Mario Radišić – GLASNIK

GLASNIK

I

– Ah, opet ti, mutikašo i napasti! Ta, zaboga, imaš li ti kakva drugog posla da činiš izuzev ćoravoga? I zar taj isti baš moraš provoditi pred mojom baštom? Vidiš li koliko još posla imam za završiti? – odbrusi Mara mladom Simonu, budućem mlinaru i seoskom sveznalici, koji se upravo, kao i svakog drugog dana u ovo vrijeme, približavao kapiji imanja njenih roditelja. Mara je pokušala da zvuči što grublje, ali istini za volju, bojala se da u tome možda malo i pretjeruje. Jer, zapravo, iako to ona nikada ne bi priznala, svaki put kada bi Simon navratio, njeno srce bi počelo da ubrzano kuca. A on, kao po pravilu, navraćao bi svako jutro nakon što bi završio obaveze u mlinu kod svoga oca Marka. Pokušavao je uvijek Simon uvjeriti Maru da se sasvim slučajno zadesio pred njenim domom, ali to je cijelu situaciju uvijek činilo jedino dodatno smiješnom. Jer, Mari nijednom nije mogao promaknuti taj sjaj u njegovim očima dok bi joj pričao razne zgode i nezgode (izmišljene, pretpostavljala je), kao i šale koje bi čuo od staraca na seoskom trgu. Znala je za njegove simpatije prema njoj, znala je da je ona jedini razlog što je zalazio u ovaj dio brda, više od pola sata hoda udaljen od njegove dnevne rute – od sela do Markovog mlina. Ali je isto tako znala da bi propala u zemlju od stida kada bi on shvatio da ni ona nije potpuno ravnodušnog srca prema njemu. I kada već istinu tjeramo do kraja, onda valja priznati i da se Mara svaki dan pred svojim roditeljima izgovarala da ima posla u bašti, upravo u onom času kada bi Simon prolazio kraj njene kuće. Naravno da su njeni roditelji znali istinu (kao uostalom i svi drugi seljani), no sviđao se njima Simon. Cijenili su veliki trud koji je ulagao da pomogne svom ocu, a njegove priče i maštarije smatrali su simpatičnim i zanimljivim. I tako, dok je Mara u sebi smišljala kakvu će sljedeću odrješitost prirediti mladom zavodniku, odjednom joj se pričini da će se zemlja oranica otvoriti pod njenim nogama i povući je u tminu. Naime, Simon se nije ni okrenuo ka njoj, već je projurio kraj kapije i nastavio juriti stazom koja je vodila sa brda sve dole do Bilinog polja. Nije ju pozdravio, nije ju pogledao, kao da nije ni primijetio njeno prisustvo. Tog časa Mara poče tiho plakati.

Simon ju je primijetio. Čuo je svaku njenu riječ. Ali prvi put otkako se zaljubio u njene oči i nevini osmijeh, prvi put nakon tolikih svakodnevnih razgovora koji su se uvijek činili prekratkim i nedovršenim, prvi put da njegove misli nisu bile usredotočene na Maru. Jer, ovo jutro Simon je nosio važne vijesti. Toliko užasno važne vijesti da je poželio da ih nikada nije čuo, da jutros nije prolazio kraj kolibe starog Vladimira, čovjeka za kojeg je bio siguran da ovakvu novost ne bi izmislio osim ako je skrenuo s uma. Jer, upravo je Vladimir važio za pretjerano iskrenu osobu, bez dlake na jeziku, što mu je često donosilo nevolje i sukobe s brojnim zemljoposjednicima i velmožama. Eh, samo da ga je mimoišla prokleta želja da sa starcem ispije jutarnju kafu i prozbori koju mudru, sada se ne bi nalazio u ovoj situaciji. Jer, znao je Simon, jadan je onaj koji vlastima nosi obavijest o Njegovom dolasku (ni u mislima mu ime nije smio izgovoriti). Ali isto tako, ni prećutati ovo ne bi mogao. Bilo bi to preveliko breme za njegovu mlađahnu dušu. Simon, sin mlinara Marka, koji je volio pripovijedati i razmetati se zgodama koje je doživio (ili za koje je smatrao da bi bilo prikladno da ih je doživio), hitao je dahtajući ka banskim šatorima, silno želeći da je i ovu zgodu samo umislio kao većinu onih prijašnjih. Ali ne bi tako.

II

– Stoj, stoj, samo polako – prenu se stražar iz monotonije sada već sedmosatnog cupkanja u mjestu, ugledavši Simona koji je galopirao ka šatoru poput kakvog bika koji se rogovima zalijeće na protivnika. – Kakva je to žurba, kao da ti je sam vrag za petama i .. ah, to si ti, sin onog Marka, zar ne? – prepozna stražar mladog seljaka, koji je zadnjih nekoliko dana, zajedno sa svojim ocem, donosio hranu kraljevoj vojsci.

