Aldijana Mustafić: ZONA „LILIUM BOSNIACUM“

Crni oblaci se nadviše. Na nebu se pojavi bijela svjetlost, tamo negdje iznad  planina Bosne. Munje počeše sjevati, udari grom u obližnje brdo. Odjednom se pojavi bijeli Pegaz i na njemu Perun nebeski bog groma i munje, , živio je davno  na tlu Bosne. Doletio je na Pegazu Lilianusu sa Zmajem od Bosne s  jasnim zadatkom oživjeti kraljicu Katarinu.

„O Vaše Visočanstvo probudite se! Ja bog groma i munje, imam za Vas jednu jasnu misiju, da oslobodite kraljevinu Bosnu“, uzviknuo je trljajući bosanske ljiljane između dlanova i bacajući na njen grob. Iz ljiljana je počela padati mirisna prašina.

Kraljica poče mrdati nosom i osjeti miris djetinjstva iz Bosne. Neprekidni snovi o žutim bosanskim ljiljanima, koje je brala kao djete i trčala bosanskom tvrđavom.

Kraljica poče da bunca: „Moja Bosna, Bosno moja…moram te osloboditi“!

U isto vrijeme Zmaj je počeo rigati vatru. Vatru života. Odjednom iz plamena nad grobom  izađe bosanska kraljica Katarina.

„Zvali ste me Perune, Vama na zapovjed“, izgovori kraljica.

„Moj cilj je i Vaš cilj! Oslobodite Bosnu kraljevino. Moja pomoć Vam nije potrebna. Zato ću Vam pokloniti nešto što će Vam pomoći. Pegaz Lilianus i Zmaj od Bosne ovog trena su Vaši. Oslobodite našu zemlju. Čekaću Vas nakon što završite misiju. Sretno!“, okrenu se Perun  i nestade u dalekoj svjetlosti.

Njeno Visočanstvo okrenu se oko sebe. Vidjela je svoj kraljevski štap, krunu i plašt. Brzo se odjenula i krenula u svoj novi dom.

Dočekali su je dvorjani. Znali su da će se njihova kraljica vratiti živa. Nagovješten je njen dolazak. Bila je umorna i odmah je legla u svoj veliki krevet.

***

Tog jutra ustala je vedrog lica i gledala kroz otvoren prozor. Na kraljičin pogled, ljiljani su odmah otvorili svoje latice i pustili tako dražestan miris koji se širio vrtom, u sad već njenom novom domu. Ona se prepusti očaravajućem mirisu.

„Vaša Visosti“, prekinu je glas, koji je dopirao iza leđa.

Okrenu se i ugleda zadihanog Abrahama svog dvorjana.

„Visosti, nažalost nemamo nikakvih novih informacija o Vašoj djeci Katarini i Sigismundu“, izgovori, napravi naklon i izađe iz sobe.

Ipak od tog svega joj je pozlilo, osjećala se umorno, dvorkinje Paula i Jelena smjestiše je na udoban krevet, a Mara je otišla da iz vrta donese cvijet po imenu „Lilium Bosniacum“, kojeg je kraljica dala posaditi u svom vrtu i koji je u određenim  momentima imao čarobnu moć.

Bosanski ljiljani bili su zaštitno cvijeće kraljice Katarine, širili su opojni i čarobni miris. Rasli su, gdje god bi kročila noga kraljice, bilo ih je rasprostranjeno skoro po cijeloj Bosni.  Očaravajući i djelotovorni miris bosanskog ljiljana, učinio je svoje. Kraljica  je ustala i sjela na kraj svog kreveta, tražeći da je ostave samu.

U tišini svoje sobe, željela je razmisliti o svom povratku da oslobodi svoju zemlju Bosnu i njenu sudbinu da uzme pod svoj kraljevski plašt, kako je od nje same i tražio nebeski bog groma i munje Perun.

Držeći svoj kraljevski štap sa zlatnim ljiljanom na vrhu, cijelo poslijepodne, iskoristila je razmišljajući kako da oslobodi zemlju Bosnu od naleta Osmanlija.

