NARAVNA BIĆA KOJA SE POSREDOVANJEM BAVE PROFESIONALNO U SLAVENSKOJ MITOLOGIJI

VRAČEVI I VJEŠTICE – NARAVNA BIĆA KOJA SE POSREDOVANJEM BAVE PROFESIONALNO

Između bogova i ljudi uvijek je netko posredovao, netko vješt i opredijeljen da žrtvu učini ugodnom ili pak da protumači božanske poruke i ponašanja. Tu se radi o ljudskim bićima sa velikim znanjima da čine dobra i zla djela. To su bića koja u pravilu ne mijenjaju svoj antropomorfni izgled, osim što se kostimiraju i maskiraju, a u njih ubrajamo vračeve i žrece (svećenike) i njihove pomoćnike kao što su resnici (oni koji urešuju žrtvenik) ili pak znahori i znahoreke (oni koji vode računa o vremenu i koji su defakto i de jure živi kalendari u svojim bratstvima odn. selima). Vračevi su plemenski profesionalci a čitav niz njihovih pomoćnika su osobe koje se bave nekom od funkcija vezanih za mitologiju u bratstvima i rodovima ali to im nije jedina funkcija u zajednici.

Kao posebna posrednička kategorija javljaju se vještice. One u primitivnoj mašti mogu imati i nadnaravne sposobnosti ali ne i nadnaravnu prirodu.

Neke funkcije su izgleda rezervirane za muškarce, neke za žene, ali teško je ustvrditi bilo kakovu strogu podjelu jer se na nižim razinama javljaju tragovi i u muškom i u ženskom licu (znahor – znahorka, kuzlar – kuzlarica…) Također je teško ustvrditi koje su funkcije rezervirane za starije a koje za mlađe; koje su izborne a koje naslijedne. Rodovske starješine također su vršile određene zadaće vezane za određene kultove i bogove, ali i njihova uloga se sasvim slabo nazire.

VRAČEVI, ŽRECI I NJIHOVI POMOĆNICI

Staroslavenska poganske svećenike općenito najčešće zovemo vračevi. Škobalj (1970.) je u Imeniku poštanskih mjesta u Jugoslaviji našao 13 toponima iz korijena vrač, (Vračevo, Vračev gaj) među koje ubraja i Vrabče, bez nekog objašnjenja.  Kulisic (1979.) pak nalazi da u značenju “vračati” ruski jezik ima izraze varožiti, varožec, varožka, kojima odgovaraju stariji srpski oblici vražati, vražalc, bugarski vražiti, vražalec, slovenački vražar, vražarica, poljski vrozba, vroznik. Sve su ove riječi praslavenskog porijekla, a izvedene su od indoeuropskog korijena koji se nalazi u sanskitrskom vrata. U reonu Volovske glave i Rujev dola kod  Zenice nalazi se selo Vražale (obronci Kubera) a Niederle nas obavještava da je to jedan od oblika riječi “vračati” koja se javlja u više jezika u obliku vražalc, vražiti, vražalec, vražar, vražarica, tako da se ovaj popis toponima koje donosi Skobalj može dopuniti. Ja bih istome dodao i Vratnik (dio Sarajeva) a u slobodnijoj interpretaciji možda bi se tu mogao uklopiti i Vranduk (ima ih dva samo u slivu rijeke Bosne). Kako među prezimenima izvedenim iz zanimanja ne nalazimo Vracana,  Vračevića niti Vračarića držimo da se sljedbenici vraceva kriju iza drugih prezimena kao sto su Vražalic i sl. i da su morali postojati i drugi nazivi za poganske svećenike ili druge vjerske službenike.

Primjerice od korijena riječi MAG imamo i toponima kao što je Maglić, Maglaj,  ali i prezimena kao što su Magaš, Magdić, Maganjić… Maguš je bio naziv za pripadnika zoroastričke svećeničke kaste (kod Medijaca i Perzijanaca) koja se dijelila u tri stupnja: naučnika, majstora i velemajstora, koji su proricali budućnost naročito na temelju proučavanja odnosno poznavanja zvijezda. Otuda ista riječ znači i zvjezdoznanca, astronoma, liječnika i učenjaka uopće. Kako ovoga pojma nema u starim slavenskim izvorima, očigledno se radi o terminu koji na južnoslavenskim prostorima postoji od prije, gdje je stigao pod grčkim a kasnije i rimskim utjecajem.

