Jasmina Hanjalić: OKAMENJENI

Između stjenovitog gorja, sa obje strane vijugave rječice Zgošće, zora je kasnije svitala, a večer se ranije spuštala nego na drugim mjestima. Toja je često prolazila tim malenim stazama čuvajući koze koje su brstile obilato rastinje oko rijeke i uz padine planine.
Još kao djevojčica prestala se plašiti divova, vukodlaka, šumskih duhova i vještica. Majka je naučila izgovarati molitve koje su je štitile kad bi bila sama u divljini. Uz to, i vila Zgoda je uvijek bila oko rijeke i brižno pazila na sve ljude, posebno na djecu.
– A, kako ću vidjeti Zgodu! Kako da znam da je blizu mene ako mi pomoć zatreba? – pitala je Toja majku.
– Možeš je vidjeti ako priđeš rijeci, zagledaš se u nju čistoga srca i snažno poželiš susret!
– A, kako ona izgleda, majko? – nastavila je Toja sa ispitivanjem.
– Oh, kad je vidiš, znaćeš!
Radoznala Toja je istoga dana pustila koze da se penju uz brdo, a ona ostala sama kraj rijeke, zagledala se u nju i jako poželjela da vidi vilu zaštitnicu. Zaista, na površini vode se smiješila vila raspuštene zelene kose, u haljini nejednake dužine sa dugim resama. Toja joj se obradova i mahnu, nakon čega i vesela Zgoda mahnu kratko i nestade pod vodom.

****

Desetak godina kasnije, djevojka duge svilenkaste kose, vitkog stasa i lakog koraka, čuvala je koze kraj starog hrasta i rijeke Zgošće, baš tu gdje se dijelila na dva kraka. Dok je kvasila noge u prohladnoj vodi i pjevušila sjetnu pjesmu dalekih predaka, trgnula se na šum iza sebe. Ugleda snažnog mladića tamne kose, pravilnog lica i sjajnih očiju.
– Ti si Toja, zar ne?
– Kako znaš?
– Vilenjaci to znaju! Vila Zgoda puno toga me naučila!
– Ti si vilenjak?! Poznaješ našu dobru vilu Zgodu?
– Mi smo oduvijek zajedno!
Te večeri, nakon što se vratila sa ispaše, zamišljena i potiha Toja sjela je pored vatre i na brzinu pojela obrok, a potom odmah legla na svoj dušek u nevelikoj kolibi. Majka je primijetila njeno čudno ponašanje i upitala se nije li na nešto nagazila ili učinila kakvo loše djelo i time izazvala gnjev bogova? Toja se, međutim, u mislima vraćala na mjesto ispod hrasta i na vilenjaka Mudrina koji se zavodljivo smješkao dok je pričao svoje dogodovštine, ulazio u rijeku i rukom hvatao vodu sa pijeskom tražeći zlato.
Sutra se ponovilo isto, a njihovo druženje se nastavilo danima. Jednog sunčanog i prohladnog jutra vilenjak ju je uzeo za ruku i poveo prema vrhu brda. Kad su došli do mjesta gdje je još bilo kostiju od žrtvovanih jagnjadi i pjetlova, nježno je privukao i poljubio. Drhtala je u njegovom čvrstom zagrljaju, gledala mu tamne oči i ćutala. Iako po prvi put, osjeti da taj pogled nikad neće izblijediti iz njenog sjećanja, a unutarnji drhtaj koji je odvojio od nje same kakva je do tada bila, neće izaći iz njenog tijela dokle god diše!
Sljedećeg dana vila Zgoda se pojavila baš kad je Toja stigla do rijeke. Viline oči bile su stisnute a usne zgrčene. Posmatrala je djevojku, no čim je zaljubljena Toja ugleda, vila uroni i nestade u najdubljem viru. Toja ostade zbunjana njenim izgledom i poče se nestrpljivo okretati, očekujući svoga vilenjaka. Mudrin ubrzo dođe, a na njegovom licu vidjela se zabrinutost.
– Toja! Zgoda je inače dobra vila i ovdje kraj rijeke štiti ljude od demona. Ali, kad god se pojavi neka djevojka koju zavolim, ona je začara, učini da umre, utopi se ili na drugi način strada. Ovoga puta ću se boriti za tebe i za našu ljubav…
– Plašim se! – jedva izgovori plačnim glasom i drhtavim rukama zagrli ga oko vrata.
– Ne brini! Moliću boginju Ljelju da nam pomogne!
– To je tvoja boginja, Mudrine! Da li će nam htjeti pomoći, pošto su moji preci došli sa sjevera?
– Boginja Ljelja zna da ljubav jednako drhti na svim stranama svijeta, voljena moja! – milujući Toju po kosi, šaputao je Mudrin i stezao joj nježne dlanove.
Na kraju dana krijesnice počeše letjeti oko njih. Predugo su stajali zagrljeni kraj rijeke i nisu primijetili da je pao mrak. Odjednom se stvorilo mnoštvo krijesnica, toliko da se vidjelo kao usred dana. Mudrin se odmah dosjeti da ih je Zgoda poslala.
Iako vilenjak, protiv Zgode je bio nemoćan, jer je ona tu bila eonima, a on tek nekoliko stoljeća. I to što se mogao pojaviti u ljudskom obliku činila ga je slabim i ranjivim.

