Anto Zirdum -POSREDUJUĆA NADNARAVNA POLUBOŽANSKA BIĆA U SLAVENSKOJ MITOLOGIJI

VILE, DIVOVI I DOMOVOJI

 

U skupinu polubožanskih, nadnaravnih, posredujućih bića u slavenskoj mitologiji svakako najznačajniju ulogu igraju vile i vilenjaci (vilan – račvast), a potom divovi i divke kao jedan moćan rod među kojima, tako se bar do sada držalo, ima više loših nego dobrih. Divovi su karakteristični za gotsku i germansku mitologiju, a patuljci koji se u germanskoj mitologiji javljaju kao antipodi divovima, u slavenskoj mitologiji se ne susreću, dok su vile opća pojava u europskim mitologijama. Uz njih, kao mitološka bića nižega reda svakako bi mogli doći i kućni duhovi, domovoji, a svekoliko bogatstvo slavenske mitologije upotpunjuju još i bjesovi.

 

VILE

Već je Prokofije (6. stoljeće n. e.) uočio da su ove nimfe zajednička pojava kod svih slavenskih naroda osim kod Baltičkih Slavena. Reinach (1960.) opisuje vile kao lijepe djevojke koje borave u oblacima, na zemlji i u vodama, a provode vrijeme u plesu i lovu. Ponekad liječe i pritiču u pomoć (junacima naročito) ali su često i zle te dižu oluje, osljepljuju ili utapaju one koji ih zateknu gole, dosuđuju, kao i grčke nimfe, nastupe ludila. Njihova zlatna kosa nosi u sebi izvor njihova života i ona kojoj se iščupa jedna dlaka odmah umire. U nekim pričama nazire se životinjska narav vila koje se prikazuju kao zmije, ribe, labudovi ili se pak prikazuju kako jašu na jelenima.

Reinach (1960) također navodi da se kod Rusa i Bugara nalaze vile zvane Rusalke čije ime je u svezi s grčko-bizantskim Rusaliom, svetkovinom ruža. U nekim krajevima ih smatraju za duše mladih djevojaka koje su prije vjenčanja umrle. U mitovima o slavenskom bogu Vodanu spominju se vodene vile Rusalke kao njegove kćeri.

Velika je terminološka zbrka koja se javlja i u najmanjem  pokušaju da se na neki način sistematizira znanje o vilama. Ledić (1969.) govori o SUĐENICAMA čas kao božicama koje rješavaju sudbinu čovjeka, čas kao duhovima, čas kao vilama, odnosno u izvorima koje on navodi nalazimo ih i kao demonska bića, a uz naziv suđenice najčešće se rabi sinonim za iste ROĐENICE. Iako stari Slaveni nisu znali za sudbinu koja upravlja životom ljudi, oni znaju za bića (podcrtao A. Z.) koja su nazočna kod rođenja i pritom određuju sudbu čovjeka. Šnevajs (1936.) pak prepoznaje grčki utjecaj  u imenu bugarskih i srpskih duhova sudbine koji se nazivaju orisnici od grčkog “omeđujem, određujem”.

Šnevajs (1936.) smatra da je grčko-tračke nimfe vjerovanje starih Slavena preinačilo u vile (sh. vila, bug. samovila, samodiva), i on smatra da su vile isprva bile demoni oluje, nastali od duša rano umrlih djevojaka, što potkrjepljuje često čuvenim stihovima narodnih pjesama: “Iz oblaka kliče vila”, i da su one kasnije, pod grčko-tračkim utjecajem poprimile crte planinskih, šumskih i riječnih duhova.

Simpsonova (1980.) nas upoznaje da u slavenskoj tradiciji narodi južne Rusije i Balkana vjeruju u vile, šumska bića koja uz sve druge aktivnosti vladaju divljim životinjama, posebice jelenima. Vile se hrane mlijekom košuta a jelene jašu. One kažnjavaju uljeze naročito one koji ubiju neku od njihovih životinja. Kod čovjeka mogu izazvati sunčani udar, reumatizam, srčane napade, sljepoću i ludilo, ali se mogu i pobratimiti s onime tko im se svidi. Takve ljude prati sreća – imaju dobar ulov, mogu vladati životinjama, nauče sve o travama i mogu otkriti skriveno blago. Posebnim se obredom mogla steći takva blagodat – u nedjelju, za puna mjeseca, čovjek mora otići u šumu i oko sebe brezovom metlom mora ocrtati kružnicu. U krug stavi konjsku balegu, dvije do tri konjske dlake i konjsko kopito. Zatim mora triput zahuktati, triput obići oko kopita i izgovoriti: “Oj vilo moja krvna sestro, tražeć te prošao sam devet polja, devet livada, devet planinskih visova, devet jezera, devet šuma i devet razrušenih utvrda. Priđi i postani mi posestrimom.”