– Tako je, dragi Petronije. I ja sam prepoznao Vas. Vi ste član kraljeve garde – tiho i spuštena pogleda odgovori Simon.

– Jeste, jeste – reče Petronije. – Nego, kakvi su te to demoni opsjeli pa jurcaš kao sumanut oko banovog šatora i prepadaš me. I to baš u trenu kada pomislih da ću biti prvi čovjek kojem je uspjelo da zaspe stojeći. I ako se ne varam, zar nije već zorom dopremljena današnja zaliha kruha?

– Kruh je dostavljen jutros, Petronije. No, to nije razlog koji me u ovaj čas dovede do kraljevih odaja. Imam vijesti koje će interesirati Kulina.

– Ma kakve, zaboga, ti mali možeš imati vijesti toliko važne za bana? – s podsmijehom reče Petronije, konstantno čupkajući svoju prosijedu bradu. – Reci ti meni šta je u pitanju, pa ću ja prosuditi da li je to vrijedno toga da te pustim unutra.

– Vjeruj mi Petronije, zar misliš da bih ja bez ikakva valjana razloga dolazio…

– Ne, ne, ne – prekide ga stražar, pokušavajući zvučati zapovjednički, – prolaska nema dok ne prozboriš ovdje i sada!

Mladi mlinar uzdahnu i slegne ramenima kao znak da je ovu bitku u ubjeđivanju izgubio, no, dok se spremao da progovori, Petronije u njegovim očima kristalno jasno pročita paniku i strah, pa se stražar istog trena uozbilji. A onda Simon reče svoje.

Bile su to samo tri riječi, ali više nego dovoljne da Petronije problijedi poput brašna Simonovog oca. Isprva je samo stajao buljeći u mladića, dok su mu se usta otvarala kao da pokušavaju formirati neki smisao u onome što su upravo čuli. A zatim …

– Ja s takvom viješću ne idem unutra – reče Petronije. – Tako da ćeš se s tim boriti sam. Hajde ulazi! I bolje ti je da zboriš istinu.

Ponovo uslijedi kraća stanka nakon koje stražar ponovi svoje zadnje riječi, ali ovog puta znatno glasnije. – I bolje ti je da istinu zboriš!

………………………………

Unutrašnjost šatora Simona je strahovito podsjećala na krčmu Vukosava Trninića, a nikako na odaje vrhovnog bana bosanskoga. Graja, smijeh, pijanstvo, vladali su ovom prostorijom. On pomisli da ga onaj smušeni stražar nije poslao do nekog drugog šatora. Svakako je spominjao spavanje na radnom mjestu. Možda je on zapravo mjesečar koji .. A onda ugleda centralni stol u šatoru. Za njim sjediše sve uzvanici odreda. Velmoža Pavao, zapovjednik garde Borić, onaj neki knez kome ime nije znao, zatim banov glavni savjetnik i desna ruka Stribor i, naravno, Kulin ban, glavom i bradom. Bilo je tu i mnoštvo svečanih lica koje Simon nije poznavao, no, u svakom slučaju, Kulin je bio taj koji je, kako je narod imao običaj reći, kolo vodio. Zabavljao je goste, zbijao šale i bivao najglasniji. Isprekidanog koraka, pognute glave i ruku čvrsto zbijenih uz tijelo, Simon priđe kraljevom stolu.

– A koji dobri vjetar nam tebe donosi, mladiću? Da li te je to krčmar poslao da provjeri treba li banovim gostima još vina? – obrati mu se Kulin veselim i prijateljskim glasom. I mada Simon u njegovim riječima ne primijeti ništa smiješno, začudi se kada svi za stolom prasnuše u gromoglasan smijeh.

– Nije me poslao krčmar, dobri moj bane – poče Simon vidno drhtavog glasa, – već imam važne vijesti za Vas.

– Pa prozbori dječače, nemamo mi ovdje cijeli dan vremena za tvoje ozbiljne stvari. Vino nas čeka. – I opet svi prasnuše u smijeh.

– Moj Kuline, Glasnik stiže – promuca Simon, i mada mu se glas stopi s grajom u šatoru koju je pokrenulo banovo dobro raspoloženje, on izgovaranjem tih dviju riječi osjeti kako konačno sa svojih pleća zbacuje teret koji ga je pritiskao cijelo jutro. On u sebi pomisli: Eto, ja svoje obavih. Mogu li ja ići svojim putem, a vi, dragi moji, dumajte šta će te sada.

