Željko Ivanković TUŽNA POVIJEST AMBROZIJA ALKEMIČARA

TUŽNA POVIJEST AMBROZIJA ALKEMIČARA

Sve uz njega vezano, od samog je početka bilo neobično. U Dolinu je željeza došao praćen mrklom noći i nevremenom kakvo se rijetko pamti. Ono što će se poslije njegova dolaska pričati o njemu, bit će i istina i jednako nevjerojatna izmišljotina, ali čija, to nitko nije znao.

Je li priča o njemu došla s njim i njegovim slugom Stjepanom ili je nastala u Dolini željeza, ne zna se, ali je posve izvjesno da je naziv surovih planina ponad Doline s njegovim dolaskom postao i ostao – Perun i Bogoš.

Ovo je priča o Ambroziju Alkemičaru, čovjeku koji je u Dolini mnogo toga prvi imenovao, učinio i trajno obilježio.

Kako je došao u Dolinu, je li možda bio protjeran iz nekih dalekih krajeva, je li zalutao s tovarima čudnih sprava i alata, ni to nitko nije znao, tek tu se obreo i tu i ostao. Njegov sluga Stjepan bio je nijemi čuvar tajne koja se uselila u napušteni i usamljeni majdan u donjem toku rječice Stavnje, sve do njegove smrti. Pogled znatiželje koji ga je spočetka pratio, uskoro je zamijenio tihi šapat sumnjičavosti, potom prituljenog straha i najposlije, kako to obično biva, otvorene netrpeljivosti.

Nitko od stanovnika Doline željeza nije znao zbog čega bi imao nešto protiv Ambrozija, nikome nije učinio zlo, nikome niti pomislio što nažao, čak je isijavao blagost kakvu u Dolini nitko nije, ne samo imao, nego nikad ni vidio. Istina, rijetko se susretao s ljudima, ali je i u tim rijetkim trenucima oko sebe sijao dobrodušnost. Ni sluga mu Stjepan nije imao ni trunke zla u očima. Dapače bi se moglo reći, da ih je tkogod nepristrano pogledavao sa strane, da su obični dobri ljudi zabavljeni svojim poslovima, čak mnogo više od svih drugih radišnih ljudi kojima je Dolina obilovala.

Na stari kop željezne rude Ambrozije je odlazio, kao i toliki drugi majdandžije, dvaput tjedno i uvijek je, za razliku od drugih, uzimao najmanju količinu, ali zato najkvalitetnije rude koju je dugo birao, a onda mjerkao, odmjeravao, odvagivao, zagledao kao da kupuje konja ili bira djevojku za svoga, vjerojatno nepostojećeg sina. U tim trenucima, ili baš zbog njih, ljudi su ga izgleda najviše i prezirali. Nisu razumjeli ono što radi, smetala im je i sigurnost kojom je nastupao u svom poslu s rudarima, a i činilo im se da s odabranim grumenjem u svoj majdan odnosi i neku njima zauvijek nedokučivu tajnu. Ipak, Ambrozije se nije obazirao ni na sumnjičave poglede, ni na domunđavanja, čak ni na otvorene poruge ili zajedljive primjedbe. Istine radi, mora se reći da nitko nije učinio ni najmanji napor da se približi tom pomalo čudnom čovjeku koji je u njihovu dolinu donio neobičnost dalekih krajeva, ponajprije u vanjskom izgledu: odjeći, obući, dugoj polusijedoj kosi i jednako takvoj bradi, ali i u onom mnogo važnijem: u neobičnosti znanja i ponašanja kojima se, doduše, nije razbacivao, ali je u njima ustrajavao takvim marom kakav nisu razumijevali ovdašnji rudari, majdandžije, ratari ili stočari koji su bili sve to pomalo.

Povoda za podozrenje pružao im je i redoviti mjesečni odlazak sluge Stjepana u nepoznatom pravcu, ali više od toga neobičan sjaj vatre i boja dima koji su se dizali, osobito noću, kao oreol, nad Ambrozijevim majdanom. Da je tkogod mogao zaviriti u majdan i vidjeti svojim očima sve te sprave kojima je bila ispunjena ta svakako neobična prostorija, tek bi onda bujica zavisti, nerazuma i zlobe preplavila ionako uznemirenu Dolinu.

Ne prođe, međutim, mnogo, a najugledniji i najmudriji majdandžija Ivan Vran, vidjevši što se dešava i što se još može dogoditi, sazva sve ljude od zanata:

– Braćo, poznato vam je sve ili gotovo sve. Ambrozije je tu, u našoj Dolini, već gotovo godinu dana. Nikome zla ne čini. Nikome, doduše, ni nekog vidljivog dobra. Ali, tko se od nas njemu obratio za pomoć, za savjet… Tko? Zar nije istina da svi podozrijevamo od njega? Ne znači li to da je bolji od nas? Da je drugačije, sažalijevali bismo ga, ne bi nam smetao. Ovako…

– Kad bismo samo znali šta unutra skriva, šta li nam iza leđa snuje? – dobaci netko.