Čarobnjak ili čarobnica uglavnom se ne mogu naći ni u toponimima, niti u prezimenima izvedenim od zanimanja na našim južnoslavenskim prostorima, ali riječi s korijenom čar ima podosta (čarolija, čarno, čarovito, čarobna… i sl.) U rječniku turcizama stoji da je čare perzijski naziv za spas, lijek, pomoć, a Niederle nas upućuje da se u izvorima od IX. do XI. stoljeća sreću za vrača i vračanje izrazi od čar, kao sto su čarovnic, čarodejec, čarovati, čarotovenije.

U Žitju sv. Nauma i u Dušanovu zakoniku za vrače se koriste izrazi volhvi, volsvi, vlhovstvo a za vračanje volžba. Tokarjev drži da njihov društveni položaj i funkcija nisu dovoljno jasni, ali da je veza s ruskim riječima volšebnij i volšebstvo nesumnjiva. U rječniku Sinonima (1974.) stoji da je volšebnik isto sto i čarobnik, odnosno da je to osoba koja tobože ima natprirodnu moć da djeluje na život ljudi služeći se čarolijama.

Gataru i gatara također ne pronalazimo u toponimima, hidronimima a niti među prezimenima izvedenim od zanimanja. No, Niederle drži da su od sveslavenskoga glagola gatati (slovenački gadati, ruski gadat, česki hadati, poljski gadac) izvedene imenice gatarica, gadatelj, gatavec… Gatanje je, danas, tek djelatnost proricanja sudbine iz nečega (karte, dlan, grah, fildžan i sl.) koje vrše ciganke i razni vješti opsjenari koji žele laku zaradu na sujevjerju….

Niederle je prikupio čitavu lepezu pojmova srodnih vraču kao što su: kod Rusa, kudesnik, nauznik, kobnik, brodnica, koldun, znahor i znahorka; kod Slovenaca božec, kod Bugara gledač, gledačka, u Dušanovom zakoniku resnik, u starom poljskom i češkom jeziku zaklinacz, kuzlec, kuzlar. Isto tako uočio je da u svim jezicima imaju riječi s korijenom ba a koje su u značenju “vračati”, kao što su bajati, bajalica.

Znahor i resnik su termini koji se mogu naći i u našoj toponomastici, a također i u prezimenima na južnoslavenskom području. Što točno znači znahor i znahorica teško je pouzdano utvrditi, ali znanje, znanost su pojmovi jako zastupljeni u hrvatskom jeziku, kao i u drugim slavenskim jezicima. Po svoj prilici se radi o društvenoj funkciji u bratstvima (područje jednog ili više sela) vezanoj za računanje vremena. Slobodnije rečeno to su živi kalendari. Resnik asocira na urešenu, ukrašenu nakićenu osobu što bi vjerski službenik po svojoj prirodi trebao biti, a najvjerojatnije se odnosi na funkciju onoga koji urešuje odn. ukrašava kultno mjesto – žrtvenik, hram, sveti gaj i sl..

Kolednik  (slično značenje krije se i u prezimenu Kolenda, koje se susreće na našim prostorima) se ne spominje kao javna funkcija, ali Trifunović (1974) u azbučniku srednjovjekovnih književnih pojmova ovaj pojam objašnjava kao zbirku propisa raspoređenih po danima u tjednu. Zavisno od toga u koji dan je pala koleda, kolednik proriče kakvo će biti godišnje doba, žetva, stoka, hoće li biti gladi, poplava, požara, bolesti, rađanja ili smrti. Srodni su mu pojmovi Lunovnik, Gromovnik…