– Dječače, kako ti je ime? – nastavi Kulin nepromijenjenog glasa.

– Simon, kralju moj.

– E pa Simone, kao što vidiš oko sebe – ban napravi polukružni pokret rukom, – u kraljevim odajama, pa čak i ovim privremenim, živi se punim plućima. Da li je tako ili ne, reci ti meni?

– Tako je – reče Simon.

– Stoga, svakom kraljevom podaniku, uključujući tebe, neophodno je i izražavanje punim plućima kako bi ga se moglo čuti.

– Glasnik stiže, moj Kuline! – zaviče Simon iz sveg glasa. Ali bez obzira na ovaj mnogo konkretniji pokušaj nadvikivanja sa šatorskom gomilom, mladom mlinarskom šegrtu nikada neće biti jasno kako su svi, baš svi ljudi u prostoriji, kraj tolike buke i strke, uspjeli čuti njegove riječi. A ipak mora da su čuli, jer je u šatoru zavladao potpuni tajac. Simon se sjeti dana kada mu je majka umrla i kada su svi ukućani i brojni gosti potišteno ćutali, svaki zaokupljen nekom svojom tugom. Sjeti se i onih turobnih dana kada mlin nije radio zbog ljetne suše kao i mnogih noći nakon oluje kada se u sobi ništa nije čulo osim disanja njegovog oca. Čak ni u tim trenucima Simon nije čuo ovakvu tišinu. Da li je tako bilo onim izgubljenim dušama umrlih koji bi lutali lokalnim grobljem, a o kojima su pričali brojni seljani, zapita se on.

A onda tiho, skoro nečujno, začu se kraljev šapat. – Misliš li … misliš li … misliš li ti to na …

– Da, kralju. Mislim na onog čije ime je bolje ne ponavljati. Svaki čas bi mogao biti pred vašim odajama.

Sada je kraljev pogled već bio mrk i ljutit i odavao je osobu koja upravo gubi kontrolu nad situacijom, osobu koja ne zna šta joj je činiti. – Ali zaboga, zašto ‘vamo k nama? Kakva on posla može imati ovdje? I kada malo bolje promislim, zašto bih ja trebao vjerovati ijednu riječ dripcu kao što si ti i … i kako dripac kao što si ti može biti siguran da On dolazi baš u banski šator? Možda je samo u prolazu. Možda će proći kraj nas ne osvrćući se i odnijeti svoje mračnjačke poslove negdje drugdje.

– Kralju – poče Simon pa se spusti na koljena – ovu vijest čuh od starog Vladimira koji za moga života nikada laž nije izgovorio. On mi reče da je samo nekoliko časaka prije nego što ću ja k njemu doći, Glasnik bio u njegovoj kolibi moleći za nešto kruha i topli obrok. I kada ga je Vladimir upitao kojim dobrom u ovim krajevima, Glasnik odgovori da je na putu do Kulina bana s kojim ima važne stvari prozboriti. Eto tako meni Vladimir reče, a ja odmah potrčah k vama u nadi da ću, pošto znam skrivene kratice do Bilinog polja, preduhitriti Glasnika i stići vas upozoriti. Eto.

– A kako je taj tvoj ludi starac znao da je to baš onaj Glasnik? – upita kralj.

– Vladimir mi je samo rekao da se to zna i ništa više.

U šatoru još jednom nasta kratkotrajni muk kojeg ovaj put prekide Stribor, stari mudrac i banov savjetnik u svim važnim državnim pitanjima. – Kuline, zaboga, pa to su sve bapske priče. Bajku o tom Glasniku izmisliše babe po selima kako bi plašili neposlušnu djecu. A taj Vladimir, kao što i sam ovaj mladić reče, jeste starac koji mora da je već duboko zašao u godine kada se već postaje jako teško razlikovati san od jave i kada …

– Stišaj glas, ludi Stribore, čut će te neko – preneraženo zareža Kulin, panično se osvrćući oko sebe. – Ti ne znaš šta pričaš. Glasnici su itekako stvarni. Njih je možda Sotona lično poslao na Zemlju kako bi brinuli njegove poslove. Vidio sam kraljevstva kako propadaju zbog njih, careve koji gube razum nakon što bi im se Glasnik obratio. Tamo gdje oni stupe, smrt stupa sljedeća, vjeruj mi Stribore.

