Nura Bazdulj Hubijar: PRIČA O ZLATANU I VILI IZVORKINJI

 

PRIČA O ZLATANU I VILI IZVORKINJI

U srcu Bosne ima jedan grad. Zove se Travnik. Iznad njega se uzdiže planina Vilenica.
Nije se uvijek tako zvala. Nekad davno,tako davno da to nije nigdje zapisano već živi samo u pričanju ljudi, zvala se Hrastovija i bila obrasla stoljetnim hrastovima.
Nasuprot nje druga planina obrasla jednako starim bukvama zvala se Bukovica. Tako se zove i danas iako na njoj nećete naći nijedno stablo bukve, a na Vilenici i dalje rastu hrastovi. Zašto je onda planina promijenila ime? Kazaće vam se u ovoj priči, priči o Ivanu i vili Izvorkinji.

U to davno prohujalo i zaboravljeno doba u našem mjestu je živio siromašni drvosječa sa dvoje djece, sinom Zlatanom i kćerkom Zlatkom. Žena mu mlada umrije pa je brigu o kući preuzela osmogodišnja Zlatka. Zlatan, dvije godine stariji, pomagao je ocu. Svakodnevno su, i ljeti i zimi odlazili na Hrastoviju. Sjekli su drvo, a u sumrak se vraćali kući natovareni teškim bremenom. Sušili su usječeno drvo u dvorištu prizemne kućice u kojoj su živjeli. S jeseni, kad je bilo suho i naslagano na ručna kolica, obilazili su grad i od kuće do kuće nudili drvo za prodaju. Dok su oni radili u šumi ili prodavali drvo, Zlatka je spremala kuću, kuhala im i prala. Da bi prehranio porodicu drvosječa je radio svaki dan, čak i nedjelju. Samo jedan dan u godini nije. Na prvi dan ljeta, dvadeset drugoga juna.
– To je naš praznik, djeco. Dan kada snaga koju priroda nakuplja od početka proljeća dosegne svoj vrhunac. Toga dana dnevno svjetlo traje najduže, a tišina noći najkraće. Od te snage buja sav život, sva šuma. A mi živimo od skupljene snage i u nama i u šumi i preživljavamo zimu.

Zlatan i Zlatka nisu razumjeli što im to otac želi kazati ali su poštovali njegov praznik. Zlatka je danima prije toga dana spremala i čistila kuću. Trudila se za jelo spremiti ono što su joj otac i brat najviše voljeli, oprati i pripremiti im najbolju odjeću koju su imali.
Zlatan je iz dvorišta čeznutljivo gledao velike krijesove što su ih te noći mještani palili na proplancima Hrastovije. Poželio je biti i veseliti se oko vatre s dječacima iz susjedstva. Otac mu to nije dozvoljavao.
– Noćas, kažu stari ljudi, sva čuda su moguća, a magija je najjača. Vilinski svijet sada je najmoćniji. Noćas, samo noćas, sve vile, i one gorske i one šumske i vile oblakinje i vile izvorkinje izlaze, vesele se, slave pobjedu svjetla i u toj kratkoj, najkraćoj noći na proplancima planinskim igraju kolo. A sretneš li se s vilom negdje u mraku, ili zaspeš noćas u šumi, mogu te začarati. Pretvoriti te u stijenu, okameniti ili učiniti da se u zaljubiš u nju pa da cijeloga života lutaš šumama i gorama tražeći, a ne nalazeći je.

Težak rad i siromaštvo brzo su ostavljali traga na drvosječino zdravlje, a sve manje drveta je bivalo u njihovome dvorištu.
Jednoga tužnog dana Zlatan se vratio iz šume noseći na rukama beživotno očevo tijelo. Drvosječa nije uspio da se blagovremeno izmakne drvetu koje je sjekao.