Skovala je plan i pozvala dvorjana Juru, da pozove sve bosanske vitezove i odazovu se pozivu kraljice Katarine, dok ona obavi jedan zadatak.

U tiho predvečerje na krilima Zmaja od Bosne otišla je u crnu pećinu kod boga Sanusa, smatran je božanstvom života i zdravlja.

„Prelijepa kraljevino, što Vas dovodi meni?“

„Vi ste bog života, tražim od Vas da mi stvorite posebne, hrabre, jake, brze i neustrašive životinje, spremne za boj u oslobađanje kraljevine Bosne. Želim da te životinje imaju osobine autohtonih bosanskih pasmina“, reče kraljica.

Bog Sanus na zahtjev kraljice, svojom crnom magijom, učenjem i mješanjem čudotvornih sastojaka u velikom kazanu, stvori posebnu pasminu. Imala je  tijelo bosanskog brdskog konja, glavu gatačkog goveda, sa rogovima ovce pramenke.

„Vaše Visočanstvo kako Vam se čini, načinjena pasmina za posebnu namjenu?“, upita bog Sanus.

„Učinili ste što sam tražila. Moje je zadovoljstvo neograničeno. Ta posebna vrsta životinja, zvaće se Trnavus. Želim još nekoliko hiljada takvih brzih, nazovimo ih konja za moju vojsku. Neka budu spremni kroz par dana“, odgovori kraljica, okrenu leđa i na krilima Zmaja vrati se u svoje odaje.

***

Noć je pala, sluge su po dvoru već popalile baklje i osvjetlile prostor, gdje su vojnici „Sile nebeske“ došli na čast i poziv svoje kraljice. Činili su je bosanski vitezovi, Japodi i odred bogumila.

Jedan od dvorjana pustio je iz kaveza Zmaja od Bosne, koji je pratio kraljicu pri velikim ceremonijama i boju.

Kraljica Katarina je obukla svoj kraljevski plašt, pomogle su joj Mara i Jelena, njenu  su kosu lijepo očešljale, a potom krunu stavile na glavu.

Vojnici zvani „Sila nebeska“ dočekali su njeno Visočanstvo sa drevnim bosanskim pozdravom, podignutom desnom rukom, a potom dubokim naklonom.

„O Silo nebeska, naše kraljevine Bosne! Vrijeme je da se vratimo u svoju zemlju. Ja kao kraljica i jedina zadužena za čuvanje časti naše kraljevine i ponosnog nosenja krune, predvodiću vas u boju, za oslobađanje naše zemlje“, izviknula je udarajući kraljevskim štapom od tlo.

„Živjela bosanska kraljica!“

„Živjela naša kraljica Katarina!“

Cijelim dvorem je odjekivao poklič spremnih bosanskih ratnika.

Nakon raspuštenog stroja vojnika, naredila je da se u ovaj boj pripremi njen konj Pegaz, a potom se vratila u svoju sobu uz pomoć Zmaja.

Na njen zahtjev pozvani su svi dvorjani i dvorjanke, kako bi im rekla svoje posljednje upute.

Okupili su se, a ona im je sa oštrim pogledom, uzdignutom glavom, držala propovjed, čime je davala čvrst stav da će istrajati u svojoj namjeri i vratiti se  u svoju zemlju.

„Vaša Visosti,  Pegaz Lilianus je spreman za pokret, a i vojnici očekuju Vaš izlazak“, izvjesti sluga kraljicu.

„Voljno, za Bosnu spremna uvijek“, izgovori kraljica, a dvorjani i sluge odstupiše i napustiše predvorje.

***

Izišla je u vrt, uzjahala Pegaza i preletivši stroj vitezova stade na čelo kolone. Visoko uzdignu svoj štap u znak da je vrijeme da krenu i da je slijede. Bosanski ratnici su jahali posebnu pasminu nazvanu Trnavus i bili su naoružani sabljama i mačevima, koji su posebno iskovani za ovu priliku.

Došašvši do obale mora, noć je uveliko pala.