– Znate da nikome ne vjerujem više nego Vama, moj kralju – nepokolebljivo će Stribor – ali i ja sam čuo toliko priča o njima i toliko različitih da je prosto nemoguće da su sve istinite. Ta po nekima on je čak i dobročinitelj, po nekima Božji anđeo, a opet po nekima je dovoljno samo kratko pogledati u njegove beživotne oči pa da se srušiš mrtav. Zar ne vidite nevjerojatnost svih tih iskaza, zar ne vidite da …

Savjetnik je imao još mnogo toga za reći kako bi uvjerio kralja da se okani ove lakrdije i kazivanja svakojakih lakovjernih seljaka, koja su svima samo odvraćala pažnju, i to baš danas kada su se svi skupili u iščekivanju gostiju iz Rima. No, on ne reče više ništa. Ne reče više ništa jer primijeti da ga zapravo više niko i ne sluša. Ali i ne gleda. Svima su pogledi bili uprti ka ulaznim vratima. Stribor se nije trebao okretati kako bi shvatio koga svi gledaju, ali on to svejedno učini.

Niko od prisutnih nikada nije vidio Glasnika. Niko od prisutnih nije znao kako On izgleda. Svi su čuli toliko legendi, toliko strašnih opisa koji bi ledili krv u žilama. Tako je po nekima On bio Mračni anđeo s krilima, po drugima je bio Smrt s kosom, a opet po nekima duh koji bi se pojavljivao samo pred onima čije je duše došao zahtijevati. No, ništa od toga ne bi tačno. Pred njima je bio samo jedan obični čovjek odrpane odjeće, mršav, u svojim pedesetim godinama, duge brade, izboranog lica. Ali ipak nekako, svi su znali da je to baš On. Možda su oči bile te koje su ga odavale. One ne bijahu beživotne kako mnogi misliše, već naprotiv. U njima kao da je bilo i previše života. Svaka osoba u prostoriji u njima prepozna nešto svoje, nekog svoga, neku svoju misao ili strah, zaboravljenu bol ili potisnuti bijes. Da, bio je to Glasnik.

– Straža, straža! – unezvjereno zaviče Kulin, – zaustavite ga!

Stražari su pobjegli. Izdaja! – zaurla Stribor.

U općem metežu u kojem su svi vrištali jedan na drugoga ili sami na sebe, u kojem su se stolovi rušili i vrčevi lomili, sasvim mirno, neometan i skoro neprimjetno, Glasnik došeta do stola Kulina bana.

– Dolazim u miru, Kuline. Ne trebate se bojati – njegov glas bijaše toliko spokojan i prijatan da se za svega nekoliko trenutaka cijela rulja umiri.

– Niko od vas ovdje ne treba se mene plašiti – nastavi Glasnik. – Ja sam samo došao svoju dužnost da izvršim, da prenesem poruku onome kome je namijenjena. Jer ja samo prenosim poruke, samo zbog toga živim. I čim predam poruku upućenu tebi Kuline, ja moram ići dalje. Jer tamo negdje vani, neka druga osoba čeka na svoju poruku.

– Nisi li ti onaj što duše u pakao vodi? Zar ne čeka smrt onom kojem ti poruku prenosiš? – upita ban.

– Ne vjeruj svemu što čuješ, kralju – reče Glasnik. – Čovjek je životinja, kao i svaka druga. Možda mudrija, ali jednako strašljiva. Strah je taj koji tjera ljude da sanjaju budni, da vide dalje od razuma, da čuju glasnije od sopstvenog sluha.

– Ali ipak, čak i laži se pojavljuju s razlogom, zar ne, Glasniče? – nastavi Kulin. – Pa ko si ti onda? Zašto utičeš na ljude na takav način da izmišljaju priče o tebi? Da te vide strašnijim nego što jesi?

– Kao što sam već rekao, bane bosanski, ja samo prenosim poruke i ništa više.

– Kakve to poruke prenosiš, Glasniče – insistirao je ban. – I zašto je to jedini razlog tvoga življenja? Ljudi te se boje, zar ih ne možeš ostaviti na miru?

– Svoga života prije nego postadoh Glasnik se ne sjećam. Mora da zgriješih nešto užasno, pa me Bog kazni ovim prokletstvom. Prokletstvom da vidim ono što ne treba da vidim, ono što se tiče tebe Kuline, kao i hiljade drugih nesretnika i sretnika koji čekaju na mene.

– Znači li to da ćeš mi samo prenijeti nekakvu poruku i onda otići odavde? – Kulinov glas postade iznenada znatno autoritativniji.

– To znači upravo to.

– Pa da te čujemo onda. Iznesi razlog svoga posjeta.

Prije nego što se iko u prostoriji snašao, Glasnikova ruka se, na opće iznenađenje, nađe na čelu Kulina bana. Kralj bosanski osjeti kratak i oštar bol u glavi, kao da mu je neko zabio nekakvu tanku iglicu u glavu, no samo tren kasnije Glasnik povuče ruku. Kulin se instinktivno uhvati za glavu, ali bola više nije bilo.

