca plemenske povijesti i najpreciznijega računača vremena. Margetići za njezina života nikada nisu zakasnili ni na jedan plemenski skup, ni na jednu svetkovinu. Ona je proricala kakva će biti godišnja doba, žetva, stoka, hoće li biti gladi, poplava, požara, bolesti rađanja ili smrti tako dobro da su je bespogovorno slušali. Ako je ona rekla da će zima biti duga i hladna cijelo bratstvo je čitave jeseni skupljalo drva.  Ona je znala tumačiti grmljavinu. Bila je najpouzdaniji suradnik plemenskog vrača, a njoj zapravo pripadaju i naročite zasluge oko novačenja pripravnika za plemenskoga vrača.

Nitko ne zna kako se među zdrave i stasite, teškom margir kamenu vične Margetiće uvukla tjelesna mana, ali davno prije dolaska u novi zavičaj jedan od sinova praoca Margetića malo je škiljio na jedno oko. Od malena su ga prozvali Ćoro. Taj nadimak je tog Ćoru natjerao da se odvoji od matičnog roda bratstva Margetića i zasnuje svoju obiteljsku zajednicu, svoj rod. Bio je to sedmi rod Margetića i ne pamti se da je i jedna generacija prošla bez nekoga tko nije ćorio na jedno oko. Tako ih prozvaše Ćorići.

U novom zavičaju, u bizantskoj provinciji Dalmacij, Ćorići su se lijepo snašli. Mjesta za samostalan život zdravih i čestitih ljudi bilo je u izobilju, naročito u Bistuanskoj biskupiji koju su Obari opustošili u prvom naletu. Rodonačelnik novopridošlih Ćorića i njegova žena, već rečena Znahorka, još u starom zavičaju izrodili su sedmero djece. Svi su imali lijepe, plave oči, na majku. I sinovi njihovi imaše lijepu novozavičajnu djecu,  ali treći sin njihova sedmog djeteta (šestog sina), imao je nešto bijelo u lijevom oku. Dečkić je bio zdrav, vrlo lijepa, atletskog tijela. No, lice mu je poprimalo pomalo uvrnute, zastrašujuće crte. Lijevo oko mu je stršilo na licu. Nije se zatvaralo ni kada spava. Što dječak više odrastao ono je sve strašnije izgledalo.

Nadjenuše mu ime Umrislav. Mogli su mu nadjenuti stotinu imena, ali njega su svi zvali Ćoro, još sočnije i upornije nego djeda mu, i tu pomoći nije bilo. Naročito poslije djedove smrti.

Mali Ćoro se pokazao bistar i oštrouman. Što bi jednom čuo odmah bi zapamtio i znao ispričati od riječi do riječi. Svi su se čudili kako on zna riješiti i teže zagonetke nego mnogi odrasli. Uz to, Ćoro je s jednim okom bolje zapažao što se događa nego druga djeca sa oba.

U tomu svakako zasluge ima i stara znahorka koja je prigrlila svoga unuka i svu ljubav usmjerila prema njemu. Znahorki  Margetića, učinilo se da Ćoro vidi stvari prije nego što će se dogoditi. Naime, nekoliko puta dreknuo je pazi prije nego što je itko drugi uočio da će se neka nezgoda dogoditi.

Jedne prilike okupilo se cijelo bratstvo. Pravilo se novi tor i pojata za rod Rankovića, jer je stari bio toliko dotrajao da su se vukovi bez problema uvlačili u njega i pravili veliku štetu. Petogodišnji Ćoro je sa skupinom dječaka promatrao odrasle kako rade. U jednom trenutku on se približi štali, čiji krov su uvezivali i učvršćivali šestorica spretnih muškaraca.

– To će se srušiti!? – reče on ne znajući ni sam zašto.

– Haha – nasmija se netko od onih na krovu. – Čuste li maloga Ćorića?

– Tko je moj nek’ silazi – reče mali kao veliki, okrenu se i sam zbunjen riječima koje su mimo njegove volje izlazile iz usta.