Kraljica se spusti na zemlju, i priđe što bliže moru, uzdignu svoj kraljevski štap u desnoj ruci u visini ramena, poljubi ga, a potom ga uroni u more. Odjednom se more uzburka i diže se visoki val u visini nekoliko metara, potom se isti  podjeli u dva jednaka slapa i spustiše se u dva suprotna smjera. U tom trenu more se razdvoji i načini prohodan put na drugu strane obale u dužini nekoliko kilometara.

Ovom čudu ratnici se naklonuše njenom Visočanstvu, a potom krenuše prateći je na putu ka Bosni.Prelazak mora trajao je par dana.  Koračivši na bosansku granicu, vojska je zapalila logorsku vatru, kako bi se ugrijali i osvjetlili mrklu noć.

Kraljica je odsjela u jednoj kući, u kojoj su živjeli skromni ljudi. Nisu mogli vjerovati onom što su vidjeli da će im bosanska kraljica biti gošća.

„Kraljice ponosita, od kud vas put nanese u naše krajeve?“, upita  je domaćin.

„U naše krajeve, ovo je i moja zemlja, ponosna i prkosna kraljevina Bosna. Došla sam da oslobodim moju, našu i vašu zemlju“, odgovori im.

Pošto se joj prispalo, legla je na drveni pod, na kom je bio slamnati dušek. Nije dala da joj se posebno uredi mjesto za spavanje. Na tom čudnom dušeku, tu noć usnila je svog sina Sigismunda. Razgovarali su. Obećao joj je da će se vidjeti u Bosni.

***

Sunce je već bilo odskočilo na horizontu. Kraljica je uranila, a ispod nje slama se pretvorila u žute prelijepe bosanske ljiljane, sagnu se, pomirisa ih i srce joj se ispuni. Bio je to dokaz da je na bosanskoj zemlji.

Pozvala je svoju vojsku da im da posljednje upute za bitku. Svi su se okupili, vitezovi, Japodi i bogumili. Krenuli su dolinom Neretve, kršu i kamenu Hercegovine na put ka Srednjovjekovnom gradu Bobovcu, stalnom ustoličenju kraljeva. Iz zasjede su naišli na jedan odred Osmanlija i nakon neprekidne borbe uspjela ih je „Sila nebeska“ nadmudriti, a svršen čin je bio kada su na kraljičin znak ljiljani pustili opojni miris, i svi vojnici neprijatelja su zaspali.

Pri samom prilasku zamka, gdje je sjedio sultan, vojska se neumoljivo borila i vodila bitku oko tvrđave i prestolnice kraljeva. Na samom ulazu gvozdena vrata se nisu mogla otvoriti

Iznad samih vrata nalazio se iskovan ljiljan, tako skriven kojeg je bilo teško primjetiti. Bio je identičan onom koji je kraljica nosila na svojoj kruni. Protrljala je rukom ljiljan na kruni, i uz magičnu moć ljiljan na tvrđavi se istopi, a vrata se širom otvoriše. Bosanski ratnici su ušli i vodili borbu sa jako već oslabljenom vojskom Osmanlija.

***

U dolini čarobnog jezera odred Japoda je vodio bitku. Odjednom se iz jezera pojavi Bindus, zaštitnika izvora i voda sa područja Bosanske Krajine. Smatran je najznačajnim božanstvom Japoda.  Njegova moć  učini da iz čarobnog jezera izađe hiljade prelijepih Sirena. Svojim očaravajućim glasom i božanstvenim smijehom opajale su Osmanlije i tako ih učinile grješnima, zbog čega su osuđeni na smrt.

I dalje boj se vodio. Kraljicu je to činilo sretnom, bila je korak bliže svom cilju. Znala je da će izvršiti misiju, obećanu nebeskom bogu Perunu.

Zmaj od Bosne sleti, donio je vijest kraljici, da se u dolini nekropole stećaka Radimlja vodi najžešća bitka, koju predvodi čovjek sa viteškom maskom na čelu. Kraljicu je to zainteresovalo i željela je da vidi sami žar boja.

Pegaz Lilianus je već bio spreman, uzjaha ga i poletiše prema dolini stećaka, a za njom i Zmaj od Bosne.

