Jelica Markunović – IZ SJEĆANJA NA IZGUBLJENU BUDUĆNOST

IZ SJEĆANJA NA IZGUBLJENU BUDUĆNOST

Veći kamen, komad oštre stijene, naglo se otkotrlja i pade iznenada dolje sa povelike visine. Pade i raspukne se  po dužini, raspolovi skoro pravilno na dva podjednaka dijela, a naokolo popadaše ljuskasti komadići, oštrih bridova, kao kakve kamene latice. Ova buka i sipanje sitnih kamenčića koji su još pomalo klizili i padali sa stijene iznad, probudi njega koji je drijemao dolje ispod. Umoran od neprestanog dosa|ivanja ležao je skoro obamro od ljenosti nakon obilnog obroka sastavljenog od šumskih plodova.

Tako probu|en i vječito mrzovoljan, gun|ao je Čovjek-pračovjek, ali znatiželjan diže se i do|e do odlomljenih komadića stijene. “Kako je ovo zgodno”,  pomisli Čo-pračo i iznenada razveseljen shvati da je to najbolja stvar što mu se do sada, u njegovom životu, desila. “Hej, ovo je otkriće! Ni ensteinova formula E=mc2 neće biti veće otkriće od moga”, pomisli sav presretan Čo-pračo. “Od ovih ljuskica kamenja napravit ću sječivo – nož, sjekiricu…a kasnije, za nekoliko milenija, valjat će mi i za brijanje!”

Sjede onako polupogrbljen, dlakav i  čupav, uze one dvije veće kamene polovice i počne tući jednu o drugu. Kamen se listao, otkidao, otpadao, a taj zvuk udaranja kamena o kamen, privuče još nekolicinu njegovih suplemenika. Gledali su zainteresirano što on to radi. Jedan od njih držao je upravo ubijenog zeca kojeg je vrlo vješto pogodio kamenom izravo u glavu.. Čo-pračo mu uze zeca – što naravno nije prošlo bez otpora, malo guranja i otimanja, na kraju i čitavog udarca, me|utim pogovora nije bilo. Čo-pračo je bio čuvar znanja-prošlosti-donešenog-iz-budućnosti. Poče onim oštrim kamenom parati mekanu i još toplu zečiju kožicu i – svi se zabezeknuše! “Evo mene”, pomisli Čo-pračo, “otkrio sam RAD! Čovjek je stvorio rad, a ne kako su donositelji-zanaja-iz-budućnosti govorili: “rad je stvorio čovjeka”. Istina je da su ovi čovjekoliki majmuni oko mene previše glupi da to shvate, i tu će proteći puno vode i još više godina dok ovaj majmun shvati sve ovo što je u mojoj memoriji pohranjeno, no, ima vremena! Dakle, stvorio sam rad, a rad će od ovih jadnih, glupavih stvorenja stvoriti ljude. Ma, dobro – sve je to na na kraju svejedno. A i uvijek ono pitanje: šta je starije – kokoš ili jaje ? Bez veze! Dakle, do sada – nema čovjeka bez rada ni rada bez čovjeka! Dakle, na posao  majmuni – pardon – ljudi!”

Ovo zadnje Čo-pračo dreknu na jeziku kojim se sporazumjevao sa svojim sunarodnjacima, a što je bilo popraćeno keženjem, skakanjem, lamatanjem rukama i vriskovima, te svim onim znacima i zvucima kojima su se dozivali i kako-tako sporazumijevali. Jedan, malo kao bistriji i pametniji čovjekolikiji majmun imenom  MA-ČO uze odmah i sam udaranjem kamenom o kamen praviti sebi pribor za ubijanje, rezanje, češanje… i ne znajući za što bi mu sve to moglo  poslužiti  i da mu je potrebno do kraja svijeta i vijeka…

Uskoro, kao zaraženi, svi iz toga plemena sjedili su na toplom, suncem obasjanom i travom prekrivenom tlu i tuckali kamen o  kamen.

Žena Čovjeka-pračovjeka, Že-pra upravo je od one vrbove grane ili neke slične, izvlačila uzdužne niti, tanjila ih kamenom, razdvajala i slagala po strani. Kada je odvojila dovoljno duguljastih niti, što rukama, što zubima, što vrškom oštrog kamena,  spoji ih sve u jedan kraj i poče nešto premetati – opet rukama, zubima, malo i nogama, desno-lijevo, zapetlja se, ali – ma, vidi čuda, otpetlja se i svi ugledaše prvu mrežu na svijetu. “Kakav dizajn”, ote se Čo-pračou i ode nabrati još takvih nježnih i vlaknastih grana, usput otrgavajući nepotrebno lišće. Donese do svoje žene ponosan na njezin izum, a ona, još važnija, poče iz početka. “Kako smo pametni, – o, Stvoritelju – koji si nas stvorio i meni dao prednosti i ideju da izmislim rad. Hvala ti!”, reče pogledavši u nebo Čo-pračo i još doda: “Ja znam, bit će od nas ljudi!”

U me|uvremenu, poneki ogladnjeli od igre i rada s kamenom, odoše u šumunabrati plodove s drveća. Čo-pračo osjeti glad kako mu glad zavija crijevima.

“Dosta mi je više ove vegetarijanske hrane, sunce mu nebesko!” opsova  kao pravi čovjek. Kada je, naravno, grom zapalio jedan šumarak, pa se poslije dobre kiše vatra ugasila, našli su nekoliko reš pečenih ptica, pa dva tri zeca pečena kao pod saćem; perje sa ptica i koža sa zečeva se lako skide – a ono, pečeno meso, ma – kako je to dobro bilo. “Kad bi bilo malop dobre vatre! O, Stvoritelju, dobaci kakav upaljač ili kutiju šibica, čuvat ćemo vatru, neće biti požara, bit će noću toplo, a danju hrana pečena i kuhana! od svih tih plodova, jabuka, trava i bobica umorila se crijeva; o da je malo bolje hrane”.

