Vladimir Nazor – DABOG

DABOG

I

Uz rijeku je šumnu po plodnim ravninama župnim

Živio poljanski narod.

Dičio Poljanin sveđ se selima mnogim,

Njivama žitnim i lijepim brežuljcima tamo daleko.

Gdjeno su bukove šume u zapad sunčani

Gorjele crvenim svjetlom.

Mukahu poljanskog kmeta u torima stada,

Visjele kuke o zidu i mlatac i koplje,

Ali, sav blistav i golem u kutu do ognjišta svetog,

Plug je dan oranja čeko. – Izdjelan od grane

Stoljetna hrasta, nad vratima gledao očima praznim

Pradjed unuke svoje; a Poljanka uranka svakog

Brala je cvijeće u bašči.

. . . Dabog privinu k srcu Poljane svoje.

Rosulje kišice on im u proljeće slao;

Bacao sjemenje plodno na polje, na gore, u do;

Šibao ljeti je voće plamom sunčanim;

Sušio bare je mutne i močvare pokraj rijeka;

Krotio zvjerad je; sočnu je dražio poljansku zemlju

Ognjenim cjelovom, nek se uzburka njezina krv,

I utroba joj začne, a noć kad bi padala tiha,

Hladio lice je njeno rosom nebeskom.

. . . I bog zaželi jednom da ostavi Dafinu stablo,

Ispod koje on sjedi u Raju na ružama vječnim:

>>Hoću da poljane gledam. Hoću da međ njima lutam

I slušam kako mi ime blagoslivlju veseli, harni. <<

I bog se digne visoko. Spusti se dolje

Na ravan, na kitni zapad bijeloga Gnijezna.

Ko da se otkinu zvijezda s nebeskog svoda.

U osvit dana sunčana na rijeku nagnu božanstvo

Ko stup nebeske vatre.

Tada se Hranitelj Dabog u putnika stvori,

Na rame torbu što prti, a glogova drva

Desnicom štapinu stiska.

Siđe na brijeg riječni. Prignu se, lice da svoje,

Ugleda bistroj u vodi. – I nasmjehnu bog se, i k selu

Udari preko trščaka.

II

Mirisi iđahu poljem u jutarnjem zraku.

Šuštale vrbe na vodi. – S gudara gora

Tamo na mutnom zreniku, s obala rijeke

Dizao treptavi dah se: kroza nj je sunca

Teško prodiro tračak i tkao ljubičast veo

Parama onim.

Nešto se prenulo sada u plotu do puta,

Topole vite na grani.

. . . Išo je Putnik božanski po drumu. Gledao je guste

Kupine crvenog ploda, jela i hrašća

Šume na gori dalekoj.

Gledo je, kakono krdo volova pase

Tratinom; do njih konjici nozdrve šire

I vrat pružaju dugi, nemirni, pomamni, bijesni.

Ržu strastveno, jure pašnjakom,

Plotove ruše, haraju travu

Kopitom svojim.

. . . Išao stazama Putnik.

Pokraj usjeva vidje zemnika mlada,

Tešku gdje sjekiru diže i njom lupa po panju.

Putnik je gledao s druma kako se oblilo znojem

Čelo onog seljaka, a zjena mu gori sve življe.

Mišica napeta biješe ko uže na rukama jakim.

Izvirala je snaga iz tijela nalik na vodu

Iz vrela; biješe ko vatra: što većma se jari,

To joj ljuća žestina.

I bog Hranitelj reče:

>>Zemniče, pa ti još gordu zaviđaš bozima sudbu!<<

III

Oštro je vonjalo polje u jutarnjem zraku.

Skočilo naviše sunce i okolo Putnika stane

Zukanje kukaca malih. Medonosne letjele pčele.

Posljednjim granam cvijetnim. Leptiri tjerali rilca

U čaške cvijeća. Negdje u lugu bunile ptice

Duha šumske tišine.

. . . Išo je Putnik božanski u srcu smijuć se svome

Onome raju zemaljskom. Gledo je oko sebe

Čičke i klasje već zrelo kako se slično

Pučini morskoj leluja dirnuto krilo lahora gorskog.

Negdje kraj rijeke začu se pjesma

Iz grla žene, zvonka ko srebrna klepka.

Ugleda Hranitelj tada poljanske grude

Veselu kćerku. – Na glavi nosila ona

Sijena breme. Smiješilo lice se njeno

U sjaju sunca, otvarahu usne

Nalik na vijenčić u mesnata cvijeta;

Zlatila okolo njena čeka se kosa;

Prsluku pucali vezi,

A modro njezino oko sličilo plavom različku

Usred usjeva. Sve se smijalo, ko što se smiješi

Kutić vedrine kad nebom oblak se mota.