Sletila je i pozorno gledala iza stećka, kako se ratnik sa kacigom na glavi neumoljivo bori. Nakon dužeg posmatranja, shvatila je da je on vođa Osmanlija. Bila je u čudu, da jedan ratnik koji tako vješto barata  mačem i kopljem na bojnom polju i vođa je neprijatelja, nosi kacigu bosanskog viteza sa perjanicom na vrhu. Nazvala ga je izdajnikom Bosne, jer se borio na suprotnoj strani. Brzo je obukla pancirnu košulju i stavila kacigu na lice.

Odlučila je da ga pozove na bojno polje.

Gorčin na stećku usprotivi se ovom kraljičinom idejom, te spusti desnu ruku i podignu lijevu i izgovori poluglasno: „Ova ruka kaže ti da staneš i zamisliš se nad svojim rukama“.

Uzalud, nije ga čula. Njenom pojavom i dolaskom sve je stalo i utihlo.

„Ratniče, pozivam te na bojno polje, ja i ti sa mačem, dvoboj prsa u prsa na konjanicima“, uzviknu kraljica.

On se podrugljivo nasmija ovom pozivu i prihvati dvoboj. Zamolio je da se svi povuču u stranu.

U ovom boju kraljica je uzjahala konja Trnavusa, i krenula sa mačem u pravcu neprijatelja. U prvom mahu zakačila je njegovu košulju i mačem strgla kanafu s prevjeskom koju je nosio oko vrata.  Njega to naljuti i razjaren kao vuk, krenu prema kraljici. Ipak, ovog puta mu je izmakla. Kraljica Katarina je bila vješt ratnik. Krasili su je neustrašivost i spremnost na viteškim terenima još kao mladu djevojku.

Nakon nekoliko zamaha, kraljica sa jednim potezom mačem, odsječe prve noge konju od neprijatelja. Konj se izvi i zbaci ratnika na zemlju. Ostao je ležeći mrtav.

Odjednom zemlja zadrhta i otvori se velika pukotina koja proguta ostatak neprijateljske vojske, samo je ratnik sa kacigom na licu ostao ležati.

Prišla mu je, da vidi koje taj hrabri ratnik koji je prihvatio njen poziv. Mačem mu skinu kacigu i ugleda poznato lice.

„Moj sinak Sigismund. O ne!“, povika kraljica.

Uze ga sebi u naručje, strga košulju. Slušala je da li je još uvijek živ. Međutim, nije davao znake života.

„Sine moj, zar da ti ja uzmem život? Kako sam mogla znati da si ti? Ne ostavljaj me“!   Ustala je, ubrala tri svježa ljiljana i trljala ih dlanovima, kako bi ga oživjela. Ovog puta njihova čarobna moć nije djelovala. Pogleda u nebo i ugleda lice Peruna, dao joj je znak da ga neće oživjeti, a potom nestade.

Uzela je sa zemlje privjesak i kanafu, što mu je dala dok je bio dijete, a potom naredi da se sve pripremi kako bi se dostojanstveno pokopao u svojoj bosanskoj zemji. Vojnici su ga smjestili u zidani stećak i navukli kameni poklopac. Sigismund je ostao, a bosanski ratnici su otišli u boj za slobodu zemlje, zajedno na čelu s kraljicom.

***

Cijelu scenu borbe sina i majke pratio je Gorčin sa stećka. Na sve ovo odmahnuo je glavom u nevjerici šta se desilo, iako je kraljicu upozoravao da se zamisli nad svojim rukama. Sišao je njegov lik sa stećka, došao do groba, gdje je ležao Sigismund, otvorio ga i pored njega pronašao uklesan sastav čarobnog napitka za oživljenje osobe koja leži u stećku.

Bilo je potrebno napraviti napitak od krvi Zmaja od Bosne i to ispod prsa, potom najduže pero goluba prevrtača, grumen zemlje sa groba Tvrtka I, jedna crna i jedna bijela dlaka psa tornjaka i sok iz crnog bora s područja prašume Perućice.

Gorčin s gorčinom u grlu donese odluku da krene u potragu  lijeka za oživljenje i prikupi potrebne sastojke.