– To je barem jasno. Bogu se ne moli, nevjernik je, još došljak i bavi se onim što nikad nitko nije činio u našoj dolini. S đavlom je u savezu. Bit će da traži zlato, da je alkemičar, a oni su, pa to svatko zna… – drugi će.

– Stanite – nastavi Ivan Vran – čak i ako je hulitelj, ako s đavlom miješa mirise i ako se noću nad njegovim majdanom diže crvén, to još ništa ne znači. Nego, pustite vi mene da ja pođem k njemu, da popričam s njim.

Tako i bi. Ivan Vran ne sačeka ni noć da padne, nego se uputi k Ambroziju.

– Meštre, mislim da znaš – poče odmah s vrata – šta se o tebi priča. Jedni kažu da zlo snuješ u Dolini, drugi…

– Znam, znam – prekide ga Ambrozije. – Uvijek i svuda isto. Nije ovo prvi put. Prati me to cijeli život. Ivan Vran i Ambrozije brzo nađoše zajednički jezik. Ljetopisac kome dugujem i svjedočanstvo o imenovanju planina nad Dolinom bilježi i nastavak priče koju evo, prvi put, otkrivam javnosti, s nadom da ne diram u tajne jednom zauvijek pohranjene na groblju zvanom Ruda gdje već više od dva stoljeća počivaju i Ambrozije i Ivan Vran i Stjepan i toliki drugi rudari i majdandžije Doline željeza. Vjerujem da i ne slutite (i sâm sam u to jedva povjerovao) da je ljetopisac bio nitko drugi nego Ambrozijev sluga Stjepan. Odavde dalje donosim njegove riječi, uvjeren da priča neće ništa izgubiti od zanimljivosti.

Moj gospodar je, neka je njegovoj dobroj duši pokoj, već godinu dana mrtav. Vrijeme je da se zabilježi najtužnija priča koju znam. To sam dužan i njemu i sebi, i svima koji su ikad susreli ovog dobrog i umnog čovjeka; dužan sam, naime, reći istinu zbog koje je sam imao više briga i neprilika nego svi drugi oko njega. Kad sam mu došao u službu, gospodar se Ambrozije već bio vratio iz dalekog Karma gdje je kod veleučenog Arnolda von Golda bio ušao u tajne alkemije. S talentima koje je imao, mogao je postati najpriznatiji alkemičar svoga doba, ali se požurio vratiti u rodni Sas i zaprositi lijepu Anu Batistu, djevojku iz susjedstva na koju je mislio sve tri godine svoga učenja u Karmu. Ana se, međutim, već bila udala za bogatog trgovca istočnjačkom robom. Kako je to saznanje Ambrozije primio, jedva da je potrebno išta reći, međutim, ostao je još neko vrijeme u Sasu u nadi da će mu se Ana, sad kad je opet tu, vratiti. Ali život nije kao priča. Ambrozije je venuo u duši i tijelu, dok najposlije nije krenuo u svijet, u potragu za svojom srećom, čvrst u nakani da se u Sas vrati bogat, dovoljno bogat da kad-tad u životu vrati Anu u svoj, činilo mu se, bez nje, besmislen život.

Lutao je svijetom, bježeći od Sasa, a uvijek mu se potajno okrećući, ostavljajući barem u mislima trag kojim mu se valja vratiti; lutao je u potrazi za rudnim nalazištima, tražio uvijek bolje i sve bolje i bogatije rudokope, usput je dobivao sijede vlasi, na leđa malo-pomalo slagao breme godina i ostajao ustrajno nijem u svojoj tuzi, valjda jedinom trajnom podsjetniku na rodni Sas. Jedinog sugovornika imao je u mojoj nijemosti i sumnjam, mada je i sam dao naslutiti, da bi uza se mogao podnijeti nekoga tko govori i tko ne razumije šutnju.

A onda je, jednog dana, od nekih trgovaca koji su dolazili s istočnih strana, čuo za Dolinu željeza i – krenuli smo. Krenuli smo smjesta i žurno kao u obećanu zemlju. Kao da je znao ili se barem nadao da ide na mjesto gdje će konačno naći ono što traži. To ga je oraspoložilo i prvi put mi je govorio o nekim tajnama alkemije. Međutim, ništa od toga ni dan-danas ne razumijem, ali ipak bilježim njegove riječi. Neka budu upamćene. Alkemija je – govorio je – božansko ili đavolsko, kako tko gleda na to, umijeće pretvaranja neke kovine u zlato. Ali, nije sve u zlatu. Stvari su duboko spojene s vrijednošću duha koji traga za pitkim zlatom, za vječnošću, za srećom. A onda bi se vajkao: kome ja to pričam? Ali nije prekidao, nastavljao je. Zlato je besmrtnost, veliki cvijet istine do koga se dospijeva tajnim putovima spoznaje, a ne samo kazna i prokletstvo za pohlepu kako se voli reći. Malo toga sam, priznajem, razumio. I dalje sam mislio kako traži samo zlato koje bi jednom zauvijek natovario na konje i vratio se u Sas i njime kupio ljubav žene koju je volio više od svega. Valjda mi uspomena na moga gospodara može oprostiti ovu zabludu.