– Šta si mi to učinio, prokletniče? – prestrašeno će Kulin. – Ipak ti imaš nekakvu moć, osjetih to na sopstvenoj koži. Šta si mi učinio?

– Poruku sam ti prenio, onu koja tebi pripada. Jer ja je više ne posjedujem. Ona je sada tvoja. I ti čini s njom što te volja – reče Glasnik.

– Ma, jesi li ti poludio? Ništa ja nisam primio. Samo me zaboljela glava na čas i ništa više. Zar si zbog toga prevalio toliki put, nesretniče?

– Sve u svoje vrijeme, bane. Sve u svoje vrijeme. A sada me izvinite. Ja obavih svoj posao ovdje i ne mogu se više zadržavati. Jer bol koji si ti maločas osjetio kralju, to je nešto što mene konstantno pritišće, samo višestruko snažnije. Ja živim u nadi da kada predam i posljednju poruku, ako takva postoji, tek tada će mi se Bog smilovati i riješiti me patnje. Zato ostajte zbogom – reče Glasnik i bez da čeka odobrenje kralja da se udalji, on se jednostavno okrenu i krenu ka izlazu.

– Na oružje ljudi, na oružje! Šta čekate? – zajapureno će Stribor. – Zar će te dozvoliti da vas ovaj varalica i dvorska luda napravi budalama? Ima da ga objesimo na prvo drvo!

Ali to niko nije učinio. S jednakom hladnokrvnošću s kojom je ušetao u kraljevski šator, naizgled nesvjestan ljudi oko sebe, Glasnik prođe kroz platnena vrata i nestade.

– Hvatajte ga! Objesite ga! – pjenio se i dalje Stribor, no to nije imalo nikakva učinka na suzdržanu svjetinu.

– Niko neće ništa učiniti, Stribore – reče Kulin. – Možda je lud a možda i nije. To mi ne možemo znati. I ne želim riskirati da na sebe navučem kakvu nesreću ili još gore Božiju kletvu. Zato pustite Glasnika neka ide kamo ga noge nose i neka ga naše oči više ne vide. Nama je vrijeme da se okrenemo važnijim temama. Kao što svi znate danas dolaze …

– Kralju moj – prekide ga stražar.

– Ah, sad si se pojavio, zar ne? – zajedljivo će Stribor. – Vi kukavni stvorovi. Dozvolili ste da onaj ništavni lutalica ovdje čini što mu volja, dok ste se vi skrivali u svojim mišjim rupama!

Svjestan istine u Striborovim riječima, stražar samo pognu glavu i postiđeno nastavi: – Kralju moj, gosti su upravo stigli. I mole da ih primiš.

III

U prostoriju ušetaše samo dvije osobe. Stariji čovjek je bio prenapadno okićen katoličkim obilježjima po čemu Kulin zaključi da vjerovatno stiže direktno iz Vatikana. Druga osoba, koja je koračala dva koraka iza „vatikanca“, također bijaše iz Božje službe, ali očigledno nižeg ranga. Kulinovi dubrovački prijatelji su ga upozorili da mu u posjetu stižu izaslanici iz Rima, no ni oni nisu znali koga Papa zapravo šalje.

– Bog bio s Vama, bane Kuline – reče stariji čovjek.

– I Bog s vama, dobri ljudi – odgovori Kulin, naklonivši se obojici posjetitelja.

– Moje ime je Ivan de Kazamaris – nastavi stariji čovjek, – i dolazim iz grada Rima, odakle ti šaljem najsrdačnije pozdrave od Prečasnog Pape Inocentija III. Njegova svetost meni je ukazala čast da se obratim bosanskom kralju iz razloga što sam dugo godina živio u Dalmaciji, tako da poznajem jezik i običaje. A ovo je arhiđakon Marin, koji stiže iz Vama savezničkog grada Dubrovnika.

– Bog bio s Vama, bane Kuline – reče Marin, na šta mu Kulin odgovori istom mjerom.

– E pa, sada kada smo završili sa ovim zvaničnim uvodom, dragi prijatelji – reče ban, – vrijeme je da se opustite i osjetite čari bosanskog gostoprimstva. Dođite, pridružite nam se za stolom. Dosta je vina ispijeno danas, ali ono prvoklasno je ipak čuvano za naše današnje goste.