Sve ovo je posmatrala i Erina sa susjednog stećka suprotno, gdje je ležao Sigismund. Izišla je sa svoje kamene zidine i pridružila se Gorčinu. U sebi se divila ljepoti bosanskog kraljevića.

„Želim poći sa tobom“, obrati se Gorčinu, dok je stajala iza njegovih leđa.

„Zemljakinjo moja, put i ova misija biće naporni za tebe. Ostani čuvaj kraljevića“

„Nema sumnje u snagu bosanske žene“, odgovori Erina.

I tako njih dvoje oprostili su se od svojih zidina stećka i krenuli u potragu potrebnih sastojaka.

Nakon što su nabavili zemlju, pero, dlaku i sok bora, bilo je potrebna još krv Zmaja. Svjesni su bili da će je najteže uzeti. Pala je noć i oni su se prišunjali u zmajevo gnijezdo dok je on spavao. Vezali su ga jakim konopcem, a potom Gorčin razape strelu i pogodi ga u prsa, dok je Erina u svoju činiju uhvatila dvije kapi krvi.

Odjednom zmaj se trgnu iz sna i počeo rigati vatru, ali ipak krila nije mogao osloboditi odmah. Strgao je zubima konopac oko sebe.Oni su brzo napustili zmajevo gnijezdo i sklonili se u obližnju pećinu. Zmaj je nekoliko puta obletio pećinu, ipak nije mogao ući kroz špilju na ulazu, bila je suviše mala za njega.

U neko doba noći, izvukli su se iz pećine i uputili se u dolinu nekropole Radimlja, kako bi oživjeli Sigismunda sa čarobnim napitkom. Otvorili su zidani pokrov. Kraljičin sin još uvijek je ležao. Erina je glavu kraljevića stavila na svoje krilo, potom su ga malo podigli i po tri kapi napitka usuli u nos, usta i uši.

Sigismund se zakašlja, a potom poče okretati glavu lijevo – desno. Bacio je pogled na Erinu, tu prelijepu bosansku ženu duge smeđe kose sa opletenim vjencem ljiljana u kosi.  Gorčin uze i zamoči mu noge u ostatk napitka, moć i snaga smu se vratiše u noge i on polahko se diže na noge i sjede na rub kamenog groba.

Naizmjenično je gledao u Gorčina i Erinu. Nije ih poznavao. Ovi su mu pojasnili šta se zbilo, da se borio na bojnom polju sa majkom, kako ga je ubila i da su oni ti koji su ga oživjeli uz čudesan napitak. Rekli su mu i to da će se njegova majka vratiti da ga dostojno pokopa, onako kako dolikuje potomcima kraljeve  loze.

Sigismund je na njihove riječi ćutao. Ponovo je gledao dugo u Erinu tu bosansku vilu, koja je svojim čarobnim rukama oživjela njegovu dušu i tijelo.

U znak zahvalnosti pozvao ju je da krene s njim. Osmjeh na licu lijepe djeve Erine govorio je da i ona želi krenuti sa njim. Okrenula se prema Gorčinu.

„Od ovog trenutka, odlazim sa mladim kraljevićem, čuvaj mi stećak“

Gorčin je u znak potvrde digao desnu ruku, ista mu je uzvratila.

Prije nego s krenuli Sigismund je napisao kratku poruku i ubacio je u zidani stećak, gdje je ležao. Krenuli su, a Gorčin se nakon izvršenog zadatka ponovo vratio na stećak i  prkosno kao i do sad podigao svoju desnu ruku.

Od tog trenutka stećak je bio upotpunjen.

***

S druge strane, kraljica je u isto vrijeme sa svojom vojskom vodila posljednje borbe da oslobodi i zadnji pedalj kraljevine Bosne idući prema Jadranu. Ispred hrabrih bosanskih vitezova i Sile nebeske, Osmanlije su pretrpjeli veliki poraz.