Obilje je toponima u našim krajevima koji u korijenu imaju vile, kao npr. Vilenica (planina iznad Travnika), Vilaja (između Šibenika i Trogira), Vilinska pećina (na Pavlovici), Vilina vlas (kod Višegrada), a imamo i prezime Vilići, jedno od najstarijih i nalazimo ga u Rupčićevu grbovniku). Vilinsko kolo i bijele vile često se spominju u narodnim pjesmama. Vuk S. Karadžić kaže da, po narodnom vjerovanju, vile žive po velikim planinama  i po kamenjacima oko vode. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku, gotovo prozirnu haljinu odjevena djevojka dugačke, niz leđa i prsa raspuštene kose. Vile nikome neće zlo učiniti dok ih netko ne uvrijedi (nagazivši na vilinsko kolo, na večeru i sl.), a kada ih uvrijede onda ga različito unakaze; ustrijele ga u nogu ili ruku, u obje noge ili ruke, ili u srce da odmah umre. Ponekad postupaju kao zla bića iako nisu uvrijeđene, kao npr. u pjesmi Zidanje Skadra, jer naprosto traže neku žrtvu za uspjeh nekoga djela. U pjesmi Marko Kraljević i vila Ravijojla možemo uočiti da vile imaju krila, a ponekad su i posestrime velikim junacima, pa čak i ljube. Zbog bijele haljine gotovo uvijek joj se daje epitet bijela. Robinson i Wilson (1976.) govore da im je veličina različita. Irci ih zamišljaju kao malu djecu dok engleske vile i vilenjaci javljaju se u predodžbama u veličini odraslih ljudi. Omiljena boja im je zelena, no njihova odjeća može biti u svim bojama koje krase zemlju od žute do zelene i mrke.  Na drugom mjestu isti autori pak navode da se u Normandiji sačuvala predaja kako su zemlju nekada pustošile Les Dames Blanches – bijele gospe, neka vrsta vila.

Vile su razigrana bića, pa se kod nas, kad netko dobro igra kolo ili pleše, ili pak kad poludi, kaže: “igra ko vilen”. Ljudi vjeruju da su krugove izgažene trave, koji se često mogu vidjeti na poljima, napravili vile i vilenjaci igrajući tu kolo za vrijeme noćnoga (najčešće ponoćnoga) veselja. Seljaci su izbjegavali ta mjesta, ništa tu nisu ostavljali, a dobro su pazili da im stoka ne pase tu travu. Samo najhrabriji junaci smjeli su ući u taj krug.

Etimologija riječi vile vjerojatno je vezana za pojam vilast što znači račvast i odnosi se na vile kao alat za kupljenje sijena, a dalje se to može povezati i sa vilicom, kao priborom za jelo. Keller (1979.) nam donosi nekoliko podataka o raširenosti traženja vode i ruda u srednjem vijeku pomoću tzv. vilinskih rašlji. Rašlje su najobičniji račvasti štap koji, danas je to dokazano, nisu imale nikakve druge uloge nego da prenesu trzaje rašljarevih mišića koje se javi kada on naiđe na predio ispod kojega postoje određena strujanja i zračenja. Naziv vilinski dat je ovim rašljama vjerojatno zbog nekog oblika račvanja koji ima svoju vilinsku osobenost (vjerojatno podrazumijeva jednaku veličinu izdanaka ili nešto slično).  Iz samog pojma vila, razvili su se i pojmovi vilen, vilovit kojima se opisuje ponašanje silnih i raspasanih ljudi. Vrlo je moguće da ovo račvanje odražava suštinu bipolarnosti karaktera ovoga bića u kojemu se istodobno nalaze i princip dobra i princip zla, ne kao suprotstavljeni principi, već kao dva pola iste prirode i da su to bića čijim se poimanjem približavamo suštini onoga što zovemo dualističke, dvopočelničke religije.

Stoga bilo kakav pokušaj da se vilinski svijet u slavenskoj mitologiji podjeli na svijet dobrih i zlih vila neće uroditi plodom, jer ova bića imaju moć da čine čuda i dobra i zla, da nagrade vrlinu ali i kazne nepoćudnosti. Drži se da vile strašno vole čistoću pa bi štipale usnule djevojke i kažnjavale ih što ne drže čisto oko svoje kuće. U narodnom vjerovanju vile su prevrtljiva bića, ali zapravo time se hoće kazati da one ne vole prevrtljivost, nedosljednost, kolebljivost i slabost karaktera. Otuda dobrim dijelom i priče o obilatim darovima koje su vile i vilenjaci znali obećati nekomu za nešto, no najčešće se događalo da se vilinski dar od zlata pretvori u suho lišće, kao posljedica pohlepe i izopačenosti ljudske u dodiru s blagom.