Nije odmakao nekoliko koraka kada netko uzviknu: Pazi!!! Odmah potom cijela poluzavršena konstrukcija se srušila a netko je dobro jauknuo.

U cijeloj zbrci i graji, jaucima i psovkama, nitko nije obraćao više pozornost na Ćoru, ali staroj znahorici ništa nije promaklo.

Znahori i znahorke bratstava redovito su održavali vezu s Velikim plemenskim vračem Jasnovidom i podnosili mu izvješće o svim pojavama u bratstvima i rodovima. Tako je Veliki vrač Vučiplemena saznao za neobično darovitog dječaka Ćoru.

Veliki vrač obitavao je uz svetište Jarovita, plemenskog boga mladoga sunca, proljetne  snage i radosti, zaštitnika mlade janjadi i jaradi, u kanjonu rječice Prala. Bilo je to mjesto gdje su se bratstva Borića, Vilića, Brajaca, Novakovića, Kopčića, Haljenića i Margetića dodirivala kao sedam krakova u sedmokrakoj zvijezdi. Idealno mjesto za stolovanje plemenskoga vrača.

Sam žrtvenik Jarovitu, bogu novoga ljeta, bijaše na prirodnoj gradini desno od potoka Prala. Ispod gradine bijahu špilje. Domaći su to područje zvali Scava, a doseljeni Tužani prihvatiše zvati ga isto, samo što je njima lakše bilo izgovarati Škav.

Iako je rijetko izlazio iz svoga obitavališta, stari vrač Jasnovid bijaše dobro upućen u sve probleme koji su mučili ljude u Plemenu. Često su mu dolazili po savjet i lijek, a ponekad bi poručio da tkogod dođe. Tako jednom poruči Znahorki Margetića da dovede mladoga Ćoru ne bi li on našao kakva lijeka za maloga.

Dugo ga je promatrao, pipao i zagledao. Onda se odmaknu i dade Znahorki znak da joj mora reći nešto što nije za dječakove uši.

– Ovo se ne može izliječiti. Mali je obilježen i predodređen za nešto značajno.

– To sam i ja zaključila. Vrlo je bistrouman. Već sam ti govorila kako vidi događaja prije nego što se dogode.

– Najbolje je da ga ostaviš kod mene na obuci za resnika – predloži on blagonaklono iako je to mogao zapovjediti.

dani antike u Sinju 2010

dani antike u Sinju 2010


Znahorka samo klimnu glavom u znak pristanka. Oboje su bili zadovoljni. Vrač je cijenio da bi mali mogao biti dobar pomoćnik, a Znahorka je nekako vidjela da bi Ćoro mogao biti i dostojan nasljednik. Ona je znala da mali doista ima oštrinu uma kakva se rijetko sretala. Njegovo izbuljeno bijelo oko, koje nikada nije zatvarao, izazivalo je jezu i strahopoštovanje. A htio čovjek priznati ili ne, takva osoba je najpogodnija za vrača. S druge strane Jasnovid je već bio ušao u godine i trebala mu je stalna njega i pomoć, ma kako ne volio društvo i navikao biti sam.

Sedmogodišnji dječak je danima bio neveseo. Bespogovorno ali bezvoljno je činio ono što bi Jasnovid od njega tražio. No, stari vrač je bio strpljiv. Jasno mu bijaše da malome nedostaju braća i sestre, ali je znao da dijete u njegovim godinama najbolje uči i da ga svašta zanima. Polako ga je upoznavao sa okolicom i privikavao na pogodnosti tog, manje više samotničkog života. Kod vrača je bilo mnogo manje posla nego u domu njegovih roditelja gdje su, svi, pa i djeca, čim grane proljeće, radili po čitav dan, kako im se ne bi dogodilo da preko zime gladuju. Vrač je, od svoga stalnoga blaga, imao samo dva konja, jednu kozu i jarca, te nekoliko kokoši i isto toliko pijetlova koji bijahu u štali i oboru napravljenima uz drugu špilju. Ispod njegova staništa, na zaravni između dva potoka, bio je još jedan tor, ali on zimi bijaše prazan. U proljeće bi svaki roditelj, s dječakom koji dolazi na pripravu za punoljetnost, dovodio  ovcu ili kozu, te donosio žitarica i drugih korisnih stvari. Ono što bi preostalo u tome toru, po završetku obuke, vrač bi pred zimu poklao i osušio, tako da je čitavu zimu imao suhoga mesa. A njegovo meso, bilo je dobro nasoljeno i ukusno, da takvoga Ćoro nije kušao dok nije ušao u vračevu bajtu.