Koledari, pak, predstavljaju organiziranu skupinu koja je u funciji provođenja rituala su nekadašnjim ljudima znan i jasan običaj.  Gogolj (1965.) u fusnoti svoje priče Noć uoči Božića kaže da je koledanje narodni običaj uoči Božića kada se pod prozorima pjevaju pjesme kolede. Koledare domaćin daruje na razne načine. On je čuo da je nekoć bio neki bukvan Koleda, koga su držali za boga, pa tobože, kolede potječu od njega. Navodi da je otac Osip zabranio ljudima da idu po selima pjevati kolede, jer time narod ugađa sotoni. Usto Gogolj napominje da u tim koledama nema ni riječi o koledi jer u novije vrijeme ljudi pjevaju o Kristovou rođenju, a na kraju domaćinu i njegovim ukućanima žele dobro zdravlje.

Žrec je pojam koji se javlja u starim izvorima i od svih spomenutih asocira na svećenika, osobu koja se isključivo bavi vjerskim ritualom. Dolazi nam od glagola sačuvanog u ruskom jeziku žru – žrtvujem (žrutvujem), iz čega se vidi što je zapravo osnovna funkcija vjerskoga službenika. Prezimena izvedenih od zanimanja žreca kod nas nismo uočili, ali držimo da su vrač i žrec vjerski službenici i to u onoj fazi kada slavenska plemena dostižu onaj stupanj razvitka i integriranosti da se mogao pojaviti kult plemenskoga boga.

Vračeva je bilo svuda, u svakom plemenu, i vjerojatno su funkcionirali kao plemenski duhovni vladari ravni poglavici i ratnom poglavici, kao čuvari plemenskoga ćudoređa. Žreci se najvjerojatnije pojavljuju u još kasnijoj fazi kada se uspostavljaju narodne (više plemenske) i državne asocijacije sa središnjim vladarskim i kultnim mjestima, hramovima. Oni bi mogli biti prvi svećenički stalež koji vodi molitve i žrtveni obred.

Svi ostali ovdje spomenuti pojmovi koji se dovode u vezu s vračem mogu označavati ili osobe koje u ritualima pomažu vraču a kasnije i žrecu, ili se odnose na vjerski život rodova i bratstava ili su pak vezani za zdravstvenu djelatnost u plemenu tj. spadaju u skupinu vidara, vidovnjaka, vještih žena i muškaraca. Ova dva zanimanja, svećeničko i zdravstveno, vjerojatno su mogli funkcionirati kao izdvojene djelatnosti jer one naprosto traže posebno obdarene ljude. Teško je vjerovati da je postojala i treća skupina izdvojenih zanimanja magičara, opsjenara, gatara, vještica i sl. ali je moguće da se i takva skupina formirala od izopćenika koji su morali živjeti sami u divljini i baviti se svime i svačim da bi opstali. Vjerovanje u vještice, koje i danas možete sresti u zabačenijim selima ovoga našega prostora, ostavlja mjesta za takav zaključak i zato smo se njima posebno pozabavili, jer se na neki mističan način naslanjaju na mitološku sferu.

VJEŠTICE

Vještice su u većini mitologija starice vješte da koriste određena sredstva kojima postižu magični učinak odnosno moć da čine zlo. Smatralo se da vještice donose bolest ljudima i stoci. Žrtvi su mogle nanijeti štetu i bol ako su imale pramen kose, odsječke od noktiju ili neku stvar koju je dodirivala. Katolička crkava sukobila se sa vješticama tek u srednjem vijeku i to kao tajnim štovateljima dualističkih učenja i mnoga znanja o vješticama dolaze nam iz inkvizitorskih izvora.

Stoga je teško razlučiti ulogu vještica u slavenskoj mitologiji od one stereotipne slike o vješticama koje lete na metli,  karakterističnoj za europske predodžbe, koje vuku svoje korijene iz kulta Dijane. Iz povijesti Bohemije (Češke) može se pronaći legenda koja malo rasvjetljava ulogu vještica u Slavenskoj mitologiji.