Očigledno je da vile imaju svoju ulogu u etici starih naroda i da kršćanski misionari, koji su svakom slavenskom božanstvu našli zamjenu, nisu previše napadali vjerovanje u vile, mada se da primijetiti njihova sličnost s anđelima, naročito u srednjovjekovnim apokrifnim tekstovima.

U Pjesmi o oraču Nazor (1904.) spominje tri vile: Raviojla, Smilja i Mlada ili pak Mladena.

«Smiljanine vlasi sve mirise prosuše svoje,

Mladena s koprene rasu sve kapi jutarnjih rosa,

A glas Raviojlin razli se ko slap u mlazove zvučne»

Ako bi trebalo napraviti neku sistematizaciju ovoga roda, bez obzira što se većina autora opredjeljuje za vodene, (zdenčju, potočju, morsku vilu, morkinjicu koja boravi u špilji kraj mora), planinske (planinkinju, diklicu planinsku, nagorkinju, zagorkinju) i šumske vile (šumnjaču koja živi u šumi, vilu drvaricu koja živi u krošnjama), ja bi podržao Ledićevu podjelu vila kod južnih Slavena koji je ustvrdio da oni vjeruju kako one žive u jezerima i rijekama kao vile BRODARICE a u brdima i oblacima kao vile PLANINKE, odnosno vodene vile i gorske vile.

U starim knjigama možemo susresti pojmove kao što su Vilac, Vilenjak, Vilenica
Vilac – muški parac vila, po svemu sudeći je rezultat pjesničke mašte. Naime I.B.Mažuranić u «Regoču» govori o silno jakom i golemom Vileniku, ali nas isti podsjeća na diva i zapravo spada u rod divova.  No, narodno praznovjerje stvorilo je i miljenike vila među ljudima i to muške i ženske. Prve zove Vilenjacima, a druge  Vilenicama. Vilenice se druže s vilama, a one ih uče liječenju s pomoću pripravaka od trava

Zanimljiva je legenda o Ušušuru u Bosanskoj Posavini. Taj vilenjak zaljubio se u jednu lijepu djevojku. Budući se ona udala za drugog, Ušušur je začara tako da se sirota djevojka utopila u rijeci. Rastrzan bolom i sam je skočio za njom. Za kaznu sveza sam sebe lancima za nogu i ostane živjeti na dnu rijeke. Na dan kad počinje jesen i vode se počnu mutiti, ispliva i triput zapjeva: “ušur, ušur, ušur!” U Plehanskom kraju sačuvalo se praznovjerje o tomu da će te jeseni umrijeti onaj tko čuje Ušušurovu pjesmu.

Vilenjaci i Vilenice očigledno nisu mitološka bića, nego plod narodne uobrazlije i sujevjerja, koje potječe najvjerojatnije iz srednjega vijeka.

DIVOVI

Divovi su bića natprirodne snage, gorostasnog rasta, najčešće nakaznoga i nezgrapnoga oblika, divljega ponašanja, što je izazivalo divljenje običnoga smrtnika. Javlja se u mnogim mitologijama od biblijskog Golijata, preko grčkoga Giganta, keltskog Ogmiosa do ruskoga Ispolina, čitava je lepeza divovskih polubožanskih bića koja susrećemo i u nazivima kao što su: gorostas, orijaš, grdosija, kolos, nadčovjek, slota, kiklop i sl..

Ledić (1969) prenosi predaju po kojoj je bog Perun sebi za ženu odabrao jednu mladu divku Strijelku kćerku diva Svitogora, s kojom se susreo pri svomu pohodu u carstvo divova. Strijelka, svijetlo i umiljato biće, živjela je u svitogorskim dvorima, ali nikako nije trpjela silnike divove, a osobito je mrzila okrutnog diva Leđena koji je za njom žudio. Perun je isprosio Strijelku, vjerio se sa njome i ona mu postade žena. Tako se divka preobrazila u božicu Peruniku, kojim imenom ju je nazvao Perun.

