KULTNA MJESTA

KULTNA MJESTA U SLAVENSKOJ RELIGIJSKOJ PRAKSI

zadnja Mg

Stari Slaveni svoj su vjerski život vršili po odrerđenim pravilima i ritualima, a svakako su vodili računa o mjestu za izvođenje obreda i prinošenje žrtava. A takva mjesta morala su ostati u našoj toponomastici. Tri su moguća oblika kultnoga mjesta: hramovi, žrtvenici i sveti gajevi, izvori i sl.

Tragove hramova nalazimo više na sjeveru, kod baltičkih Slavena i vezani su uglavnom za više bogove. Helmold, (Chronica Slavorum) nam svjedoči o jednom takvome mjestu koje bilo i sud gdje se donosi pravda i svetište.

” Mi odosmo u onostranu Slaviju, i uđosmo u jednu šumu. Tu između vlo starog drveća vidjesmo hrastove posvećene Provenu, bogu ove zemlje. Ograđeni su bili šumskom ogradom, kroz koju se ulazilo na dvoja vrata. U svim selima ove zemlje ima mnoštvo kućnih bogova (penates) i idola; ali ovo mjesto je glavno svetište za cijeli ovaj kraj. Narod, kralj, svećenici, svi tu dolaze radi suđenja sporova. Pristup u svetište dopušten je samo svećenicima i onima koji hoće da prinesu žrtvu, ili onima kojima prijeti opasnost od smrti, a otkazano im je pravo azila. Jer Slaveni toliko poštuju ove svoje svetinje, da ne dopuštaju, da se neprijateljskom krvlju okalja ni hodnik njihovog hrama.”

No, hramove nalazimo i u Rusiji i Ukrajini. Tamo se kriju pod nazivom roput . Selo Reput nalazimo kod Novoga Travnika, tako da nije isključeno da su rasprostranjeni širom slavenskoga prostora.

Već odavno je uočena činjenica da su toponimi s korjenom treb zapravo mjesta gdje su se nalazili žrtvenici. Žrtva se zvala treba, a žrtvenici trebišće, dok se žrtvena hrana zvala trebno, a znači hranu potrebnu da se izvrši obveza, odnosno dug prema bogovima. Obilje je toponima s ovim korijenom kao što su Trebević iznad Sarajeva (obilje je toponima koji ukazuju na slavenski panteon – a ispod vrha se nalazi i pravoslavna crkvica Sv. Ilije proroka koji u kršćanskoj mitologiji naslijeđuje Peruna gromovnika), Trebinje, Trebeuša itd. Žrtvenici su najčešći oblik kultnoga mjesta i njima je u znanosti posvećeno najviše pozornosti.

Izniman doprinos na polju otkrivanja mjesta vjerskoga obreda kod starih Slavena dao je Češki povjesničar Jan Peisker. On je uočio da dualistička svetišta starih Slavena imaju neke zajedničke odlike koje je on nazvao  “konstantna scenografija tjesnaca”. A ta scenografija sastavljena od tri kulise: 1. burna voda (kanjon), 2. šumovito razvidno brdo ili gora lijevo i 3. gole stijene desno. Njegovo tumačenje je mnogo osporavano, ali mnogo povjesničara je slijedilo njegovu tezu i na terenu se osvjedočilo da se ona potvrđuje.

Osobno sam vršio slično istraživanje na prostorima središnje Bosne. Zanimljivo je da se ova scenografija ponavlja na mjestima gdje toponomastika upućuje na vezu s slavenskim panteonom, ali i na mjestu gdje su pronađeni materijalni dokazi. Prvi slučaj gdje toponim ukazuje na moguće mjesto vjerskoga života jesu Korićanske stijene koje se nalaze na desnoj strani kanjona rijeke Ugar na Vlašiću. Lijevo od njih jeste razvidna šumovita gora kroz koju se dolazi do Dobretića. Ako znamo da se ljetno sunce u slavenskom panteonu javlja kao KOR onda bi mogli tu imati autentižno mjesto za prinošenje žrtava bogu Koru, i održavanje korida (boda volova) koje su pratile cijeli ritual.

Iznad Turebeta, prema Komaru nalazio se selo Trebeuša (Gornja i Donja). I u Trebeuši, kuda prolazi Komarska Lašva imamo sličnu scenografiju. Vjerojatno je tu neko hrvatsko pleme imalo jaču koncentraciju stanovništva (nedaleko se nalazi srednjovjekovni grad iz ranoga razdoblja Toričan, a u tom području je i grobnica tepčije Batala Šantića tako da je osnovano držati da su se tu našli rodovi i bratstva jednoga od hrvatskih plemena koji su ušli na područje bistuanske biskupije u gornjoj Dalmaciji..

