Damir Janković: VEČERICA


VEČERICA

Stara šuma.

Moranu miris pljesni i gnjilog treseta podsjeti pradavnog vremena kada je još kao mlada vila letjela nad divljim puteljcima. Zrake su poslijepodnevnog sunca učinile  starozlatnim požutjele krošnje. Tlo je isparavalo .

«Bolje je izgledati ovako « – pomisli ona – « u ljudskom se tijelu istina ne osjećam ponajbolje ,ali da nisam ovu jadnicu izvukla iz grobnice ,morala bih pričekati sumrak kako bih plesom krijesnica stvorila obris.»

I zaista ,Morana je u tijelu tek umrle crnokose djevojke čekala pred Prijelazom. Prijelaz bijaše točno na mjestu povećeg žbuna zimzelena. To kao vila prvo naučiš; gdje su  pukotine.

Bila je pomalo nestrpljiva jer čekala je Velikog. Po običaju kasni ,a pričalo se  kako to  namjerno čini .A prvo bi se trebao pojaviti onaj mali Zli stvor..najavitelj.

Eh, napokon; eto ga….iz žbuna zaista proviri mala providno- crna maglica veličine orla.

«Tu si « – šaputalo je – «On je upravo prešao. Što si htjela? Sluša te.»

«Ne vjerujem ti. Vile kažu; nikada ne vjeruj Najavitelju lašcu. Prvo hoću dokaz Njegove nazočnosti!»

Kako Morana povisi ton ,žbunje se zatrese. Desno se od nje na čistom dijelu pojavi  srebrnast rep krupnim krljuštima prekriven .I rep potom hitro uplazi u grm.

Čim to vidje, klekne ona na jedno koljeno i spusti glavu;

«Oprostite Visosti…morala sam provjeriti!»

A onda dubok glas prozbori;

«Budi kratka. Mora da je važno pošto si zatražila moj Prijelaz.»

« Oprostite ,ali željela sam samo najbolje. Htjela bih nešto reći o Izvoru….Vilinskim Suzama!»

«Nemoj mi samo opet o tome kako će presušiti…to je bila izmišljotina. Uostalom ..kakva panika? Što je toliko hitno? Kao što vidiš..nisam se uopće stigao pretvoriti u Starca. Kći si noći i svi te poštuju, ali gore se čuje o tebi štošta…da ponekad kao i svaki ženski zloduh voliš pretjerati!!!».

Sjaj koji je do tren ispunjavao njene mrtve oči nestane i tako prazne spuste se nisko. Gledala je šutljivo lokvicu vode.

«Dobro »  – nastavi Glas mekanije – « Što je dakle po srijedi.?»

«Visosti …..nije voda usahla, ali mogao bi uskoro Izvor postati nedostupan!».

«Naš Izvor? O čemu ti to? Iz njega piju i zvijeri ,i srne i ljudi. A Mali se Narod tu kupa i Izvor snagu mu podaje. Tko bi to učinio?»

«Znam da vrlo dugo niste puz..oprostite hoću reći hodali ovdje dolje ,ali sve se upravo mijenja. Oni….i to su učinili mnogim vrelima….no, Vilinske  Suze nisu poput ostalih…to je čaroban izvor…a sada se namjeriše i tu trgovati….Svete kapljice žele kupiti ,pakirati u nekakve providne posude sa čepom ,pa prodavati!»

Uslijedi tišina.

Njoj se učini da je Veliki nestao ,ali dobro je znala što znači zbuniti Boga .Ovdje je On i razmišlja ,a to bi se zatišje kao i uvijek u buru moglo izroditi.

«Misliš li na ljude?» – napokon On upita ,a obuzeto truplo samo potvrdno klimne glavom.

«Prodaju vodu?! I od koga to misle da su je kupili? Sigurna si da nije tlapnja?»