Iz ove predaje može se uočiti da Svitogor iz svojih dvorova u svemiru ravna sa svitanjem, daje svijetu svjetlost i toplinu. Zanimljivo je da neki autori (Škobalj, 1970) izvlače zaključak da je Djeva, dotično D'va, Diva ili Deva pravo ime boga tame, počela zla u dualističkim svetištima koja je uočio Jan Peisker i da to ima svoju potvrdu u toponomastici. No, s ovime treba biti oprezan. Prvo bi trebalo vidjeti je li se Djeva i Diva mogu poistovijetiti. Naime, Djeva nas asocira i upućuje na Đevu, božicu lova u slavenskoj mitologiji (vidi Đevena), kao uostalom i Deva, a Diva bi mogla imati veze s divovima ili onime što tvrdi Škobalj.

Robinson i Wilson (1976.) u poglavlju Vilinski svijet Europe i istoka sistematizirali su mnoštvo bića među kojima se nalazi i arapski džini (neka vrsta vilenjaka nastalih iz vatre) ali donose prikaz iz perzijske mitologije gdje govore o dva bića: PERI i DIV, koji odgovaraju dobrom i zlom arapskom džinu.  I njima su vladali Sulejmani i živjeli su u planini Kaf u Džinistanu. Periji i divovi vodili su međusobne ratove i bili su smrtna bića kao i ljudi, samo su živjeli mnogo duže. Divovi su mogli da promjene oblik i da se načine nevidljivim. U normalnom obliku bili su ružni koliko su periji bili lijepi.

Iz ovoga zapisa može se uočiti nekoliko stvari koje izazivaju asocijacije. Prva je da se divovi, za razliku od vila, u pravilu javljaju kao ružna bića. Drugo da nalaz Robinson i Wilsona podupire Škobaljevu tezu u onome dijelu koji je najmanje upitan. A treće da bi i naziv boga Peruna mogao vući podrijetlo iz Perzije.

U našim krajevima obilje je toponima koji u osnovi imaju div, diva, deva, kao što su. Divača, Divković (prezime) Divča, Divič-grad, Divičina stijena, Divičani (planina Ranča iznad Jajca). Devin Vrh, Devin Brlog i sl. toponimi ne bi trebali imati veze sa divovima, osim ako Đevena, (Đeva – Deva) nije iz roda divova (polubožanskih bića). Teško je tu pak razdvojiti toponime koji su nastali od latinskoga divus (nebeski – božanski) i od kojega danas imamo operne dive, filmske dive i sl. ili pak od divice i djevice, nevine djevojke koja je skočila (najčešće sa stijene) pred nekim nasilnikom, hajmo reći div(l)jakom, ali sve je nekako povezano.

Vanja Spirin (1998.) pronalazi u narodnom predanju legendu koja je vezana za planinu Klek. Naime, Klek je nekoć bio ogromni div koji se borio s bogovima, ali ga je u posljednjem velikom boju Volos probo svojim legendarnim mačem sazdanim od sjene.

Spirin nam donosi i legendu o divu Kornatu. Naime, u razmatranjima o Tatomiru – bogu mjeseca, on kaže da je Taomir bio poznat kao vrlo lukav, ponekad ciničan sugovornik, ali unatoč svemu on je bio pozitivan navski bog i u borbi s divovima odigrtao je ključnu ulogu porazivši diva Kornata i njegovu vojsku. Današnji otoci Kornati su u nekim predajama kosti Kornatove vojske.

Kakve veze imaju bog Kor i div Kornat? Po svemu sideći imaju neke veze, ali očigledno mi još nismo čvrsto sistematizirali panteon bogova, a o sistematiziranju svijeta divova i vila (koje mi ovdje nazivamo polubožanskim bićima)  ne treba ni pomišljati u dogledno vrijeme.

DOMOVOJ – DOMAĆI KUĆNI DUH

U  kategoriju nedefiniranih bića koja posreduju između čovjeka i bogova spada i kućni duh rodonačelnika  domovoj kojega neki nazivaju i “duh mjesta”.

Iako su slavenska plemena u vrijeme dolaska na jug u bizantske provincije imala već razvijen kult plemenskoga boga i jedan kompleksan panteon koji ih je činio narodnosnom zajednicom s identitetom, kod njih su se zadržali elementi animizma i totemizma, posebice kulta predaka koji je primarno vezan za rod i bratstvo. U povijesti religije ovi oblici svakako prethode kultu plemenskoga boga i sukladno tomu kronološki se ranije prikazuju. No, u našemu radu mi ovu pojavu promatramo kao ostatak koji funkcionira usporedo s kultom plemenskoga boga, pa čak, usudio bih se reći, istoga preživljava, jer nalazi svoj način da se vrlo prikladno transformira i uklopi u kršćanske običaje. Iako primarna funkcija kućnih duhova nije posrednička, iz naše današnje perspektive oni su ipak posrednici između članova jednoga domaćinstva i moćnijih sila prirode te ih razmatramo u poglavlju koje smo nazvali posredujuća bića u slavenskom panteonu.