Sutra je Mudrin otišao u planinu i usred najgušće šume našao boginju ljubavi.
– Ljeljo, boginjo moja! Stoljećima te ništa nisam molio, ali sad sam došao od tebe tražiti pomoć! Primi ovaj dar kao znak poštovanja! – reče Mudrin i prinese joj ogroman buket zlatnih planinskih ljiljana.
– Hvala, Mudrine, divni su! Zaista, nikada me nisi molio i ovom planinom gaziš prvi put!
– Boginjo moja, zavolio sam skromnu djevojku Toju i ona mene. Naša ljubav je čista kao što je nebo danas i velika kao što je dobrota tvoja. Ali ti znaš da Zgoda nikada nije dozvolila da se moja ljubav ostvari…Preklinjem te da mi pomogneš! – skrušeno je Mudrin kleknuo pred Ljeljom.
– Mudrine, ti si dobar i hrabar vilenjak i ja ću uslišiti tvoju molbu! No, moraš znati da je Zgoda uvijek u dogovoru sa Perunom. Ona je prelijepa vila i izvodi mu takve plesove da on nakon toga udovoljava svim njenim željama. A Perunu ništa ne mogu! Samovoljan je i snažan, prži munjama i kamenom satire; u ljutnji može svakog okameniti! Sve vidi i sve zna, jer nadlijeće nebo kao orao i potom slijeće na hrastove. Ali, nemoj gubiti nadu! Uvijek štitim one koji se potpuno i predano vole. Predugo si čekao, ali vrijedilo je! Vaša ljubav mora opstati! – završi Ljelja i ode između dvije velike jele noseći prelijep buket zlatnih ljiljana poput njene duge, raspletene kose.
Narednih dana Toja i Mudrin nisu primjećivali krijesnice kada bi u ljubavnom zanosu zaboravili da je Pojezda predao uzde Večernjači. Zgoda se nije pojavljivala, pa su njih dvoje slobodno uživali u beskrajnoj sreći. Ali, ta nestvarna ljepota nije dugo potrajala.
Prvoga dana ljeta, dok je silazila ka rijeci, Toja iza sebe začu tutnjavu i brzim skokom jedva se spasi od udarca kotrljajuće stijene. Poslije nekoliko nedjelja, dok je prelazila Zgošću, odjednom započe gusta kiša i snažan vjetar, toliko jak da je skliznula sa drvenog mostića i pala u nabujalu rijeku. Nekako se uhvati za odlomljeno stablo koje je plutalo kraj nje. Nedugo zatim, dok je sjedila ispod hrasta i nadgledala koze, iz vedra neba puče grom tik pored nje, no srećom, udari u stablo.
– To je Perun! – s bolnim grčem na licu reče Mudrin grleći Toju. – Znao sam da će Zgoda istrajati u zloj namjeri i neće stati…Srećom, Ljelja te još uvijek uspijeva odbraniti.
– Voljeni, nije nam suđeno! – plakala je Toja naslonjena na njegovo široko rame.
– Ostaje mi još govoriti sa Zgodom! Povešću je na mirno mjesto, negdje kraj izvora i cvijeća. Moliću je za nas!