Shrvana tugom Zlatka je iz dana u dan bivala bljeđa i slabija. Zlatan, koji je izrastao u prekrasnog mladića, nastavio je očev posao i brinuo se o njoj. Raspitivao se kako i gdje naći lijeka sestrinoj boljki.
Od nekih staraca čuo je za ljekovit izvor u Hrastoviji. Nalazio se duboko u šumi, dublje nego je ikad s ocem išao. Bio je okružen stijenama i moglo mu se prići samo s istočne strane preko proplanka. Narod je taj proplanak nazivao Vilinsko guvno jer su prema pričama starih, svake godine u noći na prvi dan ljeta tu vile igrale kolo. Ivan je bio spreman sve učiniti da spasi sestru. Ipak, voda iz toga izvora bila je ljekovita samo ako se zahvati u svitanje novoga dana, nakon najkraće noći u godini. Odlučio je da prekrši davno izrečenu očevu zabranu i sestrici donese ljekovitu vodu.
Da bi došao do vrela morao je prijeći preko proplanka, a te noći vile su sve do svitanja na svome guvnu kolo igrale. Bojao se ako ih vidi da će ga začarati ili okameniti i da će mu sestra ostati bez spasonosnog lijeka. Smislio je plan i odlučio ga provesti.
Danima ranije odlazio je gore. S povezom preko očiju prelazio je proplanak i kako to rade slijepi ljudi uz pomoć štapa i pipanjem dolazio do vrela, punio krčag vodom pa sjedio uz vrelo dok ne osjeti toplotu sunčevih zraka na obrazu. Tako je znao da je noć uzmakla pred danom, pa bi skidao povez sa očiju i hitao kući.
Dok je tako s povezom na očima sjedio na kamenu uz vrelo, iz vrela ga je svakoga jutra u praskozorje gledala vila Izvorkinja. Zbog poveza na očima mislila je da on dolazi na njeno vrelo zbog nje, a da povez nosi kako ne bi bio okamenjen. Očarana lijepim licem i stasom vila se zaljubila. Sve njene misli, cijelo njeno srce, bili su ispunjeni naočitim Zlatanom.
Zlatka je bivala sve slabija. Kašljala je, počela krv iskašljavati. Zlatan je znao da mu sestra boluje od sušice i da, ako joj ne donese ljekovitu vodu neće još dugo poživjeti.
Konačno je osvanuo taj za Zlatana dugo očekivani dan. Po ranije smišljenom i uvježbanom planu došao je do ljekovite vode, zahvatio je u krčag i spremio u njedra. Sjedio je kraj izvora očekujući da mu sunce ogrije lice pa da krene kući.
Te noći, prvi put u svome dugome životu vila Izvorkinja nije sa ostalim vilama igrala u kolu na Vilinskom guvnu. Ostala je u izvoru da bi i toga dana, kad je magija najjača, gledala Zlatana. Da mu dokaže svoju ljubav poželjela je da mu se ispuni najveća želja i svoje magijske moći u noći kad su magije najjače, udahnula u vodu kojom je Zlatan napunio krčag.
Predavši magijske moći vodi, Izvorkinja više nije mogla okameniti onoga ko je vidi. Nadala se da će mladić, po običaju, Zlatan doći već sljedećeg jutra. Odlučila ga je dočekati na stijeni pored one na kojoj je Ivan redovno sjedio čekajući da svane novi dan. Pa kad skine povez i vidi je onako lijepu sa dugom zlaćanom kosom, i on se mora zaljubiti u nju.
Čim je osjetio toplotu sunčevih zraka na obrazu, Zlatan je koliko je imao snage potrčao i sestri donio čudotvornu vodu. Doista čudotvornu, od prvog gutljaja prestala je kašljati, a do kraja dana nestalo je bjeline iz usahlih Zlatkinih obraza. Sutradan je to bila druga Zlatka. Lijepa, zdrava djevojka zlaćane kose, rumenih obraza i umilnog glasa.
– Lijepa je ko vila- uzdisali su momci za njom.
Zlatan se, kad je vidio da mu je sestra ozdravila, zavjetovao da više nikad neće ići na čarobno vrelo i da će kao i njegov otac poštivati tu noć u kojoj vile slave pobjedu svjetla nad mrakom.
A vila Izvorkinja svakog je jutra na stijeni uz vrelo čekala lijepog Zlatana. Kad je konačno shvatila da neće doći i da ga više nikad neće vidjeti, od žalosti si je počupala kose i rasula ih po stijenama oko čarobnog vrela.
A poznato je da vile umiru kad im spadne ma i jedna vlas. Tada se pretvaraju u kamen, drvo, vodu.
Izvorkinja se okamenila.
I danas se kraj Vilinog vrela, tako ga je narod prozvao, može vidjeti kamena figura djevojke bez kose. A po stijenama okolo, kao nigdje na svijetu, iz kamena, svakog dvadeset drugog juna, na prvi dan ljeta, izraste prekrasno cvijeće u obliku dugih, tananih prutova obloženih zlačanim prahom. Narod ga zove vilina vlas.

I tako, na jednoj nevelikoj planini, nakupi se dosta mjesta s vilinskim imenima: Vilinsko guvno, Vilinsko vrelo i Vilinska vlas. Otud se valjda u narodu naziv Hrastovija za goru izgubi, a rodi se novo ime, Vilenica.

TKD ŠAHINPAŠIĆ
Sarajevo/Zagreb, septembar/rujan 2008.

Advertisements

2 thoughts on “Nura Bazdulj Hubijar: PRIČA O ZLATANU I VILI IZVORKINJI

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (po rangu na blogu) | bh fantasy

  2. Povratni ping: 30 najčitanijih priča na BH FANTASY | ANTO ZIRDUM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s