U neobičnoj brvnari naslonjenoj na stijenu, iz koje se dalje išlo u prostranu i suhu špilju, čiji ulaz bijaše prekriven velikim kožama, vrač je imao obilje posuda različitoga oblika i veličine; više nego i u jednoj drugoj mnogoljudnijoj zajednici. Alatki svih vrsta bilo je kod vrača, a noževi, oni su bili nešto najljepše što je Ćoro vidio. Sjajno sječivo i drške od jelenjega roga bili su mu toliko zanimljivi da je mogao po čitav dan gledati u njih i ne bi mu dosadilo. Bila su tri takva nekorištena noža. U svakodnevnom poslu korištena su dva druga, manje sjajna i skromnijega člina, ali i oni su bili ljepši od onih koje je on imao priliku vidjeti u svome kratkomu životu.

Jedno jutro stari vrač bijaše raspoložen. Kao da je pročitao Ćorinu želju te mu darova jedan nož sa ukrašenim koricama, ušivenim tankim remenom od ovčjega crijeva. Korice su bile nataknute na remenu s metalnom kopčom neobične izrade.

– U šumi i gori uvijek treba imat’ nož – reče vrač i pomože Ćori opasati i zakopčati remen.

Od toga trenutka Ćoro je sam sebi postao velik i značajan. Zaboravio je da su se s njime druga djeca sprdala zbog njegova oka. Dapače, sada se nitko nije šegačio na njegov račun i ujedao za srce. Nije ga mučio trbuh, a zapravo nikoga nije ni bilo da se šali na njegov račun. No, da je i bilo, više to nikome ne bi palo na pamet, kada bi vidio kakav nož i remen s kopčom ima. Barem se to njemu tako činilo.

Stari vrač je znao prenijeti znanje na mlađe. Nije pričao ako nije mogao pokazati. U svakoj praktičnoj situaciji objašnjavao bi dječaku ono što treba znati. Nije mu objašnjavao što znači kada pijevac zapjeva pred večer, prije nego se dogodilo. A kada se to dogodilo onda ga je pozvao i objasnio:

– Vidiš, pijevac je zapjev'o predvečer. To znači da će se vrijeme promijenit.

I doista, već te noći, ili do slijedeće večeri, vrijeme bi se promijenilo. Stari vrač je mnogo pratio ponašanje pijetlova i kokoši. Ako pijevac rano ujutro zapjeva, znao je da će biti lijepo vrijeme. A takvo je i bilo. Za nekoliko godina Ćoro je doživio i da kokoši za velike zime zakukurječu. Znao je da će tada i zima prestati. Naučio je Ćoro i žabe slušati. Kad mnogo žaba u bari krekeće – biće kiše. I daždevnjak mu je bio dobar pokazivač vremenskih prilika. Bio je jedan crni s narančastim pjegama koji se sporo kretao ka špilji iznad Prale, gdje su nekada davno živjeli domorodci. Ako bi on išao gore, to je značilo da će biti lijepo, a ako bi išao dolje, ka potoku, značilo je da će bili kiše.

