Ranko Pavlović – ZLOBA ZLOG ŠUMSKOG DUHA

Kao što veče nikada ne može vidjeti ljepotu jutra, okupanog rosom i obasjanog zracima mladog sunca, i kao što jutro ne može uroniti u čari predvečernjeg rumenila, tako ni neispričana priča nikada ne može doprijeti do onoga koji voli da se u san uljuljkuje slušajući o sudbinama junakinja i junaka nad kojima ronimo suze ili se divimo njihovim junaštvima. Zrnu kukuruza koje pozoblje ptica čim padne na oranicu pa nikada iz njega ne iznikne stabljika koja bi donijela plodove, liči neispričana priča. Sjemenka je tu, stvarna kao i mi što smo je gledali, samo se nikada iz nje neće razviti nov život kad nestane u ptičijem kljunu. Tako se i priča krije negdje u našoj blizini, ali ako nam je neko ne ispriča ili ne zapiše, nikada nijedan čitalac ili slušalac neće prodrijeti u tajanstva njenih predvorja i odaja.

Možda bi tako ostala izgubljena i priča o kršnom drvosječi Drenislavu da jednog popodneva nije sletio leptir na grm kraj koga je stajala čobanica Bosiljka i praznim pogledom zurila prema stadu ovaca rasutih po pašnjaku. Bila je tužna i ništa oko sebe nije primjećivala, ništa iz spoljnog svijeta nije doticalo njene sumorne misli. Ni lahor koji je šaputao u krošnji obližnjeg javora. Ni poneki cvijetak koji nisu popasle ovce, kao da su ga ostavile da se sunce ogleda u njegovim laticama. Ni ptice čiji cvrkut je dugo lebdio iznad nje prije nego što bi se vinuo prema nebeskom plavetnilu. Ni pčele koje su zujale skupljajući mirisni polen. Ni gusta mračna šuma koja se graničila sa prostranim pašnjacima.

Ugledavši leptira, Bosiljka se zagleda u njegova šarena krila na kojima je, kako joj se učini, bilo više boja nego što ih ljudsko oko može raspoznati.

– Leptiriću dragi, zašto prhućeš sam po pašnjaku? – zapita ga glasom koji je treperio kao list breze na jutarnjem povjetarcu. – Gdje je tvoja leptirica? Jesu li i nju, kao i mog Drenislava, otele i u nigdinu odvele mračne šumske sile?

Osjeti neku bliskost s tim krhkim stvorenjem i iz nje, sama od sebe, poteče priča, kao pjenušav mlaz vode na vodeničko kolo kada iz jaza vodeničar izvadi ustavu:

„Bilo je to, mili šareniću, prije sedam dana. Poranim zorom i otjeram stado na pašnjak blizu šume. Željela sam da vidim Drenislava kako sa sjekirom na ramenu, gorostasan kao gora koja ga čeka, ulazi u šumu u kojoj će do večeri obarati stabla za malu nadnicu.

Moram ti reći da mi je otac branio da se s njim viđam. Šta će mi takav siromašak, govorio je, koji ne može zaraditi ni toliko da njegovi ostarjeli roditelji svakog dana imaju dovoljno hljeba u svojoj oronuloj brvnari? Prijetio mi je da ni ne pomišljam na udaju za Drenislava, najljepšeg momka u našem i svim okolnim selima. Bila bih zaista luda, izgovarao je povišenim glasom, kada bih napustila našu bogatu kuću i stado od tristo ovaca i otišla za onog koji nema ni koze ni ovčice pred svojom potleušicom.

Baš zato, šareni leptiriću, nisam se blizu kuće smjela sretati sa Drenislavom, nego prije sedam dana, kao što ti rekoh, otjeram stado do šume i stanem kraj staze kojom će on naići. Srce mi gruva u grudima pri pomisli da ću ga vidjeti, plašim se da će polomiti rebra i iskočiti. Da će se pretvoriti u pticu i odletjeti na vrh najvišeg jablana, da odozgo gleda ljepotu jutra i sunca koje se rađa.

