Svetislav Aleksin Pavićević – VILIN KAM

Bila je na glasu djevojka sa svoje ljepote. O njenoj ljepoti pričale su se čudne priče. Lijepa, kao nagorkinja vila. Kakva vila, ljepša je i od same vile. Od kuda u nje onakva ljepota. Da bude baš onako bijela, pa ovako visoka, pa onako tanka struka, rumena i prozirna, ne kao djevojka no kao da je česova vila s planine šljegla. Majka joj nije onakva. Ni majka ni ko njen. Neka što je lijepa, no je i vrijedna. Vrijedna i naredna jeste ka po jedna. Ma je jopet nekako ohola, oholi se zar s onolike svoje ljepote. Okle u nje takva oholost, bogme to nije ni dobro, govorile su starice. S momkom se nikad nije šćela stat, niti kojemu dozvoliti da dođe bliže njoj.

On je bio naočit, momak da ga nije nadaleko.

Njihove su njive ležale jedna pored druge.

Uproljeće, na njivi su radili naporedo. Kopali zemlju, pripravljali je za sadnju krtole, svak na svojoj dionici. Radili su, nijesu se gledali. S rastresite, crne zemlje, vlažne i meke, prvo su razgrtali stabljike sasušenoga zelja, trave. Zatim su uzeli motike, kopali, pravili kućice za krtolu. Od udaraca, motike su zaupijevale. Onda su u kućice stavljali gnoj, pa na njega isječene kriške krtole.

Djevojka je radila motikom tik uz cklad. Preko leđa bila joj je prebačena bijela, prozirna marama. Na tijelu joj je bila laka, široka svijetla lanena haljina. Na povjetarcu isparenja, haljina je leperila. Otkrivala je dugačke, glatke listove uz nogu. Uz bedra, tanak struk i visoke grudi, haljina je prijanjala, pripijena, vlažna od znoja na prevojima tijela. Kruške dojki su strčale ispod haljine, ovlažene na bradavicama. On je kopao s druge strane cklada, pogledavao u priliku bujnog tijela djevojke. Djevojka je pogledivala u njega ispod oka. Pogledi bi im se sreli. Ona je obarala oči, gledala u zemlju gdje motika bije. Onda se u jedan mah okretala leđima k ckladu, Prebacivala motiku na drugu stranu. Odlazila je dalje ka sredini njive. Tamo je radila obrnuta leđima. Kako je radila, pomijerila se njivom. Polako se primicala ckladu.

On je ostavio motiku, zario je u zemlju, da stoji uspravno. Priješao je cklad, stao ispred djevojke. Ona je kopala, išla naprijed, jednako gledeći u zemlju, kopala, ne zastujući. Njena motika se primakla prstima njegovih bosih stopala. Djevojka je bijesno bila zemlju motkom. Motika je udarala sve bliže i bliže prstima. Digla je motiku, on je odskočio unazad objema nogama jedanak. Djevojka je udrila sječivom motike u mjesto na kojem su bile njegove stopale, posegla motiku, okrenula se na drugu stranu, uzela novu poćeru. Što si tako gorda, divljakušo, izustio je, vraćajući se preko cklada ka svojoj motici. Što bježiš, kad pobjeći nećeš, no ćeš opet biti moja koliko god bježala. Što si sad tvrđa to ćeš posle biti mekša. Imam strpljenja, čekaću i dočekaću. Sama ćeš ti meni doći, zapamti što sam ti rekao.

Djevojka je udarala motikom, sječivo je zapijevalo. Zastala je, uspravila se. Oslonila se rukama na držalo motike, motiku pobila u tle. Pogledala je u njega, gledala ga, gorda, ohola. Sem kad bi me čeko ispod samoga Vilina Kama, i to u ponoć, sam. Osmjejnula se, sagla, nastavila da kopa.

Sumrak se brzo oburdao na selo i polje s vrh brda. Otišli su kući.

Kad je nastao prvi gusti mrak, on je krenuo uz prodo. Penjao se, penjao, k Vilinom Kamu.

Vilin Kam, to je visoka stijena zaturena negdje u prodoli brda. Tamo, ispod je vilinje gumno, gdje se vile u ponoć kupe, i tu se igraju, kole ga. Prvo pretraže dobro sve uokolo. Ako česovo čeljade tu gdje zateknu, ono ga oni čas rastrgnu, i bace s vrha Vilina Kama pravo niz one pustolije, da mu se komat s komatom više ne sastavi. Ujutro, vidjeli bi se vrani i gavrani, kako kružaju negdje visoko iznad brda. Vile čeljade izdaleka namirišu, nikako im se ne da ukriti, no ga odmah uhite. Na tako mjesto niko nije smio stati nigdje blizu ni zadana. Noću, i to ako je mjesečna noć, u ponoć, nema toga ko bi i za živu glavu tamo otišao, makar ga i pet druga pratilo.