Kao materijalni dokaz da je takva scenografija postojala mogao bi se uzeti žrtvenik na vrhu stijene na prirodnoj gradini gdje u kasnijem razdoblju nalazimo srednjovjekovni rudarski grad Škav kod Gornje Večeriske u općini Vitez. Ovo područje naseljeno je u antičko doba čemu svjedoči naziv lokaliteta koji se izvlači iz latinskoga naziva za pećine (scava) a tih spilja pod gradinom ima više. Možda je ono bilo naseljeno i u predantičkom razdoblju, ali sama konfiguracija nekako se idealno ulapa u scneografiju do koje su držali stari Slaveni. Desno od potoka Prala izdiže se ta stijena, a lijevo je šumovito razvidno brdo. Sam žrtvenik se nalazi na vrhu stijene u koju su uklesane stepenice. Ako se uzme da su stari Slaveni vjerovali da  otvori u zemlji vode u podzemni svijet a da su okrugli otvori špilja usta zle vještice babe JAGE, onda bi ovo doista moglo biti kultno mjesto.

Otkriće znaka na žrtveniku, na  Škavu, odnosno njegova orijentaciju u smjeru istok-zapad, ponukala nas je da se pozabavimo onim dijelom slavenskog panteona koji se odnosi na smjene godišnjih doba. Tu smo došli do zanimljive podudarnosti vezane za boga Jarila. Neosporno je da to nije žrtvenik ljetnim bogovima (Koru ili Perunu) jer se oni slave na planinskim vrhuncima. Prateći toponomastičke tragove dolazimo do činjenice da u okolici Viteza, nasuprot žrtvenika, u dolini, imamo selo Jardo(l). Možda to samo po sebi ništa ne znači, ali ako tome dodamo činjenicu da su fratri u Jardolu 1861.godine tu utemeljili Vitešku župu sv. Juraja, a oni ništa ne čine slučajno, onda je to već niz slučajnosti koje indiciraju zaključak da bi žrtvenik na Škavu mogao biti u čast Jarila – Jarovita. Tomu svakako treba dodati i materijalne činjenice. Naime, prilikom čišćenja pedalj dubokog, u stijeni isklesanog, ognjišta na žrtveniku našli smo mnogo kostiju sitnih životinja. Kosti nisu bile na analizi, ali svatko tko ima iskustva s pečenom janjetinom, ili bolje reći jaretinom, može posvjedočiti  da su to kosti tih životinja. Možda je sve to, još uvijek, samo niz slučajnosti, ali približavamo se odgonetanju tajne zvane Škav.

Uobičajeni žrtveni poklon bio je pijetao, ali se darivalo kozu, medvjeda, pa čak i bikove koje se prinosilo na svečane dane. Prinesenu žrtvu vjernici su jeli jer je bila obilježene svetom manom ili božjom snagom  a time je cijela skupina bila obredno ojačana. (slično pričesti).

Isti slučaj je i sa izvorom Živin u Donjoj Rovni kod Viteza, koji izvire ispod visoke stijene na desnoj strani od Lašve. Već spomenuti Rujev do u Zenici, potpunoma se uklapa u navedeni scenarij.

Obilje drugih toponima na našim područjima ukazuje na vjersku aktivnost starih Slavena. Kod Vareša imamo planinu Perun gdje se žrtve prinosile bogu groma i munje. Slabo je uočljivo, ali jedna vododerina (ljeti je to sasvim tanak potočić) ukazuje na uklopljenost ambijenta u pomenuti scenarij. Kod Dubrovnika imamo naselje Mokošica, a Mokoš (mokrij) je božanstvo vode odnosno predstavlja vezu između kulta vode i kiše i plodnosti i obilja. Mokošica se nalazi na Rijeci Dubrovačkoj, a sam izvor ove rijeke ima na desnoj strani visoku stijenu a lijevo razvidno brdo i odgovara također scenariju tjesnaca.

Sveti gajevi, sveti izvori i slična kultna mjesta bila su obilježena idolima i kipovima. Identificirani su slijedeći nazivi za idole: modla, soha, stup, kap ili kapišće, stod, posag, balvan, istukan, a neki drže da je funkcionirao i naziv kumir.

Stup, Stub, Stubica, Stublić česti su toponimi u našim krajevima. Jedna hrastova šuma u selu Poljari kod Dervente i danas nosi naziv Stublić, a u njoj se nalazi izvor koji ni za najvećih ljetnih suša nije presušio. Većina ovih naziva asocira na otesan stup ili pak balvan (neotesan stup) odnosno totem.

Petar Skok drži da kap u slovenačkom, srpskom i hrvatskom jeziku javlja u obliku kip tj. u značenju osoba, prilika, slika, idol i sl.). On pronalazi čitav niz toponima kao što je uvala Kapišće na Braču, i drži da je lako moguće da se tu sačuvao trag neretvanskog poganskog božanstva.

Pokrštavanje novodoseljenih plemena počelo je negdje oko 680 godine  i sigurno nije išlo brzo ni lako, bez obzira što se tu zateklo i nešto domaćega romaniziranoga kršćanskoga stanovništva. Bio je to velik, rijetko naseljen prostor bez većih naselja i misionarima benediktincima je trebalo stoljeće i pol dok se svi Hrvati nisu pokrstili. No, tragovi njihova vjerskoga života sačuvali su se u toponimima, hidronimima, prezimenima, nadimcima, pojedinim stvarima i običajima, u folkloru, u pjesmi i usmenoj književnosti.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s