I, koji časak prije sunčevog izlaska, pojavi se na zavijutku moj Drenislav, ljepši od prozračnog neba u koje su uranjala njegova široka ramena, stasit kao bor kraj koga je prolazio.

Ugleda me, mahnu rukom i osmijehnu se, baš u trenutku kada se iza istočnog brdašca pojavilo sunce, pa nisam znala da li sav kraj blista od sunčevih zraka ili od njegovog osmijeha.

Znala sam da mora početi sa sječom prije nego što se cijela sunčeva lopta pomoli iza brdašca, jer kada bi zakasnio samo časak, okrutni gazda bi ga otjerao s posla. Jedva je stigao da mi još jednom kratko mahne rukom i zagazio u šumu, baš onako kako hrabri kupači zagaze u visoke morske talase.

Pošla sam kriomice za njim, da ga još makar malo gledam. I vidjela sam kako korača između debelih stabala, i kako dolazi na jednu čistinu, i kako ga – o, crne li njegove i moje sudbine! – odjednom nestade, kao da ga nikada nije ni bilo. Vidim sjekiru koja pada na zemlju, a njega nigdje!

Nije tu bilo šumskog gustiša, leptiriću moj usamljeni, u kome bi se moj dragan mogao izgubiti. Nije bilo jame u koju bi mogao upasti, ni grma za koji bi mogao zamaknuti. On je jednostavno nestao, progutale su ga mračne šumske sile, kao što su i do tada u nigdinu odvele mnoge drvosječe.“

Tu Bosiljkin glas zadrhta i prometnu se u jecaje, gorke i bolne.

Tek kad se malo primiri, ispruži dlan prema grmu, pa kažiprstom druge ruke pažljivo na njega premjesti leptira.

– Ne bojiš me se, mili moj prijatelju – reče i zagleda se u šare na njegovim krilima. – Osjećaš da ti ne bih nanijela nikakvo zlo.

Onda se naglo trže.

– Možda ti, nesrećniče, spadaš u jednodnevne leptirove, one što s jutrom dođu na ovaj svijet, a uveče odu, kao da ih nikada nije ni bilo.

Rekavši to, prinese dlan sa leptirom ustima.

– Poljubiću te – šapnu mu nježno – a ti onda leti dokle te krila nose. Leti sve dok ne nađeš leptiricu svog srca, da prije noći s njom izrodiš leptiriće, koji će iza vas ostati da ukrašavaju ovaj surovi svijet.

Spusti Bosiljka usne na leptirova krila i – otvorite se, nebesa, da vidite to čudo neviđeno! – nestade leptira, a kraj grma se stvori Drenislav, čije lice začuđena djevojka osjeti pod svojim usnama.

Da li je ikad iko doživio takvu slast i sreću kao njih dvoje, zagrljeni pored grma, na čijoj je krhkoj grančici do maločas stajao običan leptir?

Ostavićemo mudracima da traže odgovor na to pitanje, a mi ćemo Bosiljku i Drenislava nakratko prepustiti njihovoj sreći.

Baš kao što ponekad iz iste sjemenke mogu izrasti dvije slične stabljike, bliznakinje, tako se i iz iste jezgre mogu izviti dvije priče, različite a po mnogo čemu slične, da žive svaka svoj život, ali da se i međusobno prepliću.

Obgrlivši širokim i radosnim osmijehom Bosiljku koja mu je svojim poljupcem vratila ljudsko obličje, Drenislav iz istog onog korijena iz koga je iznikla njena priča, započe svoju, a po iskrama u njegovim očima koje su se pokatkad gubile u sjenci moglo se naslutiti da će ta priča proći kroz mnoga iskušenja prije nego što stigne do srećnog završetka:

„Osjetio sam da me pratiš u šumu i baš u trenutku kada sam htio da se okrenem i da ti dam znak da se vratiš, jer u šumi lako može zalutati onaj koji ne zna gdje se kriju njene nevidljive staze, osjetih kako izlazim iz svoga tijela. Sjekira mi pade s ramena, a ja ugledah kako me prekriva jedan suv list. Ja onako kršan pod jednim listom? Nikako ne mogu da u to povjerujem. Izvijem tijelo, okrenem se i, začuđen, zaključim da me Zao Šumski Duh pretvorio u crva.