Kraljica je nekoliko puta sa Pegazom Lilianusom preletila cjelu Bosnu. Nije se mogla nagledati bosanskih visoravni, dolina i planina. Odjednom u društvo im se pridruži i Zmaj od Bosne, dajući znak da slete na pogodno mjesto. Učinili su to u blizini kraljeve tvrđave Bobovac.

„Kraljevino, zaboravili ste svoga sina ostavljenog u stećku koji već leži dva dana. Sve je spremno za obred“.

„Znam. Bosna je jednako vrijedna, kao i život odnosno smrt“, odgovori Zmaju.

Ponovo je uzjahala Pegaza i uputila se u dolinu stećaka Radimlja. Nekolicina spremnih vojnika je tamo već čekalo da ga pokopaju kako dolikuje jednom mladom kraljeviću.

„O neee!“, uzviknu kraljica.

„Gdje je moj sin, tijelo je  ukradeno“?

Sve su pregledali, ipak tijelu nije bilo ni traga ni glasa. U zidanom stećku pronadjena je kratka poruka ispisana bosančicom na  kori drveta: „Majko, ova ruka što ti piše, kaže ti da staneš i zamisliš se nad svojim rukama“.

Pisana poruka joj je ispala iz ruku. Dugo je kraljica gledala u svoje ispružene ruke i bijele dlanove.

„Visočanstvo moramo krenuti, Vaša je misija završena. Bog Perun nas čeka. Vrijeme je za odlazak“.

Na ove riječi kraljica je podigla glavu prijekim pogledom pogledala Zmaja i s povišenim tonom dobaci:  „Nije još vrijeme da odem sa ovog svijeta. Nisam još misiju završila“.

Majčino srce joj je govorilo da se ipak treba vratiti u tvrđavu Bobovac, da će ga tu pronaći. Došavši u tvrđavu, svaki korak joj je bio sve teži i teži. Našla se pred vratima, a srce joj je ubrzano kucalo. Dvorjani otvoriše teška vrata.

„Majko, očekivao sav Vas. Prisilno sam odveden. Bitke sam vodio pod naredbom“, reče kraljević i kleknu pred kraljicu, te poljubi ruku.

Podigla ga je, a potom sjela u udobnu kraljevu stolicu. Sigismund je sjeo preko puta nje i pozvao Erinu.

„Sa ovom ženom želim da produžim kraljevsku lozu. Naše potomstvo majko“, reče i pokaza na Erinu.

„Još dugo će živjeti naša kraljevina Bosna, naša kraljevska loza  uz naše buduće potomstvo“, izgovori kraljica, a potom ustade  iz stolice, te pozva Sigismunda da sjede u nju.

„Sinak moj, moje blago. Moja misija zbog čega sam ponovo došla na ovaj svijet je završena. Oslobođena je naša kraljevina Bosna, koju predajem tebi u ruke da gospodariš njome, onako kako je gospodarilo njegovo Visočanstvo Stjepan Tomaš“.

Predala je svoj kraljevski štap, krunu i kraljevski plašt. S mačem kralja Stjepana Tomaša blagoslovila je Sigismunda i Erinu, buduće nasljednike kraljevskog trona.

Odmah su pozvali boga života i zdravlja Sanusa, kako bi mladi kraljevski par ovjekovječio brak. Na samoj ceremoniji bio je prisutan Zmaj od Bosne, bog Perun, bog Bindus, dvorjani i dvorjanke, i vojska Sila nebeska. Prve čestitke je uputila kraljica Katarina, a potom i ostali.

Kraljica se potom izdvojila iz mase. Stajala je jedno vrijeme i gledala svog sina i njegovu već sad novu kraljicu Bosne.

„Vrijeme je da krenemo Vaše Visočanstvo“, obratio joj Zmaj od Bosne.

„Da, Zmaje od Bosne, sad je vrijeme za naš odlazak“.

Kraljica je potom sjela na Pegaza i poletila visoko u nebo prema ukazanoj svjetlosti. Jaka svjetlost je zasljepila kralja, kraljicu i ostale.

„Majkoooooooooooo“!

Samo je kratko mahnula i nestala u gustim oblacima, koji su se nadvili iznad oslobođene zone bosanskih ljiljana.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s