– Svakako, bane, svakako – reče Kazamaris, – samo prije nego što se priklonimo vašoj sjajnoj gozbi, ipak bih volio da se riješimo svojih dužnosti. Na taj način, potpuno bi se mogli posvetiti slavlju, misli rasterećenih od bilo kakvih obaveza. Naravno, samo ako to Vama odgovara …

– Ako je to ono što želite … – reče Kulin, potvrdno klimajući glavom. – Pa da čujemo, kakva dobrog, ja skromni Božji sluga može učiniti za Vatikan.

– Zapravo se radi o istinskoj sitnici, Kuline – reče Kazamaris i nastavi: – Kao što znate, Papa smatra Bosnu velikim prijateljem Rima i Vatikana, u šta se je imao uvjeriti već nebrojeno puta. Ali kao i svaka zemlja na ovome svijetu i Bosna ima svoje neprijatelje koji šire gnusne laži i izmišljotine o tome kako su se ovdje nakotili nevjernici i heretici. Naravno, ni sam Papa ne vjeruje u te priče, ali, za svaki slučaj, Njegova Svetost želi samo da potpišete ovaj list papira koji nosim sa sobom i kojim Vi lično, ban bosanski, tvrdite da  u ovoj zemlji ne vlada nevjerstvo i kako ste odani Rimskoj crkvi. Uvjeravam Vas kako Papa ni u kom slučaju ne sumnja u vašu vjeru, ovo je jednostavno nešto čime bi zapušio usta onih lakovjernih u Vatikanu. Ništa više. Kazamaris preda papirni smotuljak Kulinu.

Kralj dobro pogleda Papin zahtjev, a onda se grohotom nasmija, na iznenađenje svih prisutnih.

– Oprostit će te mi ovaj smijeh, dragi prijatelji, ali zaista me je ovo iznenadilo. Očekivao sam da Papa želi moju pomoć u nekim pregovorima ili možda ratu, ali ovo … Teško mi je za povjerovati da ste samo zbog toga došli čak iz Vatikana.

– Dužnost je dužnost – reče Kazamaris.

– Shvatam. Tim mi je žalije što vam moram saopćiti da ja ovo ipak ne mogu potpisati – reče Kulin.

Gosti se pogledaše u čudu.

– Ali, možemo li znati razlog takve Vaše, ako smijem reći, malo ishitrene odluke? – ovaj put Marin se obrati banu po prvi puta od kako je ušao u prostoriju.

– Naravno – poče Kulin, – stvar će se možda vama došljacima činiti zamršenom, no potrudit ću se da budem što jasniji.

– Da, potrudite se – ubaci se Kazamaris zajedljivo, glasom koji je naglo izgubio prvotnu svečanu ljubaznost.

– E pa vidite – reče Kulin – kao što ste i Vi Ivane maloprije rekli, Bosna je uvijek bila prijatelj katoličke crkve i Vatikana, a svakako to važi i obratno. No, vi morate shvatiti jednu stvar: Vatikan je jako daleko od Bosne, a samim tim su i vaši običaji jako daleko od našeg naroda. Mi smo vam samo jedan prosti planinski soj, no to nas ne čini manje krstjanima od vas. Istom se Bogu molimo, isti krst štujemo. Ali vidite, Papin dekret bi jednostavno unio previše zbunjenosti među ovdašnje, prilično tradicionalne ljude, koji možda ne drže do istih tekovina kao vi, ali svakako su jako tvrdoglav narod koji bi radije išao glavom kroz zid nego putem koji se kosi s onim na šta je navikao. I bojim se da tu nema pomoći. Mi ovdje imamo svoje krstjanske zajednice i crkve, a Starci koji u istim služe su bliski koliko Svevišnjem toliko i narodu koji u njih ima povjerenja. Mislim da bi narušavanje tog povjerenja bilo pogrešno u ovom času i vremenu, a mir u kući je nešto što je svakom kraljevstvu neophodno, pa tako i ovom. Nadam se da me razumijete, dragi prijatelji.

– Bane, mislim da bi ipak trebali dobro razmisliti o ovoj odluci – ubaci se Stribor. – Dobri odnosi s Papom, vjerujte mi, mnogo su važniji od …

Kulin napravi pokret rukom dajući Striboru do znanja da je dosta rekao.

– Poslušajte svog savjetnika, bane. On dobro zbori – reče Kazamaris. – Mada sam Vam rekao da je ova stvar sitnica, ipak je to sitnica koja bi Papu jako obradovala. To bi Vam trebalo nešto značiti.

– Dragi Kazamarise, mislim da će Presvijetli papa uspjeti naći radost u duši i bez jednog bijednog potpisa koji mu stiže tamo iz nekih dalekih balkanskih bespuća – reče Kulin. – Stoga mu vi recite da se on ne brine za nas. Nema ovdje nikakvih heretika, samo narod koji promjene ne prihvata baš objeručke. I to je sve.