Vidim kako dolaziš do čistine na kojoj sam nestao, da provjeriš nisam li se gdje sakrio. Vidim užas na tvome licu, ali ne mogu da ti izgovorim nijednu riječ utjehe. Svijest me nije napustila, razmišljam kao Drenislav, a ovamo sam crv. O crna Bosiljkina i moja sudbino! Ponavljam to bezbroj puta u sebi, a svim srcem želim da staneš na mene, da zgaziš crva, kao što to mnogi svjesno ili nesvjesno čine, jer – šta će mi takav život kad više nisam ono što sam bio?!

Čim si se udaljila lijući suze, pojavi se preda mnom Zao Šumski Duh, čudovište koje nije ni vuk ni tvor, ni žaba ni zmija, ni gavran ni buljina, a od svih tih životinja uzeo je ono najružnije da stvori svoje tijelo. Pitam ga zašto me je pretvorio u crva, a on mi kaže da jednostavno nije mogao gledati koliko me ti voliš, draga moja Bosiljka. Dok govori, vidim kako zavist Zlog Šumskog Duha prelazi u zlobu, koja njegovo ružno lice čini još odvratnijim.

I, da ne dužim, kad on ode, osjetih kako iz mog odvratnog tijela počinju da izrastaju tanane niti. Za kratko vrijeme one se spletoše u čauru, u kojoj zaspah.

Probudio sam se jutros i osjetio kako ljuštura oko mene počinje da puca i kako se komad po komad odvajaju. Izađoh iz njenih ostataka i začudih se kad primijetih da sam se iz onog odvratnog crva preobrazio u leptira. Imam tijelo leptira, a osjećam da su u njemu srce i duša drvosječe Drenislava.

Pa kad je tako, rekoh sam sebi, hajde da potražim svoju Bosiljku. I tako, sa cvijeta na cvijet, sa grma na grm, doletjeh do tebe, zaustavih se na grančici blizu tvog tužnog lica i zagledah se u tvoje oči. O, kakva ljepota iz njih sija! Pomislih tako i htjedoh da ti to kažem, ali gdje si vidjela leptira koji govori?!

Kraj priče znaš. Dodao bih mu samo to da ne smijem ni pomisliti šta bi se dogodilo da me nisi poljubila.“

Dugo su ćutali zagrljeni nakon što Drenislav dovrši priču.

– Znaš – obrati mu se Bosiljka malo kasnije, kad su se već bili dogovorili da će se uzeti ma šta o tome mislio njen otac – noćas mi je u san došao čudan starac. Imao je sijedu kosu do polovine leđa i gustu bradu, sličnu kudjelji vune, opruženu skroz do pojasa mu. Pričao je o tome da veče nikada ne može vidjeti jutro, kao što se ni jutro ne može sresti s predvečerjem. I još je rekao da iz zrna koje pozoblje ptica nikada neće izrasti stabljika koja bi donijela plod.

Malo se zamisli, nasmija se vedro, potraži Drenislavove ruke, pa ih obuhvati svojim, vrelim kao da je do maločas u njima držala parče sunca.

– Baš se radujem – zazvoni njen glas pašnjakom, na što ovce prestadoše da pasu i zagledaše se u njih dvoje – baš se radujem što tvoja i moja priča nisu završile kao zrnevlja kukuruza što završavaju u ptičjim kljunovima.

Advertisements

One thought on “Ranko Pavlović – ZLOBA ZLOG ŠUMSKOG DUHA

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s