«Visosti …ne samo da nije laž..nego to nije sve. Jedan je od njih svakako pretjerao. Hoće kupiti cijelu prastaru šumu ,a i zemlju u njoj. To još nije dobio ,ali je uporan. I sada je ovdje; mislim da je upravo u šumi. Izgradio je drvenu kuću za odmor samo kako bi se što bliže posjeo svom Izvoru.»

Morana osjeti promjenu. Jato vrana uz graktanje poleti. Posta  hladnije.

«Svom Izvoru ,kažeš? – pitao je šapatom – « Njegovom izvoru!? I kako se uopće zemlja može kupiti? Od koga ,Vireja mi?»

«Ljudi….ljudi od ljudi « – u glasu se djevojčinog trupla osjeti nekakva čudna izmirenost sa izrečenim – «Kupuju zemlju od njih samih.»

«Zar su im Uzme mozak popile!? Pa imaju je; Šumu. Piju vodu. Zašto bi je prodavali i kupovali? «

«Prosto kao vilinska kruna; takvi su « – reče ona znalački ravnodušno – «vole se igrati Bogova. U posljednje vrijeme više no ikada.»

Uslijedi duža šutnja. Dolazila je oluja. Munja zapara Sjeverno olovno nebo, a prva kapljica kiše dodirne djevojčin blijedi mrtvački obraz.

«Kažeš; on je sada ovdje ,u svojoj kući za odmor!?» – upita Bog napokon .

«Da, nedaleko odavde, uz drugu ženu..a u vezi toga bih vas htjela i upitati nešto. Mogu li?»

«Sa drugom ženom? Što to znači? «

 

Kiša i Vjetar pojačaju. Kapljice postanu krupnije .

«Paaa…Vaša Visosti ,za njega radi puno ljudi. Takvi imaju i više žena..samo ih sada zovu ljubavnice!» – njena je ledena ljevica bezuspješno pokušavala zabaciti sada već  natopljenu dugu crnu kosu.

«Znači nekakav Kralj! Znao sam takve nekoć ,ali nikada nisu vodu prodavali?

Za žene? To mi je jasno od Babilona!»

Ona se nasmiješi.

«Ovome se truplu glasnice suše« – hroptala je hineći kreštavost – « pa nemam baš toliko vremena, a htjela sam vas Visosti zamoliti za malu uslugu. Ima već godina nekoliko kako su stari grofovski Dvorac ljudi oživjeli pretvorivši ga u bolnicu. To i nije daleko od ovog mjesta i nazivaju ga čudno; Sanatorij. Htjela sam noću malo u snove ulaziti ,ali jadno je….sobe su prepune bolesnih mladih ljudi ,nerijetko i djece , a sve crna i zatrovana krv. A te bolesti baš kao i  bolnicu čudnim imenima nazivaju; Jeste li čuli za Leukemiju.? Ja nikad. Gdje je dobra stara Kuga nestala ,ne znam. Ali znam jedno; to od crnog štakora nije ,a njihova bi krv mogla biti otrovana od tolikog smeća i zraka nečistoga ,vode i zemlje što su je sami zatrovali. A ovome niti to nije dosta; sada hoće Izvor pakirati u posude !»

«Iiiii….. što ti hoćeš?»

Osjetila je žurbu ,ali i promjenu .Posljednje mu pitanje istina bijaše glasno ,ali ne i drsko. Prilagodila se. Pjevušila je.

«Stvari stoje ovako…koji kilometar iza Dvorca u gustoj šumi ogradiše proplanak i postaviše groblje za one koji nemaju baš bogate rođake .Sa groblja potječe i ova djevojka. Namučih se noć prošlu dok sam uz pomoć zvijeri izvukla tijelo iz grobnice. A sada imaju što dugo nisu; dječaka i djevojčicu…da..leukemije ,karcinomi…tko će znati…ali .trupla im nisu u grobnici..zakopana su…. pa bih vas željela zamoliti; možete li poslati Murmute da mi pomognu. I kada ih iskopaju možete li zapovjediti onima što ste ih pritvorili….?»

«Zar se za to zna ovdje dolje!?»