– Znači, to je Vaša posljednja, kralju? – upita Kazamaris.

– To je moja posljednja kada je u pitanju taj beznačajni potpis, ali to ne znači da ne možete da nam se pridružite za stolom. Mi se brinemo o svojim gostima.

– Nemamo mi vremena za to, Kuline – odbrusi Kazamaris. – Dug put smo prešli i dug put nas čeka u povratku. Nažalost, ne vraćamo se s odgovorom kakvog smo priželjkivali, ali očigledno mi tu ništa ne možemo. Bog bio s Vama, bane Kuline.

– I Bog s Vama – odgovori Kulin.

Čim su gosti napustili banski šator, kralj se okrenu ka svjetini i reče: – Eh, i to je gotovo. Gdje smo ono stali? Konobar! Šta je s tim vinom, trebam li stražu slati po tebe?

IV

Te noći Kulin ban usni čudan san. Nalazio se na malom brežuljku okruženom zelenim pašnjacima. Na tom brežuljku ne bi ničega osim jednog stabla jabuke. Kulin se začudi kako to da oko sebe nigdje ne čuje apsolutno nikakvog zvuka prirode; ni ptice, ni zrikavce, ni vjetar. Jedino što primijeti bijaše neki čudnovati miris u zraku, miris kakvog još nikada nije osjetio. No, banovo čuđenje ne bi pregolemo, jer mu pogled skrenu ka uistinu prelijepim jabukama na krošnji drveta. Bez mnogo razmišljanja, on krenu da se penje po njih. I upravo u trenu kada je trebao da ubere voćku, krošnju jabuke zahvati plamen. On zinu u iznenađenju, ali prije nego što je stigao i promisliti ovu neobičnu situaciju, dogodi se jedna još bizarnija. Naime, Kulinu se pričini kako neko sa vrha drveta viče i doziva njegovo ime: – Kuline! Kuline! – On pomisli kako neko mora da je zaglavljen gore u krošnjama i kako će ga vatra progutati ako ga ne spasi kada …

– Kuline! – nastavio je dozivati vojnik sve dok se ban nije konačno trgnuo iz sna.

– Šta je, zaboga, momče? Čemu galama? Gori li koje drvo u blizini? – reče kralj.

– Kuline, napadnuti smo. Kazamaris je doveo vojsku. Krstašku vojsku, kažu ljudi. Opkoljeni smo. Bilino polje je u plamenu.

– Bilino polje je u plamenu?! – zaurla Kulin. – A zašto sam ja onda još u svom krevetu? Gdje je moja garda? Gdje je moja garda?

– Kralju moj – ponovo poče vojnik – njihov podmukli napad poče nedavno, ali mi smo već uništeni. Vojska je u rasulu, desetkovana ili u bijegu. Zapovjednik Borić je mrtav. I vaša garda je vjerovatno pobjegla. Pravo čudo je da je vaš šator još uvijek netaknut. Ja sam se jedva probio do Vas. Oni su svugdje i ubijaju bez milosti.

– Stribor! Dovedite mi Stribora! – vikao je Kulin panično.

– Kralju, i Stribor je nestao – reče vojnik. – Neki kažu da je prebjegao na njihovu stranu.

Kulin više nije rekao ni riječi. Samo je zgrabio svoj mač i poluodjeven istrčao iz šatora.

I da, vojnik je bio u pravu. Pakao je otvorio svoje čeljusti nad Bilinim poljem. Leševi su bili na sve strane, šatori su gorjeli, ljudi su gorjeli.

– Vojsko, na noge! – dozivao je Kulin u očajanju. Ali i on je već zapravo shvatao da vojske više nema. Samo nekolicina vojnika koja je imala tu sreću da umre nešto kasnije od ostalih. Da, borili su se srčano, hrabro, ali i neorganizirano. S druge strane, Kazamarisova vojska bijaše snažnija, mnogoljudnija i nemilosrdna. Oh, kako je samo bio ohol i slijep da vidi šta mu se sprema. Kako je uzalud trošio godine u strateško jačanje države koju je onda preko noći izgubio. Ovo je sigurno djelo onog prevrtljivog zetskog kneza Vukana, pomisli on, kome je izdajnik Stribor pomogao da se dočepa bosanskog trona.

