Anto Zirdum – DEMONSKA BIĆA

DEMONSKA BIĆA U SLAVENSKOM AREALU

 Neki autori u demonska bića svrstavaju i divove i vile i vještice, ali mi smo u našoj sistematizaciji slavenskoga panteona vile i divove svrstali u polubožanska posredujuća bića, a vještice smo svrstali u naravna bića koja se posredovanjem bave profesionalno, bez obzira što u mitološkoj svijesti primitivnoga čovjeka one imaju neke demonske osobine. Vještica koja jaše na metli zapravo i nije predodžba karakteristična za vješticu iz slavenske mitologije.

Cijeloj šarenoj plejadi u slavenskoj mitologiji možemo dodati mnoštvo demonskih bića ali mi smo se opredijelili za vukodlaka, vampira i vodenkralja kao izdvojenu kategoriju jer je teško odrediti njihovu posredujuću ulogu. U ovu skupinu dodali smo  srde i more jer se naprosto javljaju kao zli demoni pogubni za ljudsko zdravlje.

Vukodlak i vampir kao demonska bića zamišljaju se kao ljudska bića s nadnaravnim sposobnostima a posebice ih karakterizira promjena antropomorfnog identiteta, što samo po sebi izaziva jedan od najvećih strahova kod čovjeka. Vukodlak je čovjek koji se povremeno, dotično za noći punoga mjeseca, pretvara u vuka, a po Švajnsovom (1936.) mišljenju ista osoba, nakon smrti postaje vampir.

Od Južnih Slavena ovaj izraz je prešao i na druge balkanske narode, mada Arbanasi (Albanci) imaju i svoj naziv karkandeoli (povampireni Ciganin), a u Južnoj Srbiji se javlja naziv kara-kondžilo (božićni vampir), koja najvjerojatnije dolazi iz turskog kara-konđolos – vukodlak.

Među Slovenima se držalo da dijete kojemu pri rađanju prvo iziđu noge, ili dijete rođeno sa zubima, može postati čovjek-vuk tj. vukodlak. Takvu djecu nitko nije dirao ali se s njima nitko nije ni igrao. Ona su  usamljeno trčkarala po selu tužno gledajući ljude, ali nikoga nisu dirala. Vjerojatno su poduzimane određene aktivnosti da se čini skinu s djeteta.

U Istočnoj Europi postojalo je vjerovanje da svaki rod ima svoga čovjeka-vuka, vukodlaka, koji pokušava domaćinstvu načiniti štetu, ali svaki dom je imao dobroga duha koji se borio protiv vukodlaka i štitio kuću od njega.

Vampir nije demon iz slavenske mitologije ali neposredno susjedstvo s Mađarima i Rumunjima svakako je utjecalo da ga susrećemo u praznovjerju slavenskih naroda. Vampir je mrtvac koji noću oživljuje, luta i siše krv ljudima. Ljudi čiju krv posiše, ako ne umru jer im sve isiše, postaju inficirani tj. i sami postaju vampiri.

Vodeni duh, Vodenkralj, Vodeni, nastanjuje se u svakoj vodi na kopnu, tekućici ili stajačici, najradije pod mlinskim kamenom. Simpsonova kaže da je u slavenskoj predaji mnogo vodenih bića. Vodeni odvlači na dno plivače i tamo im jede meso. Postoji više različitih opisa njegova izgleda: negdje je polučovjek-polužaba, negdje zelenokosi muškarac, možda i div ili plutajuće deblo. U Češkoj kažu da je struk vodenoga cvijeća zbog kojeg se djeca predaleko i preopasno naginju nad vodu. Priča se da zimski san provodi pod ledom, a u proljeće bjesni i izaziva poplave. Može se umilostiviti prinošenjem žrtve (svinja ili konj).

U paru s Vodenim spominju se njegove družice Rusalke, ženski dusi koje u nekim krajevima predstavljaju duše žena što su se svojevoljno utopile. U sjevernoj Rusiji opisuju ih kao blijeda stvorenja sa zelenim svijetlim očima, a u Podunvlju one su lijepe ali opasne, jer svojim pjevom privlače u vodu mladiće koji se utapaju. Rusalke žive zimi u vodi pod površinom i izlaze samo povremeno  kad otopli, a za Duhove se sele u šumu. Ljeti su to šumske vile što sjede u krošnjama a noću plešu na čistinama. Bio je običaj da se njima u čast na grane vješaju krpice.

Lešij – šumski duh spada u skupinu duhova stanovnika divljih mjesta. U ruskoj i češkoj narodnoj predaji opominju se ljudi koji idu u šumu brati gljive, loviti divljač ili sjeći stabla da ne skreću s utabanih staza i ne zalaze u guštaru jer ih može dočekati šumski duh Leši, ružan stvor modre kože, zelenih očiju duge kose i brade. On prestraši ljude i ganja ih a oni idu sve dublje i dublje u šumu dok ne budu izmoreni i izgubljeni. Simpsonova (1980.) primjećuje da u svim krajevima Europe postoji istovjetan lijek i protučini kojima se poništavaju čaranja zlih duhova koji ljude navode na krivi put. Dovoljno je da čovjek skine odjeću okrene je naopako i tako je nanovo odjene, a isto tako promjeni mjesto cipelama (zamjeni lijevu i desnu cipelu) i spasi se od zlih duhova i zločestih vila.

Baba Jaga bi se na neki način mogla uvrstiti u skupinu demonskih bića. U narodnom sjećanju se javlja kao fantazmogorični lik koji se sačuvao u mašti do današnjih dana. Naše bake, kada čuvaju unuke, znaju ih plašiti s Baba-rogom ili Jaba Jagom. Ovaj mitološki lik mogli smo u našoj sistematizaciji staviti u skupinu vještica i vračara. No, one pripadaju naravnim, ljudskim bićima, profesionalnim posrednicima između ljudi i bogova. Ljudska su to bića koja barataju iznimnim vještinama i tajnim znanjima, koje se onda u primitivnoj mitološkoj svijesti doživljava kao nešto što može biti i strašno jer u najmanju ruku izaziva strahopoštovanje. Baba Jaga ipak je više demonsko nego ljudsko biće.

More i Srde su  nositeljice tjelesnih i duševnih patnji. Mora je zao duh, demonsko biće koje uglavnom fizički mori čovjeka, a iscrpljenost onda dovodi i do duševnih patnji. U praznovjernim predodžbama ona se javlja noću, sjeda na prsa i davi, guši, mori čovjeka. Posebno su na njih osjetljiva mala djeca. Bijeli luk se i dan danas uzima kao djelotvorno sredstvo protiv noćnih mora, koje se doživljavaju kao vještice ili demonske životinje u liku zmije i psa. Srde su uzročnice osvete. Odgovara latinskoj riječi furija, a izazivaju pretežito duševne patnje.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s