On je išao, išao, a lijevo, a desno, sad gore, sad dolje. One prodoli su zavodile, odvodile daleko. Gubio je pravac, vrtao se. Mrak se stao razređivati, tanjati. Utoliko je iskočio mjesec. On se penjao uz prodo. U neko doba noći, iznenada se sučelio pravo s nekom visokom, visokom liticom, okomitom i glatkom. Probušila je nebo, iz dubina prostora izronila, krenula u napred na njega. Dizala se nebu u visine. Poznao je da je to Vilin Kam. Tamo gore, stijena je bila sva u žutilu. Žutilo je bilo tako visoko i opasno. Do njega, ništa živo ne bi moglo doseći, do tica, ili jejina. Sio je u podnožje stijene, oslonio se o nju leđima. Skrstio je ruke na grudima. Čekao je. Gledio je niz prodo.

Noć je minjevala. Mjesec se uzdizao sve više, iznad drača. Zaplovio je nebom svojom srebrnom barkom. Mjesečeva svjetlost se prosula prodolju, svjetlost se istezala, plićala, bivala bistrija. Prostranstva su stala prozračna, prosvijetljena, kao ispunjena rastopljenijem u vodi šećerom, iako su staklasta a bistra bila. A hladna, hladna, kao od stakla da su. Napregnuti mir je cario, sve zamrlo u prostoru, kao pokriveno prozirnom korom leda. U prodoli nigdje nečesova zvuka. Ni ćuk da ćukne, ni jejina da bukne. U selu se pripovijedalo, kako jejina ima stanište negdje usred Vilina Kama, taman poviše onoga žutila, u zapećku stijene. Za nekijeh noći, iz one prodoli dolazi nečesov glas, taman kao bučanje jejine. Seljaci su je slušali, šaputali anateme, krstili se. Samo je s ivica onog ledenog pokrova, kapalo vrijeme, otapalo se, kako kapi vode s ivice leda koji se topi. Kapalo je, nečujno, kapalo.

Koje je doba noći bilo, je li ponoć pasala, nije se moglo razabrati. U jedan mah, glava mu je pala na grudi. Zasnuo je. Spavao je. Odjednom se prenuo. Nije se moglo znati, koliko je spavao. Da li samo jedan tren. Ili nemjereno dugo. Otvorio je oči. Sve je bilo tiho, bez pokreta. Ujednom, prostor se negdje mrdnuo, trepnuo. Nešto se promiješalo. Utoliko, odnekud se ondje stvorila djevojka. Pokazala se u vrh prodoli. Njen obris, istopljen u svjetlosti mjesečine, pramao je k Vilinom Kamu. Sav je bio rastočen u svjetlosti, ništa se nije razaznavalo. Videlo se kako vijori široka, bijela prozirna haljina oko obrisa. Ništa se nije čulo. Ni kam da džarkne, ni drača da kvrcne. Djevojka je išla, a kao da je plovila, a ne išla. Prišla je podnožju Vilina Kama. Stala je ispred momka. Gledala je u zemlju. Ništa nije govorila. Bila je bosa. Niz pleći, visila joj je teška grivna plave, kao pšenično žito plamene kose. On je ustao. Stajao je, nepomičan. Ćutao je. Djevojka je drhtala. Uspravila je glavu, zabacila kosu pokretom glave, mrdnula ramenima, s nje je spala haljina. Ostala je naga. Njeno tijelo, obasjano onom mjesečinom, sijalo se, jedro i nabubrilo, bijeljilo se kao slonovača, kao kad jato golubica popane po stijeni.

Zagrlili su se, spustili se na stijenu Vilina Kama. Tijelo djevojke je bilo vrelo, vrelo. Stezali su se, grlili, ljubili. Ona je njega stezala, stezala, ljubila, grizla njegove usne žedno. Tijelo joj se treslo kao prut, grčilo se, dizala je butine, one su štrčale kao mramorni stupovi ispod Vilina Kama, izdizala se, stezala ga. Evo ti, naj, sve sam tebi namijenila, potroši sve do zore, tvoje je, da ništa ne ostane, steži, grabi, razmiči, raskidaj, sve, sve sveee. Opružili su se po stijeni. On se opružio pored djevojke, ležao leđima. Naslonio je obraz na grudi djevojke, sklapali su mu se očinji kapci, usnuo je. Tu je vrijeme zaspalo na njenim prsima.