Najvažniji dio obuke bio je iz povijesti i računanja vremena. Svako bratstvo imalo je svoga djedicu znahora, ali ti živi kalendari nisu savladali sve tajne računanja vremena. Rijetko bi griješili glede godišnjeg rasporeda sajmova i svetkovina, ali u pitanjima dužih vremenskih razdoblja i obljetnica puno su griješili i uvijek bi dolazili starom vraču na savjetovanje.

Da bi naučio to najveće znanje, najsvetiju tajnu i najvišu mudrost Ćoro je morao najprije naučiti brojati i zbrajati. Vrlo brzo je naučio tu tajnu disciplinu i stari vrač ga uputi u kalendare.

– Po ćesargradskom računanju vremena sad je 6176. godina od postanka svijeta, a po rimskom kalendaru sad je 668. godina od rođenja Isusa Krista. Po aleksandrijskom računanju Isus se rodio pet tisuća i petstote godine, a po carigradskom osam godina kasnije. Sada se svi narodi oko nas drže rimskog kalendara… A koje godine je naše pleme došlo u ovu dolinu? – upita stari vrač da provjeri je li učenik naučio lekciju.

– Prije dvadeset sedam ljeta – odgovori učenik,  poslije nekoliko trenutaka zbrajanja i oduzimanja.

– Točno. Dobro si to izračun'o. A koje je to godine po rimskome kalendaru?

– Šestočeteresprve – reče mladić poslije malo razmišljanja.

– Točno. Tada sam ja bio dječarac koji je trčkarao za stadom. Imao sam četiri godine kada smo krenuli iz stare postojbine i čini mi se da sam čitavo djetinjstvo samo pješačio i sanjao kako ću jednom imati svoga konja…- reče stari vrač, a onda u mislima odluta natrag u doba koje mu se duboko urezalo u pamćenje, u doba kojega se više sjećao nego onoga što je prije nekoliko dana ručao.

No, ma koliko bilo zanimljivo saznavati neobične stvari, Ćoro je najveći dio godine bio usamljen. Oko Škava život bi počeo s novim ljetom, kada trava zelenim sagom prostre sparušeno sivilo, a lišće odjene puste krošnje. Vrijeme je to kada bi svi mlađi suplemenici hodočastili do plemenskog žrtvenika bogu Jarovitu da slave dolazak Mladog ljeta. Neosporno je to bilo najljepše doba godine za Ćoru. Tada bi se sastao i sa svojom braćom i članovima svoga roda i bratstva, koji ga podsjećaše na toplinu ognjišta oko kojega je uvijek bilo puno čeljadi.

Poslije svečanosti u čast Novog ljeta kod vrača bi ostali golobradi dječaci koji su odatle prolazili na tromjesečnu obuku za inicijaciju. Razdoblje u kojemu je Ćoro imao najviše posla a ujedno bio najsretniji završavalo je sa svečanostima posvećenim bogu Koru-Živinu.. Cijelo vrijeme Ćoro je bio s njima kao onaj koji u ime vrača vrši neposredni uvid u zrelost svakoga dječaka. Čak je odlazio s njima i na Vlakić u lovom na medvjeda, jer je to dječacima bio završni ispit pred Ulazak u svijet odraslih.

Poslije toga, ako nije bilo rata ili kakve gadne pošasti, oko kava je bilo mirno i pusto. U blizini nije bilo ni čestih prolaznika ni stanara. Ljudi su naprosto zaobilazili to mjesto, i nitko nije dolazio bez veće potrebe ili obveze.

Ćoro bi tada učio sve ono što jedan resnik, pripravnik za žreca, treba znati. Molitve za sve prigode. Molitve kojima se trebaju umoliti mnogobrojni bogovi i božanska bića kojima obilovaše njihova pradomovinska religija. A uspjeh molitve nije ovisio samo od poznavanja riječi, već i od načina molitve, intonacije, položaja ruku, cijeloga rituala.

Učenje svih tih ozbiljnih zanimljivosti mlada čovjeka može ispuniti, naročito ako sam prihvati da je obilježen i predodređen za nešto značajno.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s