Čo-pračo gleda, malo dalje, jedan njegov sunarodnjak, majmunoliki čovjek, kresao kamen o kamen i – varnica. Komadić vatre, ali samo frcnu i nestade u otpacima kamena. Pritrča mu Čo-pračo, razgrnu malo ono kamenje, nekako ga u krug smota, napravi ognjište, zagra|eno malim zidićem od kamenja. Dohvati malo suhe trave s nekog starog busena i pričeka dok je ovaj njegov drug i dalje kresao i kresao, uporan i neumoran, kao da nije polu-majmun. I – desi se – frcnu iskra, komadić vatre iskoči i pade na suhu travu i zasvjetluca mali dimljivi plamenčić i – evo je! – desi se i to najveće čudo svih čuda. Komadić sunca, dio v ječnog plamena, izleti iz kamena i napravi se vatra!

Uspravi se u cijelosti Čovjek-pračovjek, udarajući se velikim šakama u bačvasta prsa; zvuk je odzvanjao kao bubnjevi a Čo-pračo je urlikao od sreće skoro kao u Tarzanu! “O stvoritelju, bit će od nas ljudi!”

Kasnije, na suhu štapiću prenesoše komadić te vatre u mračnu i vlažnu pećinu. Žar osvijetli zidove i čovjek kamenog doba Čo-kam ogarenim krajem drveta počne crtati po zidovima pećine – svoga stana. Kamenom je urezivao u kamen vječne slike lova, životinja, slike svoga doba – puno ljepše i vrijednije od mnogih grafita i kičeva koje danas  moderna “mladalačka umjetnost” ostavlja iza sebe na zidovima zgrada, garaža i prolaza u svim gradovima svijeta. Da! nema veze! A to jest bila umjetnost!

Žene su sjedile i pravile mreže od tankih niti raznih biljaka; od krzna onih ulovljenih i oderanih životinjica  pravile su nekakve modne odjevne predmete, jer – malo po malo, iz mode su izlazile njihove dotadanje krznene čarape, tanjila se bunda kroz stoljeća, stopala su postajala nježnija… i uostalom, šta da tu duljim, mijenjala se moda.

Me|utim, nisu svi stjecali iste osobine. Pojedine je nerad i dalje okupirao kao vlastiti imidž i vid postojanja. Dolazili bi kad bi ogladnjeli, na gotov ručak; od nesebičnih članova zajednice dobijali su što im je potrebno, ne znajući da već tada, takvim životom i neradom, obilježavaju bar nekoliko od stotina tisuća gena koji su preživjeli sve revolucije i evolucije.

*

Sjedi Čo-pračo na vrhu brda, u daljini gleda crveni zalazak sunca i razmišlja o svemu tome – onoliko koliko je već tada mogao razumjeti i pretrpostaviti – no, činilo mu se nešto, kao da iza toga nereda ipak stoji nešto loše. I kako mu je bilo dano da vidi nešto i unaprijed – pomisli na svoju pra-pra-praunuku Evu koja je bez rada i bez truda htjela više, a imala je najviše. Pade mu na pamet i njegova Že-pra: prije neki dan najela se lišća koke i napušila zelene konoplje – zamisli, počela mu pričati o izboru miss… i slične majmunarije. Eto vlastitu ženu učiš kako da postane čovjek, a ona se nadiše dima konoplje i kokom se poremeti pa umjesto da od nje posrtane žena – ostene obična majmunica. Sredio je to brzopotezno – jednim čvrstim udarcem iza uha oborio ju je na tle – odmah se opametila. “Ti ćeš meni od nerada kruh praviti, jel’? Ti si mislila, a? E, neće to tako biti!”

Eva mu opet do|e u pamet i opet se zabrinu. Vidio je on nju u svojim vizijama kako sa zmijom pregovara. A lijepa je ta zmija bila, ta sa šuškavim ljuspicama po divnoj koži.

Da, lijepa je ta zmija bila, krasssna i prekrassssna. Zelene oči sa pogledom koji u mozak ulazi, s glasom tihim ali upornim, omamljujućim, koji kad u uho u|e ne može izići. [aptala je zmija, ponavljala iste riječi, tiho i uporno, šuškajući i pjevuckajući, uvijejući se i ponavljajući sve polako… isprala joj mozak od svega što je prije znala i mislila, isprala joj je sve iz glave i ostavila one primamljive, slatke riječi: do|i, ostavi sve, uzmi šta hoćeš, sve je tvoje a ovo je najbolje… i tako ponovo: uzmi i do|i, šta ti se može desiti,  sve što poželiš – imat ćeš… i tako i opet ponovo: odreci se svega , ovdje je tvoje mjesto, sve ćeš imati, sve ću ti dati, samo do|i… zaboravi što si bila jer ćeš tek sada biti netko i nešto… i tako opet… O, Stvoritelju!

I tako, Eva, ne sumnjajući da joj se ljuski mozak vražijim ispiranjem u majmunski pretvara, a vjerujući da i bez rada, tek tako, padaju zreli plodovi s drveća… Tu mu se slika zamuti

Neraspoložen, sjedio je bez pokreta Čo-pračo, zamišljen i zabrinut. Sve ono što je mogao zamisliti i “vidjeti” u dalekoj budućnosti nije se bitno razlikovalo od njegovog kamenog doba.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s