Kulin u naletu sasječe prvog neprijateljskog vojnika, a zatim i drugog. Gazio je on preko raskomadanih tijela svojih suboraca, u stanju ludila sjekući sve što bi naletilo na putanju njegovog mača. Prepoznavao je mrtva tijela koja ležahu svuda oko njega, svoje najbolje prijatelje. Ljudi koji bi ruke u užareni oganj zbog njega stavili, sada bijahu strvinarska hrana na krvavom tlu Bilinog polja samo zbog  njegovog neznanja i nepromišljenosti. Ispred njega stajaše drvo jabuke, koje se već polako pretvaralo u buktinju. Ali kralj ipak stiže primijetiti glavu kopljem zakovanu za stablo. Bijaše to glava onog Simona, mladića koji je došao upozoriti na Glasnika. Samo glava, tijelo mu je izgleda počivalo negdje drugo na bojnom polju. Ali bilo je tu još nešto. Onaj čudni miris iz svog sna kralj osjeti ponovo. Ovoga puta nije to bio nepoznat miris, sada je već znao da je to miris smrti. Ali Kulin više nije mario. Mahnitao je po Bilinom polju, proklinjao Kazamarisovo ime i plakao. Nije znao zašto, jer osjećati više nije mogao ništa, ali ostaje istina da je veliki ban bosanski Kulin te noći plakao. Negdje daleko na uzvisini on ugleda logorski plamen i mada  više od toga vidjeti nije mogao, znao je da  tamo stoje Kazamaris, Marin i Stribor, promatraju i zlobno se cere svojoj velikoj današnjoj pobjedi.

Desetak preživjelih bosanskih vojnika pridružiše se svome kralju i krenuše u posljednji juriš u smjeru Kazamarisovog uporišta. No, ne stigoše previše daleko. U prvom naletu strijele pokosiše sve osim trojice. Nakon drugog naleta, niko više nije stajao. Očiju zamagljenih od krvi, Kulin je gledao u mračne, zlokobne siluete koje su im se približavale. Dok su one postajale sve veće, njegov pogled je tonuo u sve dublje sivilo. Neki vojnik zamahnu mačem iznad njegove glave, a on sklopi oči spokojno čekajući konačni udarac.

Kralj bosanski osjeti kratak i oštar bol u glavi, kao da mu je neko zabio nekakvu tanku iglicu u glavu, no samo tren kasnije Glasnik povuče ruku. Kulin se instinktivno uhvati za glavu, ali bola više nije bilo.

– Šta si mi … poče ban, a onda zastade. Ponovo su bili u šatoru. Cijela njegova družina i Glasnik pred njim. Glasnik koji mu je upravo predao Poruku. Kulin se osmjehnu.

– Primio sam tvoju poruku, Glasniče – reče ban. – Glasno i jasno.

– U to ne sumnjam, kralju. Moja kletva daleko se čuje – nasmija se i Glasnik.

– Pa hoće li neko zaustaviti ovog lopužu? – vrištao je Stribor u bijesu.

– Neće Stribore – reče Kulin. – Glasnika niko neće dirati. I ne samo da će nesmetano odšetati odavde, već ćeš mu ti, zapovjedniče Boriću, obezbijediti pratnju koja će ga odvesti do njegovog slijedećeg odredišta, ma gdje to bilo. Je li to jasno?

Borić bez pogovora kimnu svom kralju.

– Ah da, prije nego što odeš, još jedna stvar – nastavi Kulin. – Stribora ćeš objesiti na prvo stablo na koje naiđeš.

EPILOG

Istog tog dana, nedugo nakon odlaska Glasnika, na Bilino polje će stići vatikanska delegacija na čelu sa Ivanom de Kazamarisom. Povod dolaska te delegacije bijaše Papin dekret kojim se od bosanskog bana Kulina zahtijeva da pismeno jamči svoju odanost Crkvi, kao i garanciju da je Bosna očišćena od bilo kakvog oblika hereze. Naravno, Kulin ban je bez imalo premišljanja potpisao Papin zahtjev, što je toj zemlji donijelo mir i napredak u godinama koje će doći. Postoje svakako pismeni dokazi o istinitosti ovog događaja, ali također postoje i razne legende koje su usmenom predajom stigle do naših dana. Prema tim legendama, u to doba u Bosni je živio nekakav narodni pripovjedač Simon, koji je imao priliku da prisustvuje sastanku Ivana de Kazamarisa i Kulina bana na Bilinom polju. Taj Simon je upravo od Kulina čuo da je neki prorok predvidio da će Bosne nestati ukoliko bosanski kralj ne potpiše Papin dekret. No, kako mu je kralj to ispričao navodno u pijanom stanju, danas u to niko ne vjeruje. Mada se još uvijek po bosanskim brdima, među seljacima mogu čuti priče o Glasniku koji luta okolnim šumama i selima, raznoseći poruke onima kojima su namijenjene. Ali, tako samo legenda kaže.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s