Prenuo se, otvorio oči. Ležao je na leđima na stijeni, sa glavom u krilu djevojke. Djevojka je sjedela, gledala preko prodoli, zamišljena. Svjetlost mjeseca je čilila, topila se. Jača svjetlost osvita je osvajala, topila mjesečinu u sebi. On je sio pored djevojke. Djevojka je ustala. Navukla je svoju prozirnu haljinu, Stajala je, pognute glave. Da me nijesi pratio, šapnula je. Ne idi za mnom, ne možemo odole zajedno, ti kreni potlje, ma se ne osvrći za mnom. Krenula je. Hodala je prodolju. Odjednom je isčiljela, da se nije moglo videti kako ni kuda. Zora se izbistrila, izbila iz komešanja mraka i svijetla. Postalo je hladnjikavo, svjež vetrić se odnekud pokrenuo i jednako pirkao. Onda se preko vrha brda probio prvi sunčev zrak, dug, dug. Pao je na njegovo nago tijelo, tu, pod Vilinim Kamom, gdje niti je ko prije čekao ni dočekao zore. On je ustao, uputio se preko prodoli.

Došao je kući, uvukao se u svoj krevet. Utonuo je u dubok, tvrd san. Spavao je, spavao. Sunce se probilo kroz prozor. Jedan zrak je panuo na njegovo lice. Pekao je, pekao. On se prenuo, progledao. U odaji, uz zid, na tronošću je sjedio starac, s velikim razvedenim brkovima, gledao u njega. Bio je to djevojčin otac. On je skočio iz postelje, rukom uzeo da miče pokrivač, da se zakrije. Djevojčin otac je ustao, jednako gleduć kroz prozor. Uzdahnuo je. Šta da se čini sine, rekao je. Ona, nesrećnica moja, naložila mi je. Otidi, i reci mu, znaće on, toliko je rekla. Obukao se, stao pred starca. Poklonio se. Tata, hoću da mi je daš sad za ženu, bez nje mi života nije, vodi me pred nju odmah.

Koračao je naprijed, brzo, starac za njime, pognute glave. On je stigao pred vrata djevojačke kuće, otvorio ih, hitro zakoraknuo. Pred njim, u velikoj odaji s gredama i drvenom tavanicom, na dugom stolu nasred dvorane, zastrtom bijelim zastorima i čipkama, djevojka je ležala na odru, ruku skrštenih na grudima, kao zaspala, jedra, lijepa, blistavog tijela, u prozirnoj haljini. Čelo glave, gorjelo joj je kanđelo.

On je zastao nasred sobe, gledao je u lice djevojke, gledao. Stavio je dlan na njeno čelo, pao na tle nauznak. Kad je došao svijesti, uspravio se. Starac je ušao u sobu. Sjeo je na klupicu u uglu. On je ustao, stao pred djevojčinog oca. Stajao je, pognute glave, ruku ovješenih o ramena. Sjedi, sine. Da ti ispripovijedam svu tugu i svu nesreću moju, koja me snašla iznenada. Juče je vas dan radila, vesela se vrnula. Sadila je krtolu, sirotica. Sinoć, u prvi mrak po zalasku sunca, pala je u postelju. Bila je u nesvjesti, ali se teško mučila. Kružala se po posetlji, grčila, ječala, sirotica, buncala, živo mi srce razdirala. Vidjelo se odmah, e joj duga vijeka nije. K sebi nije dolazila, do nikako pred samu ponoć. Tada se odjednom kao malo jado primirila, i otvorila oči. Uspravila se u postelji, i pozvala me k sebi. U taj ma mi se činjela zdrava, ka najzdravija, te se ja poradovah, ma mi bi zaludu. Ne dade nesreća. Kazala mi je, tako i tako, ujutro pođi do njega, on će sve razumjeti. Odma u ta ma, a je to izgovorila, ispustila je dušu, sirotica, taman u ponoć. Ostavili smo je u ovoj haljini, u kojoj je legla, samo to je još zaiskala, nebesnica. Ne znam što bi, ali znam da me grdni jad snađe, jad grđi od smrti, da grđi ne može biti. Smrt je lijepa pri mome jadu. Đe me ostavi, samorana, pod stare dane. Nesreća, učin, što li, e bješe prelijepa. No da barem stiže mene, no ovo bezgrešno dijete, ni sjetno ni uvjetno.

Sagao se, poljubio starca u ruku. Oče, ti si sad moj otac. Nijesi sam. Kad nesreća nije dala na ovaj svijet. Onda je takva sudbina. Ona je moja žena, moja je, moja, zauvijek. Stao je pored djevojke, podigao je. Držao je djevojku na rukama. Ruke djevojke su visile k zemlji. Krenuo je, izišao iz odaje. Uputio se nekad u prodo. Koračao je, visok, uspravljen, noseći djevojku na svom naručju. Gusta, pšenična kosa djevojke je vijorila, široki skuti bijele haljine leperili za njima. Nestali su u prodoli, put Vilina Kama. Niko nije zamijetio kud i kako.

U selo se nikad više vrnuo nije. Niko više nije vidio ni njega, ni djevojke.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s