Iako je Zgoda bila zanosna, Mudrin je nije volio. Uzalud je pokušavao razgovarati s njom o djevojkama koje su mu bile drage. Uvijek ga je odbijala riječima: Nikada nećeš pripasti drugoj! Kad nije sama uspijevala da ga rastavi, Perun, bog groma i vatre, bi joj pomogao u zlonaumu. Ipak, morao je pokušati…
– Zgoda, ako me iskreno voliš zašto mi ne dopustiš da barem jednom budem sretan? Preklinjem te! Prava ljubav je uzvišena i nesebična!– reče joj Mudrin molećivim glasom te noći pored izvora dobre naravi.
– Nećeš joj pripasti dok ja postojim!
– Zgoda, ovaj put volim cijelim bićem, kao nikad prije! Volim je toliko da bih radije postao kamen nego da odustanem od nje! Zar nemaš milosti?
– Nećeš joj pripasti, zapamti! I nikad odavde neće otići živi oni koji se vole! – odbrusi Zgoda i ode pravo prema rijeci.
Sutradan, čim se nađe s Tojom, odšetaše na desnu obalu Zgošće. Suznim očima Mudrin je gledao svoju djevojku, zagrlio je i privukao s sebi, dugo i nježno ljubio. Slutio je šta će se desiti, ali nije želio preplašiti svoju voljenu…
– Nisi uspio, zar ne? – prošaputa Toja.
– Nisam, ali sam joj rekao da bih radije postao kamen nego se odrekao naše ljubavi! Pomolimo se još jednom i zauvijek ostanimo zajedno! Zgoda će nas morati gledati i neće nas moći razdvojiti – reče Mudrin i još čvršće zagrli Toju, osjećajući njezin dah i vrele suze.
Dok su se njihove tople usne nježno dodirivale, a prigrljena tijela drhtala, sa hrasta uzleti ogroman orao i poče kružiti nad njima. Toja se uplaši i sasvim privi uz Mudrina. Vilenjak pogleda u nebo put Peruna…

* * *
– Ovo je stvarno lijepo! Vidi kako se rijeka dijeli oko stijene! Koja je ovo rijeka? – upita žena.
– Zgošća!
Držeći se za ruke sišli su niz malu padinu. Hladovina ogromnog hrasta privukla ih je u svoje okrilje. Gledali su se sjajnim, vodenim pogledima košute i jelena. On zagazi u rijeku i objema rukama dohvatio malo pijeska s čistom vodom…
– Ko zna, možda je ovdje nekada bilo zlata? – šalio se.
– Ti si moje zlato!… Pogledaj ovu stijenu na desnoj obali!
– Vidi što je čudna! Pa ovo su dva pripijena tijela i dvije glave!
– Kao da su okamenjeni u zagrljaju! – nastavi žena.
– Ko zna! Zaljubljeni mogu mnogo više od ostalih!
U tom trenutku tik pored njih pade veliki kamen, kao s neba, i uroni u rijeku. Oboje pogledaše mjesto gdje je kamen potonuo, a kroz krugove u vodi naslućivala se ženska figura. Valovi se obojiše u neobičnu zelenu boju, a sa hrasta prema planini odleti ogroman orao.
Dvoje zaljubljenih priđoše bliže jedno drugom i pogledaše stijenu okamenjenih. U daljini, žena u haljini do zemlje i raspuštene zlatne kose spusti buket planinskih ljiljana na stijenu, dva cvijeta baci u rijeku i zamače ka planini.

Advertisements

4 thoughts on “Jasmina Hanjalić: OKAMENJENI

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s