Marela Zdenac – GOLUBICA

GOLUBICA

 

„Mrava ne zgazih

  U vojnike

  Odoh

  E da ednom

  Prestanu

  Gorčine“

(Mar Dizdar – „Gorčin“)

Prvo je ugledao njenu sjenku na zidu. Još se nije bio rasanio, pa mu je trebalo malo vremena da u nemirnoj sjenci prepozna pticu. Prozor je bio otvoren, a ona stajala pored razmaknute zavjese, prekrasna bijela golubica blistavog perja i gledala ga pravo u oči. Pogled joj bijaše topao, ljudski, kao i glas kojim mu se obratila.

„Ime mi je Katarina. Rekla bih da je moja sudbina nesretna kad ne bi bilo nepravo, čak i oholo, na sebe i svoje stradanje gledati kao na nešto posebno samo zato što sam bila kraljica. Bila su teška vremena i ne bῐ čovjeka u Bosni, a da ga je zlo na bilo koji način mimoišlo i da nije platio, ili glavom ili čašću ili imetkom.

Silna bijaše turska vojska kad na vrata Bosne udari. Pokušah organizirati otpor kako sam znala i mislila, ali sve bῐ uzalud. A i šta sam ja, sirota žena, mogla učiniti kad je svo muškinje u Bosni sablje pobacalo i glave povilo i sve što znadoše reći bilo je „sila Boga ne moli“. Djecu mi oteše i odvedoše, da ih nikad više oči moje ne vidješe. Ni tad’ ne klonuh duhom. Čovjek treba činiti sve što je u njegovoj moći, ostalo je volja Božija. Mislila sam Evropa neće skrštenih ruku gledati na to što se s nama čini, ali Osmanlije pokazaše svu surovost i sjaj mladog carstva u usponu, pa će biti da se svako o svom jadu zabavio.

Odlučih da Bosnu napustim i pomoć za nju potražim, te krenuh put Dubrovnika. Odoh. Ne osvrnuh se. Da sam tad’ znala šta znači riječ „zauvijek“ zastala bih i legla neka me polomi njihova bijesna konjica, neka me u prah pretvore i u zemlju utjeraju…

Ali, ja sam o ratovima i o vojevanju slušala samo priče moga ostarjelog oca i njegovih grubih vitezova. Oni su pripovijedali o pobjedama i o slavi, o ranama kojima se junaci ponose i o krilatim konjima koji se pojave uvijek kad ti čudo zatreba…Niko nije govorio o stahu i bespomoćnosti, o noćima u kojima se plašiš tišine i ne nalaziš ni jedno mjesto pod kapom nebeskom koje će ti pružiti siguran zaklon i miran počinak.

Tomaš me štedio. Iz bitaka se vraćao umoran i prašnjav, sve krijući od mene rane je previjao, a meni bi u njedrima donosio stručak svenulog poljskog cvijeća što ga je negdje, na kakvom pitomom proplanku, za mene ubrao. Pa bi me ćutke grlio, zagledan u daljinu, u onu maglovitu tačku u koju gledaju oni što se više ne nadaju…

Od Dubrovnika stigoh do Rima. Uzdala sam se, čvrsto vjerovala da će mi Sveta Stolica pomoći. Lijepo me primiše i ukazaše mi sve počasti kao kraljici i sućut kao majci i supruzi koja je i bez djece i bez muža ostala. Na kantaru svoje nadmoćnosti tačno su izmjerili koliko mi čega pripada. Kad god bih započinjala priču o Bosni i molila da se nešto učini razgovor bi, uljudno a vješto, okretali u drugom pravcu. Tako sam na vlastitoj koži naučila lekciju iz diplomatije. Shvatila sam da, iako iste vjere, isti ljudi nismo. Tad’ zašutjeh…

Lijepa je zemlja Italija, Bog joj svako dobro dao, i divan je grad Rim u njoj. Divan je Rim, ali ja bih sav njegov sjaj dala za jednog svica iz moje bašte na Bobovcu. Vele, Vječni grad! Pamtim ga po beskrajno dugim, teškim noćima. Ništa prema njima nisu gluhe noći bosanske. Bol zbog djece i njihove neizvjesne sudbine i čežnju za rodnim krajem sve sam teže podnosila. Sreća pa Bog stvori noć da u njoj možeš suzu pustiti, a da je niko ne vidi i za nju te ne upita. Ruke sam svoje izgrizla gušeći jauke i molila Svemogućeg da mi se smiluje i da samo još jednom vidim svoju djecu. Noću sam bila uplašena žena i ojađena majka. Danju dostojanstvena kraljica. Tako mi je moja savjest nalagala. Samo oni koji su osjetili istinsku patnju znaju koliko snage treba da se nakon teške, besane noći pred ljude iznese blago i spokojno lice. Jedinu utjehu našla sam u molitvi i u milosrđu.

Tako su tekle moje prognaničke godine… A kad dođe moj smrtni čas od Boga sam molila da još jednom Bosnu ugledam. I on me pticom učini. Ponekad se zaželim našeg prostog kruha seljačkog, pa sletim na prag neke skromne kućice. I uvijek, kako god teška vremena da su bila, i koliko god dječice da je imala, domaćica bi komadić kruha otkidala i pred mene ga izmrvila. Nikad me niko nije ostavio da gladujem.

Evo, već je više od pet stoljeća kako Bosnu pohodim. Ne pričinja se to koscima od jarkog sunca srpanjskog, to stvarno ja dozivam sa trošnih zidina bobovačkih, dozivam ne bih li vas na vas podsjetila i u srcima vašim ljubav probudila. Kad bi ljudi znali gledati dušom, a ne očima, vidjeli bi kako se na Gradu vije naša zastava. Ali, vi to ne vidite. Stoljećima već na vas s raznih strana udaraju, a ja tugujem jer vam niko toliko zla ne nanese kao što sami sebi učiniste. Šta se to s vama dogodilo pa brata svoga ne prepoznajete i jedni protiv drugih ustajete?

Ovo upamti: u času kad je sunce dlan Kamenog spavača dotaklo, a mladi srndać podigao glavu da oslušne šta mu to vjetar kazuje, u Bosni se rodilo dijete. Na radost svima vama. Za trenutak vrijeme se zaustavilo i negdje u svemiru zaplamtjela je jedna nova zvijezda. Njena svjetlost još do vas putuje. U djetetu tri su srca: jedno da voli, drugo da oprašta, treće da se bori. Dok ga ne nađete i među sobom ne prepoznate ničemu se dobrom ne nadajte!“

Tog se časa sunce pojavilo iza golubice i svojim ga sjajem u lice udarilo. Zadnje čega se sjećao bilo je da je ona podigla krila da ga od sunca zakloni. Sklopio je oči. Cijelim svojim bićem osjetio je kako ga prožima ljubav i kako se rastvara u prostoru kao kap boje u vodi. Činilo mu se da, jedan po jedan, po njemu padaju prozračni velovi u bojama duge. Mirisali su na planinske trave, na snijeg u ožujku, na škrinju sa vezovima njegove majke. Ne zna koliko je potrajalo. Kad je ponovo otvorio oči soba se prelijevala u ružičastoj raskoši prvog sutona. Nesiguran da li je sanjao ili je to bilo priviđenje, ustade i krenu ka prozoru. Tamo nije bilo nikog. Samo se na posljednjim zrakama zalazećeg sunca zlatila jedna peruška. Oprezno je pružio ruku, plašeći se da će nestati čim je dotakne. Sva tri njegova srca kucala su kao jedno.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s