«Vile su brbljavice….vijest kako ste privremeno zatočili jednu Zmamoriju i jednog Kečizuba odmah se pronijela šumama. Isto tako i da ste to s pravom učinili. Odbijali su zapovijedi što je nižim dusima zabranjeno.»

«Vidim da si informirana….a što bi htjela da zapovjedim?»

« Mislila sam ..ako je moguće…..kada ih Murmuti iskopaju da Zmamorija i Kečizub uđu u trupla te djece…voljela bih posjetiti gospodina i njegovu ljubavnicu još noćas…ali ne mogu sama…Vaša Visosti, rekli ste i sami kako tim ljudima treba vjetrom srušiti šumsku kuću…ali ja mislim da to nije dovoljno… jednostavno moramo otići tamo i pojaviti se…pokušati razgovarati sa njima, a djeca bi bila sasvim podesna …moraju ih vidjeti…i znati da postoji nešto važnije i više od tih njihovih «kupi-prodaj» stvari.!»

Završila je i uslijedi tišina .Sam ju prekine čudnim zvucima. Gromoglasno se glasao posve nepoznatom bojom smijeha. Nije znala što da misli.

«Želiš otići tamo i razgovarati? A da povedeš još i dvoje mrtve djece? K tomu još da ti posudim ono dvoje otpadnika? Luda si Morana ,znaš li da si posve luda!!»

Od smijeha ptice umuknu u krošnjama. Više je zavijao nego smijao se .Ti  čudni zvukovi potjeraše i divlje životinje. Šumom na tren ovlada jezovita tišina.

«Ali znaš što!?» – nastavi On gotovo veselo – « Sviđaju mi se ove tvoje sumanute ideje. Još  kao mala imala si jezovite i morbidne zamisli ,pa smo te i oduzeli Vilama i proglasili Kraljicom snova…stoga ću ti ispuniti želju još noćas…i ne dvojim kako ćeš tog Kralja i priležnicu mu do srži kostiju uplašiti….Evo ,zapovijed je izdana. Mislim da Murmuti već kopaju…a i Kečizub i Zmamorija lete tamo. Učinjeno je.»

Morana samo zahvali, ali odmah oćuti prazninu. Bio je to već običan grm. Bog se vratio vječnom Proljeću Vireja  posljednjom riječju i prije njene usmene zahvale. No, takvi su Bogovi.

Oluja je odavno prošla.

Gusto plavkastu noć što zamijeni crvenkast sumrak obasja lopta mjeseca .Mjesečina okupa krošnje ,a svako stablo pa i ono najniže na tlu dobi izduljenu sablasnu sjenu.

Tri su čudno odjevene prilike sporo napredovale uskim puteljkom. Crnokosa blijeda djevojka ,dječak i djevojčica .

«Teta Morana…a gdje mi to hodimo ?!» – upita blijedi dječak- Kečizub vragolasto se nasmijavši  vlastitoj umotvorini, a oči mu na mjesečini zlurado zasjaše. Nasmije se i  Zmamorija  otjelovljena u  zlatokosoj djevojčici ,a na mjesečini je Morana mogla vidjeti njene nove i kao britva oštre špicaste zube.

«Još samo malo!»  – hroptalo je djevojačko truplo u bijeloj ,izderanoj halji – «Vidite

li ono svijetlo? To vam je okno jedne kućice za odmor. A mi idemo upravo tamo. U posjetu !?»

« A što ćemo raditi u toj kući?» – upita oživljeni dječak

« Djeco… da li ste gladni?!»

«Daaaaa…jako!» – potvrdno klimajući glavicama i uglas veselo povikaše oboje i dalje hineći dječje ponašanje.

«Eh… pa vidite « – pomilova ih po glavi Morana koja zacijelo nije Bogu rekla sve svoje noćašnje planove – «Idemo jesti djeco…čeka nas obilata večerica!»

Uskoro je sablasni trio uljudno zakucao na vrata šumskog ljetnikovca.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s