Od najranijih vremena jedan kut u svakom domu bio je posvećen duhovima predaka a u doba žetve mali kućni oltar posebno bi se ukrašavao  posebno vezenim lanenim tkaninama, sličnim ručnicima.  Ovaj kult transformirao se u štovanje domavoja, domovika, zaštitnika domaćinstva, odnosno u božanstvo kućnoga ognjišta, kojega bi najispravnije bilo nazvati kućni duh, ili duh pretka, jer naprosto, iako je nadnaravan ne možemo ga tretirati božanstvom jer bogovi po svojoj društvenoj i povijesnoj prirodi nisu rodovsko već plemensko vlasništvo.

Domovoj se brinuo o blagostanju kuće i ukućana, a štitio je i stoku I. B. Mažuranić spominje Bagana, jednog od »domaćih«. Po ruskoj narodnoj predaji čuva Bagan rogatu marvu, dok Vazila ili Vozila čuva konje. Baganu pripravljaju posebni mali ogradak u staji. Tu se on naseljuje i donosi gospodaru sreću i uspjeh sa blagom..

Kao zaštitnik doma on je zajedno s rodom koji se seli prelazio u drugo mjesto. Kad ne bi pošao s njima onda bi se toj obitelji događale nesreće. Čuvara doma trebalo je na poseban način udobrovoljiti jer je on u sebi imao dvije naravi: bio je dobar, ljubazan i voljan da pomogne kada je bi zadovoljan time kako se ukućani prema njemu ponašaju odnosno koliko ga štuju, ali je znao biti zao i podal  i nanosio je štetu domaćinstvu kada je mislio da ga varaju. Domavoj se mogao umilostiviti na razne načine, ali u svima se nalazi element čistoće. Komadić kruha umočen u sol i pažljivo zamotan u bijelu čistu krpu te ostavljen u predvorje, dvorište ili sobu koju je kućni duh posebno volio, blagotvorno je djelovao na njegovo raspoloženje. Isto tako je djelovala i samo čisto rublje u suhoj i prozračnoj prostoriji, a volio je i kada mu se ostavi malo večere.

Široka je lepeza naziva i karaktera «domaćih» ali se danas poprilično izgubila u povijesnom zaboravu. Zahvaljujući I. B. Mažuranić sačuvalo se sjećanje na Malika Tintilinića. Stari narodni naziv za jednoga od najživljih »domaćih«.

Iz današnje perspektive gledano domavoj je vodio i računa o zdravlju svojih ukućana, a ako se s njim ne bi postupalo s dovoljno poštovanja on bi pomorio stoku ili obijesno napustio ukućane i ostavio ih bez zaštite. Kad se to dogodi vjerovalo se da će se ljudi i stoka razboljeti i propasti. Lang (1982) drži da je vjerovanje u djelotvornost kućnih duhova u čvrstoj vezi s kultom ikona, koji se u slavenskom ortodoksnom svijetu zadržao mnogo snažnije nego li u svojoj bizantskoj postojbini.

 

BJESI

Bjesove i jade su sujevjerni poganski Slaveni doživljavani najčešće kao zla demonska bića, odnosno personifikacije nepogoda koje izazivaju strahove. (tama, vjetar, grad, potres i sl.) Nazor (1900.) Črta naziva zlovorno crno zimsko božanstvo, ocem JADA I BJESOVA, koji nisu drugo do zimske razorne moći, personifikacija leda, studeni, magle, vjetra tame i sl.  Uz Črta-Nevida se protiv Bjelboga-Vida bore troglava neman Mrakoč, Balačko i Parah (bijesovi olujnog vjetra) Ala (podmukli nositelj magle i čame), Vuko (personifikacija glada i bjesnila zimskog). S obzirom da se ipak javljaju u službi moćnog božanstva Črta, nismo ih svrstali u demonska bića već u mitska bića skoro ravna bogovima koje smo ovdje nazvali polubožanskim.

 

One thought on “Anto Zirdum -POSREDUJUĆA NADNARAVNA POLUBOŽANSKA BIĆA U SLAVENSKOJ MITOLOGIJI

  1. Vaše istraživanje slavenske povijesti je za veliku pohvalu.Interesira me povijest plemena Ljutić jer smo se naselili u blizíni Asserie kod Benkovca u Perušíću i imamo crkvu sv.Jure kao i puno toponima(velešovo…)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s