. . . Ustavi! Putnik se pred njom i uskliknu:

>>Pozdravljam ja te,

Čitava Zemljice mlada, u čas uranka tvoga! <<

IV

I Dabog udari poljem uz bistar potok

Kroz mnoga sela. – Na pragu čekala stranca

S hljebom i sirom marna domaćica, slaveć

Bogove dobre.

S veselim lavežom psi su u susret skakali gostu.

Djevojke nudile cvijeće.

Vatra na ognjištu praskom pozdravljaše. Piskahu laste:

>>Dobro nam došo, sijedi putniče! Stanider malo!<<

Gukao golub u dvoru. Na krovu žmirila roda.

Ječilo cijelo selo od vike djece.

. . . Putnik je srkao piće i zborio: >>Čemu

Te žrtve pred hramom?

Cijeli neka nam život, pun vatara vaših radosti,

Uzdarje žrtveno bude na svetom oltaru

Živane majke!

Ljudi, iz srca vašeg

Izbija vrelo i melem života.<<

Šutke su gledali tada Poljani onog tuđinca.

Slušali govora žubor.

Možda se stare

Sjećahu priče po kojoj su bozi u čovječijem liku

Lutali negda licem zemaljskim.

V

Praćen pozdravom dobrih domaćica otide Putnik

Na njivu. Tudijer su jutros orali plugom. Sada

Dizala grda se vika.

Tjerao stariji orač

Volove na njivu svoga susjeda; vikao: >>Ti si

Maknuo noćas međaše.<< – I ratari stadoše, bijesni.

Planuše zjenom i digoše kosir.

Tromi ih volovi njini gledahu očima veljim,

Kojima u zjeni sva se vidjela ravan.

Udarac smrtni se spušto, al putnik nahrupi, viknu:

>>Znojem, potokom znoja, a krvlju nikada, moči

Gruda koja te hrani!

Ne dade boštvo vam zemlju, da vodite raspre.

Njene su grudi široke: plug o plug, motika tvrda

O tvrdu motiku ne smije da udari. Čujte me, sinci:

Znoja je zemljica žedna, ne krvi! Smrću zar mora

Ono da rodi što vrelo je utjehe i sreće vaše,

Česma je vaših radosti?<<

Tako im klicaše. Šutke došljaka gledahu oni.

Strariji prozbori: >>Bog il starosta luta po zemlji.<<

. . . Okrenu orač se, za plug prionu. Gledo je Putnik,

Kako se plugove opet maknuše i zemlju režu.

Dahtali volovi, lemeš škripao, pucala gruda.

Od časa do časa ljudi su kliktali; bockali vole

Nemirnom šipkom.

VI

I bog kroz bukovu šumu po stazama pođe

Krušvici selu.

Gledo je bršljane što se oviše oko drveta.

Slušao tetrijeba krik je i potoka žubor.

Zvijerad je bježala grmljem njišući granama tanjim.

Lahor je krošnjama duvo,

Čudan išao nemir po guštari hladnoj,

A svud se sumrakom onim šuljale vile.

. . . Hodao dalje je Putnik motreć gdje jela

Zašla u bukovu šumu. Gledo je lijesku i pasdrijen,

Što su se zgurili bukvi pod visoku krošnju.

Ispred nogu se njemu sag sterao maha.

Virile paprati mnogim se dičeći piknjama žutim,

Ko što se ponosi junak

Tokama svoga zobuna.

Išao gustom je šumom motreći lišaji kako

Pokriše vlažnije krajeve litica i trulo panje

Jasenu mrtnom i hrastu što munja ga ofuri. – Vedro

Bijaše lice božansko u šumi, koja je hramu

Sličila boga Peruna.

Plotova pruće, po kojem

Hladolež vijo grančice svoje,

Vrbe čupavih glava i grmovi ružice divlje,

Oko koje se tanke ovijale stabljike hmelja,

Klopot mlina i dim što vjetar ga tiho

Nosio: sve je to sada kazivalo bogu

Na rub da šume već stignu.

. . . Sišao Putnik međ tamne johe, pod jaskije lijepe.

Titralo se srebrnim lišćem vrbika. Potok

Šumio pjesme.  A ondje gdje miruje voda,

Lopoč se s kožnatim lišćem i s vjenčićem bijelim ko

Snijeg

Uznio između žutog lokvanja i žabnjaka zlatnog.

Okrijeci, zeleno leće, pokrivahu vodu.

Tankim strukom se svojim na bari dičila trska.

Dalje, pred makovim polje, cvala je sabljarka trava,

Gizdavo bilje boga Peruna.

VII

Bijaše tihani čas kada zapada sunce.

Preko drumova duge su bacali jablani sjene.

Gorjeli vrsi planina. S obližnjih njiva

Vraćao seljanim k svome se selu po stazama poljskim.