Satima smo išli dugim, dugim kanjonom uz tok rječice za koju smo poslije saznali da je mještani zovu Stavnja (ime nejasnog porijekla). Bio je ushićen. Govorio je: to je to. To mora da je ono što tražim. Ovo je najljepši kanjon koji znam. Djeluje tako lijepo i zastrašujuće istovremeno. U ljepotu sam se i sam odmah uvjerio, a ono zastrašujuće, ono najstrašnije što je gospodar slutio, doživjeli smo u sami mrak i na samom ulazu u Dolinu. Takvo nevrijeme, takvu grmljavinu i sijevanje nikad u životu, ni prije, ni poslije, nisam vidio. Ovo je, govorio je, uistinu prava dolina željeza. Samo ona može privući ovoliku buku gromova. A kad je vidio dva velika brda što su se prijeteći nagnula nad Dolinu, rekao je: To se svađaju vrhovni bog Perun i njegov vječno neposlušni sluga Nebog ili Bogoš, kako ga još zovu.

I ovdje smo, kao i drugdje, doživljavali niz ne­ugodnosti. I opet je, kao i uvijek, bila kriva naša šutnja, naša neobičnost. Jednima je smetala gospodareva duga kosa, drugima brada, trećima njegova tuđinska odjeća, četvrtima što ni od koga nismo ništa tražili, petima čudan tovar i tako u beskraj. Na to smo bili navikli, pa nam nije smetala ni sumnjičavost, ni nepovjerenje, ni otvoreno iskazana mržnja. Ljudi su posvuda isti, a razloga za mržnju ima više nego što bi ih svi ljudi svijeta mogli pobrojati. Tako je govorio gospodar. Razloge za ljubav, za prijateljstvo, za povjerenje, čovjek uvijek iznova mora otkrivati i to mu je izgleda daleko teže.

Gospodar nikad nije htio prvi prići ljudima, prvi učiniti korak, prvi pružiti ruku povjerenja. U početku mi je to smetalo, ali sam se navikao na njegov način života i to je postalo dio mene. Širok, otvoren pogled i blagi smiješak bilo je sve što je nudio ljudima oko sebe, ali izgleda da je to bilo premalo. Nerijetko.

Sad kad ga nema i kad mu više ne dugujem vjernost, onu vjernost kojom sam ga darovao više od dvadeset godina, sad sam više nego ikad ranije vjeran njegovom životu, njegovoj uspomeni iznad koje još uvijek stoji, poput stijega, velika ljubav za Anu. O njoj vam, nažalost, ništa ne mogu reći. Nikad je nisam upoznao. Tek sam je poizdalje nekoliko puta vidio i to je sve. Ono što o njoj znam blijed je mozaik koji sam sve ove godine uporno sastavljao iz rijetkih i škrtih gospodarevih opisa. Tko zna je li uopće i živa, je li se ikada sjetila gospodara Ambrozija, je li pomislila na bol koji mu je nanijela, je li i sama trpjela bol? Nagađam, jer je to jedina igra misli kojoj se ustrajno odajem, a i to samo stoga što mi se uvijek činilo da se gospodar Ambrozije potajno u sebi bavi istim mislima u šutnji kojom se okružio kao kakav monah.

Ono što pouzdano znam i što kao gospodarevu želju moram ostaviti zabilježeno, a što se možda odnosi na njegovu trajnu misao na Anu, ovo je: Učili su me na samom uvodu u alkemiju da onaj tko ne uspije, nije uspio samo zbog nedostatka duhovnih priprema, a evo ja znam da onaj tko ne uspije, nije uspio i zato što je više od vjernosti i odanosti tajni bio odan ljubavi. Tako je moja tuga dvostruka, a da i ne govorim o nerazumijevanju ljudi. Jedina je radost ovo iskustvo, a i za to je vrijedilo živjeti. Zapisao sam evo i ovo, ali i njegovu želju da kosti ostavi u Dolini željeza u kojoj je, kako je rekao, ponovo naučio sanjati i iz koje bi, vjerojatno, morao ići da nije naišao na mudrog Ivana Vrana koji je, mada oružar, bio najplemenitiji čovjek koga je sreo, kako je rekao, na svojim lutanjima od Sasa do Doline željeza.

Lijepu Anu, od dolaska u Dolinu željeza, nikad više nije spomenuo. Ni na samrti kad se, činilo se, sentimentalno sjećao cijeloga svog života. Tek je rekao (da, samo to je požalio) da ne može prežaliti što nije prihvatio ljubaznu ponudu Ivana Vrana koji mu je ponudio ruku svoje najmlađe kćeri Aurelije.

Pisac ovdje prestaje slijediti Stjepanove zapise. Treba reći samo još to da u Dolini i dan-danas ima mjesta koja ukazuju na neku vezu između Doline i Ambrozijevog rodnog Sasa. O tome ova priča ipak ne bi.

Advertisements

One thought on “Željko Ivanković TUŽNA POVIJEST AMBROZIJA ALKEMIČARA

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s