Iza smrti velikog kneza Kraka (oko 660. godine) ostale su tri znamenite kćeri. Prva Brelum je bila velika poznavateljica ljekovitoga bilja i liječenja; druga Tekta bila je gatalica i bajalica; kad god je u zemlji izvršena neka krađa ona je otkrivala lopove, a ako bi se izgubilo, ona bi pokazala gdje se nalazi. Treća, Libuša  bila je sibila, posjedovala je duh grčkih proročica iz Delfa i bila je pametnija i vidovitija od svih muškaraca i žena ne samo svoje kneževine nego i šire. Ona je svojom magijom uspjela navesti Čehe da izaberu za vođu Pšemislava, za koga se udala. Za Libušina života je Pšemislav vladao napredno i izgradio lijep grad (Prag) kakvoga među Slavenima nema. Puno se zalagala za pravicu prema ženama, ali  poslije njezine smrti, žene, nenaviknute da zapovijedaju, nisu se pomirile da budu robinje muškaraca. Jedna mlada djevojka po imenu Vlaska, sakupila je žene i uputila im ovakve riječi: “Naša gospodarica Libuša vladala je ovim kraljevstvom dok je živjela. Zašto ja, uz vas, ne bih vladala? Poznajem sve njezine tajne, također i gatanje i bajanje njezine sestre Teke, a iz medicine znam ono što je znala Brelum, jer nisam uzalud bila u njezinoj službi. Ako hoćete da sklopimo zavjeru i da mi pomognete, nadam se da će mo potpuno zavladati muškarcima”. Okupljene žene odgovorile su joj da rado prihvaćaju tu ideju. Zatim im je dala jedan napitak poslije čega su sve počele da osjećaju potpunu mržnju prema svojim muževima, braći i ljubavnicima i prema svemu što je bilo muškoga roda. Tako pripremljene pobile su  je sedam godina, i one su one donijele mnoge pravedne zakone. No, Pšemislav je bio veliki vrač, a puno je naučio i od Libuše, te je ponovno zauzeo prijestol. A kada je on ponovno zavladao Vaskine prijateljice su morale pobjeći glavom bez obzira.

MITOLOGIJA – ilustrirana enciklopedija (1982.) donosi nam  sliku o zloj vještici koja se u krvožednim i  jezovitim pripovijetkama najčešće javlja kao Baba Jaga, Baba Roga i sl. Ona je visoka ispijena starica raščupane kose koja živi u kolibi ograđenoj ljudskim kostima. Na vrhovima ograde ljudske su lubanje u kojima su ostale oči. Na vratima, umjesto ključanice su ljudska usta s oštrim zubima. Noću, u slučaju opasnosti po stanište Babe Jage oči počnu svijetliti. Nakon obroka ljudskoga mesa ova vještica legne od jednog kraja kolibe do drugoga dok joj dugi željezni nos viri kroz krov poput kljuna. Koliba je postavljena na pokretnim nogama i može se vrtjeti ako se izgovaraju određene čarobne riječi. Saveznik Babe Jage je zmija koju se često naziva Zmajem Gorjaničem (gorska zmija). Zmaj je lukav i snalažljiv. Pojavljuje se sa glavom zmije i ljudskim tijelom…

Iz ovih oskudnih izvora saznajemo da i slavenska mitologija  ima svoje vještice i da se u jednom slučaju radi o mladim vještim djevojkama, pa čak da su se i vladari služili posebnim vještinama da sačuvaju vlast, a u drugome se vraćamo stereotipu o staroj i ružnoj, namćorastoj babi koja je više opasna što je se boje nego što stvarno jeste po svojoj snazi. Vještice su zapravo plemenske vidarice, čarobnice (čarati znači liječiti), gatare koje zahvaljujući svojemu znanju iz medicine žive iznad uobičajenoga prosjeka starosti te su nužno ružnije nego što dobro star čovjek jeste u predodžbi djeteta. Kao i svaki rod i one su nastojale očuvati svoje opstojanje, samo što se reprodukcija u njihovu svijetu nije vršila redovitim prirodnim razmnožavanjem, nego su se u njihov rod regrutirali obilježeni, najčešće tjelesno nakazni, ali iznimno inteligentni izopćenici, koji su živjeli po samotnim i nepristupačnim mjestima.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s