O ti povratče slatki za trudom dugoga dana

Prvim večernjim hladom! Prali su seljani ruke i lice na vrelu;

Djevojke močile lakte,

Pojile stado i škropile vodom

Naramak trave.

Pito ih Hranitelj dobri za usjev, ovce i baštu.

Slušaše pričanje njino i njihove pjesme.

Motrio obijest je kojom se vraćahu k selu,

Još pjane od jare sunčane,

Usjev dok večernji diše sve oštrije, a vjetar nosi

Žamore s klanca i dola.

VIII

Gonio seljanin Pijast pred sobom konje.

Stiže do potoka, uzde pritegnu, Putniku viknu:

>>Konje da na vodu svratim, pomozi! Kola su teška.<<

Priskoči Putnik. Božanskom desnicom vođeni konji

Zarznu, snažno povuku, ugaze u vodu hladnu

I počnu da piju.

–  >>Jaka, putniče desna je tvoja.<<

Putnik odgovori: >>Sretan, tko kasne u dane svoje

K očevu ognjištu ide pred veče s kolima punim!<<

–  >>Tuđinče<<, tada će Pijast, >>vaj tebi, kada mi nemaš

No štap suha gloga da staro podupreš tijelo!

Na kola deder se popni. Ti ćeš me sada

Razgovarati; ti ćeš mi pričati, što li te dove

Krušvici, poljanskom selu.<<

. . . Ležao Putnik na stogu i Pijastu pričo

Svojim o zgodama, dobroj o ljetini kojoj se plodne

Zemlje kraj istočnih rijeka još nadaju; pričao da ga

Gostili sirom i mesom seljaci kada je lani

Selima vislanskim stigo pred bijesom oluje.

. . . Lijeno vukli su konji,

Skripahu točkova osi: A Putnik je gledo,

Kako pred kućama mnogim glavanj se puši:

Umorna sjela su čeljad u dvorištu, čekaju mirno

Da im nevjesta dođe i s vatre koja pukceta

Činiju skine.

Večernja zvijezda je sjala kad onaj krušvički ratar

Pod krov Putnika primi.

IX

Sjedeli dugo za stolom. – Zemovit, Pijastov sin,

Slušao starca govor.

. . . I on prozbori. Mladić je pričao kako Gnijezno

Pritislo uboštvo i glad, i grad je stradao ljuto.

Digoše seljani tad se noseći plodove poljske.

Tjerahu vole i janjce.

Nosili sjeme tečno, maslac, mlijeko,

Gnijezno dok spasiše slavno.

Ali, kad preklani gusti čopori vučji

U sela hrupnuše, s gadnom nasladom građani oni

Gledahu s bedema kako seljani bježe

K zaprtim vratima gradskim.

>>Klonut će njihova sila. Snagu već znademo svoju.<<

Tako je uskliko mladić. – Širile grudi se njemu

Kao hrastu krošnja kad vjetar gorama ide,

I sva šuma se trza. Vonjao zobun na njemu

Kao bukova kora kad sokovi struje

Skritog iz korijena k vrhu. Na usnama zvučila riječ mu

Kao valovi riječni, kad na brdu okopni snijeg,

A muško njegovo lice, na komu treptahu žile,

I oko gorjelo, biješe nalik na lice

Heroja sveštenika.

. . . Hranitelj rame mu dirnu i reče: >>Samo

Iz grudi Živane majke hrast buja i niče trava.

Čovjeka porodi ona. Na goru jednom ga pove,

Otkud polja se vide, rijeke, lugovi, doci.

Rekla je zemniku: sve ćeš pokvasiti znojem.

Ja ću ti jačati mišku. Ja ću ti krijepiti srce.

Rastrkli zemljom se ljudi, za varkom srću:

Lažan im pred očima bliješti raj jedan; u srcu zvijer im.

Kolju se, žrtvuju sebe za nešto čega ni sami

Shvatiti ne mogu.

Ali, kad umor ih svlada kad panu s visine,

Gmižu po prašini, grle te hridi, i grudu ljube,

I kliču: Živano majko, doji me svojim mlijekom!

Oraču svanut će dan u kome će pobjeda tvoja

orit se zemljom.<<

. . . Tako je zborio Putnik; a Pijastu sjale se oči.

Od sreće i udivljenja.

X

Trepeću na nebu zvijezde. Rijeka pod njima šumi

U tihu slađanu snu.

Putnik je na silu pošo. – Zemovit na prag je sio

I slušao žamore noćne.

Pjevaju popci, i sve se naprekid biserje truni.

Žumore lipove grane, i plotovi šuškaju uz drum.

Pričinja sada se momku kao da disanje čuje,

Disanje umorne zemlje u noćnoj tišini.

. . . Osjeća Zemovit sreću života i radost,

Štono je dijele bozi onome koji

Znojna će čela požeti njivu

Pod njinom zaštitom gordom.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s